Uz 100. obljetnicu rođenja Josipa Matušeka

srijeda, 25.11.2020.

U životu svakog naroda postoje ljudi koji su svojim radom doprinijeli boljitku sredina u kojima su živjeli i time su zaslužili da se ih povremeno sjetimo jer je to jedini način da se izbjegne njihov zaborav.

Jedan od takvih ljudi koji je živio u našoj daruvarskoj sredini bio je profesor Josip Matušek. Njegov se rad najčešće vezuje uz kulturni život ovdašnjih Čeha, iako je opseg njegovog rada znatno širi od spomenutog okvira. Točno je da je većina njegovih radova vezana za problematiku ovdašnjih Čeha, ali jednako je tako pratio veze čeških i južnoslavenskih kulturnih djelatnika, bilježio gospodarske i kulturne prilike i u hrvatskim sredinama, bavio se pedagoškim radom i pomno pisao i govorio o svim problemima sredina u kojima je živio.
Da bi se bolje shvatio njegov značaj za pripadnike češke nacionalne manjine, potrebno je ukazati na okolnosti u kojima je započela njegova kulturna djelatnost na ovdašnjima prostorima. Tek poznavanjem tih prilika moguće je vrednovati njegov doprinos kulturnom napretku ovdašnjih Čeha.
U kulturnoj prošlosti ovdašnjih Čeha razlikujemo dva različita prostora njihovog življenja. Prvo su gradovi u kojima su do Prvog svjetskog rata živjeli mnogi češki intelektualci rođeni u Češkoj i koji su u velikom broju dolazili u hrvatske gradove još u 19. stoljeću. Među njima je bilo sveučilišnih i srednjoškolskih profesora, arhitekata, agronoma, liječnika, financijskih službenika, glazbenika… Mnogi od njih su se vratili nakon raspada Austro-Ugarske u svoju domovinu, a manji broj je ostao živjeti u ovdašnjoj novostvorenoj državi.
Drugi su prostor činili doseljeni Česi, ratari ili sitni obrtnici, koji su se uselili u brojna hrvatska sela. Između njih i češke inteligencije u gradovima nije bilo suradnje i zato je već između dva svjetska rata zapažen jak proces njihove asimilacije. Taj je proces zaustavljen zahvaljujući pojedincima, ali i tadašnjoj čehoslovačkoj vladi koja je započela obilatom pomoći oživljavati nacionalnu svijest ovdašnjih Čeha u seoskim sredinama. Tada su došli ovamo mnogi učitelji iz Češke koji su radili na novoosnovanim češkim školama, oni su poticali osnivanje Čeških beseda, propagirali su češke knjige, osnivali dramske, glazbene i folklorne grupe, organizirali kursove o gospodarstvu… Zahvaljujući takvom radu kulturni život pred Drugi svjetski rat dosegao je kod ovdašnjih Čeha u seoskim sredinama zavidnu razinu.
Novo razdoblje u životu Čeha počelo je nakon 1945. godine. Ovdašnji Česi su završetak rata dočekali bez vlastite inteligencije jer se ona u većem broju vratila u svoju domovinu i na nju se više nije moglo računati, poglavito zato jer je uskoro zbog političkih razloga došlo do prekida svih veza između Čehoslovačke i tadašnje jugoslavenske države. No, ovaj put problem su riješili sami ovdašnji Česi, uz blagoslov tadašnje politike. U prvoj fazi nastojao se najprije osposobiti učiteljski kadar iz redova ovdašnjih Čeha, a to se pokazalo kao najbolje ulaganje. Upravo u takvim okolnostima na ovdašnjoj kulturnoj sceni pojavio se i Josip Matušek.
Josip Matušek rodio se 1. veljače 1920. u Končanici u seljačkoj obitelji Ivana i Aneške Matušek. Još u njegovom ranom djetinjstvu njegova obitelj je prodala svoje imanje u Končanici i kupila je novo u Griču, između Karlovca i Metlike. U toj osami njegova se obitelj uz ratarstvo bavila prodajući ugljen i vapno. Ovdje se obitelj povećala za još jednog člana – Boženu, .Josipovu sestru. Ne vidjevši perspektivu u toj osami, nakon kraćeg boravka u Griču, obitelj Matušek se preselila u Mašiće kod Nove Gradiške. Ovdje se Josipovim roditeljima rodio sin Václav, tako da je Matušekova obitelj brojila ukupno 7 članova jer su s njima živjeli i djed i baka Matušek. Mašići su bili selo u kojem su Česi bili u zanemarivo malom broju tako da su djeca Matušek izrastala uz vršnjake koja su koristila hrvatski jezik. U njihovoj kući se ipak govorilo češki, a zahvaljujući baki i djedu, mali je Josip već u ranom djetinjstvu došao u kontakt i s češkom literaturom.
Prva četiri razreda pučke škole Josip je završio u Mašiću, zatim nižu gimnaziju u Novoj Gradiški. Počeo je pohađati i višu gimnaziju, ali ju je zbog novčanih razloga prekinuo i prešao u učiteljsku školu u Osijeku. Iz osječkog razdoblja njegovog školovanja potiču i njegovi prvi literarni radovi, ali i prva priznanja koja su ga kasnije usmjerila u pravcu literarnog stvaralaštva. Uz hrvatski jezik, u školi je Josip volio i povijest. Učiteljska škola ( 1935. – 1940. ) Josipu je uz stručna znanja otvorila i nove vidike o ljudima, o ophođenju s njima i time ga pripremila za svestrane poslove učiteljskog zvanja u manjim sredinama u kojima su učitelji trebali biti i nositelji kulturnog života.
1940. Josip Matušek je nastupio na svoje prvo radno mjesto u Boku kod Siska. No ratna zbivanja nisu zaobišla ni njega. Godine 1941. nastupio je u domobransku službu u Požegi, a zatim je bio premješten u Sisak, zatim Zagreb, Varaždin … Godine 1943. došao je na pakračko područje, a tu je njegova jedinica 1944. prešla partizanima.
U rujnu 1944. bio je imenovan za partizanskog učitelja u selu Pecka kod Podravske Slatine, ali je već krajem iste godine premješten u Končanicu. Bilo je to razdoblje kada su se na tom prostoru počele otvarati ponovo prve češke škole, ali za njih nije bilo potrebnog učiteljskog kadra. U Daruvaru su doznali da u Pecki radi neki učitelj češkog porijekla i to je bio razlog zašto se tražio njegov premještaj. No njegov rad u Končanici prekinut je početkom 1945. nakon upada Čerkeza na ova područja, tako da se Josip Matušek ponovo našao u vojnoj uniformi u sastavu virovitičke brigade. Ovdje je bio i ranjen, a zatim avionom prevezen na liječenje u Pančevo. Nakon izlječenja, vratio se u svoju jedinicu i tu dočekao završetak rata. No umjesto da se vrati svom učiteljskom zvanju, poslan je u Zagreb gdje su mu u sastavu Štaba II. brigade povjereni poslovi prosvjetno - obrazovnog karaktera. Ovog se posla riješio tek nakon što je 1947. godine upisao izvanredni studij hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu.
Uz izvanredni studij učitelj Josip Matušek spominje se 1948. u Gornjem Daruvaru, a zatim u Brestovcu ( 1948. – 1949. ). Godine 1949. došao je na češku sedmogodišnju školu u Daruvaru, 1951. godine diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi i zatim 1952. upisao Filozofski fakultet. Iste je godine sklopio brak s Melitom Vezmar.
O prosvjetnom radu Josipa Matušeka moglo bi se mnogo pisati. Uvijek je s ponosom govorio o razdoblju tog života i nikad nije krio da je u vrijeme, kada je obavljao druge poslove, u svojim mislima uvijek bio prosvjetni djelatnik. Ni njegovi počeci rada na češkim školama nisu bili onakvi kakvi su se očekivali. Njegovo školovanje i dugogodišnji život u sredinama gdje se nije govorio češki jezik, osjetilo se i kod njega jer je njegovo poznavanje češkog jezika bilo veoma oskudno. Nije se sramio priznati da mu je ravnatelj češke škole profesor Burian, nakon posjete jednom njegovom satu češkog jezika, dao primjedbu da još mora puno učiti da bi dostigao znanje svojih učenika u poznavanju češkog jezika. Upravo takva primjedba nije ga obeshrabrila, već mu dala poticaj da samoobrazovanjem i velikim trudom stekne sva potrebna znanja za predavanje češkog jezika.
U vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ( 1952. – 1956. ) Josip Matušek je sa suprugom živio u Zagrebu. Pošto nije dobio stipendiju, morao je zarađivati honorarno kako bi se mogao školovati i uzdržavati obitelj. Najprije je predavao češki jezik na dopunskoj školi na Dolcu za djecu zagrebačkih Čeha, a zatim u osnovnoj školi u Krajiškoj ulici.
Godine 1956. Josip Matušek je diplomirao hrvatski jezik i pošto je u Daruvaru 1954. počela s radom gimnazija, on se ponovo vratio u Daruvar i zaposlio u toj ustanovi. Predavao je hrvatski i češki jezik. Kada je 1961. godine otvorena Pedagoška akademija u Pakracu, postavljen je za voditelja katedre predmetnih skupina hrvatski jezik – češki jezik – povijest. U isto vrijeme predavao je više kolegija iz češkog i hrvatskog jezika.
Profesor Matušek je već tada bio poznat predavač češkog jezika, iako je to stečeno znanje rezultat njegovog samoobrazovanja jer češki jezik nikad nije studirao. Ta mu je okolnost omogućila da mu je 1963. godine odobren postdiplomski studij u Pragu gdje se mogao posvetiti produbljivanju svojih ranijih spoznaja. Boravak u Pragu omogućio mu je da se upozna i s mnogim poznatim češkim kulturnim djelatnicima i to ga je sve više vodilo prema proučavanju literarnih pitanja, povijesti književnosti i o kulturnima vezama između Čeha i Hrvata.
Nakon povratka iz Češke nastavio je s radom na Pedagoškoj akademiji. Iskustva iz Češke dala su mu poticaj za mnoge stvaralačke projekte. Uz pisanje čitanki češkog jezika, koje je započeo još ranijih godina, u suradnji s Jednotom počeli su izlaziti stručni časopis Přehled ( Pregled ), Studnice ( literarni prilog Jednote ), a pripremio je i knjigu Z české povídkové tvorby ( Iz češkog pripovjednog stvaralaštva ). Ta djelatnost je nastavljena i nakon 1967. godine kada je prestala s radom Pedagoška akademija u Pakracu.
Od 1967. Josip Matušek obnašao je položaj ravnatelja Jednote. Bilo je to vrijeme kada je još više povećao svoje brojne obaveze jer je već ranije, uz poslove vezane za radno mjesto, bio uključen u rad daruvarske Češke besede i njene knjižnice, u rukovodstvo tadašnjeg Čehoslovačkog savaza, a nisu ga zaobišle ni mnoge funkcije iz političkog i društvenog života jer je bilo nezamislivo u to vrijeme da čovjek na takvom položaju bude izvan tijeka tadašnjih zbivanja.
Usprkos mnogim obavezama u Jednoti Josip Matušek se uključio i u mnoge vidove stvaralaštva. Uz pisanje članaka iz svakodnevnog života, pisao je i manje studije koje su objavljivane najčešće u raznim edicijama koje je izdavala novinska ustanova Jednota. On se okušao i u prevodilačkoj djelatnosti. Za Školsku knjigu je preveo s češkog na hrvatski jezik knjigu Zavatý život ( Iščezli svijet ) od Josefe Auguste i Pedagogii předškolního věku ( Pedagogiju predškolske dobi ) od Marije Bartuškove. Preveo je na češki jezik i neke pjesme hrvatskih pjesnika.
U ovakvom ozračju radio je sve do umirovljenja 1980. godine. No, tek nakon umirovljenja Josip Matušek se mogao u punoj mjeri posvetiti svom literarnom stvaralaštvu. Stoga nije čudo što su baš u to vrijeme nastali njegovi najvredniji radovi. Kao ljubitelj povijesti veliki trud je uložio u proučavanju povijesti češke nacionalne manjine i rezultat toga je nekoliko kapitalnih djela bez kojih bi bilo mnogo praznina u toj prošlosti. Iako svaki od tih radova zavrjeđuje pažnju, ipak će knjiga "Česi u Hrvatskoj" ( Jednota, Daruvar, 1994. ) ostat trajnim izvorom za poznavanje kulturne povijesti Čeha na južnoslavenskom prostoru do Drugog svjetskog rata. Ova knjiga nekako zaziva i svoj nastavak u kojem bi bilo obrađena i povijest ovdašnjih Čeha nakon 1945. godine.
Broj objavljenih radova Josipa Matušeka je toliko velik, a po sadržaju tako raznolik, da bi za to trebala jedna zasebna studija. Sumnjam da bi i ona bila cjelovita jer je već danas skoro nemoguće istražiti gdje su sve njegovi radovi objavljivani.
Svoje umirovljeničke dane profesor nije potrošio samo na pisanje. U razdoblju 1984.- 1985. obnašao je funkciju predsjednika Saveza Čeha i Slovaka, a bio je i član mnogih njegovih savjeta ( Savjet za povijesna pitanja i dokumentaciju, Izdavački savjet ). Za njegovo ime je vezano i osnivanje arhiva i stalne izložbe pri Savezu Čeha koja je otvorena 1984. godine. Bio je aktivan i u knjižnici Frante Buriana u Daruvaru, a neki njegovi radovi i danas izlaze u Jednoty.
Zbog svog velikog doprinosa u njegovom kulturnom i društvenom stvaralaštvu, Josip Matušek je dobio mnoga priznanja. Jedno od najvećih, a njega posebno cijeni, dobio je 1999. godine. To je Priznanje Jana Masaryka Gratias agit koje mu je dodijelio ministar vanjskih poslova Republike Češke. To mu je priznanje uručeno za njegov doprinos boljem poznavanju Češke u Hrvatskoj.
Uz zanimanje za povijesne sadržaje, Josip Matušek nam je podario i brojne radove iz lijepe književnosti. Mnoge njegove pjesme ili pripovijetke mogu se pročitati u Jednoti , Češkom narodnom kalendaru, Studnici. O tom vidu njegovog stvaralaštva navest ću riječi ovdašnje pjesnikinje Sofije Kráskové: „… Josip Matušek je pjesnik, koji se nam oglasio samo nekoliko puta, ali su to stihovi, iz kojih tiho odzvanja misao, raspoloženje, koje su tako jezično izrađene, da na sebe skreću pažnju. Josip Matušek, pjesnik i pisac, posebno pun humora za djecu, dijelio je samog sebe na sve strane i mi sa žaljenjem možemo samo konstatirati, da je na stihove ostavio tako malo vremena."
Njemu je bila posvećena jedna knjiga koja je izašla 2004.godine, ali tek nakon njegove smrti. Ipak imao je mogućnost pročitati njen sadržaj, a kod njenog pisanja dao je znatan doprinos.
Prof. Josip Matušek umro je 2003. godine u 83. godini života. O dolasku smrti znao je već nekoliko mjeseci ranije, ali ni u tom razdoblju nije klonuo duhom. Htio je dovršiti neke svoje započete poslove i srediti svoju arhivu. U tome mu je pomagao njegov stariji sin Alen koji je živio u Zagrebu. Nažalost, danas nema više ni Alena, otišao je za svojim ocem, umro je početkom 2020. godine.
Matušek je volio Daruvar i Daruvarčane, bio je „naš“ jer je živio s nama u ovoj sredini, bio je i našim učiteljem, savjetnikom, suradnikom i prijateljem i mnogo je učinio da se ne zaborave naši korijeni i cjelokupni život na ovim prostorima. Stoga je i naša dužnost da mu ostanemo zahvalni i da ne dozvolimo da njegovo ime padne u zaborav.
Ova kalendarska godina se bliži svom završetku, a do sada se nije vidno obilježila stogodišnjica rođenja ovog daruvarskog velikana. Na početku godine, na dan stogodišnjice njegovog rođenja, to se nije ostvarilo jer je tada njegova obitelj oplakivala Alenovu smrt, kasnije je u kalendaru o mnogočemu odlučivao problem oko korone. I tako iz dana u dan, od mjeseca do mjeseca, približavamo se završetku 2020. godine i time udaljujemo i od obilježavanja planirane stogodišnjice njegovog rođenja. Je li se ona mogla obilježiti na neki drugi način, ne znam, niti želim znati.