Viatrix

26.04.2021., ponedjeljak

Tajnovita crkva sv. Foške u Laginjima

Oko dva kilometara sjeveroistočno od Žimnja, na cesti Ž5079 (Žminj-Most Pićan), nalazi se naselje Laginji. Naselje Laginji administrativno pripada Općini Žminj te je 2011. godine imalo 143 stanovnika.



Odlučili smo posjetiti crkvu sv. Foške koja se nalazi u naselju Laginji. Sveta Foška se štuje u mnogim mjestima u Istri, a jedna od poznatijih crkva koja je posvećena njezinim imenom je ona u zaseoku Batvači, Grad Vodnjan.



Crkva sv. Foške današnji izgled dobiva u 18. stoljeću. Crkva je jednobrodna, a njeni su zidovi u donjem dijelu raščlanjeni lezenama. Na južnom zidu crkve nalaze se prozori pokriveni predromaničkim trenzenama koji su izrađeni od ranokršćanskih ulomaka. Zvonik je uklopljen na desnoj strani pročelja.



Crkva sv. Foške ima svoju tajnu, kada je izgrađena i koja joj je bila izvorna veličina. Pretpostavlja se da je izgrađena u 6. stoljeću, tako da se radi o starokršćanskoj ili možda o bizantskoj crkvi. Srušena je prilikom avarsko-slavenske navale (599.-611. g.). Obnovljena je tijekom franačke vlasti, oko 800. godine, kao predromanička crkva. Da li je izvorna crkva u 18. stoljeću izgrađena na temeljima stare ili je samo barokizirana?



Nakon što smo se prošetali oko crkve sv. Foške koja se nalazi na uzvišenju, nismo mogli ne primijetiti lijep pogled na obližnji Žminj.



Karta s lokacijom crkve sv. Foške u Laginjima.


- 20:52 - Komentari (42) - Isprintaj - #

19.04.2021., ponedjeljak

Picugi – tragovima drevne megalitske civilizacije (2. dio)

Na nerazvrstanoj cesti koja povezuje Porečku zaobilaznicu (cesta D75, kod naselja Garbina, jugoistočno od Poreča) i cestu L50090 (kod naselja Dračevac) nalazi se naselje Starići. Četiristotinjak metara sjeverozapadno od naselja nalaze se tri brežuljaka u nizu koji se nazivaju Picugi (Picugi I 112 mnv, Picugi II 119 mnv i Picugi III 110 mnv), ili kako ih lokalni mještani zovu "tri piki od Picugi". Na svakom brežuljku Picuga nalazilo se gradinsko naselje koje je bilo naseljeno od mlađeg kamenog doba (neolitik) pa sve do rimskog doba (antika). Svaka gradina je bila zaštićena s tri koncentrična bedema, a pretpostavlja se da je postojao i četvrti bedem koji je štitio Picuge u cjelini. Rimljani su vjerojatno spalili i razorili Picuge u vrijeme osvajanja područja na kojima su živjeli Histri te se Picugi kasnije nikada nisu ponovno nastanili.



Istraživanje lokaliteta Picugi započeli smo na nerazvrstanoj cesti šestotinjek metara zapadno od naselja Starići.



Od nesvrstane ceste smo skrenuli na poljsku cestu koja vodi prema sjeveru te ju napustili nakon pedesetak metara tako što smo putem ušli i šumu.



Šumskim putem smo se kretali uzbrdo, na nekim dijelovima je bio teško prohodan. Kako smo se približili vrhu brežuljka Picugi III, primijetili smo sve više kamenih blokova. Neki kameni blokovi su poredani u suhozid ali većina ih je razbacana.



Na vrhu smo naišli na veliki broj kamenih blokova.



Nastavi smo se dalje prema sjeverozapadu, nizbrdo.



Malo ispod vrha primijetili smo veliku hrpu kamenih blokova i pažljivo tražili neki puteljak s kojim bi se spustili u podnožje brežuljka.



Pronašli smo put koji se spušta između razbacanih kamenih blokova. Put prolazi kroz šumu i na nekim dijelovima se strmo spušta.



Putem smo došli do livade koja se nalazi u podnožju između dva brežuljka (Picugi III i Picugi II).



Prošli smo livadu i nastavili uzbrdo prema vrhu brežuljka Picugi II.



Kao i na prošlom brežuljku prolazili smo preko kamenih blokova kojih je bilo sve više kako smo se približavali vrhu.



Na vrhu pored kamenih blokova nalazi se labirint koji je novijeg datuma.



S vrha kao da se u podnožje spušta cesta omeđena kamenim gromadama.



Nastavili smo prema sjeverozapadu te smo primijetili kameni blok sa zanimljivim utorom. Kada sam ga vidio pitao sam se da li se koristio kao posuda, kao kalup ili kao utor za stup ili kameni blok.



Prije nego što smo se krenuli spuštati u podnožje brežuljka Picugi II, još jednom smo pogledali prema njegovom vrhu i zidu izgrađenom od kamenih monolita.



Putem smo se kroz šumu spustili u podnožje dva brežuljka (Picugi II i Picugi I)...



...te se nastavili penjati prema vrhu brežuljka Picugi I.



Kao na prošla dva brežuljka, prolazili smo pored ili preko kamenih blokova. Što smo se više približavali vrhu brežuljka Picugi I bilo ih je sve više.



Prolazili smo pored savršeno izgrađenih suhozida od kamenih monolita...



...izgledalo je kao da smo se penjali prema vrhu stepenaste piramide.



Na vrhu se nalazi kameni blok sa sličnim utorom kao na brežuljku Picugi II, a pored se nalazi zanimljiv nakošeni monolit.



Na vrhu je u novije doba napravljeno nekoliko labirinata.



S vrha brežuljka Picugi I se, pored lijepog pogleda na okolna polja i naselja sve do Jadranskog mora pruža, kao s ostala dva brežuljka, pogled na tri brežuljka tajnovitih Mordela.



S brežuljka Picugi I smo se spustili niz monolite prema jugozapadu...



...sve do puta omeđenog kamenjem. Put izgleda kao da je omeđen još u doba kada se živjelo na Picugima.



Na putu smo skrenuli desno te smo ubrzo stigli do makadamske ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Makadamsku cestu smo napustili nakon pedesetak metara tako što smo skrenuli lijevo na poljsku cestu.



Nekoliko metara od raskršća, s lijeve strane ceste, primijetili smo betonsko pojilište.



Dalje smo se kretali uz rub polja sve dok nismo došli do ceste koja prolazi kroz šumarak paralelno s prije navedenom nerazvrstanom cestom koja je udaljena tek nekoliko metara.



Na mjestu gdje se cesta spaja s nerazvrstanom cestom, pruža se lijep pogled na sva tri brežuljka Picuga. Dalje smo nastavili nerazvrstanom cestom te stigli do mjesta gdje smo krenuli istraživati Picuge.



Zanimljivo je kako su kameni blokovi na vrhu sva tri brežuljka, možda, bili lijepo poredani i tvorili kameni plato. Cijelim putem Picugi su mi izgledali kao tri drevne stepenaste piramide na kojima su se kasnije razvila gradinska naselja. Postoji teorija u kojoj se Picugi povezuju s Orionovim zvijezdama. Picugi malo odstupaju od strogo pravocrtnog rasporeda odmakom koji je identičan rasporedu zvijezda u pojasu zviježđa Orion, a Mordele se prema Picugima geometrijski odnose kao tri zvijezde iz Orionova mača prema trima zvijezdama iz Orionova pojasa.



Za kraj, uz Picuge je vezana legenda o "zlatnom teletu". Mještani pričaju da je "zlatno tele" zakopano na jednom od tri brežuljka Picuga i još uvijek nije pronađeno. Čije je bilo, tko ga je zakopao, zašto i kada, nije poznato.



Karta s lokacijom lokaliteta Picugi.



Dužina rute 2,82 km.


- 13:47 - Komentari (33) - Isprintaj - #

12.04.2021., ponedjeljak

Pragrande – divlja oaza grada Pule

Istočno od centra Pule nalazi se gradska četvrt Gregovica. Na njenom se južnom dijelu nalazi područje imena Pragrande.



Šetnju smo započeli na cesti između benzinske pumpe i supermarketa u Mutilskoj ulici.



Krenuli smo prema jugu i ubrzo stigli do potoka Pragrande i raskršća na kojem se nalazi poučna tabla Staze jabuka, otvorene 10. studenog 2020. godine.



Na raskršću smo skrenuli lijevo, na asfaltiranu cestu, te ubrzo desno, na poljski put, tj. pratili smo Stazu jabuka.



Na stazi smo se osjećali kao da šećemo u nekoj divljini, a u stvari smo šetali stazom koja je udaljena manje od kilometra zračne linije od centra Pule.



Na jednom mjestu smo čuli žubor vode. Vodu nismo vidjeli jer se nalazila u gustoj vegetaciji te smo stigli do ravnog kanala u kojem potok polagano teče prema sjeveru.



Vitezi Templari su u Puli u posjedu imali crkvu sv. Ivana na Veloj livadi. Točna lokacija crkve nije poznata, ali se pretpostavlja da se nalazila na području Pragrandea jer je ime izvedenica od talijanskih riječi prato (livada) i grande (velika), velika (vela) livada.



Stazu smo kratko napustili na raskršću gdje staza skreće prema sjeveru. Mi smo skrenuli prema jugozapadu na put koji vodi do ulice Marsovog polja.



Vratili smo se nazad na Stazu jabuka i nastavili dalje, prema sjeveru, te ubrzo došli do makadamske ceste uz koju potok Pragrande teče prema zapadu.



Makadamskom cestom smo krenuli prema zapadu. Nakon stotinjak metara smo stigli do raskršća s Vrtlarskom ulicom te smo odlučili krenuti nazad makadamskom cestom, prema istoku.



Pedesetak metara od raskršća smo uočili puteljak, s lijeve strane ceste, koji prolazi kroz trstiku te skrenuli na njega.



Puteljkom smo ubrzo stigli do pravokutne cisterne omeđene betonskim zidom. Na jugoistočnom kutu cisterne, iznad vode, nalazi se objekt.



Vratili smo se nazad na makadamsku cestu i nastavili prema istoku, uzvodno uz potok Pragrande.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom te prošli pored malonogometnog igrališta, potom pored mjesta gdje se kanal ulijeva u potok Pragrande da bi na kraju stigli do početne točke.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 2,20 km.


- 17:49 - Komentari (39) - Isprintaj - #

05.04.2021., ponedjeljak

Pićan – slike kroz povijest

Na cesti D64 koja povezuje Pazin (D48) s Vozilićima (D66) nalaze se dva raskršća s cestom L50121, međusobno udaljena 1,8 kilometara. Na sredini ceste L50121 duge 2,6 kilometara nalazi se naselje Pićan (281 stanovnika – 2011. g.) sjedište istoimene općine (1.827 stanovnika – 2011. g.). Naselje je smješteno na 347 metara visokom brdu koje je bilo naseljeno od prapovijesti, tj. na njemu se nalazila gradina. U rimsko doba se na brdu nalazilo naselje Petina koje je ujedno bilo i vojno uporište. Za vrijeme vladavine Bizanta u Istri, Pićan je bio administrativno središte područja u središnjoj Istri, između rijeke Raše i područja pod nadzorom Poreča, Buzeta i Motovuna. Krajem 10. stoljeća dolazi u posjed akvilejskih patrijarha. U njihovom je posjedu do 12. stoljeća kada ga dodjeljuju grofu Menhardu Schwarzenburgu, utemeljitelju Pazinske grofovije. Zajedno s ostatkom Pazinske grofovije 1374. godine Pićan prelazi pod vlast Habsburške Monarhije.



Auto smo parkirali na uzvišenom parkiralištu iznad ceste L50121, sjeverozapadno od zgrade u kojoj se nalazi pošta.



Od parkirališta smo krenuli prema jugu, prešli cestu L50121 te nastavili prema jugoistoku, prema gradskim vratima. Gradska vrata su izgrađena u 14. stoljeću, a obnovljena su 1613. godine.



Ušli smo kroz gradska vrata u stari dio Pićna i nakon dvadesetak metara stigli do središnjeg trga na kojem dominira 48 metara visoki samostojeći zvonik župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Zvonik je izgrađen 1872. godine od bijelog vapnenca. U podnožju zvonika se nalazi kamena mjera koja je služila za ubiranje desetine.



Od zvonika smo krenuli ulicom prema sjeverozapadu uz župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije.



Ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije nalazi se plato popločen kamenom koji je ujedno i vidikovac Franje Ferdinanda s kojeg se pruža lijep pogled na brdovit krajolik središnje Istre.



Trobrodna župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, nekadašnja katedrala, je izgrađena na temeljima crkve iz 14. stoljeća. Izgradnja je započeta (1608.-1613.) za vrijeme biskupa Antonia Zara, dok je današnji izgled dobila, za vrijeme biskupa Bonifacija Cecottija, preuređenjem 1753. godine, a njena je unutrašnjost barokizirana za vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Aldraga Piccardija. U župnoj crkvi se nalazi brojan vrijedan inventar kao što je: zlatom potkani biskupski plašt (poklon carice Marije Terezije), ranogotički ormar od orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem iz 1741. godine (nalazi se u sakristiji), križ-relikvijar germanske proizvodnje iz 16. stoljeća, renesansni drveni kor na glavnom oltaru i dr.



U pod crkve i u plato ispred crkve ugrađene su brojne grobnice ukrašene reljefima i grbovima pićanskih biskupa i drugih zaslužnih građana Pićna.



Pićanska biskupija je vjerojatno osnovana u 6. stoljeću, a ukinuo ju je papa Pio VI 1788. godine. Prvi pisani dokazi o biskupiji su iz 579. godine, u pismu u kojem se spominje biskup Marcijan. Biskupija je obnovljena kao naslovna 1969. godine.



Zaštitnik Pićanske biskupije je bio sveti Nicefor. Uz Pićan se vežu dvije legende koje govore o dva Nicefora: sveti Nicefor mučenik i sveti Nicefor biskup. Legenda o svetom Niceforu mučeniku govori kako je rimski car Konstantin Veliki (prvi rimski car koji je priznao i poticao kršćanstvo te sagradio Konstantinopol, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Kostantinopol i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi posveti crkva po ovom svecu. Po jednoj je verziji tijelo svetog Nicefora nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se u Pićnu. Dok legenda o svetom Niceforu biskupu govori da je bio pićanski biskup (po nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života, jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im je ponudio da će stvoriti izvor pitke vode udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo. Pićanci su odbili, pravdajući se da im je potrebniji drač koji koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv trnoplesari. A umjesto u Pićnu, Nicefor je na putu prema patrijarhu u Akvileji stvorio izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Kada je došao pred patrijarha nije imao gdje objesiti svoj plašt te ga je zataknuo na zraku sunca koja je provirila u prostoriju. Taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi. Zanimljivo je da su uz Pićan povezana dva sveta Nicefora koja su vjerojatno dvije različite osobe.



Nastavili smo dalje prema sjeverozapadu još nekih dvadesetak metara sve do zgrade gdje se nalazila hrvatska Narodna čitaonica koja je djelovala od 22. ožujka 1914. do 1918. godine.



Vratili smo se nazad do župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije te smo primijetili da se nasuprot župne crkve nalazi rodna kuća Matka Brajše – Rašana (Pićan, 11. prosinca 1859. - Nova Ves, Zagreb, 6. rujna 1934.), skladatelja koji je uglazbio istarsku himnu "Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog", čije je stihove napisao dr. Ivan Zuccon (Cukon) (Medulin, 23. listopada 1868. - Zagreb, 7. listopada 1828.) 1912. godine.



Ponovno smo došli do središnjeg trga te ga napustili uskom ulicom koja vodi prema jugoistoku.



Kada smo došli do kraja ulice skrenuli smo lijevo te ubrzo stigli do vidikovca Svete Jelene nazvanom po istoimenoj crkvi koja se nalazila na tom mjestu.



S vidikovca se pruža pogled na polja Pićanskog luga na kojem spajanjem Krbunskog i Vlaškog potoka nastaje rijeka Raša.



Dalje smo krenuli ulicom prema zapadu i ponovno došli do središnjeg trga na kojem smo skrenuli desno u ulicu koja vodi prema sjeveru, prema gradskim vratima.



U toj se ulici, s lijeve strane, nalazila biskupska palača koja je 1653. godine provaljena i opustošena, zajedno s tadašnjom katedralom, u najvećoj buni kmetova u Istri, a biskup Francesco Massimiliano Vaccano je morao napustiti Pićan.



Izašli smo kroz gradska vrata i skrenuli desno u park Svetog Ivana Nepomuka (češki svetac zaštitnik protiv poplava, graditelja mostova, ispovjednika, siromašnih i kraljica).



U parku pored kipa svetog Ivana Nepomuka nalazi se i bista Matka Brajše – Rašana te spomenik pićancima nastradalima u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je da smo na kip svetog Ivana Nepomuka naišli i u Tinjanu.



Malo dalje od parka nalazi se crkva sv. Roka. Crkva je izgrađena u 17. stoljeću, izvan srednjovjekovnih obrambenih gradskih zidina koje su i danas djelomično očuvane, za vrijeme jedne od najvećih epidemija kuga, zato je posvećena svetom Roku (zaštitniku od kuge).



Vratili smo se u park Svetog Ivana Nepomuka, potom smo prešli preko ceste L50121 te krenuli ulicom uzbrdo, prema groblju.



Ulicu smo napustili tako što smo nastavili ravno, kroz kapiju koja na vrhu ima metalni križ, na mjestu gdje se nalazi oštar zavoj u lijevo.



Iza kapije se nalazi vidikovac s kamenom skulpturom Obitelj koju je isklesao talijanski kipar Nano Zavagna. Sama skulptura obogaćuje pogled na polja Pićanskog luga.



S vidikovca smo se kamenim stepenicama popeli do jednobrodne romaničke crkve sv. Mihovila.



Crkva sv. Mihovila je izgrađena u 13. stoljeću, a njenu unutrašnjost krase freske iz prve polovice 15. stoljeća.



Od crkve smo se spustili vijugavom cestom do raskršća s ulicom koja vodi do parkirališta na kojem smo parkirali auto.



Karta Pićna s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 1,16 km.


- 09:07 - Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (5)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta