Priče iz prošlosti

utorak, 08.12.2020.

„…Nastavljam i dalje koračati Božjim putem“

Ovaj naslov je dio posljednje rečenice priloga kojeg je za daruvarska Vrela 2012. godina napisao Branko Gelemanović u povodu svoje 25. godišnjice svećeničke službe. Mislim da je to bila ujedno njegova zadnja objavljena rečenica koju je napisao za neku tiskovinu u vrijeme svoje svećeničke službe u Daruvaru. Ovo moje uvjerenje temeljim na mojoj spoznaji da Branko nije volio pisati za javnost, uz izgovor na nedostatak vremena i radije je komunicirao usmenim putem, u čemu je bio vrstan sugovornik. Upravo takvog sam ga poznavao tijekom njegovog svećeničkog službovanje u Daruvaru (1999. - 2014.) i s njim uspostavio dobre suradničke odnose. Taj njegov odnos prema pisanju ne znači da nije volio i pisanu riječ, upravo obrnuto, u vrijeme 15- godišnjeg boravka u Daruvaru on je dao nemjerljiv doprinos da se zabilježi daruvarska vjerska prošlost, a povijest svake sredine je nepotpuna, ako se zaobiđe vjerski život.
Ovaj sam blog posvetio njemu iz više razloga, iako je glavni razlog da mi je u petak ( 4. 12.) pristigla informacija da je u osječkoj bolnici preminuo upravo Branko Gelemanović od posljedica korone. Igrom sudbine istog dana sam primio poštom jedan primjerak Pučkog kalendara BBŽ za 2021. godinu u kojem je objavljen i moj prilog pod nazivom 200 godina daruvarske rimokatoličke Župe Presvetog Trojstva (1821. – 2021.). To je drugi razlog zašto sam osjetio potrebu na napišem ovaj blog jer je u prilogu utkana i jedna njegova želja iz 2013. godine. Te smo godine u jednom našem slučajnom susretu u gradu ćaskali - nakon njegovog obaveznog upita: Kako smo, profesore? - o običnim svojim svakodnevnim poslovima. U jednom trenutku on je sadržaj našeg razgovora prekinuo upitom ne bi li bilo dobro razmišljati da se 2021. u povodu 200 godina daruvarske Župe napiše još opširnija knjiga u kojoj bi bilo opisano i 20 godina vjerskog života u ovom stoljeću. Moram priznati da sam bio pitanjem zatečen, ali znam da sam mu odgovorio da za to ima još dosta vremena uz konstataciju „tko živ tko mrtav do tada“. Po običaju Branko je bio vrstan sijač optimizma pa me uvjerio da treba otkloniti negativna razmišljanja, da smo u životnoj dobi pune radne sposobni i životnog iskustva. Tada, kada smo vodili taj razgovor, ni on ni ja nismo slutili da će Branko biti 2014. godine premješten i „da će koračati dalje Božjim putem“ u Sirač gdje je radio nekoliko godina. Iako smo se od tada još nekoliko puta sreli, razumljivo, nikad se nismo više vraćali ovom razgovoru iz 2013. godine. Ipak ja na taj susret nisam zaboravio pa sam u Kalendaru dao kratak prikaz jedne naše davne želje. Nažalost, nisam stigao da Branka informiram o tom prilogu, vidim u tome prst sudbine jer sam istog dana dobio vijest o Brankovoj smrti i zakašnjelu radost da sam dio naše davne želje ispunio.
Mislim da mnogi mlađi Daruvarčani više ne znaju dovoljno o Branku Gelemanoviću (1960. - 2020.) koji je tijekom 15 godina svojeg boravka u gradu zaslužan za mnoge aktivnosti o kojima ne zna šira daruvarska javnost i koje će, ukoliko se ne zabilježe, pasti jednog dana u zaborav. Točno je da mu je Grad Daruvar dodijelio mnoga priznanja i mnoge zahvale. Ipak vrijedi ona izreka: svaka hvala – suha trava. Sve su one kratkog vijeka i ona ne priječe put prema brzom zaboravu.
U svom blogu htio bih se zadržati o njegovom boravku u Daruvaru, izostavio sam dio njegovog rada prije i poslije Daruvara, jer su mi manje poznati, iako i oni imaju svoju težinu. Osobno sam Branka Gelemanovića upoznao 1999. godine kada je došao u Daruvar i predavao vjeronauk u daruvarskoj gimnaziji. Već nakon dolaska u naš gimnazijski kolektiv zapazili smo u novom daruvarskom svećeniku njegovu komunikativnost, veoma brzo je znao naša imena i svakim od nas popričao. Čim je doznao da sam povjesničar, rekao mi je da bi trebalo srediti malo crkvenu arhivu jer su arhivskom građom prepunjeni svi crkveni ormari. A to je upravo bilo ono za što sam već ranije pokazivao interes, ali su njegovi prethodnici branili pristup toj građi. Branko je bio čovjek od riječi pa je već nakon kraćeg vremena počelo privremeno uređenje arhivske građe. Uskoro zatim dao je podršku da se 2001. tiska knjiga 180 godina daruvarske župe čime je Daruvar dobio svoju prvu cjelovitu knjigu o rimokatoličkoj vjeri na širem daruvarskom području. Nije se stalo samo na ovom projektu. Branko je prihvatio i prijedlog da se započne prikupljati građa i pisati knjiga o Josipu Salaču (1908. - 1975.), zagrebačkom biskupu, rođenom u Daruvaru, u povodu stote godišnjice njegovog rođenja. Ovaj projekt podržao je i požeški biskup dr. Antun Škvorčević pa je koncem 2008. godine u Daruvaru održan znanstveni skup o biskupu Salaču na kojem su svoje spoznaje iznijeli svjetovni i crkveni znanstvenici.
Nešto kasnije, početkom 2009. godine, bila je predstavljena knjiga Vjenceslava Herouta i Marijana Lipovca Biskup Josip Salač. Istog dana biskup Antun Škvorčević otkrio je spomen-ploču na zgradi u kojoj je živjela obitelj Salač.

Biskup Škvorčević i Branko Gelemanović pri otkrivanju spomen-ploče Josipu Salaču - 2009.

Referati o Salaču sa znanstvenog skupa u Daruvaru, objavio je Biskupski ordinarijat u Požegi 2010. godine pod naivom Josip Salač, Zbornik radova sa znanstvenog skupa o 100. obljetnici rođenja. Ako se spomene da je poveznicu između tih zbivanja obavio Branko Gelemanović, svatko može vidjeti koju je on ulogu imao u tim događajima.

Na obilježavanju godišnjice DVD - 2000. g.

Veći dio zasluga Branko Gelemanović ima za brojne graditeljske radove koji su bili obavljeni u vrijeme njegove župničke službe u Daruvaru. Nakon njegovog dolaska u Daruvar njega su dočekali mnogi nedovršeni poslovi od kojih su mnogi počeli još prije Domovinskog rata kada su prekinuti, a nakon završetka nastavljeni. Tek dolaskom Branka Gelemanovića ti su poslovi ubrzani i većim dijelom dovršeni do konca 2000. godine kada su bili dovršeni radovi i na crkvenom tornju. Usporedno na prostoru župnog dvora počela je gradnja zgrade pastoralnog centra koji je otvoren 2002. godine i u njemu tada predstavljena knjiga o daruvarskoj župnoj crkvi. Time se htjelo dati na znanje da pastoralni centar neće imati samo vjersku namjenu nego će se u njemu održavati i znanstvena predavanja jer je tada Pučka knjižnica i čitaonica bila u fazi unutrašnje obnove pa se u Daruvaru jedno vrijeme osjetio nedostatak prostora za neke skupove ili znanstvena predavanja. Svoj doprinos Branko je imao i obnovi Križnog puta uz daruvarsko groblje te proširenje mrtvačnice koje je počelo 2004. godine. Nešto kasnije dovršeni su radovi na obnovi fasade župne crkve i uređenje okoliša župne crkve, a 2006. i fasada župnog dvora.

Biskup Škvorčević i B. Gelemanović na križnom putu - 2001.

Župnik Branko Gelemanović bio je svjedok 2003. godine, kada je biskup Antun Škvorčević osnovao u istočnom dijelu Daruvara Župu sv. Antuna Padovanskog. Za privremenog upravitelja biskup je imenovao Branka Gelemanovića koji je ujedno bio župnik u svojoj matično župi. Ovdje su se radovi odvijali usporeno pa to ukazuje i na sve zahtjevne poslove koje je morao Branko obaviti da bi se dovršila gradnja ove crkve i stavila u funkciju. Već samo ovo navedeno ukazuje na ulogu Branka Gelemanovića koju je odigrao u daruvarskoj povijesti. Sve ovo mogao je obaviti čovjek koji je imao vrhunskih organizatorskih sposobnosti i ujedno sposobnosti da uspostavi dobre odnose ne samo s ljudima iz crkvenog nego i svjetovnog života. Jednako to je mogao učiniti čovjek s ogromnom radnom energijom jer obavljati duhovne poslove, biti predavač vjeronauka, nadgledati sve tekuće radove, primati brojne stranke, sudjelovati na pogrebima svojih župljana, vršiti posvete kuća iziskuje puno energije i vremena. Točno, dio svećeničkih obaveza obavljali su i njegovi kapelani, ali i ovdje se znalo tko će obavljati pojedine poslove.

Branko Gelemanović na obilježavanju Dana kruha - 2002.

Ne bi trebalo zaboraviti da je početkom 2002. godine u daruvarskoj župnoj crkvi bila održana ekumenska misa za vjernike rimokatoličke, pravoslavne, baptističke i evangelističke vjere uz prisutnost viših dostojanstvenika ovih vjerskih zajednica. I ovo pokazuje da su Brankovi vidici bili usmjereni prema budućnosti, a ne prošlosti, uostalom, sve su to kršćanske vjere. Šteta što se ponekad na to zaboravlja.
Uz brojne slike koje se poput u filmu vrte u mojim mislima, u prvim plan mi izbija ona zadnja, u kojoj vidim kako Branko „...nastavlja i dalje korača Božjim putem“ prema nepoznatoj vječnosti, ali za sobom ostavlja zasijane lijepe uspomene.

Druženje s djelatnicima Gimnazije Daruvar - 2007.