Viatrix

Na cesti Ž5011 koja spaja naselja Buzet i Vodice, na rubu visoravni Ćićarije ispod vrha Žbevnice (1014 mnv), nalazi se naselje Brest (693 mnv). Naselje je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 39 stanovnika, a administrativno spada pod Općinu Lanišće. U prošlosti se u Brstu proizvodio drveni ugljen (krbunica - jednostavna konstrukcija za pravljenje drvenog ugljena na Ćićariji). U srednjem je vijeku, kao i obližnja naselja, u posjedu akvilejskih patrijarha, potom grofova Goričkih i za vrijeme vladavine Mletačke Republike u sastavu Rašporskog feuda.



Šetnju Brestom smo započeli na istočnom ulazu u naselje, iz pravca Vodica.



Tu se nalazi lijepo uređeno boćalište i u kamenu ograđen izvor s kamenim koritom. U izvoru su upisane dvije godine 1876. i 1937., vjerojatno godina kada je ograđen i kada je obnovljen.



Malo dalje se nalazi zgrada koja je nekada služila kao školska zgrada.



Nastavili smo dalje prema zapadu i s desne strane ceste primijetili ulaz iznad kojeg se nalazi niša s kipom anđela, a s lijeve strane ruševne kuće.



Pedesetak metara dalje se nalazi jednobrodna župna crkva Presvetog Trojstva.



Župna crkva Presvetog Trojstva izgrađena je 1878. godine na mjestu starije iz 14. stoljeća. U crkvi je glavni oltar s baroknim retablom koji ima reljef Presvetog Trojstva te dva manja oltara iz starije crkve: oltar s kamenim reljefom svetog Bartola apostola i oltar s palom svetog Mihovila. Župa je osnovana 1902. godine odvajanjem od Lanišća.



Nekoliko metara od pročelja crkve se nalazi zvonik visok sedam metara, drugi najniži u Istri odmah poslije šest metara visokog zvonika crkve sv. Rite u naselju Oslići. Zvonik ima dva zvona. Jedno zvono ima glagoljaški natpis iz 1541. godine i pripadao je starijoj crkvi. Crkvu Presvetog Trojstva su izgradili Austrijanci u zamjenu za pravo korištenja vode sa seoskog izvora za potrebe željeznice. U ugovoru nije bila predviđena izgradnja zvonika pa je izgrađen naknadno sredstvima koja su skupili stanovnici Bresta.



Ispred zvonika se nalazi betonska konstrukcija u kojoj se nalazila slavina,...



...a malo dalje, s desne strane ceste, spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata.



Karta s posjećenim lokacijama.

Ispod Jadranske magistrale (D8) desetak kilometara jugoistočno od Rijeke smjestilo se naselje Bakar. Naselje je na mjestu gdje se Sredozemno more najdublje uvuklo u kopno, na sjeverozapadnom dijelu Bakarskog zaljeva (dugog 4,6 km, širokog do 1,1 km, najveće dubine do 40 m). Jedna legenda govori da je na području današnjeg Bakra u 1. stoljeću osnovano naselje koje su naselili Židovi iz Jeruzalema koji su pobjegli od razaranja od strane rimskog cara Tita, a druga govori da su na tom području Iliri davno osnovali naselje asimilirajući prvotne stanovnike Kelte. Najvjerojatnije je da se tu nalazilo naselje Volcera koje su naseljavali Rimljani. Pronađeni su zlatni i srebreni nakit, svjetiljke s likovima rimskih careva te novci Nerona, Trajana, Hadrijana, Antonina i drugi artefakti iz rimskog doba. U 13. stoljeću spominju se imena Bukar i Bkri i talijanski naziv Buccari. Sadašnje ime se prvi put spominje 1288. godine kada je potpisan Vinodolski zakonik (potpisnici: Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik). Pretpostavlja se da je dobio ime po obližnjem rudniku bakrene rude ili od riječi bukara koja označava drveni vrč koji ima oblik sličan Bakarskom zaljevu. Uz kraće prekide (vlast grofova Celjskih početkom 15. st.), Bakar je do 1550. godine u posjedu obitelji Frankopan, a potom do 1670. godine obitelji Zrinski. U drugoj polovici 13. stoljeća djelomično je spaljen zbog sukoba s Mletačkom Republikom. 1364. godine je osnovana bakarska gospoštija (dominij) koja dobiva konačne granice tek 1455. godine kada su se odredile granice s hreljinskom i grobničkom gospoštijom i to granično područje se naziva Meja. Od 1671. godine, nakon što su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu zbog Zrinsko-Frankopanske urote (1664.-1671. g.), Bakrom upravlja austrijska Dvorska komora. Povećanju prometa u luci pridonijelo je povezivanje s Karlovcem cestom Karolinom koja se gradila od 1725. do 1736. godine. Danas je naselje Bakar (1.192 stanovnika – 2021. g.) sjedište velikog područja (125 km2) Grada Bakra (7.581 stanovnika – 2021. g.) koje se prostire od Bakarskog zaljeva pa sve do Gorskog kotara.



Auto smo parkirali na parkiralištu područja Luke Bakar bazen Senjska u Senjskoj ulici.



Senjskom ulicom smo krenuli prema sjeverozapadu sve do Veberove ulice, na kojoj smo skrenuli lijevo.



Na raskršću ulica Veberove i Lokaj skrenuli smo desno na stepenište s kojim smo se popeli do ulice Klanac. Prešli smo ulicu i nastavili stepeništem, uz groblje Bakar, te stigli do glavnog ulaza na groblje.



Dalje smo se spustili ulicom i stigli do raskršća s ulicom Lokaj. Pored raskršća se nalazi crkva Majke Božje od Porta koja je bila omiljeno svetište pomoraca.



Crkva Majke Božje od Porta ima rozetu na pročelju, a u sjeverni zid je uklopljen zvonik. Prvi put se spominje 1445. godine u jednom glagoljskom dokumentu. Obnovljena je 1641. godine te iz tog vremena datira i drveni kip Bogorodice s mrtvim Isusom u krilu koji se nalazi na glavnom oltaru. 1666. godine je produžena i proširena te dobiva današnji izgled. U 18. stoljeću je uređeno i svetište kojeg je oslikao slikar Valter Meduni. U krugu oko crkve se nekada nalazilo groblje, a o tome svjedoče nadgrobne ploče uzidane u zidove unutrašnjosti crkve. U vrijeme kada je župna crkva bila u ruševinama, crkva Majke Božje od Porta je služila kao župna crkva.



Uz crkvu Majke Božje od Porta se veže legenda iz doba turskih opsada. Legenda govori da su se Turci jedne noći prikrali do crkve koja je bila van gradskih zidina i ukrali pozlaćenu srebrnu krunu s kipa Majke Božje. Nakon što su se dali u bijeg s ukradenom krunom prema Krasici dogodilo se čudo. Nadnaravna sila ih je zaustavila i nije im bilo omogućeno kretanje sve dok nisu ostavili krunu. Krunu su ostavili u obližnjem žbunju i pobjegli, a Bakrani su je kasnije našli i vratili u crkvu.



Nastavili smo ulicom Lokaj i nakon dvadesetak metara s lijeve strane ulice primijetili kapelicu sv. Josipa.



Nastavili smo dalje ulicom uz niz kuća iz 19. stoljeća, potom smo prošli pored secesijske zgrade Osnovne škole Bakar iz 1909. godine.



Malo dalje smo skrenuli lijevo u ulicu Raskrižje koja prati mjesto gdje su se nalazile gradske zidine.



S desne strane ulice smo primijetili zanimljivo usko stepenište koje se uspinje između kuća.



Ulica Raskrižje završava na Trgu Vrata. Tu su se nalazila glavna gradska vrata koja su bila jedina do probijanja Banskih vrata 1848. godine na sjeverozapadnom dijelu grada. Početak utvrđenja grada je bio u ranom srednjem vijeku, u doba seoba naroda. Tada se grade kuće na visini od 50 metara visokom brežuljku radi lakše obrane. Grad je tako poprimio oblik trostrane krnje piramide. Njegov odsječeni vrh je bio idealno mjesto za smještanje Kaštela. Zidine s Kaštela su vodile do utvrde Turan na jugozapadu i četvrtaste kule Fortica na jugoistoku, dok su se u sredini nalazila glavna gradska vrata.



Nakon što smo uživali u pogledu na Bakarski zaljev koji se pruža s Trga Vrata, krenuli smo stepeništem prema Trgu Plačica na kojem se nalazi Turska kuća i stražnji dio župne crkve sv. Andrije.



Nije poznato tko je i kada sagradio Tursku kuću. Pretpostavlja se da je izgrađena u 14. ili 15. stoljeću. Prema nedavnoj obnovi postalo je vidljivo da je Turska kuća izgrađena u dvije faze i da je današnji oblik dobila tijekom rekonstrukcije i dogradnje u 17. stoljeću. Ova građevina, koja podsjeća na čardak, jedinstvena je po orijentalnim graditeljskim i stilskim obilježjima na ovom i širem području te je čest motiv fotografima i slikarima zbog čega nosi naziv "kuća slikara".



Postoje dvije legende o izgradnji Turske kuće, kuće bez "kantuna". Prema jednoj izgradio ju je bakarski pomorac koji se, doplovivši u Carigrad, zaljubio u lijepu Turkinju, a i ona u njega. Poveo ju je sa sobom u Bakar te nakon nekog vremena nastavio ploviti morima. Mlada Turkinja, koja je bila usamljena, počela je tugovati za rodnim krajem. Bakarski se pomorac da smanji nostalgiju svoje voljene družice dosjetio izgraditi kuću kakve su u njezinu kraju. Druga legenda govori da je jedan bakarski mornar imao zajedljivu ženu, pomalo opaku koja ga je često kudila i znala mu govoriti "moja su u kući tri kuta, a tvoj samo jedan". Time mu je nastojala pokazati da je ona kapetan, zapovjednik na kopnu tj. u kući. Nakon niza godina bakarskom mornaru dosadilo to slušati te je pozvao prijatelje da zajednički sruše kuću i da bi na tom mjestu ponovo izgradio "kuću bez kutova".



Dalje smo nastavili uz jugozapadni zid župne crkve sv. Andrije te stigli na Trg svetog Andrije na kojem se nalazi pročelje i zvonik župne crkve.



Trobrodna kasnobarokna župna crkva sv. Andrije je izgrađena 1850. godine na temeljima starije župne crkve Presvetog Trojstva iz 12. stoljeća (1130. ili 1167. g.) koja je dva puta stradala u potresima, 1323. i 1750. godine. Župna crkva sv. Andrije je najveća crkva Riječke nadbiskupije i u vrijeme izgradnje bila je treća po veličini u tadašnjoj Hrvatskoj, iza Zagrebačke i Đakovačke katedrale. Do današnjeg dana je zadržala status konkatedrale jer su za vrijeme turske opsade u crkvi stolovali biskupi. U unutrašnjosti crkve se nalazi devet oltara: sv. Antuna Pustinjaka, sv. Roka, sv. Trojstva, sv. Vilima, Svih Svetih, sv. Nikole, Majke Božje od Ružarija, sv. Ane i glavni oltar koji je posvećen sv. Andriji apostolu. Ispod svetišta je kripta koja je podijeljena u dva djela s 85 niša u kojima su sahranjeni bakarski uglednici među kojima je i biskup Vjenceslav Šoić (27. rujna 1814. -11. siječnja 1891.) koji je najzaslužniji za obnovu crkve sredinom 19 stoljeća. Grobovi u kripti su iz 18. i 19. stoljeća, a neka grobna mjesta nemaju nikakvog zapisa. U gornjem dijelu kripte se nalazi pilon koji sigurno pripada nekoj starijoj građevini.



Zvonik župne crkve sv. Andrije je oko jedan metar udaljen od pročelja župne crkve, a izgrađen je 1710. godine. Zanimljivo je da je ostao netaknut tijekom potresa iz 1750. godine.



Nastavili smo dalje Fankopanskom ulicom i nakon četrdesetak metara stigli do Kaštela iznad kojeg se nalaze vijadukti i čvor Sveti Kuzam autoceste A7.



Frankopanski Kaštel su izgradili Frankopani u 16. stoljeću zbog prijetnje Turaka, o čemu svjedoči uklesan glagoljaški natpis iz 1530. godine na gornjem dijelu kamene vratnice ulaznih vrata. Današnji izgled dobiva u 18. stoljeću nakon raznih nadogradnji. Povišeni su obrambeni zidovi široki po cijeli metar i učvršćene su obje kule. Vinodolski zakonik (1288. g.) svjedoči da je na njegovom mjestu postojala starija utvrda, tj. gradinsko naselje, zaštićeno zidinama i vojnim objektima, gdje se Bakar spominje kao "tvrdi grad".



Pored Kaštela se nalazi Stara pučka škola koja je započela s radom 1779. godine. Osnovala ju je carica Marija Terezija (Beč, 13. svibnja 1717. – Beč, 29. studenog 1780.) s 30.000 forinti u srebru koje je služilo za njeno održavanje. U školi se učilo šest predmeta: vjeronauk, učenje napamet, crtanje, računanje, krasopis i vježbanje govora.



Između Kaštela i Stare pučke škole se nalaze već spomenuta Banska vrata iz 1848. godine. Izgrađena su na sjeverozapadnoj strani Bakra u čast banu Josipu Jelačiću (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.).



Nastavili smo dalje Mornarskom ulicom i stigli do Rimske kuće.



Rimska kuća jedna je od najstarijih zgrada u Bakru, s karakterističnom neorenesansnom arhitekturom te raskošnim trijemom i voltama. Kuća pokazuje visoku razinu kulture svojih graditelja kao i grada Bakra. Nije poznat njen prvi vlasnik i graditelj. Pretpostavlja se da je izgrađena kao samostan koludrica u 18. stoljeću i da je dugi niz godina bila dom obitelji Carina.



Nastavili smo dalje uskom ulicom prema jugoistoku te ubrzo stigli do jednobrodne crkve sv. Križa.



Crkva sv. Križa je izgrađena 1764. godine na mjestu starije crkve sv. Petra koja je srušena za vrijeme potresa 1750. godine. Zanimljivo je da ova crkva ima portal na istoku, a oltar na zapadu, što je obrnuto od uobičajene prakse katoličke crkve. Oltar kojeg krasi vrijedno gotičko raspelo ostao je smješten, kao nekada, te svećenik vrši liturgiju okrenut leđima vjernicima. Na pročelju, iznad portala, se nalazi zanimljiva kamena ploča datirana 1746. godine i preslica s dva okna i s jednim zvonom u lijevom oknu.



Dalje smo nastavili nizbrdo, prošli kroz lučni prolaz i došli do ulice Turan na kojoj smo skrenuli desno.



Očekivali smo da ćemo se spuštati prema moru, ali smo došli do Mornarske ulice koja se uspinje.



Ulice u starom dijelu Bakra su poput labirinta, tako da smo napravili krug i opet došli do crkve sv. Križa.



Od crkve smo nastavili ulicom prema istoku, prošli pored Župnog ureda Bakar te opet došli na Trg Plačica na kojem se nalazi Turska kuća.



Na istočnom dijelu trga smo primijetili zgradu biskupije sa starim kamenim biskupskim grbom.



Nastavili smo dalje prema Trgu Vrata i došli na trg. Na južnoj strani trga se nalazi skupina gradskih kamenih mjera za sol i žito koje je narod zvao "star“ (veća) i "starić“ (manja). Zahvaljujući trgovini soli Bakar je postao jedan od najznačajnijih sjevernojadranskih pomorskih i trgovačkih središta.



Prošli smo pored kamenih mjera te ulicom Koguli krenuli prema jugu.



Dalje smo prošli pored nekadašnje slavine i nastavili ulicom Donja Zagrada.



Ulica Donja Zagrada završava na parkiralištu. Od parkirališta smo nastavili dalje cestom koja prolazi pored zgrade Pomorske škole Bakar iz 1903. godine.



Dalje smo prošli preko Nautičke ulice i došli u park u kojem se nalaze Spomenik Domovinskom ratu i Spomenik vatrogascima.



Malo dalje se nalazi južni izlaz Bakarskog podmorskog tunela. Tunel dužine 395 metara spaja lijevu stranu obale s desnom. Izgrađen je 1978. godine od armiranobetonskih cijevi. Glavna namjena bila mu je prebacivanje ugljena s jedne obale na drugu. Zatvoren je sredinom 90-ih godina 20. stoljeća.



Dalje smo obalom krenuli prema sjeveru i prošli preko Obalnog parka "Mreže sjećanja" koji je edukativna šetnica o povijesti tunolova na području Bakarskog zaljeva.



Nastavili smo dalje obalom i stigli do spomenika "Ribari".



Malo dalje se nalazi zgrada Hotela Jadran iz 1903. godine i jednobrodna crkva sv. Margarete.



Crkva sv. Margarete ima preslicu s dva zvona. Izgrađena je 1658. godine uz potporu bana Petra Zrinskog (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) na mjestu gdje je Martin Frankopan (?, prije 27. siječnja 1416. - ?, 4. listopada 1479.) 1450. godine izgradio kapelu u čast svete Margarete, zaštitnice Bakra. Najpoznatija i najvrednija umjetnina u crkvi je platno koje prikazuje sv. Margaretu, a djelo je rad slovenskog slikara Valentina Metzingera (Saint-Avold, Lorraine, Francuska, 1699. - Ljubljana, Slovenija, 12. ožujka 1759.).



Nastavili smo dalje ulicom Palada te stigli do Trga Marije Tereze s kipom svetog Ivana Nepomuka (češki svetac zaštitnik protiv poplava, graditelja mostova, ispovjednika, siromašnih i kraljica). Na drugoj se strani trga nalazi karta naselja Bakar s označenim znamenitostima. Da sam prije znao za kartu sigurno bi mi tu bila početna i završna točka šetnje Bakrom.



Na drugoj strani ulice Palada nalazi se zgrada Magistrat koja ima sat na pročelju, nekada Gospodska kuća koja je pripadala grofovima Zrinskim. Zgrada je izgrađena 1564., a obnovljena je 1875. godine. U njoj su se nalazili uredi komorske gospoštije, a u 18. stoljeću gradska i kotarska municipalna uprava. Danas se u njoj nalazi poglavarstvo Grada Bakra i Turistička zajednica Grada Bakra.



Nastavili smo pored parka sa spomenikom "Ranjeni kurir", ulicom Primorje te stigli do jezerca Jaz.



Još se od vremena Frankopana jezerce Jaz spominje kao prikupljalište vode iz nekoliko bakarskih izvora koji teku kroz podzemlje okolnih brda. Jezerce, koje se nalazi nekoliko metara od mora, prirodni je fenomen. U njemu je voda hladna i čista te nikad nije presušilo. Krajem 20. stoljeća započelo je poribljavanje Jaza pastrvama, a primijetili smo patke i za njih namijenjenu drvenu kućicu.



Između jezerca Jaza i mora nalazi se kulturno-povijesni spomenik Perilo. Nakon što se prljav veš kod kuće prao na ruke uz pomoć drvene daske i tvrdog sapuna, veš se stavljao u kabal i nosio do Perila da bi se u njemu ispirao. Perilo je više puta nadograđivano i obnavljano u nekoliko navrata, a posljednji je put obnovljeno 2014. godine.



Pored Perila je Spomenik-povelja Marije Terezije u kojoj je replika povelje carice i kraljice Marije Terezije iz 23. travnja 1779. godine. Povelja je jedan od najvažnijih dokumenata bakarske povijesti. U dokumentu se Bakar proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Pisana je na latinskom jeziku, u prvome licu, a započinje nabrajanjem svih titula Marije Terezije. Potom, vladarica govori koliko je uređena trgovina važna za napredak i razvoj njenih zemalja pa tako i grada Bakra, koji joj je uvijek iskazivao privrženost. Stoga mu ovom poveljom daje još veću autonomiju i razne druge povlastice. Bakar je njome dobio i crkveni patronat te mogućnost slanja zastupnika u Hrvatski sabor. Privilegije, koje mu je dala Marija Terezija, imale su za cilj da materijalno uzdignu grad i da mu osiguraju aristokratsku upravu.



U nastavku je i zgrada najstarije hidro-termo elektrane (Malenica) u Hrvatskoj koja je prvi put osvijetlila Bakar 25. lipnja 1894. godine, a obnovljena je 1921. godine. Elektrana se opskrbljivala vodenim pogonom iz vrela Jaz. Malo dalje, s druge strane ulice Primorje, je palača Pettazi s tri lučna ulaza iz 1701. godine.



Nastavili smo dalje ulicom Primorje i nakon 150 metara stigli do izvora vode Stenice i ostataka Marmontova slavoluka.



Nastavili smo šetnju Bakrom popločenom Masarykovom obalom na kojoj je vezan školski brod Pomorske škole Bakar "Vila Velebita dva“ izgrađen u Zadru 1956. godine.



Tu se nalazi sjeverni izlaz iz Bakarskog podmorskog tunela koji ima metalna vrata s poučnim informacijama o tunelu.



Prije nego što smo se vratili do početne točke šetnje Bakrom, prošetali smo se gotovo 150 metara dugim pontonskim molom s kojeg se pruža prekrasna vizura grada pomoraca.



Karta naselja Bakar s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,78 km.

Naselje Slum se nalazi na cesti (L50034) koja povezuje naselje Roč (D44. A9 čvor Nova Vas – A8 čvor Lupoglav) i cestu Ž5011 (Buzet – Vodice), na rubu stepenaste visoravni Ćićarije na 502 metara nadmorske visine. Naselje je na zadnjem popisu stanovništva iz 2021. godine imalo 24 stanovnika, a administrativno spada pod Općinu Lanišće. Kao i sva okolna naselja nekada je Slum bio u sastavu Rašporskog feuda.



Šetnju kroz naselje Slum s arhitekturom dobro očuvane ruralne tradicije započeli smo kod sjeverozapadnog ulaza u naselje, iz pravca ceste Ž5011.



Tu se, s desne strane ceste, nalazi mjesno groblje s kojeg se pruža lijep pogled na obližnju dolinu.



Nastavili smo dalje prema jugoistoku i s lijeve strane ceste primijetili kamenu spomen ploču na kojoj je uklesan datum 21. 7. 1898. godine.



Malo dalje se nalazi lokva koja je uređena kao pojilište.



Nakon stotinjak metara stigli smo do spomenika koji je podignut žrtvama Drugog svjetskog rata.



Dvadesetak metara dalje se nalazi jednobrodna romanička župna crkva sv. Mateja koja se spominje u 16. stoljeću, a preuređena je 1870. godine.



Župna crkva sv. Mateja ima zvonik sa satom na pročelju te poligonalnu apsidu. U unutrašnjosti crkve, na svodu prezbiterija, nalaze se freske iz 16. stoljeća. Freske prikazuju Navještenje, Raspeće, Uskrsnuće, sv. Jurja koji pobjeđuje zmaja i druge crkvene motive. Na konzoli kamenoga rebrastog svoda nalazi se glagoljaški natpis iz 1555. godine u kojem je spomenuto da je crkva podignuta uz veliku lipu.



Pored župne crkve se nalazi višestoljetna lipa koja je karakteristična po tome što je deblo prekinuto na pola i u šupljinu su mještani ugradili dva potporna kamena zida, a dvije najsnažnije grane povezane su sponom za zatezanje. Potporni zid ne smeta, to je uobičajena intervencija da bi se stablo sačuvalo i zaštitilo od urušavanja. Pretpostavlja se da je stara petstotinjak godina i navodno najstarija lipa te ujedno i jedno od najstarijih stabla Istarskog poluotoka.



Malo dalje se nalazi zgrada bivše osnovne škole koju su mještani izgradili 1895. godine zahvaljujući financijskoj pomoći Družbe sv. Ćirila i Metoda koja je utemeljena 1893. godine s ciljem razvoja hrvatskog školstva u Istri te cisterna.



Nastavili smo dalje cestom prema jugoistoku i nakon tristotinjak metara izašli iz naselja Slum te završili šetnju.



Karta naselja Slum s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 744 m.

Na cesti D66 (Pula – Matulji) nalazi se naselje Marčana (1.070 stanovnika – 2011. g.) koje je sjedište istoimene općine (4.253 stanovnika – 2011. g.). Iako je područje današnje Općine Marčana bilo prilično naseljeno u antici, naselje Marčana se prvi puta spominje 1243. godine u dokumentu kojim mnogi uglednici, a među njima i dva predstavnika Puli podređenog sela Marčane, Andreas i Ioannes de Marzana, prisežu vjernost Mletačkoj Republici. Nakon što je u 15. stoljeću, zbog nekoliko kužnih epidemija, Marčana gotovo napuštena u 16. je stoljeću Mlečani pokušavaju kolonizirati više puta s grčkim i dalmatinskim obiteljima izbjeglim pred Osmanlijama.



Auto smo parkirali na parkiralištu u središtu naselja Marčana pored poštanskog ureda, osnovne škole Marčana i vrtića Vrtuljak Marčana. Tu smo primijetili spomen ploču za žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata postavljenu 27. ožujka 1957. godine.



Krenuli smo prema jugoistoku i ubrzo, na prvom raskršću, skrenuli lijevo.



Nakon 150 metara smo stigli do trga gdje se nalazi zgrada općine s tornjem, satom i preslicom te rodna kuća Benjamina Deprata (Marčana, 1877. – Trst, 1918.). Zanimljivo je da se Deprato (De Prato) pišući tekstove objavljivane u Našoj slozi (1900. i 1902.) i u Hrvatskom listu (1916. i 1917.) koristio pseudonimom Mate Balota kao i poznatiji Mio Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb, 17. veljače 1963.) iz obližnjeg Raklja.



Nastavili smo ulicom prema sjeveroistoku.



Prošli smo trgom gdje smo primijetili još jednu spomen ploču koja je postavljena 10. listopada 1955. godine povodom desete godišnjice smrti boraca protiv fašizma, a koji su streljani u Vodnjanu. Mještani tu spomen ploču nazivaju "Tri brista", pošto su pored te spomen-ploče zasađena tri stabla brijesta u spomen na Dragutina Siljana, Jerolima Radolovića i Antona Deprata. Između brijestova su tri stare kamene klupe.



Nastavili smo dalje ulicom prema sjeveroistoku koju smo napustili nakon dvjestotinjak metara tako što smo skrenuli desno prema trobrodnoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla koja se nalazi na mjesnom groblju.



Prešli smo ulicu, popeli se stepeništem, prošli između dva kamena kipa te došli ispred župne crkve.



Župna crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je u 15. stoljeću. Poslije je više puta proširivana. Do 1853. godine Marčana je bila u sastavu mutvoranske župe, potom u sastavu mutvoranske kapelanije, dok je 1912. godine postala samostalna župa.



Desetak metara sjeverozapadno od crkve se nalazi dvadesetpet metarski zvonik koji je podignut 1846. godine.



Od župne crkve smo krenuli prema jugu i s lijeve strane primijetili kameni križ s natpisiom "S. MISSIONE".



Nastavili smo dalje ulicom prema jugu i prošli pored skupine stabala bagrema među kojima se nalazi kamena klupa.



Malo dalje, s desne strane ulice uklopljena u zidu kuće, nalazi se kapelica iz 1903. godine u kojoj je kip Majke Božje s djetetom.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo. Nekoliko metara dalje, s lijeve strane primijetili smo trg s cisternom koja ima jedno grlo bunara te nastavili dalje ulicom i prošli ponovno pored spomen ploče "Tri brista".



Prije nego što smo stigli do zgrade općine skrenuli smo u ulicu lijevo.



Na slijedećem raskršću smo skrenuli desno, potom lijevo i opet desno te stigli do raskršća s glavnom cestom koja vodi prema skupini naselja zajedničkog naziva Proština (Mutvoran, Cokuni sa zasokom Cveki, Veliki Vareški, Mali Vareški sa zaseokom Jovići, Peruški (središte područja), Šegotići, Pavičini i Kavran) i turističkom naselju Duga Uvala.



Na raskršću smo skrenuli desno, nakon 150 metara lijevo i došli do jednobrodne crkve sv. Antuna Padovanskog.



Crkva sv. Antuna Padovanskog datira s kraja 16. stoljeća i iznad portala ima preslicu s dva okna s jednim zvonom.



Od crkve smo krenuli uskom ulicom prema zapadu i ubrzo stigli na glavnu ulicu na kojoj smo skrenuli desno i nakon pedesetak metara stigli do mjesta gdje smo i započeli šetnju Marčanom.



Karta naselja Marčana s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,11 km

U naselje Trget (35 stanovnika – 2011. g.), koje administrativno spada pod Općinu Rašu, može se doći s cestom D421 iz pravca naselja Most Raša (D66, Pula – Matulji) i cestom L50151 iz pravca naselja Brgod (Ž5103, Labin – Koromačno). Naselje je dobilo ime po trgetarenju (lat. traiectum) odnosno prijevozu osoba i tereta s jedne strane kanala na drugu. Naziv potječe iz 1. tisućljeća pr. Kr., iz rimskog doba, kada je ovuda prolazila dionica Flavijevske ceste (via Flavia) koja je povezivala Pulu i Tarsaticu (Trsat). Smatra se da je tada Trget bio povezan skelom s uvalom Blaz. Povijesni izvori spominju da se u Trgetu nalazio srednjovjekovni kaštel sv. Jurja (Castello Di San Giorgio) od kojeg danas nema nikakvih tragova.



Šetnju Trgetom smo započeli na ulazu u naselje iz pravca Brgoda (L50151).



Na tom mjestu se nalazi odmorište s klupama i stolom te poučnom tablom o naselju Trget. Tu se može uživati u pogledu na naselje i na Raški zaljev (dužine više od 12 km, prosječne širine oko 1 km i najveće dubine od 44 m).



Krenuli smo cestom L50151 prema Trgetu. Ubrzo smo ušli u nekadašnje naselje Kapelica koje je danas u sklopu naselja Trget i prošli pored kapelice.



Nastavili smo dalje, nizbrdo, i nakon petstotinjak metara stigli do središta naselja. S desne strane ceste smo primijetili mjesto gdje se vadila zemlja, a danas služi kao veliki parking.



Nekoliko desetaka metara dalje, s lijeve strane ceste, ograđena žičanom ogradom, nalazi se romanička crkva sv. Jurja s izbočenom apsidom. Nažalost, osim što je ograđena i nepristupačna, obrasla je vegetacijom tako da su njezini kameni zidovi jedva vidljivi.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do luke Trget u sklopu koje se nalazi marina Trget.



Šetnju smo završili na pontonskom molu u marini na kojem se nalazi s jedne strane žuti, a s druge strane zeleni svjetionik.



Kod zelenog svjetionika se pruža pogled prema ušću rijeke Raše i luku Bršica. Luka Bršica se nalazi u istoimenoj uvali i otvorena je 1889. godine kao luka za utovar ugljena. Tada se Trget počinje razvijati. Za vrijeme Italije luka se nazivala Valdivagna, a kasnije Valpidocchio. Tada je bila druga najveća luka u Italiji, poslije Genove, za bunkeriranje ugljena. Današnji naziv je dobila po hrastu crniki koja ima lokalni naziv bršit i raste na ovom području. Raška pruga je 1979. godine produžena tri kilometara, od Štalija do Bršice.



Karta naselja Trget s pojećenim lokacijama.



Dužina rute 1,31 km.