Marketing
200 GODINA DARUVARSKE RIMOKATOLIČKE ŽUPE PRESVETOG TROJSTVA (1821. - 2021.)
U svakoj sredini oko crkvene zgrade se isprepliće i njegova prošlost. Oko nje su nastajala naselja, ranije ponekad i groblja za vjernike neke konfesije, sve dok nisu doneseni propisi da se groblja moraju izmjestiti izvan crkvenog prostora i mrtve pokapati na posebno određenom prostoru.
Kada je Antun Janković 1760. godine kupio današnja šira daruvarska područja, započeo je svestrani njegov gospodarski razvoj. On je zaslužan i za gradnju mnogih crkava među kojima je i današnja Crkva Presvetog Trojstva u Daruvaru, sagrađena 1764. godine. U svom početku ona je bila kapelanija plemićke porodice Janković, a krajem 18. stoljeća postala je sastavnicom Pakračke rimokatoličke župe i došla u nadležnost tamošnjih župnika. Suštinski se time ništa nije promijenilo jer je i Pakrac bio isto u Jankovićevom vlasništvu koji je bio i glavni patron crkvama na prostoru svog vlastelinstva.
Zahvaljujući djelatnosti lokalnih kapelana Pakračke župe, u Daruvaru su se počele postupno voditi i zapisi o radu daruvarske kapelanije. Kapelani su počeli voditi Maticu krštenih (1791.), Maticu umrlih (1791) i Maticu vjenčanih (1794) za katoličko pučanstvo daruvarskog prostora. Već 1793. godine daruvarska područna crkva dobila je položaj lokalne kapelanije (capellania localis), a njihovi dušobrižnici nazivani su lokalnim administratorima ili lokalnim kapelanima. Time je daruvarska kapelanija dobila veći stupanj autonomije i u svom sastavu imala više okolnih sela.
U vrijeme dušobrižničke službe prvog lokalnog kapelana Josipa Merlea (1793. -1818.) broj rimokatolika se i dalje povećavao. Trebalo je proteći dosta vremena da su, nakon oslobađanja od Turaka krajem 17. stoljeća, potpuno opustošena daruvarska i okolna područja počela primati katoličke obitelji. Taj broj još 1818. godine nije bio velik, oko 549 duša, iako je prostorno tadašnja kapelanija bila znatno veća nego prostor današnje župe. S obzirom da je taj broj bio u neprestanom porastu, dobila se podrška vlastelina Izidora Jankovića da se zatraži suglasnost zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca da se daruvarska lokalna kapelanija uzdigne na stupanj župe. To se ostvarilo 25. kolovoza 1821. godine.
U vrijeme osnivanje župe na njenom području je živjelo 570 stanovnika rimokatoličke vjere od ukupnog 2978 stanovnika koji su živjeli u Daruvaru i 9 njegovih sela i naselja. Najviše ih je bilo u Daruvaru( 42 kuće sa 163 stanovnika, uz napomenu da su ovdje uračunati i rimokatolici iz susjednih Donjeg i Gornjeg Daruvara.) Ostala sela ili naselja daruvarske župe bili su Brestovac, Ivanovo Polje, Končanica, Šuplja Lipa, Maslenjača, Bastaji, Cjepidlake, Pakrani i Doljani.
Broj rimokatolika počeo ce u narednim desetljećima naglo povećavati pa je na prostoru daruvarske župe 1848. godine zabilježeno 2384 duša, od čega u Daruvaru 375. Već tada je bilo vidljivo da je tadašnja župna crkva premalena za takav broj vjernika. Mnogim unutrašnjim preinakama htjelo se dobiti više prostora, ali to je samo privremeno ublažilo postojeći problem. Vanjsku je promjenu ova barokna crkva imala 1892. godine kada je bio dograđen visoki toranj koji je postao i ulaz u crkvu. Problema nedostatka prostora htio se riješiti otvaranjem novih crkvenih kapelanija i župa na prostoru prvobitne daruvarske župe. Tako je filijala u Dežanovcu 1880. godine postala župnom crkvom, a 1908. crkva u Đulovcu uzdignuta je na stupanj samostalne lokalne kapelanije u koju su ušla i okolna sela. Rasterećenje za župnu crkvu u Daruvaru bila je i izgradnja kapela u Brestovcu 1904. i Končanici 1909. godine koje su postale podružnice daruvarske župe.
Od 11 017 rimokatolika, koji su 1921. godine živjeli na području daruvarske župe, na području Daruvara i Donjeg Daruvara živjelo je njih 2998 pa se problem crkvenog prostora povećao. Ideja o gradnji ili proširenju postojeće crkve javila se već krajem 19. stoljeća, ali se uvijek pod nekom izlikom odgađao početak njene gradnje. Jedna od izlika je bila da se želi sačuvati njena izvornost, iako su se u izradi nacrta za njeno proširenje uključili mnogi građevinski stručnjaci, među kojima je bio i Herman Bolle. Nakon Prvog svjetskog rata ranije prikupljen novac izgubio je na vrijednosti, a Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru u Hrvatskoj i Slavoniji, pod izlikom o brizi za „očuvanje historijskih spomenika“, trajno je otklonilo svaku ideju za njeno proširenje.
U cilju zadovoljenja duhovnih potreba u udaljenim selima i dalje su se gradile kapelice u koje su dolazili dušobrižnici s prostora daruvarske župe. U Maloj Maslenjači kapelica je bila blagoslovljena 1934. godine. Duhovni život šireg daruvarskog prostora obogatili su i salezijanci koji su nakon protjerivanja iz Slovenije 1941. godine došli u Dioš, preimenovali ga u Marijin Dvor, i tu organizirali službe Božje i vršili propovijedi u okolnim selima.
Zbog preopterećenost daruvarskih svećenika, neka rubna sela daruvarske župe pripojene su 1957. godine župnoj crkvi Ivanovo Selo. U cilju rasterećenja, 1977. godine crkva u Končanici je najprije bila povišena na stupanj samostalne kapelanije, ali još iste godine postala je samostalna župa u koju je ušlo još nekoliko okolnih sela.
Na tragu obogaćivanja duhovnog života bile su blagoslovljene kapelice u Golubnjaku 1972. i Doljanima 1994. godine, a 1995. godine bio je blagoslovljen i kamen temeljac za grdnju kapelice u Vukovju.
Povijesni događaj za Župu Presvetog Trojstva u Daruvaru dogodio se 27. rujna 1997. godine kada je na svečan način ustrojena Požeška biskupija sa šest dekanata na čelu s prvim njenim biskupom dr. Antunom Škvorčevićem, čime je daruvarska župa postala jedna od 82 njenih župa.
Od osnivanja daruvarske župe na njoj su djelovali sljedeći župnici: Stjepan Piroš (1824.-1870.), Stjepan Tadić (1870. - 1896.), Petar Ožanić (1897. - 1906.), Mijo Ettinger (1906. - 1954.), Dragutin Keflin (1954. - 1972.), Ivan Sinković (1972. - 1990.), Zvonimir Marjanović ( 1990. - 1999.), Branko Gelemanović ( 1999. - 2014.), Ivan Nikolić (2014. - 2017.), Anto Ivić (2017. - 2019.) i Zdravko Radoš (2019. - ?).
Svaki od ovih župnika ostavio je trag na kulturni i vjerski život na prostoru daruvarske župe. Ako bi trebalo neke od njih izdvojiti, onda bi zbog svoje svestranosti trebalo izdvojiti ime Mije Ettingera koji je uz svećeničku službu bio i gospodarstvenik, političar, poslanik u Hrvatskom saboru i kroničar koji je u pisanoj formi pratio vjerske, kulturne i političke prilike na prostoru svoje župe.
Mnoge zasluge vezane su i za ime župnika i jedno vrijeme pakračkog dekana Branka Gelemanovića. U njegovo vrijeme dovršeni su mnogi radovi započeti u vrijeme njegovog prethodnika oko obnove vanjske i unutrašnjosti župne crkve, izvršena je gradnja pastoralnog centra, obnova župnog stana i okoliša crkve. Na mjesnom groblju njegovom zaslugom je proširena mrtvačnica i obnovljena Kapelica Svih Svetih. Osobno je potakao ideju da se zapiše vjerska prošlost ovih prostora. Zahvaljujući njemu izašla je 2001. godine knjiga pod nazivom 180 godina daruvarske župe, a podržao je i ideju da se napiše knjiga o Josipu Salaču, jedinom biskupu rođenom u Daruvaru.
Neki radovi na održavanju postojećih crkvenih objekata obavljeni su u vrijeme župnika Ante Ivića kada je uređeno krovište na župnom uredu i obnovljen vanjski dio na kapelici Svetog Šimuna.
Za daruvarsku crkvenu povijest značajna je 31. svibanj 2003. godina kada je požeški biskup Antun Škvorčević za područje istočnog dijela Daruvara osnovao župu Svetog Antuna Padovanskog. U početku njenim je upraviteljem bio imenovan Branko Gelemanović koji je bio i upravitelj Župe Presvetog Trojstva. Gradnjom nove crkve i pastoralnog centra koja je počela 2006. godine, htio se riješiti problem nedostatka crkvenog prostora za pripadnike rimokatoličke vjere u Daruvaru. Granica u gradu između dviju župa postala je rijeka Toplica. U njenoj gradnji veliki doprinos dao je župnik Branko Gelemanović uz novčanu pomoć nekih državnih institucija, Bjelovarsko-bilogorske županije, Grada Daruvara, tvrtki, pojedinaca i svojih župljana. Tijekom gradnje pojavili su se brojni problemi koje je trebalo riješiti pa je gradnja trajala više od deset godina. Nakon izgradnje njene zidne konstrukcije, na svečan način je na blagdan zaštitnika župe sv. Antuna Padovanskog, 13. lipnja 2009. godine, obavljen blagoslov kamena temeljca, a nakon toga je u unutrašnjosti bila slavljena sveta misa. Blagoslov i misu vodio je požeški biskup dr. Antun Škvorčević. Crkva je 2011. godina dobila krov, ali još do početka 2014. godine nije bila dovršena. Od Antunova 13. lipnja 2015. se služe nedjeljna misna slavlja, a od 2016. godine sva liturgijska slavlja.
U razdoblju od 2013. - 2014. godine upravitelj župe bio je Marko Pišonić, zatim Danijel Engelman (2014. - 2016.), a od 2016. godine župom upravlja vlč. Žarko Turuk. Radovi na uređenju crkve i okoliša su nastavljeni i slijedećih godina, a prednost je dana uređenju unutrašnjosti (ličenje, opločenje, podno grijanje), popunjavanje potrebnim inventarom, ali i opremanje svih njenih dijelova potrebnim stvarima za sve poslove iz opsežnog programa rada. Iako se mnogo toga do danas učinilo, ostaju još i radovi na uređenju okoliša crkve, među koje spada i stvaranje zelenih površina da se time otkloni opasnost od klizišta.
Post je objavljen 16.01.2021. u 20:48 sati.