Viatrix

Kada se spomene ime Bosiljevo prvo što pada na pamet je račvanje (čvor Bosiljevo 2) na autocesti iz pravca Zagreba prema moru, tj. Splitu (A1) i Rijeci (A6). Malo je poznato da se na području naselja Orišje (Općina Bosiljevo), oko 2,5 kilometara od čvora Bosiljevo 1 (A1), na cesti Ž3175 (Bosiljevo-Ogulin), nalazi Stari grad Bosiljevo.



Stari grad Bosiljevo se prvi put spominje 1461. godine. Izgradili su ga knezovi Frankopani u čijem se vlasništvu nalazio do 1671. godine, kada je konfisciran i opljačkan. 30. travnja te godine pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan u Bečkom Novom Mjestu zbog Zrinsko-Frankopanske urote (1664.-1671. g.). Za vrijeme dok je bio u vlasništvu Frankopana više puta je bio neuspješno napadnut od strane Osmanlija. Ban Nikola Erdődy postaje vlasnik starog grada 1683. godine, potom, preko ženidbenih veza, nasljeđuju ga grofovi Auerspergi 1710. godine. 1820. godine dvorac je kupio irski grof Laval Nugent od grofova Auersperga.



Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, Irska, 3. studenoga 1777. - Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.) bio je austrijski fedmaršal te sakupljač umjetnina. 1815. godine se oženio s Giovannom Riario – Sforza i ušao je u obitelj Sforza koja je imala daljnje rodbinske veze s Frankopanima. Grof postaje opsjednut dvorcima i utvrdama koje su gradili Frankopani te nakon Starog grada Bosiljeva kupuje Trsatsku Gradinu, Stari grad Dubovac i dvorac Stara Sušica.



Najstariji dio Starog grada Bosiljevo je dio koji je izgrađen na strmoj stijeni ispod koje izvire potok. Na tom mjestu je smještena trokatna četverokutna branič-kula koja je bila glavna fortifikacijska građevina. Tokom vremena stari grad se nadograđivao, a dva puta je temeljito obnovljen.



Prvi put je obnovljen u 19. stoljeću kada je vlasnik bio grof Laval Nugent, dok ga je drugi put obnovio riječki veletrgovac Ante Cosulich de Pećine koji ga je kupio 1911. godine. U prvoj obnovi su na ulazu dodana dva sitna tornjića. Kapela s kulom u novoj restauraciji izgubila je krov i terasu. Lijevo od ulaza stisnule su se dijelom dograđene i preuređene zgrade prema kojima se penje prostrano stubište. Prilikom druge obnove u cijelosti su uništene sve autentične i povijesne vrijednosti dvorca. Neki stari objekti su srušeni, dok su drugi izgrađeni. Ugrađeno je mnogo betona, a sobe su opremljene parketima i suvremenim namještajem.



Šetnju oko Starog grada Bosiljeva započeli smo kod objekta koji se nalazi izvan zidina starog grada popevši se na njegovu terasu.



Spustili smo se s terase i došli do zaključanog glavnog ulaza te skrenuli uz zidine, ispod stare stražarske zgrade, prema istoku.



Spustili smo se stepenicama i došli na stazu s kamenim branicima koja je vjerojatno vodila od naselja Bosiljevo do starog grada. Na početku staze se nalazi zanimljiva kamena klupa s grbom.



Stazu smo pratili još nekih pedesetak metara do mjesta gdje staza skreće u desno. Staza je na tom mjestu bila teško prohodna zbog vegetacije.



Vratili smo se nazad do glavnog ulaza u Stari grad Bosiljevo, dvorca (l)irskog "srca".



Karta s lokacijom Starog grada Bosiljeva.

Cesta Ž5077 spaja cestu D66 u naselju Barban i cestu D303 kod naselja Okreti, blizu čvora Kanfanar (A8/A9). Oko 6 kilometara od Barabana, na cesti Ž5077, nalazi se naselje Rojnići.



Potragu za Stari Gočan počeli smo na raskršću ceste Ž5077 i ceste koja vodi u naselje Rojnići, prema istoku, te makadamske ceste koja vodi prema zapadu.



Krenuli smo makadamskom cestom prema zapadu. Nakon osamstotinjak metara stigli smo do vodospreme.



Kod vodospreme smo nastavili prema jugozapadu.



Na sredini ceste smo zapazili lijepo obrađeni četverokutni kamen. Na tom mjestu, sjeverno od ceste, smo se pokušali probiti kroz vegetaciju, ali je bila previše gusta tako da smo se vratili na cestu. Uočili smo hrpu kamenja koja s obje strane nestaje u vegetaciji,…



…a malo dalje vidljiv je i suhozid.



Nastavili smo dalje prema jugozapadu te ponovno uočili sličan četverokutni kamen na sredini ceste. Opet smo se uputili sjeverno od ceste i tu smo opet uočili sličnu hrpu kamenja. Ta hrpa kamenja možda su ostaci bedema srednjovjekovnog naselja Gočan, a možda i prapovijesne gradine koja je bila eliptičnog oblika.



Nastavili smo dalje prema sjeveru, tj. prema vrhu brda Gradina (373 mnv). Prešli smo preko livade te ušli u šumu. Tlo šume je prekriveno kamenjem koji izgledaju kao da su nekada bili dijelovi nekih građevina.



Vidjeli smo kamene ostatke nekadašnjih zidova koji su prekriveni mahovinom.



U šumi se nalazi dugačak suhozid koji je i dan danas u dobrom stanju. Nismo odgonetnuli da li je novijeg datuma ili se tu nalazi još od srednjeg vijeka (u tom slučaju je vjerojatno rekonstruiran).



Gočan je izgrađen i utvrđen u 6. stoljeću na temeljima prapovijesne gradine te je imao oblik kaštela s četverokutnim kulama. Naselje je napušteno između 12. i 14. stoljeća, vjerojatno u rušilačkim pohodima Sergia Castropole iz Pule (1339. g.) ili zbog jedne od mnogobrojnih epidemija koje su tada harale Istrom. Gočan je bio centar Gočanske županije, prve hrvatske županije u Istri. Iz tog razdoblja u naselju su otkriveni mnogobrojni ostaci slavenske keramike. Ime vjerojatno potječe od latinskog naziva Caltianum, koji je označavao posjed neke bogate rimske obitelji, iako naseljenost područja u rimsko doba nije potvrđena. Kasniji su nazivi Galzana, Golzana, Golčan i na kraju Gočan. Lokalno stanovništvo danas lokalitet naziva Gradina ili Stari Gočan.



Vratili smo se nazad na cestu i nastavili dalje prema jugozapadu te smo naišli i na treći četverokutni kamen, pored kojeg se nalazi šahta vodovoda. Nadali smo se da ćemo pronaći i ostatke dvaju sakralnih objekata koji su otkriveni izvan naselja, a to su predromanička i romanička crkva. Nažalost nismo ih našli, vjerojatno su skriveni negdje u vegetaciji.



Malo dalje od šahte skrenuli smo lijevo, nizbrdo, te smo nakon tristotinjak metara stigli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Makadamskom cestom smo stigli do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli desno.



Nakon nekoliko metara smo napustili asfaltiranu cestu i skrenuli lijevo te ušli u napušteni kamenolom Rogatica koji se nalazi na istoimenom području.



Na području kamenoloma Rogatica su se nalazili ostaci crkve iz 5. stoljeća oko koje se nalazilo groblje. Vjeruje se da je groblje korišteno i nakon što je crkva spaljena u 7. stoljeću. Lokalitet je uništen u vrijeme eksploatacije kamenoloma.



Nakon obilaska kamenoloma, izašli smo ponovno na asfaltiranu cestu te skrenuli desno, prema istoku.



Nakon jednog kilometra stigli smo do zaseoka Kanceliri i raskršća s cestom Ž5077 gdje se nalazi kapelica.



Na raskršću smo skrenuli desno te smo nakon nekoliko metara skrenuli lijevo na cestu koja ulazi u naselje Rajki.



Naselje Rajki je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 8 stanovnika, a administrativno spada u Općinu Barban.



Na svakom raskršću u naselju Rajki skrenuli smo lijevo te smo nakon četiristotinjak metara stigli do kraja asfalta što je ujedno značilo i da smo izašli iz naselja.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom i ubrzo ušli u naselje Rojnići u kojem se, na lijevoj strani ceste, nalaze vile s bazenima. Naselje Rojnići kao i naselje Rajki administrativno spada u Općinu Barban te je 2011. godine, prema popisu stanovništva, imalo 42 stanovnika.



Na slijedećem raskršću smo nastavili ravno te ubrzo stigli u središte naselja Rojnići. Dalje smo nastavili prema zapadu i nakon stotinjak metara stigli do impozantnog hrasta.



O hrastu nisam našao nikakve informacije, ali po veličini mislim da je jako star. Ispod hrasta se nalazi klupa i stol. Od hrasta nas je još dijelilo nekoliko desetaka metara do početne točke izleta.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 5,63 km.

Stara Sušica (262 stanovnika – 2011. g.) administrativno spada u Općinu Ravna Gora te se nalazi nekoliko kilometara istočno od naselja Ravna Gora na cesti Ž5034 koja spaja Kupjak (D3) i Vrbovsko (D42). Naselje Stara Sušica se prvi put spominje u 14. stoljeću. Stradala je u tri navrata prilikom provale Osmanlija (1525., 1578. i 1585. g.) kao i susjedna Ravna Gora. Kroz naselje je prolazila Karolinska cesta. Gradnja ceste je počela 1726. godine, a u Staroj Sušici, kao i u susjednoj Ravnoj Gori, gradila se 1732. godine. Karolinska cesta dobila je ime po caru Karlu VI., a protezala se od Karlovca do Bakra. Njezina duljina je iznosila 105,6 km i bila je važna za tadašnju trgovinu.



U zapadnom dijelu naselja Stara Sušica posjetili smo dvorac Stara Sušica i kapelu sv. Antuna Padovanskog koja se nalazi s druge strane ceste Ž5034.



Kao i samo naselje, dvorac se prvi put spominje u 14. stoljeću, a izgradili su ga knezovi Frankopani kako bi Gorski kotar zaštitili od provala Osmanlija. U 19. stoljeću dvorac je kupio irski grof Laval Nugent. Slijedeći vlasnici su bili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger koji su ga kupili 1890. godine. Dvorac je današnji izgled dobio s prijelaza s 19. na 20. stoljeće kada su nadograđeni kula i toranj. Danas se u dvorcu nalazi dječje odmaralište.



Nasuprot dvorca se nalazi kapela sv. Antuna Padovanskog izgrađena 1874. godine na mjestu na kojem su 1568. godine Osmanlije spalili tadašnju crkvu.



Prije nego što smo napustili Staru Sušicu prošetali smo se u parku pored kapele sv. Antuna Padovanskog u kojem se nalazi dječje igralište i drvene klupe za odmor s pogledom na dvorac Stara Sušica.



Karta naselja Stara Sušica s lokacijama dvorca Stara Sušica i kapele sv. Antuna Padovanskog.

Na cesti L50145 koja spaja ceste D66 (kod naselja Manjadvorci) i L50153 (kod naselja Rebići) nalazi se naselje Hreljići. Naselje Hreljići je prema popisu stanovništva iz 2011. godine imalo 90 stanovnika te je u sastavu Općine Marčana. Hreljići su nastali, kao i okolna naselja, u razdoblju od 16. do 17. stoljeća doseljavanjem izbjeglica iz Dalmacije u bijegu pred Osmalijama.



Na ulazu u naselje Hreljići, sa zapadne strane, nalazi se župna crkva Gospe od Zdravlja. Prošetali smo ispred župne crkve Gospe od Zdravlja po lijepo uređenom parku u kojem se nalaze kameni stolovi. Sa stražnje strane nalazi se mjesno groblje Hreljići.



U siječnju 1724. godine stanovnici naselja Belavići, Bratulići, Kuići, Manjadvorci, Prdajci, Hreljići i Biletići odlučili su se obratiti feudalnom gospodaru Antoniu Loredanu sa zamolbom za izgradnju crkve na uzvisini u blizini mjesta Hreljići. Zamolba je pozitivno riješena uz uvjet da je izgrade o vlastitom trošku te da nosi ime Blažene Gospe od Zdravlja. Župna crkva Gospe od Zdravlja izgrađena je 1726. godine vjerojatno na temeljima starije crkve. Crkva je jednobrodna građevina s trijemom (lopicom) na pročelju i preslicom s dva zvona.



U unutrašnjosti župne crkve se nalaze tri mramorna oltara, kipovi i slike iz 18. stoljeća. Na glavnom oltaru se nalazi drveni kip Blažene Djevice Marije sv Krunice (1736. g.).



Župna crkva Gospe od Zdravlja je jedno od najmanjih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, a najvažnije na području južne Istre. Svake godine druge nedjelje mjeseca listopada kod župne crkve se okupljaju vjernici i hodočasnici s područja južne Istre i šire.



Karta s lokacijom župne crkve Gospe od Zdravlja.

Na cesti D77, koja povezuje Vodnjan i Rogoviće pored Pazina (čvor Rogovići, A8 – Istarski ipsilon), nalazi se naselje Žminj (798 stanovnika – 2011. g.), ujedno i sjedište istoimene općine (3.483 stanovnika – 2011. g.). Žminj se prvi puta spominje kao Zimino 1178. godine u povelji pape Aleksandra III. U 12. stoljeću je bio u sastavu Pazinske grofovije, ali pod jurisdikcijom porečkih biskupa te je njegovo njemačko ime bilo Schwing ili Swingk. Od 1374. godine je pod vlasti Habsburgovaca i tada postaje središte zajednice općina sa županom na čelu. Kako se nalazio na habsburško-mletačkoj granici, često je stradavao u sukobima. U Uskočkom ratu (1615.-1618. g.) u nekoliko ga je navrata osvojila mletačka vojska. Zbog iznimno povoljnog geografskog položaja, u središtu Istre, u 17. stoljeću postaje važno trgovačko-obrtničko središte. U prvoj polovici 19. stoljeća, zbog istog razloga, za vrijeme francuske i austrijske uprave, postaje važno prometno središte. Za vrijeme francuske uprave (1809.-1813. g.) obnovljena je cesta koja je iz Pule i Rovinja vodila prema Pazinu, a za vrijeme austrijske uprave (1813.-1918. g.) izgrađena cesta prema Svetom Petru u Šumi (1847. g.) koja je poslije produžena prema Tinjanu (1880. g.). Dodatni je značaj dobio 1884. godine kada je izgrađena kratka cesta Žminj – Pifari kao veza s istarskom željeznicom. Početkom 20. stoljeća je zadržao ulogu značajnog trgovačkog središta, a otvaranjem Hrvatske čitaonice postao je i važno kulturno središte. Nije pouzdano poznato porijeklo imena naselja, ali se pretpostavlja da njegovo talijansko ime Gimino proizlazi od latinske riječi geminus ili geminum koja ima značenja: dvostruk, odvojen, dvojnik ili blizanac. Po toj pretpostavci proizlazi da se blizu Žminja nalazilo naselje "blizanac". Između tri i četiri kilometara jugoistočno od današnjeg Žminja stoji podjednako visoko brdo (361 mnv, dok je Žminj na 379 mnv) s ostacima ruševina, nazvano Gradišće kao i istoimeno naselje u njegovu podnožju. Prema predaji stanovnika u tom dijelu Žminjštine na brdu nalazi Stari Žminj.



Auto smo parkirali na velikom parkiralištu u centru Žminja, zapadno uz cestu Ž5077. S parkirališta se pruža lijep pogled na brdo na kojem se nekada nalazio Kaštel, a danas se nalazi župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, te na ostatke gradskih zidina koje se nalaze uz cestu Ž5077. Kaštel je izgrađen u drugoj polovini 15. stoljeća kada su Istri zaprijetile prve provale osmanlijskih akindžija (neredovno konjaništvo Osmanskog carstva).



S parkinga smo krenuli na cestu Ž5077. Pored mjesta gdje smo došli na cestu nalazi se park sa spomenikom.



Nastavili smo prema sjeveru cestom L50108 koja vodi prema cesti D64 (blizu Lindara). Cestu smo napustili nakon stotinjak metara tako što smo skrenuli lijevo u Pazinsku ulicu s kojom smo stigli do Kalvarije.



Žminjska Kalvarija je najstarija u Istri. Izgrađena je 1728. godine. Lokalno stanovništvo je zove "Krvarija". Sve do sredine 20. stoljeća, na blagdan svetog Marka evanđelista (25. travnja), u rano jutro procesija bi krenula iz župne crkve sv. Mihovila Arkanđela prema žminjskoj Kalvariji. Na Kalvariji bi župnik blagoslovio polja za dobar urod te bi se vjernici okolnim putem vratili u župnu crkvu.



Dalje smo nastavili cestom prema jugu. Prošli smo pored kapelice koja se nalazi s desne strane ceste te nakon 250 metara stigli do raskršća s cestom Ž5077.



Pored raskršća se nalazi crkva sv. Bartula. Crkva je izgrađena u 16. stoljeću. Unutrašnjost crkve krase dva drvena oltara iz 17. stoljeća. Na glavnom oltaru se nalazi drveni kip svetog Bartula.



Dalje smo nastavili ulicom Matka Laginje koja se uspinje prema vrhu brda gdje se nalazi župna crkva sv. Mihovila Arkanđela.



Negdje, na pola puta do župne crkve, s lijeve strane ulice, nalazi se crkva sv. Antuna opata. Crkva je izgrađena 1381. godine, što svjedoči latinski natpis na pročelju. U natpisu piše da ju je izgradio majstor Armirigus (nisu poznati njegovi podaci, ali se pretpostavlja da nije rodom iz Istre). U crkvi se nalaze freske koje je oslikao majstor venecijanskog kruga prema motivima iz Biblije siromaha (Biblia pauperum).



Malo dalje se nalazi skupina čempresa između kojih se nalazi Partizanski spomenik.



U nastavku se nalazi trg kojeg krasi stablo ladonje koje je posadio Jakov Zohil u samom središtu trga. Ispod ladonje je Rovinjka prodavala ribu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su ponudili da tko im da pedeset jaja može posjeći ladonju. Ponuda je bila zanimljiva zbog drva za ogrjev, ali je Jakov Zohil, unuk istoimenog gospodina koji je posadio ladonju, obilazio stanovnike Žminja te ih molio da ne posijeku stablo. Tako da je ladonja pošteđena.



Na trgu se nalazi župna crkva sv. Mihovila Arkanđela koja je izgrađena u srednjem vijeku u krugu nekadašnjeg kaštela. Jedino što je ostalo od te srednjovjekovne građevine je kapela sv. Antuna Padovanskog. Danas je crkva jednobrodna barokna građevina i taj je izgled dobila u 18. stoljeću. Na pročelju se nalaze tri niše u kojima su kipovi. U sredini se nalazi kip svetog Mihovila iz 1727. godine, dok je u lijevoj niši sveti Sebastijan, a u desnoj sveti Rok.



Prošli smo kroz kapiju koja se nalazi na sjeveroistočnom dijelu trga te ušli u park s kojeg se pruža lijep pogled na sjeverni dio Žminja.



U parku, uz sam sjeverni zid župne crkve, nalazi se gotička crkva sv. Trojstva. Crkva je izgrađena u 15. stoljeću od kamenih blokova vapnenca izvađenih u okolici Žminja, a krov je pokriven škriljama. Unutarnji prostor crkve oslikan je freskama "mekog stila". Taj stil crtanja fresaka, u kojima prevladavaju oker, crna, ljubičasta te ponegdje i zelena boja, razvio se u Koruškoj i Kranjskoj sredinom 15 stoljeća te su te freske jedinstvene na području Istre. Naručitelj fresaka je najvjerojatnije bio tadašnji feudalni gospodar Žminja i Žminjštine. Crkva je oslikana freskama u tri pojasa, a oslikana polja omeđena su vrpčastim okvirom. Prikazani su prizori iz Kristova života koji su dovršeni 1471. godine. Na freskama ima naknadno glagoljicom napisanih grafita. Unutrašnjost crkvice krasi i reljef raspeća, rustikalan rad domaćeg majstora iz 1564. godine.



Južno od župne crkve sv. Mihovila Arkanđela, s druge strane ulice, nalazi se cisterna s dva grla bunara iz druge polovice 19. stoljeća.



U nastavku župne crkve nalazi se Čakavska kuća koja je sjedište Čakavskog sabora (hrvatska kulturna udruga osnovana 8. svibnja 1969. godine koja se sastoji od saveza više katedara na području od Istre, Primorja, Like i otoka pa sve do juga Dalmacije). Ispred Čakavske kuće se nalaze dvije biste. Lijeva je Mate Balota književnik, novinar i ekonomist, pravog imena Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb, 17. veljače 1963.) , a desna Drago (Dragutin) Gervais pjesnik, dramatik, prozaik i esejist (Opatija, 18. travnja 1904. – Opatija, 1. srpnja 1957.).



Od nekadašnjeg je kaštela ostao jugoistočni dio koji je uklopljen u južni zid župne crkve sv. Mihovila Arkanđela i Čakavske kuće te jugoistočna kula. U 18. stoljeću su srušene jugozapadna i sjeverozapadna kula, a građevni je materijal iskorišten u baroknoj obnovi župne crkve, nadograđenoj i proširenoj prema zapadu. Sjeveroistočna kula je srušena tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.



Spustili smo se nizbrdo uskom ulicom preko puta Čakavske kuće.



Na prvom raskršću smo skrenuli desno, a kada smo stigli do popločene ulice skrenuli smo lijevo.



Na svakom slijedećem raskršću smo se kretali ravno te smo prošli pored kapelice s kipom sv. Antona, koja se nalazi s desne strane ceste, i stigli do groblja.



Na groblju se nalazi crkva sv. Križa. Crkva je, po nekim izvorima, postojala još u 13. stoljeću, a trijem se ne spominje u zapisima sve do kraja 18. stoljeća.



Nekoliko metara sjevernije se nalazi kapela-kosturnica izgrađena 1763. godine.



Nastavili smo dalje cestom te stigli do kapele koja je novijeg datuma.



Vratili smo se cestom nazad sve do prvog raskršća na kojem se može skrenuti desno. Skrenuli smo desno, a nakon pedesetak metara smo skrenuli lijevo, uzbrdo.



Ulicom smo došli do jugoistočne kule te nastavili ulicom 9. rujna prema sjeveroistoku.



Na kružnom toku smo nastavili ravno ulicom 9. rujna (cesta Ž5079) s kojom smo nakon tristotinjak metara stigli do račvanja s kapelicom.



Na račvanju smo skrenuli lijevo, tj. nastavili cestom Ž5079 koja vodi preko Laginja prema Pićanu.



Malo dalje, s desne strane ceste, nalazi se nekadašnje sajmište za stoku.



Kod sajmišta smo napustili cestu Ž5079 tako što smo skrenuli lijevo. Nakon 250 metara, na oštrom zavoju u lijevo, skrenuli smo desno na šumsku cestu s kojom smo nakon stotinjak metara stigli do lokve Klenovica. Vratili smo se nazad na asfaltiranu cestu i nastavili dalje prema jugozapadu.



Nakon 350 metara došli smo do dijela ceste gdje se vidi livada ispod Osnovne škole "Vladimira Gortana". Na toj livadi je pronađeno starohrvatsko, tzv. ranosrednjovjekovno groblje iz doba nakon franačkog osvajanja Istre (840.–950. g.). Pronađeno je 227 grobova i svi su imali obložne ploče koje oponašaju sarkofage. U najstarijim grobovima su pronađeni ulomci keramičkih lonaca, a u novijim razni nakit od kojeg su najzastupljenije naušnice pa zatim prsteni.



Nastavili smo dalje do raskršća s cestom L50108. Na raskršću smo skrenuli lijevo na cestu L50108 s kojom smo došli do velikog parkirališta s početka izleta.



Karta Žminja s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,34 km.