Viatrix

Na brdu Muggia Vecchia koje se uzdiže na 172 metara nadmorske visine nalazi se široka ravnica omeđena strminom s tri strane s koje pogled seže od Tršćanskog zaljeva, preko Trsta pa sve do zaleđa. Brdo se nalazi na južnom kraju pokrajine Trst, u općini Milje (Muggia), u blizini granice sa Republikom Slovenijom. Na tom je mjestu vjerojatno u željeznom dobu (8.-6. st. pr. Kr.) postojalo utvrđeno naselje, gradina. Prvi dokument u kojem se spominje Muggia, kao Castellum Mugla, datira iz 931. godine i odnosi se na donaciju kraljeva Italije Hugha i Lothaira akvilejskom patrijarhu. Naselje je bilo omeđeno gradskim zidinama sazidanim od pješčenjaka s tog područja. Zidine su se vremenom pojačavale, tako da su u temeljima bile široke najmanje dva metra. Danas se na brdu nalazi Parco Archeologico di Muggia Vecchia (Arheološki park Muggia Vecchia – Staro Milje).



Auto smo parkirali na parkiralištu arheološkog parka odakle smo krenuli u kratku šetnju kroz povijest lokaliteta koju upotpunjuju i poučne table.



Istočno od parkirališta je bazilika i marijansko svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije (Basilica santuario plebanale di Santa Maria Assunta) pored koje se nalazi groblje.



Bazilika je trobrodna i jedna je od najstarijih župa tršćanske biskupije. Na pročelju se nalaze trijem, preslica za jedno zvono i zvonik (13. st.). Bazilika ima tlocrt nepravilnog paralelograma, a zanimljiv je nedostatak vanjskih apsida što je rijedak slučaj ranokršćanskih bazilika sjevernog Jadrana. U unutrašnjosti, koju su nepoznati majstori oslikali u prvoj polovici 13. stoljeća, nalaze se dva niza lukova s po četiri pilastra. U srednjem brodu prikazane su priče iz Bogorodičina ciklusa, mučeništvo svetog Lovra i svetog Stjepana, na četirima središnjim pilastrima se nalaze likovi evanđelista, a u bočnim brodovima su proroci i sveci. Na freskama su vidljivi grafiti iz 14. i 16. stoljeća. Mnogi elementi liturgijske opreme datiraju iz 8. ili 9. stoljeća, poput pluteja ograde prezbiterala (prostor oko oltara) i bijelog kapitela koji podupire dupli prozorčić na pročelju. U razdoblju između 10. i 11. stoljeća potječe uzdignuta kružna struktura, ambon (propovjedaonica). Najvjerojatnije je bazilika obnavljana između 12. i 13. stoljeća te je tada dobila današnji izgled.



Ova bazilika je jedna od najstarijih vjerskih građevina u cijeloj pokrajini Trst, a ujedno je i jedina građevina koja je ostala stajati u sklopu starog naselja Castrum Muglae. Naselje je 7. rujna 1354. godine sravnjeno sa zemljom od strane Đenovežana pod zapovijedništvom Paganina Doria. Sve je opljačkano i zapaljeno (istu sudbinu su dijelili i drugi istarski gradovi poput Poreča i Kopra). Bili su "krivi" što su bili naklonjeni Mlečanima. Tog dana, s ovog brda građani Muggia Vecchie primijetili su neprijateljske brodove kako se približavaju, dali su uzbunu i pobjegli. Prema legendi, svi su spašeni osim jedne žene koja je odlučila ostati i braniti baziliku. Možda su kosti pronađene tijekom obnove crkve njezine. Od tog tragičnog događaja Muggia Vecchia je napuštena i nikada nije obnovljena. Stanovnici su našli utočište u Borgolauru, malom ribarskom naselju s malom lukom zaštićenom zidinama, koja danas predstavlja središte današnje Muggie.



Istočno od bazilike nalazi se arheološka zona sjeveroistok (Zona archeologica Nord-Est) u kojoj su ostaci srednjovjekovne građevine koja je napuštena početkom 15. stoljeća, nakon što ju je uništio požar.



Malo dalje, prema jugu, na cesti, Salita Muggia Vecchia, nalaze se ostaci istočnih srednjovjekovnih gradskih vrata Svetog Odorika (Porta Sant'Odorico). Na tom je mjestu u naselje ulazila cesta koja je dolazila iz Trsta, tako da su to bila glavna gradska vrata.



Prešli smo cestu i došli do učionice na otvorenom (Aula didattica).



Malo dalje je mjesto gdje su se nalazila južna srednjovjekovna gradska vrata Svete Margarete (Porta Santa Margherita). Na tom mjestu su vidljive strukture starijeg objekata (9.-10. st.) koje su kasnije „stopile“ sa zidinama (12. st.).



Vratili smo se do ceste, prošli pored župnog dvora...



...i došli do oltara koji služi kao prostor za vanjske liturgijske ceremonije (Area per le cerimonie liturgiche all'aperto).



Nekoliko metara zapadnije nalazi se arheološka zona – Predvorje jug (Zona archeologica - Piazzale sud). Prošli smo metalnim mostom koji prati dio ceste na kojoj se vide pragovi od najmanje četiri kuće sa sjeverne i tri s južne strane koje su izgrađene uz gradske zidine. To su bile male jednokatnice izgrađene od pješčenjaka. Na kat se penjalo s kamenim ili drvenim stepeništem. Krovište je bilo napravljeno od ploča pješčenjaka ili od drvene šindre. Još su vidljivi tragovi uništenja i požara u ratovima iz 14. stoljeću.



Krenuli smo prema zapadu sve do ceste, Salita Muggia Vecchia, s kojom smo nastavili još nekoliko desetaka metara sve do mjesta gdje su se nalazila zapadna srednjovjekovna gradska vrata Svete Katarine (Porta Santa Caterina).



Kružnu šetnju kroz povijest arheološkog parka završili smo na parkiralištu.



Karta s lokacijom arheološkog parka.

Kature su gradska četvrt na sjeverozapadnom dijelu Labina. Naselje je novijeg datuma sa stambenim zgradama do pet katova.



Odlučili smo posjetiti najstariju građevinu u Katurama crkvu sv. Nikole (Mikule). Izgrađena je u 11. stoljeću, ujedno je među najstarijim i najreprezentativnijim crkvama na Labinštini.



Crkva sv. Nikole ima izdužen pravokutni tlocrt. Obnovljena 1997. godine i do danas je sačuvala izvorni izgled male monumentalne crkve sazidane od kamena i prekrivene kamenim škriljama. To je jedina jednobrodna romanička crkva s upisanom apsidom i bačvastim svodom u Istri. Na pročelju se nalazi preslica za zvono.



Postoji legenda koja govori zašto je crkva sv. Nikole izgrađena baš na tom mjestu, uz polja, koja su se tada ovdje nalazila. Bračni par je volovima orao svoje polje. Najednom su, zajedno s volovima, propali u zemlju te prošli podzemnim tunelima više kilometara te izašli živi i zdravi u blizini naselja Krapanj. Bračni par je poslije dao izgraditi crkvu upravo na mjestu «ulaska u podzemni svijet».



Karta naselja Labin s lokacijom crkve sv. Nikole.

Pazinsku jamu u Pazinu gledali smo s 115 metara dugačkog pješačkog mosta Vršić (ili most Pazinska jama, ili preko Jame) u izletu Od ponora do krova i nazad (gdje su opisane i dvije legende vezane uz Pazinsku jamu i Pazinski kaštel). Most je pušten u promet u lipnju 1993. godine i smješten je na visini od 51 metra iznad kanjona rijeke Pazinčice.



Kao što sam već pisao u gore navedenom izletu Jules Verne je pisao o Pazinskoj jami i obližnjem kaštelu u romanu Mathias Sandorf (to je roman iz serije romana Neobična putovanja) koji je objavljen 1885. godine. Kratki sadržaj romana (izvor Wikipedia): "Grof Mathias Sandorf, Stjepan Bathory i Ladislav Zathmar u Trstu 1867. pripremaju urotu za osamostaljenje Mađarske od Austro-Ugarske. Dvojca skitnica, Zirone i Sarcany, uhvate goluba koji prenosi šifriranu zavjerničku poruku koju uz pomoć bankara Silasa Thoronthala dešifriraju te zavjernike prijavljuju policiji i za to dobivaju nagradu. Bankar Thoronthal i Sarcany s novim imetkom započinju novi život, Thoronthal u Dubrovniku, a Sarcany u kockarnicama diljem Mediterana. Austrougarska policija uhićuje zavjernike, optužuje ih za urotu i zatvara ih u pazinski Kaštel gdje čekaju pogubljenje. Sandorf i Bathory uspijevaju pobjeći spustivši se niz liticu Pazinske jame u ponor, a Zathmara hvataju žandari. Dvojicu prijatelja na deblu nosi bujica Pazinčice i nakon šest sati izbacuje ih na površinu Limskog kanala. Uspijevaju doći do Rovinja gdje u kući ribara Andree Ferrata nalaze utočište. Ferratov neprijatelj Carpena izdaje ih žandarima koji hvataju Bathoryja, odvode ga natrag u Kaštel gdje ga sutradan s Zatharom streljaju. Sandorf skače s rovinjskih klisura u more i nestaje. Nakon 15 godina u Dubrovniku se pojavljuje tajanstveni dr. Antekirtt koji traži Thorontala, Sarcanyja, Zironea i Carpenu jer ih smatra odgovornima za smrt Bathoryja i Zathmara. U tome mu pomaže sin Stjepana Bathonyja, Petar koji je zaljubljen u Savu Thorontal, kćer Silasa Thorontala, izdajice njegova oca. Ipak poslije će se saznati je Sava oteta kćer Matijaša Sandorfa. A Matijaš Sandorf zapravo je dr. Antekirtt, bogat, ugledan liječnik i znanstvenik. On je život posvetio zadovoljenju pravde: u posljednjim poglavljima pratimo njegovu potragu za izdajnicima po cijelom Mediteranu (Dubrovnik, Sicilija, Malta, Gibraltar, otoci libijske obale, Monte Carlo...). Zirone, Carpen, Thorontal, Scarcany pogibaju na kraju romana."



Ipak istraživanja s bojom su dokazala da vode rijeke Pazinčice, nakon ponora u Pazinskoj jami, izviru u dolini rijeke Raše i uvali Blaz.



Odlučili smo se za speleo avanturu u Pazinskoj jami (izlet je moguć uz prethodnu najavu Speleološkom društvu). Početak avanture je na istočnoj strani mosta. Tu se nalazi info kućica pored koje počinje staza koja se strmo spušta u kanjon rijeke Pazinčice.



Spustili smo se na dno kanjona rijeke Pazinčice te je prešli drvenim mostom.



Dalje smo nastavili nizvodno uz Pazinčicu i ubrzo stigli do ulaza u Pazinsku jamu.



Na samom ulazu u jamu nalazi se kratki zip line s kojim se prelazi prvih dvadesetak metara jame. Jama nema unutarnju rasvjetu tako da palimo rasvjetu na kacigi.



Dalje smo nastavili uz rijeku Pazinčicu. Pošto je jama hidrološki aktivna (poplave je znaju napuniti) nema puno špiljskih ukrasa. Tu i tamo je vidljiv koji stalaktit kako se spušta sa stropa.



Od faune smo primijetili kako naokolo lete mušice, u malim jezercima račiće, pauke, nekoliko vrsta žaba te šišmiše na stropu (koji inače ne obitavaju u jami već dolaze loviti mušice).



U jami se nalazi još jedan, duplo duži, zip line s kojim se prelazi podzemno Martelovo jezero i dolazi na sprud. Sprud je najdublja točka u jami koja se može posjetiti. Tu smo na oko dvjestotinjak metara od ulaza u jamu te nekih dvadesetak metara ispod ulaza.



Na kraju Martelovog jezera, gdje je jezero najdublje (20 m dubine), nalazi se sifon koji je spojen s Mitrovim jezerom, vodenim kanalom koji završava vodopadom i novim sifonom sa zasad neistraženim nastavkom, gdje Pazinčica dalje nastavlja prema dolini rijeke Raše.



Nakon kraćeg odmora te uživanja u totalnom mraku i žuboru Pazinčice krenuli smo nazad zip lineom, uzvodno Pazinčicom sve do ulaza u jamu. Jedina razlika je što se iz jame ne izlazi zip lineom nego metalnim stepeništem.



Nastavili smo istom stazom sve do info kućice.



Iako nismo izašli u Limskom kanalu kao Mathias Sandorf niti u dolinu rijeke Raše, ova nam je avantura pokazala kako izgledaju špilje i jame u prirodnom okruženju bez umjetne rasvijetle i uređenih staza.



Karta naselja Pazin s lokacijom Pazinske jame.

Početak izleta u kojem ćemo posjetiti naselja Vinkuran i Banjole započeli smo na raskršću ceste Ž5178 koja povezuje pulsko prigradsko naselje Valdebek s naseljem Pješčana Uvala i ceste L50175 koja vodi u naselje Vinkuran. Na raskršću se nalazi kamena skulptura mlina za masline.



Od raskršća smo krenuli prema jugu cestom Ž5178, prema kamenolomu Vinkuran, poznatijem kao Cavae Romanae, kojeg smo posjetili u izletu Šuma Soline – ekosustav Mediterana.



Ubrzo smo, kod bunara, skrenuli lijevo i ušli u krug kamenoloma te odmah skrenuli lijevo na šumski put.



Šumskim putem smo došli na vrh kamenoloma i krenuli dalje prema jugu. Od posljednjeg posjeta se razlikuje jer je sada ograđen metalnom ogradom.



Nekoliko desetaka metara od kamenoloma smo primijetili još jednu novost, kapelicu na otvorenom Presveto srce Isusovo.



Kapelica Presveto srce Isusovo s oltarom i osam klupica je postavljena 14. svibnja 2021. godine. Iza kapelice se, u daljini, vidi crkva sv. Nikole putnika iz 2001. godine u naselju Pješčana Uvala.



Nastavili smo dalje prema jugu i prošli pored poznate nam gravimetrijske točke te došli do raskršća koji je zadnja dodirna točka s gore navedenim izletom. Tada smo došli iz pravca sjeverozapada dok smo mi nastavili prema jugoistoku, Putem za Kučine, te ušli u naselje Vinkuran.



Vinkuran je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imao 672 stanovnika i administrativno spada pod Općinu Medulin. Naselje se spominje 1303. godine, kada je pripadalo Pomeru, zatim 1424. godine u pulskom Statutu kao Vencoral. Vinkuran je napušten nakon epidemija kuge, a ponovo ee naseljavao u više navrata u 16. i 17. stoljeću.



Kada smo ušli u naselje ubrzo smo skrenuli desno u ulicu Rosandina štancija. Prošli smo pored raspela i došli do Puta za Soline.



Na raskršću kod zadnjih kuća skrenuli smo desno i nakon dvjestotinjak metara došli do uvale Soline ili Vinkuranske vale (najpoznatijeg sidrišta s bovama u južnoj Istri). Tu smo primijetili tri poučne table (Uzgoj kamenica, Periska i Obnova tradicijskog podzida umijećem suhozidne gradnje) i kamenu skulpturu.



Dalje smo prošli kroz lučicu Vinkuran i došli do uvale Kanalić koja je najistočniji dio veće uvale Soline. Uvala Kanalić služi kao lučica-privezište za potrebe mještana naselja Banjole.



Negdje na obalama uvale su ostaci crkve sv. Nikole (Mikule) iz 7. ili 8. stoljeća. Crkva je imala polukružnu apsidu. S vanjske su strane zidovi po cijeloj dužini bili ojačani lezenama, a s unutrašnje su strane uočljivi tragovi oltarne pregrade. Nažalost nismo uspjeli pronaći nikakve tragove crkve. U uvali su izgrađene mnoge kuće i probijene prometnice, a na obali je nasuto mnogo zemljanog i kamenog materijala. Možda su i ostatci crkve zatrpani ili uništeni.



Banjole su prema popisu stanovništva iz 2011. godine imale 983 stanovnika i administrativno spadaju pod Općinu Medulin. Banjole su dobile ime po rimskoj vili koja se nalazila na samoj morskoj obali u uvali Paltana te je bila rimski termalni kupališni kompleks. Latinski naziv mjesta je bio Balneolum minus, što u prijevodu znači malo kupalište. U uvali Centinera pronađeni su ostaci rimskog naselja dok su u Rupicama pronađeni ostaci nekadašnjih rimskih kamenoloma, fragmenti kapitela, sarkofaga i neobrađena statua. U srednjem je vijeku tadašnja kontrada Banjole pripadala zavičajnom području Pomera, nakon što ju je car Corrado II poklonio pulskim biskupima. Zatim je u vlasništvu obitelji Jonatasi, a potom obitelji Castropola. U 15. stoljeću je zbog kuge naselje napušteno te je poglavarstvo, poštujući "biskupska prava", zaplijenilo zemljišta i predalo ih 1585. godine novim vlastelinskim obiteljima nastanjenim na području Pomera, dok je istarski providur Renier raspodijelio banjolske oranice i pašnjake obiteljima iz Premanture.



Nastavili smo cestom koja prati obalu uvale Kanalić sve do istoimene šljunčane plaže. Nakon plaže Kanalić cesta se lagano uzdiže i malo udaljava od obale te približava kućama dijela Banjola imena Kaštenjež. Tu cesta prelazi iz asfaltirane u makadamsku.



Makadamsku cestu smo još pratili oko 150 metara te ju napustili tako što smo skrenuli desno na šumski put.



Šumski put prati obalu te završava na makadamskoj cesti koja vodi do šljunčane plaže na kojoj se nalaze ostaci kamenog mola.



Od plaže smo krenuli cestom prema jugu. Cesta prolazi kroz šumu, a negdje je uz cestu vidljiv i suhozid.



Kada smo došli do asfaltirane ceste skrenuli smo lijevo, a na prvom slijedećem raskršću skrenuli desno.



Dalje smo prošli pored autobusnog stajališta Kaštanjež i na prvom slijedećem raskršću skrenuli desno na ulicu Glavica.



Ulica se vijugavo spušta oko četiristotinjak metara, a kada smo prošli hotel Resort del Mar skrenuli smo lijevo prema lučici Portić koja se nalazi u uvali Paltani (ili uvala Banjole).



Pored lučice smo primijetili skulpturu morskog konjića pored sidra i skulpturu konzerve za sardine, Škatula od sardina (postavljena 2013. godine za sjećanje na tvornicu koja se nalazila u blizini, a poslovala je od 1928. do 1989. godine),...



...te putokazi koji pokazuju lokacije ostalih naselja Općine Medulin (Medulin, Pješčana Uvala, Pomer, Premantura, Valbonaša, Vinkuran i Vintijan) i rta Kamenjaka.



Nakon kraćeg odmora smo se vratili na glavnu cestu, skrenuli desno i nakon što smo opet prošli kraj hotela Resort del Mar opet smo skrenuli desno.



Nakon stotinjak metara smo došli do plaže Lijon te nastavili makadamskom cestom prema istoku.



Cesta prolazi pored bunara…



…i privezišta zaseoka Mušoga gdje smo nastavili asfaltiranom cestom...



...te prošli kroz zaseok Mušoga.



Na prvom raskršću poslije zaseoka skrenuli smo lijevo na makadamsku cestu te nakon tristotinjak metara stigli do ulice Kamik, glavni cestovni ulaz u naselje Banjole.



Nastavili smo pješačko-biciklističkom stazom prema zapadu uz koju su posađeni borovi između kojih se nalaze kamene skulpture „Ženska lica u kamenu“ koje je izradila kiparska kolonija „Cave Romanae“.



Na stazi smo primijetili zanimljiv kameni blok s crvenom zvijezdom petokrakom i s rupom u kojoj je bila umetnuta slavina.



Stotinjak metara dalje, s desne strane ceste, nalazi se spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata podignut 1946. godine.



Nekoliko desetaka metara sjevernije od spomenika nalazi se jednobrodna crkva Marije Majke Božje Zvijezde mora.



Crkva Marije Majke Božje Zvijezde mora i njezin zvonik izgrađeni su starim obrađenim kamenom preuzetim s nekog kasnoantičkog ili ranosrednjovjekovnog lokaliteta u blizini, možda su se koristili i ostaci crkve sv. Nikole (Mikule). Na zvoniku se vide zanimljivi stari kameni ulomci.



Dalje smo nastavili ulicom Čimulje te prošli pored zgrade mjesnog odbora pored koje se nalazi bista Marije Crnobori-Fotez (Banjole, 1. listopada 1918. – Beograd, 21. listopada 2014.), hrvatske filmske i kazališne glumice.



Nekoliko desetaka metara dalje nalazi se Park povijesti Općine Medulin. Svojevrstan muzej i galerija na otvorenom koji ima ulogu predstavljati kulturnu, povijesnu i prirodnu baštinu Općine Medulin.



Park povijesti Općine Medulin se sastoji od šest dijelova: Audio-taktilna karta, Mediteranski vrt, Banjole, Medulin, Premantura te zajedno Pomer, Pješčana Uvala, Vinkuran, Vintijan i Valbonaša.



Dalje smo nastavili ulicom Čimulje prema sjeveru. Na prvom slijedećem raskršću smo nastavili ravno ulicom Dračice.



Nakon tristotinjak metara skrenuli smo desno na šumsku cestu koju smo pratili do njenog kraja. Na kraju ceste skrenuli smo lijevo na šumski put s kojim smo došli do uvale Kanalić.



Skrenuli smo desno i na prvom slijedećem raskršću opet desno.



Cesta prolazi pored ogradnog zida u kojem je kapelica.



Asfaltirana cesta ubrzo prelazi u makadamsku i dalje smo, na mjestu račvanja ceste (desno) i šumskog puta (lijevo), skrenuli lijevo.



Šumski put vodi prema Debelom vrhu (42 mnv).



Kod prvih kuća naselja Vinkuran počinje makadamska cesta koja ubrzo prelazi u asfaltiranu i na slijedećem raskršću smo skrenuli lijevo.



Nastavili smo dalje ulicom Debeli vrh s kojom smo došli do raskršća s Vinkuranskom cestom. Na raskršću se nalazi spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata podignut 1947. godine.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i nakon dvjestotinjak metara stigli do Osnovne škole braće Rosanda izgrađene 1904. godine. 2004. godine škola je adaptirana i danas je u njoj dječji vrtić i mjesni dom, gdje se održavaju mnoge kulturne manifestacije.



Nastavili smo dalje, prošli pored boćališta i malonogometnog igrališta i izašli iz naselja Vinkuran.



Nakon četiristotinjak metara stigli smo do kamene skulpture mlina za masline s početka izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 10,56 km.

Na Fažanskoj cesti (Ž5115) oko jedan kilometar od kružnog toka s Vodnjanskom cestom (D75) nalazi se raskršće s Štinjanskom cestom. Štinjanska cesta vodi u centar pulskog prigradskog naselja Štinjan koji ima oko 1500 stanovnika. Štinjan se prvi puta spominje u rimsko doba kao Astinianum. U to doba je bio poljoprivredno dobro stanovnika obližnjeg naselja Colonia Pietas Iulia Pola (Pula). Kasnije se Štinjan još nazivao Astinian i Stiniano, a u vremenima pod Italijom Stignano. Oko naselja se nalazi više brdašca: Karboner (Carbonieri) 34 mnv, Munida (Monetta, Picco) 48 mnv, Brdina (Grosso) 76 mnv, Špeh (Spicco) 44 mnv, Proština (Cristo) 45 mnv, Turulu (Farulla) 29 mnv, Kašćuni (Castion) 42 mnv i Kaštelir (Castellier) 45 mnv. Neka brdašca su bila naseljena još prije rimskog doba (Kašćuni, Kaštelir...), a na nekima je Austro-Ugarska Monarhija sagradila utvrde (Munida, Brdina, Proština, Kaštelir...).



U izletu Zaboravljeni čuvari Pule u kojem smo posjetili veći dio obrambenog okruga II austrougarske Pule propustili smo posjetiti bitnicu San Maesta koja se nalazi nedaleko od utvrde Grosso. Potragu smo započeli u samom središtu Štinjana, na raskršću Štinjanske ceste i ulice Selo, kod autobusne stanice i kapelice na kojoj piše "KRALJICA MIRA".



Krenuli smo ulicom Selo prema jugu i ubrzo prošli pored spomenika žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata i nastavili po obnovljenom glavnom trgu Štinjana - Štinjanskoj placi.



S druge strane trga se nalazi kameni križ na kojem je natpis "S. MISSIONE", a ispod njega kamena ploča na kojoj piše "1912-1999; SV. MISIJE U ŠTINJANU".



Nekoliko metara dalje, prema jugu, nalazi se zidom ograđeni maslinik u kojem je jednobrodna župna crkva sv. Margarete.



Na pročelju župne crkve sv. Margarete se nalazi zvonik s dva zvona.



U masliniku oko crkve se nalaze kamena škropionica i oltar za mise na otvorenom.



Nastavili smo dalje ulicom Selo prema jugu i nakon stotinjak metara skrenuli desno na makadamsku cestu.



Na makadamskoj cesti smo nakon sto metara došli do raskršća (koje je betonirano) na kojem smo skrenuli lijevo u pravcu putokaza za staze "344 MAESTA" i "345 MUNIDE".



Dalje smo nastavili četiristotinjak metara, sve do oštrog zavoja u lijevo. Na tom zavoju smo skrenuli lijevo na šumski put.



Putem smo se probijali kroz vegetaciju. Na više mjesta smo primijetili kamene ploče što svjedoče da je nekada tuda prolazila ozbiljna prometnica.



Nakon dvjestotinjak metara smo stigli do čistine uz koju se, s lijeve zapadne strane, nalazi topnička bitnica San Maesta skrivena u vegetaciji.



Bitnica San Maesta je izgrađena za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije kao pojačanje obližnje utvrde Grosso.



Bitnica je obrasla vegetacijom tako da je vrlo teško dobiti sliku kako je izgledala.



Karta s lokacijom bitnice San Maesta.



Dužina rute 963 m.