Viatrix

Škrokoni je zaseok u sklopu naselja Sveta Marina, Općina Raša. Zaseok se nalazi na nerazvrstanoj cesti koja spaja Svetu Marinu s cestom Ž5081 (Kršan – Labin – Ravni) kod zaseoka Junac (Bartići).



Šetnju smo započeli u sjevernom dijelu zaseoka Škrokoni. Krenuli smo nerazvrstanom cestom prema jugoistoku.



Nakon tristotinjak metara smo došli do kraja zaseoka Škrokoni i tu krenuli desno na poljsku cestu, potom smo prošli livadu te došli do jednobrodne romaničke crkve sv. Sebastijana s upisanom apsidom.



Crkva sv. Sebastijana je izgrađena u 12. ili 13. stoljeću. Na pročelju je kameni okvir portala koji ima tipični „srpasti“ romanički obod, a iznad portala je preslica s jednim otvorom bez zvona. Na sredini južnog zida je jedini prozor na crkvi koji je skoro cijeli prekriven vegetacijom. U unutrašnjosti crkve se nalazi kameni oltar i uzidana kamena škropionica. U crkvi je u 18. stoljeću otkriven, kao dio oltara, antički natpis na vapnenačkom reljefu iz 245. godine na kojem se prvi put spominje Labin „Res publica Albonessium“ i ujedno je najstariji pisani zapis na Labinštini, a danas se čuva u lapidariju Narodnog muzeja Labin.



Crkva je dio veće arheološke zone, s tragovima naseljavanja od antike do srednjega vijeka što svjedoči i obližnji bazen starijeg datuma. Prema riječima lokalnog stanovništva pored bazena su pronađeni keramički podovi koji su u međuvremenu uništeni i izgubljeni.



Uz crkvu sv. Sebastijana se veže jedan od najvažnijih i najpoznatijih događaja u povijesti Labina. U noći s 19. na 20. siječnja 1599. godine oko 800 uskoka napalo je Labin. Zahvaljujući velikoj hrabrosti tristotinjak branitelja, premda se gradonačelnik ponašao kukavički, Labin je obranjen. Legenda kaže da je obranjen i uz pomoć svetog Sebastijana, čija se crkva nalazi u zaseoku Škrokoni. Od tada je, uz svetog Justa, sveti Sebastijan zaštitnik Labina.



Karta s lokacijom crkve. sv. Sebastijana.



Dužina rute 431 m.

Petstotinjak metara istočno od čvora Vranja (A8), na cesti za Učku, nalazi se parkiralište namijenjeno posjetiteljima geomorfološkog spomenika prirode Vela draga (Vranjska draga). Parkiralište nam je bila početna i krajnja točka izleta Vela draga – remek-djelo vode i vapnenca, kao i u ovom izletu.



Poučnu stazu Vela draga smo pratili sve do vidikovaca, tj. do mjesta gdje se staza počinje strmo spuštati na dno kanjona i koju smo pratili u gore navedenom izletu.



Na tom mjestu smo napustili poučnu stazu Vela draga i nastavili puteljkom prema zapadu.



Cilj nam je bio uska izbočena stijena koja je s tri strane okružena provalijama bujičnih potoka što se slijevaju u Vranjsku dragu, a udaljena je sedamstotinjak metara zračne linije. Na izbočenoj stijeni se nalazi kaštel Vranja (tal. Vragna ili Aurania) koji je spomenut u postu Vranja – tunelima oko Vele drage.



Prvih nekoliko desetaka metara puteljak je dobro vidljiv, ali poslije je teško vidljiv, možda smo se i kretali puteljcima koje koristi divljač.



Ovaj dio izleta je bio dosta zahtjevan, jer smo se probijali kroz vegetaciju. Na nekim mjestima nam je trebala velika doza opreza, jer smo koračali uz liticu, ali smo tu bili nagrađivani lijepim pogledima na Velu dragu, a s više mjesta se vidi i župna crkva sv. Petra i Pavla u naselju Vranja.



Ipak na kraju smo stigli na izbočenu stijenu koja je otprilike na središnjem dijelu 3,5 km dugog kanjona Vela draga.



Nakon kraćeg odmora smo krenuli potražiti ostatke kaštela Vranja koje smo brzo pronašli pedesetak metara sjeverozapadno.



Na mjestu kaštela Vranja nekada se nalazila rimska, a poslije vjerojatno bizantska utvrda. 1102. godine kaštel se prvi puta spominje u darovnici Ulrika II. akvilejskom patrijarhu kao Castrum Urana i pretpostavlja se da je izgrađen početkom 11. stoljeća. Od 1370. godine pod imenom Castrum Vragne je u trajnom posjedu Habsburgovaca koji su ga priključili Pazinskoj grofoviji. Do 15. stoljeća kaštel je nekoliko puta obnavljan i ojačavan radi obrane od Osmanlija. Tijekom trajanja Uskočkog rata od 1615. do 1618. godine imao je važnu ulogu tada je bio baza za uskočke upade u mletački dio Istre. Oko 1700. godine kaštel je već ruševina.



Kaštel Vranja je bio nepravilnog izduženog četverokutnog tlocrta. Sjeverni dio kaštela je najbolje očuvan i tu su dijelovi obrambenih zidova do visine od gotovo 3 m i ostaci manje renesansne kule potkovičasta tlocrta s kruškolikim puškarnicama. S unutrašnje strane obrambenih zidova naslanjaju se ostaci nekadašnjih kuća koje su posebno odijeljene od manjeg stambenog bloka. Ulaz u kaštel je bio na sjevernoj strani, a pristupalo mu se uskim kamenim mostom preko kanjona u kojem povremeno teče Vranjski potok. Kaštel je imao i crkvu od koje nisu sačuvani nikakvi ostaci.



Nakon obilaska ruševina kaštela Vranja odlučili smo se udaljiti najuređenijim puteljkom da vidimo gdje ćemo stići.



Naišli smo na dobro uređen puteljak koji vodi prema sjeveroistoku te se spušta prema dolini Vranjskog potoka.



Nakon što smo prošli Vranjski potok, puteljak nastavlja uzbrdo.



Ubrzo smo stigli do raskršća na kojem se nalazi kamen s natpisom "STARA VRANJA".



Na raskršću smo skrenuli desno i ubrzo došli do dionice stare ceste koja vodi uz liticu na suhozidnom potpornom zidu.



Primijetili smo dvije prostorije s metalnim vratima (jednu veću i jednu manju) u stijeni koje su vjerojatno služile kao skladišta.



Nastavili smo dalje i ubrzo saznali gdje vodi lijepo uređeni puteljak. Stigli smo do pruge Lupoglav – Štalije (Raška pruga), točnije do zapadnog ulaza u tunel Vranje 1 (493,50 m) na dijelu pruge koja nije u funkciji. Laganom šetnjom ovim puteljkom se lako stigne do kaštela Vranja.



Ušli smo u tunel Vranje 1 koji smo prošli i na izletu Vranja – tunelima oko Vele drage i izašli u Veloj dragi.



Tu smo skrenuli lijevo, napustili prugu, i nastavili poučnom stazom Vela draga kao i na izletu Vela draga – remek-djelo vode i vapnenca.



Staza prvo prolazi po dnu kanjona, a potom se strmo penje do vrha Vele drage, točnije do dijela staze koju smo prošli na početku izleta, dolazeći s parkirališta. Nastavili smo dalje u drugom smjeru sve do parkirališta gdje smo završili izlet. (Put od izlaza iz tunela Vranje 1 do parkirališta je detaljno opisan u postu Vela draga – remek-djelo vode i vapnenca.)



Karta s lokacijom kaštela Vranja.



Dužina rute 4,20 km.

Na cesti Ž5186 koja povezuje naselje Bale s kampovima Mon Perin i Colona, oko dva kilometara od Bala, nalazi se skulptura poljske kemičarke i fizičarke Marie Curie (Varšava, Poljska, 7. studenoga 1867. – Passy, Francuska, 4. srpnja 1934.). Ova skulptura je peta u nizu od trinaest skulptura galerije na otvorenom Boulevard World Genius na cesti koja povezuje Bale s morem.



Cestom Ž5186 smo krenuli prema jugozapadu, prema moru, te...



...nakon dvjestotinjak metara skrenuli desno na stazu koja vodi kroz šumu.



Staza, stotinjak metara dalje, stiže do travnate površine s nekoliko grmova i stabla na kojoj se nalazi jednobrodna crkva sv. Maura. Crkva je zaraštena vegetacijom i urušio joj se dio krova.



Crkva sv. Maura, lokalnom stanovništvu poznata kao San Mori, vjerojatno je izgrađena u 7. stoljeću. Značajnije je obnavljana u dva navrata, u različitim periodima. Današnji izgled je vjerojatno dobila u 14. stoljeću. Crkva ima pravokutnu istaknutu apsidu. Na pročelju crkve sačuvana je preslica s jednim oknom bez zvona iz vremena posljednje obnove, a ispod preslice je prozor s kamenom tranzenom iz prve faze gradnje koja je izvorno bila ugrađena na mjestu zazidanog otvora u sjevernom zidu.



Crkva je posvećena svetom Mauru koji je prvi porečki biskup i mučenik te zaštitnik grada Poreča. Sveti Mauro je spomenut i u postu Eufrazijeva bazilika – bizantska ostavština.



Karta s lokacijom crkve sv. Maura.



Dužina rute 444 m.

Na cesti Ž5007 (Buje – Pazin), između raskršća s cestom D44 (čvor Nova Vas, A9 - čvor Lupoglav, A8) i naselja Karojba, nalazi se naselje Motovun (397 stanovnika – 2021. g.) koji je sjedište istoimene općine (912 stanovnika – 2021. g.). Motovun se razvio kao utvrđeno naselje u kasnoj antici na mjestu prapovijesne gradine. Prvi put se spominje 804. godine u listini Rižanske skupštine (sabor koji je sazvao franački car Karlo Veliki i njegov sin Pipin kako bi se riješili sporovi među stanovništvom u Istri izazvani nezadovoljstvom novom vlasti u razdoblju kada Istra prelazi iz bizantske pod franačku vlast) kao središte šireg područja. Tijekom 12. i 13. stoljeća u Motovunu se razvio komunalni oblik uprave. Taj oblik uprave se teško odupirao velikašima te je od sredine 13. stoljeća imao podestata kojeg je potvrđivao akvilejski patrijarh. Kako bi se oslobodio akvilejske svjetovne vlasti i grofova Goričkih, 1278. godine je prihvatio vlast Mletačke Republike. Motovun je postao važna strateška točka u mletačkom dijelu Istre, između ostalog i zbog nadzora nad Motovunskom šumom. Nakon Drugog svjetskog rata iselio se veliki dio stanovništva te je grad zapušten. 1970-ih godina je započela obnova Motovuna.



Auto smo parkirali na parkiralištu između nekadašnje kolne vage te vježbališta i boćališta u dijelu naselja Motovun koji se zove Kanal.



S parkirališta smo krenuli cestom Ž5007 prema sjeveroistoku i nakon stotinjak metara skrenuli desno na stepenište koje prolazi pored Osnovne škole Vladimira Nazora Pazin - Područne škole Motovun.



Dalje nastavljamo starim, vjerojatno srednjovjekovnim, stepeništem Rotonda.



Na vrhu stepeništa je vidikovac s ladonjom na kojem se nalaze dvije poučne table o općinskim naseljima Brkač i Kaldir.



Nastavili smo uzbrdo ulicom Rižanske skupštine, a potom ulicom Gradiziol koja prolazi uz kameni potporni zid u kojem je kapelica u niši.



Ulica nosi ime predgrađa koje se razvilo u 14. i 15. stoljeću. U taj dio grada se ulazilo kroz vrata koja su se nalazila blizu crkve Blažene Djevice Marije od Servita. Sjeverni pristup predgrađu čuvao je niz visokih i dijelom utvrđenih kuća, a južnu stranu zid s opkopom. Današnji izgled Gradiziol je dobio u 18. stoljeću uz manje graditeljske intervencije tijekom 19. stoljeća.



Na prvom sljedećem raskršću, na kojem se nalazi poučna ploča s kartom i znamenitostima Motovuna, skrenuli smo desno i ubrzo stigli do mjesnog groblja Motovun s jednobrodnom crkvom sv. Margarete.



Crkva sv. Margarete ima metalnu preslicu s jednim zvonom i ispod njenog trijema se ulazi na groblje. Iza crkve je popločena staza omeđena drvoredom čempresa (Cumpressus semprevirens).



Vratili smo se nazad do raskršća s poučnom pločom i nastavili uzbrdo ulicom Gradiziol na koji je tridesetak metara dalje, jednobrodna crkva Blažene Djevice Marije od Servita.



Crkva Blažene Djevice Marije od Servita je izgrađena 1584. godine i bila je dio samostana koji su 1595. godine podigli Redovnici Službenici Blažene Djevice Marije poznati i kao serviti. U samostanu su djelovali do 1790. godine, a 1749. godine su podigli zvonik visok 15 metara. U podu u unutrašnjosti crkve je niz grobnica imućnih motovunskih obitelji. Na pročelju crkve se nalazi kamena ploča iz 1676. godine.



Dvjestotinjak metara dalje je raskršće na kojem se nalazi slavina i spomen plača Vladimiru Nazoru (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.) piscu romana Veli Jože.



Nastavili smo ravno i ubrzo stigli do kule poznate kao Nova vrata koja je izgrađena, prema natpisu nad izlaznim portalom, obnovom iz 1607. godine u vrijeme podestata Marca Pasqualagia. Na kuli se nalazi nekoliko kamenih grbova, a na vrhu je kameni lav sv. Marka.



U prolazu ispod kule je lapidarij u kojem su izloženi antički i srednjovjekovni natpisi te reljefi.



Malo dalje se nalazi komunalna palača koja je najvećim dijelom izgrađena u 13. stoljeću. Tada je, uz što je bila gradska vijećnica, bila važan dio obrane grada. Motovunska komunalna palača je najsačuvanija romanička javna građevina u Istri i Hrvatskoj. Iako je tijekom stoljeća pretrpjela mnoge graditeljske promjene, na njenom se zapadnom pročelju vide originalne romaničke bifore.



Sljedeće što smo posjetili je gradska loža s koje se pruža lijep pogled na dolinu rijeke Mirne.



Motovunska loža se spominje kao javni prostor 1331. godine, Lobia Maior, ali nije poznato da li se nalazila na mjestu današnje koja je izgrađena u 17. stoljeću.



U blizini se nalaze Glavna vrata koja kroz nadsvođeni prolaz vode u najstariji dio naselja Motovun. Vrata su zajedno s kulom podignuta u 16. stoljeću. I na ovoj kuli je ugrađeno nekoliko kamenih grbova.



Ušli smo u najstariji dio naselja Motovun, na prostrani Trg Andrea Antico koji je dobio ime po renesansnom skladatelju i tiskaru nota (Motovun, oko 1480 – ?, nakon 1539). Na trgu se nalazi stražnja strana prije spomenute komunalne palače, cisterna iz 15. stoljeća te kasnorenesansna trobrodna župna crkva sv. Stjepana sa zvonikom.



Župna crkva sv. Stjepana je izgrađena 1614. godine na mjestu starije crkve koja je najvjerojatnije izgrađena na temeljima antičke bazilike. Prema jednoj predaji tu su u 11. stoljeću sahranjeni istarski markgrof Enghelbert i grofica Matilda. Crkva je današnji izgled dobila obnovom u 18. stoljeću. U crkvi je mnoštvo umjetničkih djela među kojima je oltar s mramornim kipovima sv. Stjepana i sv. Lovre te stropne slikarije iz 18. stoljeća.



Pored župne crkve sv. Stjepana je zvonik sa satom visok 27 metara. Zvonik je izgrađen u 13. stoljeću kao glavna kula i osmatračnica. Više puta je obnovljen, na što podsjećaju natpisi na njegovim zidovima, a o obnovi 1528. godine koju je poduzeo potestat Giacomo Zeno podsjeća natpis s njegovim grbom.



Na južnom dijelu Trga Andrea Antico se nalazi palača Polesini ispred koje je cisterna. Palača je izgrađena u 18. stoljeću. U njoj su živjele najbogatije motovunske patricijske porodice koja su upravljale velikim kompleksima plodne zemlje na području Zamaska, Motovunskih Novaka i Poreča. Od 18. stoljeća Polesini nose titulu markiza.



S trga smo nastavili prema jugu, prema motovunskim gradskim zidinama. Na početku zidina se nalazi zgrada na kojoj je mural Velog Jože. Veli Jože je književno djelo Vladimira Nazora iz 1908. godine koje je nastalo na temelju narodnih priča i folklornih motiva. Glavni lik je div Jože koji živi u okolici Motovuna. Dobri div Veli Jože je postao narodni simbol moći i snage.



Najranije očuvane motovunske gradske zidine su iz 11. i 12. stoljeća. Tada su izgrađeni visoki i čvrsti zidovi pojačani kulama, koji se dodatno pojačavaju krajem 12. i 13. stoljeća. Početkom 15. stoljeća Motovun ima oblik gotičke utvrde. Ponovno se gradske zidine pojačavaju u 16. stoljeću te se fortifikacijskom sustavu dodaje samostan servita s novim bastionom. U 17. stoljeću je dio zidina porušen prema odredbama mirovnog sporazuma između Mlečana i Habsburgovaca.



Krenuli smo na šetnju motovunskim gradskim zidinama s kojih se pružaju prekrasni vidici.



Šetnja gradskim zidinama je završila na sjevernom dijelu Trga Andrea Antico kojeg smo prošli i izašli iz najstarijeg djela naselja Motovun kroz Glavna vrata.



Nakon Glavnih vrata smo skrenuli lijevo, spustili se stepenicama u ulicu Borgo koja se spušta nizbrdo. Ulica prolazi podgrađem Borgo koji se razvilo u 14. stoljeću, a do 17. stoljeća bilo je opasano zidinama od kojih je malo toga ostalo.



Stotinjak metara dalje se nalazi jednobrodna crkva sv. Antuna Padovanskog i hospicij.



Crkva sv. Antuna Padovanskog je ranije bila posvećena sv. Ciprijanu, a tim se imenom prvi put spominje 1454. godine. Nije poznato kada je crkva izgrađena, ali je poznato da je temeljito obnovljena u 19. stoljeću. Crkva na južnom zidu ima preslicu s dva okna u kojoj je jedno zvono.



Hospicij je obnovljen 1622. godine, tako piše na kamenoj ploči koja se nalazi iznad ulaznih vrata i ispod niše u kojoj je Blažena Djevica Marija.



Od crkve smo skrenuli lijevo, jer se nekoliko metara dalje u tom smjeru nalazi kuća u kojoj se 28. veljače 1940. godine rodio Mario Andretti koji je 1978. godine bio svjetski prvak u Formuli 1.



Vratili smo se nazad do crkve sv. Antuna Padovanskog i nastavili nizbrdo pored hospicija te prošli pored starog vodovoda (ACQUEDOTTO ISTRIANO - ISTARSKI VODOVOD).



Prošli smo kroz Gotička vrata iz 14. stoljeća koja su dio ostataka zidina podgrađa Borgo i došli do jednobrodne crkve sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije od Vrata.



Crkva sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije od Vrata je izgrađena 1521. godine, a 1898. dograđen joj je 15 metara visok zvonik. Na sredini crkve podignut je oltar sa stubištem i slikom Blažene Djevice Marije s djetetom koja se, prema predaji, upravo na ovom mjestu ukazala na smokvi, poput biblijskog Zakeja.



Nastavili smo popločenom ulicom Rialto nizbrdo prema jugozapadu sve do ulice Rižanske skupštine.



Prije nego što smo nastavili nizbrdo ulicom Rižanske skupštine, skrenuli smo desno uzbrdo do obližnje kapele koja je izgrađena, kako piše na ugrađenoj ploči, 1859. godine u čast Blažene Djevice Marije od zdravlja od strane Giuseppea i Mattea Ghersa.



Vratili smo se nazad na ulicu Rižanske skupštine i nastavili nizbrdo stepeništem Rotonda sve do ceste Ž5007 na kojoj smo skrenuli lijevo.



Na raskršću, 150 metara dalje, skrenuli smo desno u pravcu putokaza za Parenzanu do koje smo stigli nakon 250 metara.



Parenzana (Ferrovia Trieste-Parenzo-Canfanaro, TPC) je bila uskotračna željeznička pruga koja je povezivala Trst s Porečom između 1902. i 1935. godine. Dužina pruge je bila 123 kilometara i imala 9 tunela, 11 mostova i 6 vijadukata. Dio trase Parenzane je preuređen u biciklističku i pješačku stazu.



Na Parenzani smo skrenuli desno i nakon dvjestotinjak metara stigli do 222 metara dugog tunela Motovun.



Prošli smo tunel Motovun koji je osvijetljen svjetlima na senzor te izašli na drugu stranu i nakon dvjestotinjak metara stigli do nekadašnjeg željezničkog kolodvora Motovun. Zgrada željezničkog kolodvora je jedinstvena na Parenzani, jer je izgrađena od nepravilno oblikovanih blokova vapnenca.



Vratili smo se desetak metara nazad i skrenuli lijevo te nastavili asfaltiranom cestom uzbrdo sve do parkirališta gdje smo parkirali auto.



Karta naselja Motovun s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,96 km.