Ovaj naslov je dio posljednje rečenice priloga kojeg je za daruvarska Vrela 2012. godina napisao Branko Gelemanović u povodu svoje 25. godišnjice svećeničke službe. Mislim da je to bila ujedno njegova zadnja objavljena rečenica koju je napisao za neku tiskovinu u vrijeme svoje svećeničke službe u Daruvaru. Ovo moje uvjerenje temeljim na mojoj spoznaji da Branko nije volio pisati za javnost, uz izgovor na nedostatak vremena i radije je komunicirao usmenim putem, u čemu je bio vrstan sugovornik. Upravo takvog sam ga poznavao tijekom njegovog svećeničkog službovanje u Daruvaru (1999. - 2014.) i s njim uspostavio dobre suradničke odnose. Taj njegov odnos prema pisanju ne znači da nije volio i pisanu riječ, upravo obrnuto, u vrijeme 15- godišnjeg boravka u Daruvaru on je dao nemjerljiv doprinos da se zabilježi daruvarska vjerska prošlost, a povijest svake sredine je nepotpuna, ako se zaobiđe vjerski život.
Ovaj sam blog posvetio njemu iz više razloga, iako je glavni razlog da mi je u petak ( 4. 12.) pristigla informacija da je u osječkoj bolnici preminuo upravo Branko Gelemanović od posljedica korone. Igrom sudbine istog dana sam primio poštom jedan primjerak Pučkog kalendara BBŽ za 2021. godinu u kojem je objavljen i moj prilog pod nazivom 200 godina daruvarske rimokatoličke Župe Presvetog Trojstva (1821. – 2021.). To je drugi razlog zašto sam osjetio potrebu na napišem ovaj blog jer je u prilogu utkana i jedna njegova želja iz 2013. godine. Te smo godine u jednom našem slučajnom susretu u gradu ćaskali - nakon njegovog obaveznog upita: Kako smo, profesore? - o običnim svojim svakodnevnim poslovima. U jednom trenutku on je sadržaj našeg razgovora prekinuo upitom ne bi li bilo dobro razmišljati da se 2021. u povodu 200 godina daruvarske Župe napiše još opširnija knjiga u kojoj bi bilo opisano i 20 godina vjerskog života u ovom stoljeću. Moram priznati da sam bio pitanjem zatečen, ali znam da sam mu odgovorio da za to ima još dosta vremena uz konstataciju „tko živ tko mrtav do tada“. Po običaju Branko je bio vrstan sijač optimizma pa me uvjerio da treba otkloniti negativna razmišljanja, da smo u životnoj dobi pune radne sposobni i životnog iskustva. Tada, kada smo vodili taj razgovor, ni on ni ja nismo slutili da će Branko biti 2014. godine premješten i „da će koračati dalje Božjim putem“ u Sirač gdje je radio nekoliko godina. Iako smo se od tada još nekoliko puta sreli, razumljivo, nikad se nismo više vraćali ovom razgovoru iz 2013. godine. Ipak ja na taj susret nisam zaboravio pa sam u Kalendaru dao kratak prikaz jedne naše davne želje. Nažalost, nisam stigao da Branka informiram o tom prilogu, vidim u tome prst sudbine jer sam istog dana dobio vijest o Brankovoj smrti i zakašnjelu radost da sam dio naše davne želje ispunio.
Mislim da mnogi mlađi Daruvarčani više ne znaju dovoljno o Branku Gelemanoviću (1960. - 2020.) koji je tijekom 15 godina svojeg boravka u gradu zaslužan za mnoge aktivnosti o kojima ne zna šira daruvarska javnost i koje će, ukoliko se ne zabilježe, pasti jednog dana u zaborav. Točno je da mu je Grad Daruvar dodijelio mnoga priznanja i mnoge zahvale. Ipak vrijedi ona izreka: svaka hvala – suha trava. Sve su one kratkog vijeka i ona ne priječe put prema brzom zaboravu.
U svom blogu htio bih se zadržati o njegovom boravku u Daruvaru, izostavio sam dio njegovog rada prije i poslije Daruvara, jer su mi manje poznati, iako i oni imaju svoju težinu. Osobno sam Branka Gelemanovića upoznao 1999. godine kada je došao u Daruvar i predavao vjeronauk u daruvarskoj gimnaziji. Već nakon dolaska u naš gimnazijski kolektiv zapazili smo u novom daruvarskom svećeniku njegovu komunikativnost, veoma brzo je znao naša imena i svakim od nas popričao. Čim je doznao da sam povjesničar, rekao mi je da bi trebalo srediti malo crkvenu arhivu jer su arhivskom građom prepunjeni svi crkveni ormari. A to je upravo bilo ono za što sam već ranije pokazivao interes, ali su njegovi prethodnici branili pristup toj građi. Branko je bio čovjek od riječi pa je već nakon kraćeg vremena počelo privremeno uređenje arhivske građe. Uskoro zatim dao je podršku da se 2001. tiska knjiga 180 godina daruvarske župe čime je Daruvar dobio svoju prvu cjelovitu knjigu o rimokatoličkoj vjeri na širem daruvarskom području. Nije se stalo samo na ovom projektu. Branko je prihvatio i prijedlog da se započne prikupljati građa i pisati knjiga o Josipu Salaču (1908. - 1975.), zagrebačkom biskupu, rođenom u Daruvaru, u povodu stote godišnjice njegovog rođenja. Ovaj projekt podržao je i požeški biskup dr. Antun Škvorčević pa je koncem 2008. godine u Daruvaru održan znanstveni skup o biskupu Salaču na kojem su svoje spoznaje iznijeli svjetovni i crkveni znanstvenici.
Nešto kasnije, početkom 2009. godine, bila je predstavljena knjiga Vjenceslava Herouta i Marijana Lipovca Biskup Josip Salač. Istog dana biskup Antun Škvorčević otkrio je spomen-ploču na zgradi u kojoj je živjela obitelj Salač.