Viatrix

Barilović (295 stanovnika – 2021. g.) je naselje u Karlovačkoj županiji i sjedište je istoimene općine (2.673 stanovnika – 2021. g.). Naselje se razvilo kao podgrađe na lijevoj obali rijeke Korane, sjeverno od strme litice na kojem je smještena utvrda Stari grad Barilović. Ispod litice je danas raskršće ceste Ž3185 (Karlovac - Generalski Stol) i ceste Ž3189 (Barilović – Krnjak, D1).



Autom smo se uskom asfaltiranom cestom popeli na liticu i parkirali na proširenju između Starog grada Barilovića i Osnovne škole Barilović.



Stari grad Barilović je izgradila obitelj Barilović na mjestu pretpovijesne gradine vjerojatno u 15. stoljeću, kada se spominje kao utvrđeni grad na stijeni iznad Korane. Utvrda je nepravilnog tlocrta s dvije okrugle kule između kojih su nekada bile stambene zgrade. 1524. godine stradala je od strane Osmanlija, a kada je 1575. godine pala obližnja utvrda Budački (Donji Budački), našla se na samoj granici s Osmanskim Carstvom pa su je 1602. godine preuzele krajiške vlasti. U drugoj polovici 17. stoljeća utvrda Barilović postaje sjedište kapetanije, a 1871. godine ju napušta Krajiška vojska. Nakon toga utvrdu općina koristi kao spremište, za urede, školu i stanove. U Drugom svjetskom ratu je teško stradala nakon čega je zapuštena do 2000. godine kada je započela obnova.



Ušli smo u dvorište Starog grada Barilovića i primijetili poklopac rimskog sarkofaga.



Kada smo pogledali kroz prozor utvrde na rijeku Koranu i na most koji ju premošćuje na cesti Ž3189 bila nam je jasan njezin strateški položaj tijekom povijesti.



Nakon što smo prošetali utvrdom, izašli smo i krenuli ispred sjevernih zidina.



Tu se nalazi poučna ploča o Starom gradu Bariloviću i...



...s tog mjesta se pruža lijep pogled na nekadašnje podgrađe, na današnje naselje Barilović.



Karta naselja Barilović s lokacijom Starog grada Barilovića.

Sirač (1.152 stanovnika – 2021. g.) je naselje u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji i sjedište je istoimene općine (1.796 stanovnika – 2021. g.). Do naselja je najlakše doći cestom Ž3172 koja ga povezuje s cestom D5 (GP Terezino Polje, granični prijelaz s Mađarskom - GP Stara Gradiška, granični prijelaz s Bosnom i Hercegovinom) u naselju Doljani ili s cetom Ž3272 koja ga isto povezuje s cestom D5 ali oko sedam kilometara južnije u naselju Badljevina (Požeško-slavonska županija). Sirač se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1242. godine kao possesio Zirch (posjed Sirač).



Šetnju naseljem Sirač smo započeli u ulici Stjepana Radića (Ž3172) ispred župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije.



Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije je jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta sa zvonikom na pročelju. Izgrađena je 1907. godine u kombinaciji historicističkih elemenata različitih stilova. Crkva je svođena križnim svodom.



Od župne crkve smo krenuli prema istoku ulicom Stjepana Radića i nakon stotinjak metara skrenuli desno prema Parku branitelja Sirača.



Park branitelja Sirača je spomen obilježje otvoreno 26. studenog 2005. godine, na dan kada je 1991. godine formirana 4. četa 52. samostalnog bataljuna ZNG-a sastavljena od Sirčana. Park je projektiran tako da je na središnjem mjestu u parku postavljeno glavno spomen obilježje od velikog prirodnog kamenog bloka iz siračkog kamenoloma na kojem su imena Sirčana koji su poginuli u Domovinskom ratu (branitelji i civili) i koji su nestali, a oko njega je po parku postavljeno dvanaest manjih kamenih blokova koje simboliziraju dvanaest poginulih siračkih branitelja. Na svakom manjem kamenom bloku je postavljena ploča s nadimkom po kojim su branitelji bili znani u Siraču. Cijela ideja parka simbolizira "povratak" na "Vrbak" (sadašnji Park branitelja Sirača) u kojem su nekada sadili drveće, kupali se u rijeci Bijeli koja prolazi uz park i razdvaja ga od kruga osnovne škole Sirač...



Ušli smo u Park branitelja Sirača preko drvenog mosta koji premošćuje rukavac rijeke Bijele koji je vjerojatno umjetno iskopan i na kojem smo primijetili, malo dalje nizvodno, ostatke nekadašnje brane.



Prošetali smo se cijelim parkom koji je lijepo uređen i cijela nam se ta ideja jako dojmila te izašli iz parka kod drvenog kipa vojnika pa...



...prešli preko kamenog mosta i došli do ulice Stjepana Radića.



Nastavili smo ulicom Stjepana Radića prema istoku.



Ubrzo smo stigli do zanimljive drvene instalacije s nadstrešnicom i Hrvatskog doma.



Malo dalje, s druge strane ulice, je mural posvećen Danima šljiva i rakija u Siraču. Mural je oslikan 2017. godine povodom desete poljoprivredno-kulturno-turističke manifestacije.



Stotinjak metara dalje je zgrada Općine Sirač ispred koje se nalazi plan naselja Sirač s popisom ulica i važnih mjesta te kip čovjeka sa starim biciklom.



Malo dalje se nalaze spomenici Narodno oslobodilačkom i Domovinskom ratu, a između njih je poučna ploča o biciklističkoj ruti Spring Route.



Na tom mjestu smo prešli na drugu stranu ulice te se stepeništem popeli do poučne ploče o Starom gradu Siraču i drvene ljuljačke s krovom.



Nastavili smo uzbrdo kamenim stepenicama, prošli pored drvenog topa i kipa srednjovjekovnog vojnika.



Dalje smo nastavili uzbrdo puteljkom s kojim smo ubrzo stigli do Starog grada Sirača.



Stari grad Sirač (castellum Zirch) su, vjeruje se, izgradili vitezovi Templari 1309. godine. Od 1343. godine su vlasnici njemački plemići Tiboldovići (Thybold) koji su bili porijeklom iz sjeverne Štajerske i bili su patroni benediktinskog samostana u Bijeloj. Vjeruje se da je Stari grad u početku bio mali kaštel za nadziranje puta prema Papuku. 1430. godine tadašnji vlasnik Gašpar Kaštelanović gradi veću utvrdu (castrum). Kao i sve ostale slavonske utvrde Sirač je bio okupiran od strane Osmanlija koji su ga zauzeli 1542. godine i on je postao jedna od njihovih glavnih utvrda na području Slavonije. Kao važno strateško mjesto Sirač je nekoliko puta osvajala vojska Habsburške Monarhije, ali su ga Osmanlije uvijek vraćali. 1691. godine su Osmanlije konačno istjerane, ali pritom su zapalili tvrđavu i podgrađe.



Utvrda gubi na važnosti razvojem naselja u podnožju i polako propada. Bila je zidana od lomljenog kamena, a dijelovi od klesanog kamena su uokvirivali polukružno zasvođene vrata i prozore. Utvrda je imala opkop, a bila je građena u obliku četverokuta. Jedan zapis iz 1837. godine spominje i postojanje mramornih stupova u ruševinama. Danas je sačuvano samo nekoliko obrambenih zidova koji su zaštićeni od daljnjeg rušenja. Tijekom istraživanja na istočnom dijelu utvrde pronađene su špilje koje su zatvorene zidanjem prilikom širenja kompleksa prema klisuri iznad rijeke Bijele. Ime Sirač (ili Zirch) potječe od geomorfološke šupljikavosti klisure s koje se odvajaju manji komadi stijena te asociraju na fizička svojstva svježeg bijelog kravljeg sira.



Stari grad Sirač (197 mnv) je četrdesetak metara iznad naselja tako da se s njega pruža lijep pogled na samo naselje, na rijeku Bijelu i na planinski masiv Ravna gora.



Nakon obilaska utvrde i uživanja u vidicima spustili smo se do drvene ljuljačke s krovom na kojoj smo se za kraj malo ljuljali.



Karta naselja Sirač s lokacijama župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije i Starog grada Sirača.



Dužina rute 762 m.

Ovaj izlet smo započeli na istom mjestu kao i prethodni izlet Istarske Toplice – lječilište povezano sa svetim Stjepanom, ali smo s parkirališta krenuli cestom prema istoku. Nakon pedesetak metara došli smo do raskršća pored mosta koji premošćuje potok. Na raskršću smo skrenuli lijevo i nastavili cestom uzvodno uz potok koji izvire u obližnjem izvoru Bulaž koji je u krugu Istarskog vodovoda.



Izvor Bulaž (ili Bolaš) tvori jezerce koje ima oblik "oka". Promjer mu je oko 50 metara, a maksimalna dubina izvora je oko 25 metara što znači da mu je dno 8 metara ispod razine mora.



Uz izvor Bulaž se veže niz legendi. Jedna govori da se u vrijeme kada su poštu po Istri raznosile poštanske kočije, utopio kočijaš. Druga govori o skrivenom blagu na strminama iznad izvora. Potom je i legenda o Ivi Istraninu koji se vraćao kući u obližnje Rušnjake s kosidbe negdje u "Vlašiji" (zapadna Istra). Hodao je dugo vremena i bio je umoran te je prošao pored Svetog Stjepana oko ponoći. Iznenada je kraj ceste ugledao djevojčicu koja sjedi na kupu šljunka te ga je pozvala da sjedne pored nje te da se odmori i okrijepi. Ive je prihvatio poziv male i lijepe djevojčice. Tada su mjesečeve zrake napravile put kroz površinu izvora u njegovu dubinu te su djevojčica i Ive ušli gdje je bila kristalna dvorana. Djevojčica mu je ispričala priču po kojoj su njih dvoje brača te da je nju ubila njihova maćeha zaklavši je nožem i potom ju bacila u izvor Bulaž. U tom trenutku je voda naglo počela bujati i skoro utopila maćehu, ali je ipak izmakla osveti. Djevojčica je Ivi dala nož s kojim je ubijena da ga uzme i ostavi u kući, negdje gdje će ga maćeha brzo naći. Nož je ostavio u posudu sa soli i idući ga je dan našla maćeha. Prepoznala ga je, zaplakala i umrla. Tada se Ive probudio kraj Bulaža gdje je izmoren dugim putem zaspao, a na san su djelovali umor i legende isprepletene oko izvora. Ive se vratio kući i prepričavao svoj san iznova i iznova, raznim slušateljima. I priča se od njih širila sve dalje, na neke druge slušatelje te je lagano postala dio tajnovitih priča o Bulažu.



Prije ulaza u krug Istarskog vodovoda skrenuli smo lijevo na puteljak koji vodi između Istarskog vodovoda i napuštenih sportskih terena.



Potom smo nastavili makadamskom cestom s kojom smo nakon šezdesetak metara došli do raskršća na kojem smo skrenuli desno.



Prošli smo pored dvije poučne ploče na kojima piše o obližnjem penjalištu i o zabrani penjanja.



Nastavili smo ravno i strmo uzbrdo, glavnom makadamskom cestom koja prvih tristotinjak metara vodi prema zapadu, potom je oštar zavoj u desno i dalje nastavlja prema sjeveroistoku te nakon dvjestotinjak metara stiže do kamenoloma Sveti Stjepan.



Na prije spomenutom oštrom zavoju se pruža lijep pogled na osamdesetpet metarsku stijenu Svetog Stjepana na kojoj su ostaci romaničke crkve sv. Stjepana.



U kamenolomu Sveti Stjepan se podzemno eksploatirao cenomanski vapnenac do 50-ih godina 20. stoljeća. Podzemno eksploatiranje je rijetko u Istri, većina kamenoloma se eksploatira površinskim otkopavanjem. O kamenolomu ima jako malo podataka tako da nisam uspio saznati kada je otvoren.



Ušli smo u kamenolom Sveti Stjepan koji ima površinu od oko 12 tisuća kvadratnih metara, a da se strop ne uruši "brine se" velik broj stupova od kojih su neki sazidani ili samo obloženi od lijepo klesanog kamena.



Šetnja u "utrobi" kamenoloma fascinira, a njegova tajnovitost i monumentalnost budila je u nama razne osjećaje.



Da li su možda kamen iz kamenoloma koristili divovi kada su gradili obližnje gradove kao što su Grožnjan, Završje, Motovun, Sovinjak, Vrh, Roč i Hum?



Karta s lokacijama izvora Bulaž i kamenoloma Sveti Stjepan.



Dužina rute 1,24 km.

Istarske toplice su termalni lokalitet s lječilištem u dolini rijeke Mirne. Voda u toplicama je radioaktivna (do 693 Bq/l) i visoko sumporovita (33 do 38 mg H2S po litri), a od ukupno trinaest minerala, uz sumpor, najviše sadrži natriji, kalciji i klor. Toplice su poznate i po ljekovitom blatu (fango) koji je anorgansko glinasto-vapneni, sumporni i radioaktivni te natopljen termalnom vodom. Poznate su bile u rimskom dobu. Iz tog doba su, na ovom lokalitetu, pronađeni brojni arheološki nalazi kao što su rimski novac, nakit, natpisi u kamenu i dr. Prvi pisani podaci o toplicama, kao Terme Santo Stefano, su tek iz 1650. godine kada je novigradski biskup Tommasini naveo da u podnožju litice koja se okomito spušta u dubinu 208 koraka gotovo do razine doline izvire mlaka sumporna voda. Voda je prvi put analizirana u 19. stoljeću, nakon čega je obitelj Gravisi iz Kopra, vlasnici Kaštela Petrapilosa, izgradila dvije drvene zgrade i otvorila lječilište. Kako su toplice postajale sve popularnije, u Austro-Ugarskoj Monarhiji su se proširivale. 1939. godine je otkrivena radioaktivnost. Tijekom Drugog svjetskog rata zgrade su gotovo uništene. Istarske Toplice su obnovljene i proširene između 1956. i 1960. godine. Do toplica se može doći cestom L50051 iz pravca Ponte Portona, Livada i Gradinja ili jednostavnije cestom Ž5010 koja povezuje Istarske Toplice s cestom D44 (čvor Nova Vas, A9 - čvor Lupoglav, A8).



Auto smo parkirali na parkiralištu na samom ulazu u Istarske Toplice.



S parkirališta smo nastavili cestom prema zapadu i nakon nekoliko metara stigli do raskršća na kojem se, s lijeve strane, nalazi mozaik klupa iz 2022. godine koja je ukrašena istarskim motivima kao što su maslina, vinova loza, istarska koza, kažuni, te motivom obližnje crkve sv. Stjepana, a na prednjoj strani je glagoljicom ispisana riječ ISTRA.



Na raskršću smo skrenuli desno i nakon pedesetak metara skrenuli lijevo na stepenište.



Stepeništem smo se popeli do staze na kojoj smo skrenuli lijevo.



Na stazi smo primijetili spomen ploču III. čete talijanskog bataljona Pino Budicin i minerskog voda i brigade Vladimir Gortan postavljene 28. kolovoza 1969. godine.



Nastavili smo dalje uzbrdo i ubrzo smo stigli do osamdesetpet metarske stijene Svetog Stjepana ispod koje se nalazi izvor ljekovite vode Sveti Stjepan.



Tu se nalazi polupećina pored koje su zanimljivi ostaci popločenja i...



...betonske terase koja je ujedno i vidikovac.



Malo dalje je kapelica s Majkom Božjom te početak Križnog puta koji vodi do vrha stijene Sveti Stjepan.



Prije nego što smo krenuli Križnim putem nastavili smo ravno do obližnje jednobrodne crkve sv. Stjepana



Crkva sv. Stjepana je izgrađena u 19. stoljeću. Na kamenom pročelju ima rozetu te preslicu s jednim zvonom. U crkvi je oltar s drvenim kipom svetog Stjepana koji je pripadao starijoj crkvi na vrhu stijene Sveti Stjepan.



Vratili smo se nazad do kapelice i prve postaje Križnog puta te skrenuli lijevo na Križni put.



Uska se staza penje krivudavo uz stijenu i svakih nekoliko desetaka metara je postaja Križnog puta.



Što smo se stazom više uspinjali tako je pogled bio sve ljepši na Istarske Toplice te na Motovun u daljini.



Pri samom vrhu, blizu trinaeste postaje Križnog puta primijetili smo ostatke kamenog objekta.



Četrnaesta, posljednja, postaja Križnog puta se nalazi blizu ostataka romaničke crkve sv. Stjepana.



Crkva sv. Stjepana ima preslicu za jedno zvono te polukružni prezbiterij. U unutrašnjosti crkve se nalazi zanimljiva ploča na kojoj je 1868. godina, a oko nje grafiti iz druge polovine 20. stoljeća.



S mjesta gdje je crkva pruža se prekrasan pogled na dolinu rijeke Mirne i Motovunsku šumu te...



...na izvor Bulaž i kamenolom Sveti Stjepan.



Nakon razgledavanja crkve i uživanju u pogledu nastavili smo uzbrdo do obližnje kalvarije.



Za kraj evo i legende o Groti sv. Stipana (stijeni sv. Stjepana) nad Istarskim Toplicama koja je vezana uz nastanak ljekovite vode (sumporne vode koja liječi kožne bolesti i reumatizam) na tom lokalitetu u dolini rijeke Mirne. Legenda govori o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala se svetom Stjepanu: „Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“. Prema legendi djevojka je skočila i ostala živa te je otada to mjesto postalo izvorište ljekovite vode.



Karta Istrarskih Toplica s lokacijama crkva sv. Stjepana.



Dužina rute 1,08 km.