Viatrix

U samom centru Pule, ispod 32 metara visokog brda, na kojem se nalazi Kaštel (Mletačka utvrda), prokopan je podzemni sustav tunela nazvan Zerostrasse. Podzemni sustav tunela sastoji se od skloništa, sanitarnih čvorova, rovova, galerija i prolaza te spremišta za streljivo i komunikacijskih hodnika. Izgrađeni su za vrijeme Prvog svjetskog rata u svrhu sklanjanja ljudi u slučaju zračnih napada na grad. Za vrijeme talijanske vlasti sustav tunela je proširivan do kapaciteta skloništa za otprilike 6.000 ljudi i ukupne dužine od oko četiristo metara. U središtu se nalazi proširen prostor u kojem se susreću podzemni tuneli koji ulaze imaju na četiri različite strane: u Carrarinoj ulici, na Giardinima, na Cvečićevom usponu i na Usponu Pavla Đakona. Širina tunela je od 3 do 6 metara, dok je visina 2,5 metara. Ulazi su isplanirani tako da omogućuju strujanje zraka, a u tunelima je temperatura tijekom cijele godine između 14 i 18 celzijevih stupnjeva.



U Zerrostrasse smo ušli preko ulaza u Carrarinoj ulici, koji je glavni ulaz podzemnog sustava tunela ispod Kaštela.



Ispred ulaza se nalaze Dvojna vrata (Porta Gemina) koja su izgrađena za vrijeme Rimskog Carstva na kraju 2. stoljeća na ostacima starijih vrata, a služila su kao ulaz u Malo rimsko kazalište. Dvojna vrata su sastavljena od dva lučna prolaza s tri polustupa ukrašena kompozitnim kapitelima. Iznad njih je reljefni vijenac koji povezuje kompoziciju u harmoničnu cjelinu. Na lukovima su još uvijek vidljivi prorezi za spuštanje rešetaka kojima su se vrata zatvarala i onemogućavala ulaz u grad. Na gornjem središnjem prostoru nalazi se natpisna ploča od bijelog mramora u kojoj se spominje Lucije Menacije Prisk (druga polovina 1. st. i/ili prva pololovica 2. st.), gradski vijećnik i senator, koji je osobno financirao gradnju jednog od gradskih vodovoda s 40.000 sestercija (najveći bakreni novac kojeg je kovao rimski senat od 23. do 260. godine pr. Kr.). Ploča izvorno ne pripada Dvojnim vratima, već je pronađena u njezinoj blizini, a Pietro Kandler (Trst, 25. svibnja 1804. - Trst, 18. siječnja 1872.), talijanski povjesničar i arheolog iz vremena austrijske vlasti, krajem 19. stoljeća dao ju je ugraditi na Dvojna vrata.



Prošli smo ispod Dvojnih vrata te ušli u sustav tunela Zerostrasse u kojem se nalazi izložba "Pulski električni tramvaj 1904.-1934.".



Tunelom smo iz Carrarine ulice sdošli do proširenog prostora u središtu Zerostrasse-a.



Dalje smo nastavili tunelom koji izlazi na Giardine. Došli smo do izlaza, a potom smo se vratili do središta Zerostrasse-a.



Slijedeći tunel nam je bio onaj koji izlazi na Cvečićev uspon.



Zadnji tunel kojeg smo prošli izlazi na Uspon Pavla Đakona. U povratku prema središtu smo ušli u lift koji se nalazi nekoliko metara od središta Zerostrasse-a.



Liftom smo se popeli do prve etaže, na kojoj se nalazi Mezzanin.



Mezzanin (ili tuneli ispod utvrde Kaštel) je izgrađen između 1913. i 1915. godine. U njemu su se nalazila spremišta, kuhinja i pričuvni zatvor, a sastoji se od dva hodnika u obliku slova "L". Dugačak je oko 140 metara, širok 1,5 do 2 metra te visok oko 3 metra. U tunel se moglo ući sa sjevernog, južnog i zapadnog dijela brežuljka. Temperatura u Mezzaninu varira od 14 do 18 celzijevih stupnjeva.



Nakon obilaska Mezzanina vratili smo se do lifta. U dijelu hodnika oko lifta se nalazio zatvor s četiri ćelije. Ušli smo u lift te smo se popeli do druge etaže, u dvorište Kaštela (Mletačke utvrde) koji se gradio od 1630. do 1633. godine. Za izgradnju su se koristili kameni blokovi iz obližnjeg Velikog rimskog kazališta na brežuljku Monte Zaro, ali i od kamena iz kamenoloma u okolici Pule.



Nakon obilaska Kaštela (Povijesni i pomorski muzej Istre, šetnje po njegovim zidinama i uspona na toranj) izašli smo kroz glavni (zapadni) ulaz preko mosta.



Skrenuli smo prema jugu te ubrzo skrenuli lijevo i ušli u rov Kaštela.



Šetnju u rovu smo započeli južnom stranom, obrnuto od kazaljke na satu, te ubrzo stigli do ulaza u Mezzanin i južnog ulaza u Kaštel, koji je bio glavni ulaz do 1703. godine kada je premješten na zapadnu stranu (gdje je i danas). Nakon što smo obišli Kaštel izašli smo iz rova i završili obilazak podzemnih tunela i Kaštela.



Zanimljivo je da je Zerostrasse samo dio pulskog podzemnog "svijeta". Ukupni kapacitet svih pulskih skloništa (tunela) je za više od 50.000 ljudi.



Karta ulaza u Zerostrasse.

Otok Unije spada u Cresko-lošinjski arhipelag i s površinom od 16,88 km2 su treći otok po veličini u arhipelagu (iza otoka Cresa i Lošinja). Na otoku se nalazi istoimeno naselje koje je jedino na otoku. Naselje Unije je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 88 stanovnika te je najzapadniji hrvatski otok sa stalno naseljenim stanovništvom. Unije administrativno pripadaju Gradu Mali Lošinj, Primorsko-goranska županija. Otok je naseljen od prapovijesti, kao dokaz su tragovi ilirskih gradina na lokalitetima Arbit (južni dio otoka) i Malendarska (sjeverni dio otoka).



Izlet otokom Unije smo započeli u luci istoimenog naselja. Krenuli smo uskom ulicom uzbrdo, prema sjeveroistoku.



Na trećem raskršću smo skrenuli desno, potom smo na slijedećem skrenuli lijevo te opet desno.



Dalje smo nastavili ravno ulicom sve do župne crkve sv. Andrije.



Župna crkva sv. Andrije izgrađena je u kasnobaroknom stilu krajem 18. stoljeća, a proširena je 1911. godine. Zvonik župne crkve izgrađen je po uzoru na zvonik malološinjske župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, ali je manji.



S lijeve se strane župne crkve sv. Andrije nalaze tri zvona na kojima je napisana rimskim brojevima 1923. godina (MCMXXIII), tekst na talijanskom jeziku i na njihovim vrhovima ime otoka na talijanskom "UNIE". Pretpostavljam da su ta zvona postavljena u zvoniku župne crkve 1923. godine.



Ispred župne crkve sv. Andrije se nalazi cisterna.



Nakon što smo prošetali oko župne crkve u smjeru kazaljke na satu, izašli smo kroz kapiju s južne strane župne crkve.



Nastavili smo betonskom cestom koja vodi prema jugozapadu. Ubrzo smo izašli iz naselja te smo nakon stotinjak metara stigli do raskršća pored kojeg se nalazi lokva koja je prekrivena gustom vegetacijom trstike.



Nastavili smo ravno i nakon osamdesetak metara stigli do račvanja na kojem se nalazi kapelica koja je podignuta 1899. godine i zadnji put obnovljena 2014. godine. U kapelici se nalazi kip Blažene Djevice Marije.



Na račvanju smo nastavili desnom, makadamskom, cestom. Cestom smo došli do kapije na kojoj piše "ZATVARAJ VRATA". Prošli smo kroz kapiju i zatvorili je kako preporučeno.



Odmah iza kapije, s desne strane ceste, je mala zračna luka Unije (otvorena 1996. godine). Uzletno-sletna staza je travnata, dužine 850 m i širine 30 m.



Cesta vodi prema svjetioniku Vnetak i prolazi travnatom ravnicom koja izgleda kao savana. Svakog trenutka sam očekivao da će ispred nas iskočiti krdo gazela, gnua ili zebra te čopor lavova, ali umjesto njih na tom području slobodno šeće stado krava, stado ovaca i nekoliko koza.



Na jednom raskršću usred "Savane" (petstotinjak metara od kapije) nalazi se kapelica s kipom Isusa Krista. Od kapelice nam je trebalo nešto više od jednog kilometra da stignemo do svjetionika na rtu Vnetak.



Svjetionik Vnetak izgrađen je 1873. godine. Sastoji od okrugle kamene kule visoke 13 metara i prizemne zgrade s podrumom. U sklopu svjetionika se nalazi i cisterna.



Lokalno stanovništvo govori da se na rtu ispred svjetionika, u ranu jesen, okuplja sitna plava riba u tolikom broju da „more vrije“. Ponekad za njom dolazi velika tuna. Prema jednoj lokalnoj priči, velika tuna je bila kobna za predradnika koji je sudjelovao u gradnji svjetionika, jer ga je zajedno s barkom odvukla na pučinu gdje mu se izgubio svaki trag.



Svjetionik je automatiziran, tako da nema posadu, a danas u njemu i oko njega obitava stado ovaca.



Od svjetionika smo nastavili putem uz obalu, kojeg koriste ovce. Put prolazi uz uvalu Vrulje i nakon 1,5 kilometra stiže do ostataka rimske vile rustike u uvali Žalina koji su većim dijelom prekriveni praporom koji se kroz vrijeme taložio. Kada smo došli do uvale Vrulje kratko smo predahnuli u hladu trstike.



Ostaci rimske vile rustike se nalaze sa zapadne strane uvale Žalina. Vila je izgrađena u blizini slatke vode i uz obalu koja je bila pogodna za pristajanje brodova ciglom koja je uvezena s kopna između 1. i 4. stoljeća. U to vrijeme glavni izvozni proizvod otoka Unije bilo je maslinovo ulje, pošto je jedan veliki dio otoka bio zasađen stablima maslina, a maslinovo ulje se izvozilo brodovima.



Od uvale Žalina smo jedva vidljivom stazom krenuli prema sjeveru. Stazu smo pratili do poljske ceste na kojoj smo skrenuli desno.



Ubrzo smo prošli kroz nekadašnju kapiju.



Cesta se počela uspinjati i na tom dijelu smo prošli pored lijepo sazidanih suhozida...



...sa zanimljivim ulazima na posjed.



Cestu smo napustili tako što smo skrenuli desno, nizbrdo, prema zapadnom dijelu uvale Šibenska.



Mislili smo da će uvala Šibenska, s koje se pruža pogled na otok Susak, biti pogodna za kupanje, ali smo se prevarili, te smo se odlučili vratiti natrag. Uvala je omeđena oštrim stijenama.



Vratili smo se na cestu te smo skrenuli lijevo, prema naselju Unije.



Nismo skrenuli prema rimskoj vili rustici, nego smo nastavili ravno po poljskoj cesti, te smo stigli do napuštenih nekadašnjih poljoprivrednih objekata.



Nastavili smo ravno cestom sve do raskršća pored kojeg se nalazi kapelica s kipom Isusa Krista.



Na raskršću smo skrenuli desno. Otvorio nam se lijep pogled prema naselju Unije, a primijetili smo i crkvu s preslicom u daljini, s desne strane ceste.



Izašli smo kroz kapiju na kojoj piše "ZATVARAJ VRATA" te došli do raskršća na kojem se nalazi kapelica s kipom Blažene Djevice Marije.



Na raskršću smo skrenuli desno te smo pratili betoniranu cestu koja nas je dovela do mjesnog groblja Unije.



Na groblju se nalazi crkva sv. Andrije.



Napustili smo groblje, vratili se do raskršća s kapelicom te skrenuli desno. Kada smo stigli do raskršća, pored kojeg se nalazi lokva, skrenuli smo lijevo i nakon dvjestotinjak metara došli na glavnu plažu imena Žal gdje smo se konačno okupali.



Nakon što smo se osvježili, sa šljunčane plaže Žal smo krenuli prema sjeveru. Nakon sto metara smo došli do račvanja na kojem smo skrenuli desno.



Držali smo se glavne ceste koja se penje uzbrdo i nakon četiristotinjak metara izlazi iz naselja Unije.



Na glavnoj cesti, oko dvjesto metara od zadnje kuće u naselju, nalazi se kapela Uznesenja Blažene Djevice Marije izgrađena 1932. godine.



Nastavili smo dalje i došli do vidikovca Kraj Kove koji je udaljen dvjestotinjak metara od kapele. S vidikovca se pruža lijep pogled na uvalu Maračol, iza uvale se vidi Osorščica na otoku Lošinju, a u daljini se vidi otok Cres i planina Učka.



Nastavili smo se spuštati cestom prema uvali Maračol koja se uvukla u otok Unije oko 1,5 kilometar. Uvala Maračol je najpoznatije sidrište na otoku i ima pedesetak bova.



Cestom smo prošli pored zapuštenih objekata bivše tvornice riba koji su kasnije služili kao skladišta Jugoslavenske narodne armije (JNA). Pored njih se nalazi kameni mol na kojem smo predahnuli i usput okupali.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom, tzv. stari rimski put, koja prolazi uz samu obalu.



Prošli smo još dva kamena mola te smo došli do račvanja na kojem smo nastavili desnom makadamskom cestom.



Dalje cesta prolazi preko mosta, nakon kojeg počinje uzbrdica.



Na tom dijelu ceste se vide betonski stupovi koji su služili za ogradu nekadašnje vojne zone, a prošli smo i preko zanimljivog mosta napravljenog od željeznih cijevi.



Cestu smo napustili tako što smo skrenuli desno na put koji vodi prema uvali Podkujni. Put prolazi pored suhozida i područjem raskrščenim od makije.



Ubrzo smo stigli do kamene obale uvale Podkujni koja ulazi u kopno otoka oko jedan kilometar. Pošto je obala od špicastih stijena ulaz u more nije lagan, ali je pogodna za sidrenje brodica.



Nakon kraćeg odmora vratili smo se nazad sve do račvanja, koje je udaljeno nešto manje od 1,5 kilometra. Na račvanju smo skrenuli desno na cestu.



Nakon nešto više od jednog kilometara laganog uspona došli smo na raskršće s putokazima na kojem smo nastavili ravno, prema rtu Hartina. Trebalo nam je oko pet minuta do bunkera iz Drugog svjetskog rata pored kojeg se nalazi ukopani objekt bez krova, a s druge strane ostaci postolja za top. Svi ti objekti su izgrađeni na litici s koje se pruža pogled prema otoku Cresu i poluotoku Istri.



Vratili smo se nazad do raskršća s putokazima i skrenuli desno, prema naselju Unije.



Pratili smo glavnu markiranu stazu koja se probija kroz makiju visoko po brdu, tako da se na više mjesta otvaraju lijepi vidici.



Od raskršća nam je trebalo oko pola sata, stazom, do prvih kuća naselja Unije.



Na prvom račvanju u naselju smo skrenuli desno, a kada smo došli do ulice koja se spušta ravno prema Luci Unije, skrenuli smo desno i spustili smo se do luke.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 18,51 km.

Na cesti Ž5209 (vrh Lima – Kaštel), oko 12 kilometara sjeverno od Limskog zaljeva, nalazi se raskršće s cestom L50094 koja vodi u naselje Fabci (prema istoku) i nerazvrstanom cestom koja vodi u naselje Gambetići (prema zapadu).



Auto smo parkirali na velikom parkiralištu stotinjak metara južnije od raskršća. S parkinga smo krenuli prema sjeveru te smo na raskršću skrenuli desno na cestu L50094, prema naselju Fabci.



Nakon dvjestotinjak metara, s desne strane ceste, u daljini smo primijetili vrh zvonika župne crkve sv. Ivana Krstitelja i sjeverni dio zidina koje omeđuju posjed u kojem se nalazi palača Polesini (u naselju Sveti Ivan od Šterne).



Dalje smo nastavili cestom L50094 i nakon jednog kilometra ušli u naselje Fabci.



Naselje Fabci je prema popisu stanovništva od 2011. godine imalo 49 stanovnika i administrativno pripada Općini Višnjan.



Na prvom raskršću u naselju smo skrenuli lijevo, tj. pratili smo putokaz prema izvoru Pećina. Na slijedećem smo skrenuli desno, opet smo pratili putokaz.



Ubrzo je cesta od asfaltirane postala makadamska te smo naišli na još jedan putokaz za izvor Pećina. Putokaz pokazuje lijevo, na dobro uređenu stazu.



Staza se lagano spušta kroz šumu i ubrzo stiže do uređenog izvora Pećina koji je ograđen željeznom ogradom.



Izvor Pećina nikada nije presušio, a voda izvire u maloj špilji, kao što to samo ime izvora kazuje. Ne zna se točno kada je uređen, ali je posljednji put renoviran 1991. godine. Nekada je služio stanovnicima obližnjeg naselja kao izvor pitke vode, za pranje i za napajanje stoke.



Uz izvor se veže legenda po kojoj je izvor obzidao jedan putnik koji je davno došao u Fabce tražeći hranu. Kako bi se zahvalio mještanima što su ga ugostili, sagradio je izvor koji otada izgleda kao i danas. Putnik je uočio kapanje vode na mjestu gdje je bila obična zemlja s mnogo nabacanog kamenja te je izdubio bazen u živoj stijeni.



Pored izvora smo primijetili da se nekada nalazio akumulacijski bazen koji se u međuvremenu urušio, tako da voda otječe niz padinu u jamu Strašnicu koja je do danas istražena do dubine od 142 metra.



Karta s lokacijom izvora Pećina.



Dužina rute 1,87 km.

Cesta L50061 povezuje ceste Ž5209 (vrh Lima – Kaštel) i Ž5042 (Vranići kod Poreča – Karojba). Na pola puta ceste L50061 nalazi se naselje Brig (115 stanovnika – 2011. g) ili Ritošin Brig koje je u sastavu Općine Vižinada.



Šetnju smo započeli kod župne crkve sv. Vitala u naselju Brig koja je izgrađena 1893. godine.



Od crkve smo krenuli ulicom prema sjeveru te smo nakon dvjestotinjak stigli do raskršća na kojem smo skrenuli desno.



Cesta izlazi iz naselja i vodi kroz šumu te nakon šestotinjak metara stiže do mjesnog groblja.



Nekoliko desetaka metara južno od groblja nalazi se kapela novijeg datuma, dok se na samom groblju se nalazi romanička crkva sv. Vitala.



Zanimljivo da su obje crkve na području naselja Brig posvećene istom svecu, svetom Vitalu (zaštitnik: ispitanika, onih koji posustaju u vjeri, onih koji pate od poremećaja sna). Sveti Vital je bio kršćanski mučenik rođen u Milanu u 3. stoljeću, dok su ga krajem 3. ili početkom 4. stoljeća, u Ravenni, živog zakopali na mjestu gdje je u 6. stoljeću izgrađena Bazilika sv. Vitalea.



Navodno se, na brdu (359 mnv) gdje se danas nalazi groblje s crkvom sv. Vitala, nalazio srednjovjekovni kaštel Medelin (talijanski Montelino di San Vitale) koji se još nazivao Medilano, Medolino i Medolinum. O točnom položaju toga kaštela još se vode rasprave. Navodno je u jednoj ispravi iz 983. godine istaknuto da se nalazio pokraj crkve sv. Vitala na groblju, dok se u drugoj ispravi benediktinskog samostana sv. Barbare iz Ružara iz 1194. godine spominju dva kaštela Medelina. Stari Medelin na brdu s crkvom sv. Vitala i Novi Medelin sjevernije na putu prema Vižinadi (vjerojatno na lokalitetu Medulin, oko 1 km jugoistočno od naselja Vižinada).



Nažalost oko današnjeg mjesnog groblja Brig nisu vidljivi nikakvi dokazi o postojanju nekada važnog srednjovjekovnog kaštela Medelin.



Karta naselja Briga s lokacijama župne crkve sv. Vitala i crkve sv. Vitala.



Dužina rute 895 m.

Kroz zaseok Rajki prolazi cesta L50095 koja spaja ceste D 48 (Tinjan) i Ž5209 (Sveti Ivan od Šterne). U zaseoku se nalazi raskršće s nerazvrstanom cestom koja vodi preko naselja Brčići sve do skupine od tri zaseoka, redom Travani, Jurići i Pajići.



Na raskršću u zaseoku Jurići krenuli smo cestom koja vodi prema zapadu.



Nakon pedesetak metara počinje šumska cesta omeđena suhozidom.



Šumskom cestom smo nakon tristotinjak metara stigli do drvenog stola s dvije klupe pored kojeg se nalazi lokva Pajićka.



Lokva Pajićka, poput nekog zdenca života, u potpunosti je ozidana kamenim okruglim zidom. Na njenom sjevernom dijelu se nalazi željezna kapija i kameno stepenište koje vodi do vodene površine lokve i dublje.



Lokalno stanovništvo govori da je lokva ustvari izvor Pajićka koji se sastoji od tri rupe (izvora), jednog velikog i dva mala. Dalje iz razgovora sa stanovnicima doznali smo da su domaći ljudi zidali, lokalnim kamenom, okrugli kameni zid oko izvora pet godina, a završili su ga 1922. godine.



Kada je zid sazidan i isfugiran, voda iz izvora nije mogla oteći u zemlju i počela je puniti lokvu pitkom vodom. Tako su Brčići s okolnim zaseocima (Rajki, Travani, Jurići i Pajići) i za vrijeme najsušnijih ljetnih mjeseci uvijek imali svježu pitku vodu (imali su zdenac života).



Jedan po jedan smo se spustili stepeništem do vodene površine lokve. Imao sam poseban osjećaj stajati na tom mjestu okružen zidom te gledati stepenište kako ulazi u vodu i nestaje u dubini lokve, u neki drugi podvodni svijet.



Karta s lokacijom lokve Pajićke.



Dužina rute 370 m.