Marketing
Pićan – slike kroz povijest
Na cesti D64 koja povezuje Pazin (D48) s Vozilićima (D66) nalaze se dva raskršća s cestom L50121, međusobno udaljena 1,8 kilometara. Na sredini ceste L50121 duge 2,6 kilometara nalazi se naselje Pićan (281 stanovnika – 2011. g.) sjedište istoimene općine (1.827 stanovnika – 2011. g.). Naselje je smješteno na 347 metara visokom brdu koje je bilo naseljeno od prapovijesti, tj. na njemu se nalazila gradina. U rimsko doba se na brdu nalazilo naselje Petina koje je ujedno bilo i vojno uporište. Za vrijeme vladavine Bizanta u Istri, Pićan je bio administrativno središte područja u središnjoj Istri, između rijeke Raše i područja pod nadzorom Poreča, Buzeta i Motovuna. Krajem 10. stoljeća dolazi u posjed akvilejskih patrijarha. U njihovom je posjedu do 12. stoljeća kada ga dodjeljuju grofu Menhardu Schwarzenburgu, utemeljitelju Pazinske grofovije. Zajedno s ostatkom Pazinske grofovije 1374. godine Pićan prelazi pod vlast Habsburške Monarhije.
Auto smo parkirali na uzvišenom parkiralištu iznad ceste L50121, sjeverozapadno od zgrade u kojoj se nalazi pošta.
Od parkirališta smo krenuli prema jugu, prešli cestu L50121 te nastavili prema jugoistoku, prema gradskim vratima. Gradska vrata su izgrađena u 14. stoljeću, a obnovljena su 1613. godine.
Ušli smo kroz gradska vrata u stari dio Pićna i nakon dvadesetak metara stigli do središnjeg trga na kojem dominira 48 metara visoki samostojeći zvonik župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Zvonik je izgrađen 1872. godine od bijelog vapnenca. U podnožju zvonika se nalazi kamena mjera koja je služila za ubiranje desetine.
Od zvonika smo krenuli ulicom prema sjeverozapadu uz župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije.
Ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije nalazi se plato popločen kamenom koji je ujedno i vidikovac Franje Ferdinanda s kojeg se pruža lijep pogled na brdovit krajolik središnje Istre.
Trobrodna župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, nekadašnja katedrala, je izgrađena na temeljima crkve iz 14. stoljeća. Izgradnja je započeta (1608.-1613.) za vrijeme biskupa Antonia Zara, dok je današnji izgled dobila, za vrijeme biskupa Bonifacija Cecottija, preuređenjem 1753. godine, a njena je unutrašnjost barokizirana za vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Aldraga Piccardija. U župnoj crkvi se nalazi brojan vrijedan inventar kao što je: zlatom potkani biskupski plašt (poklon carice Marije Terezije), ranogotički ormar od orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem iz 1741. godine (nalazi se u sakristiji), križ-relikvijar germanske proizvodnje iz 16. stoljeća, renesansni drveni kor na glavnom oltaru i dr.
U pod crkve i u plato ispred crkve ugrađene su brojne grobnice ukrašene reljefima i grbovima pićanskih biskupa i drugih zaslužnih građana Pićna.
Pićanska biskupija je vjerojatno osnovana u 6. stoljeću, a ukinuo ju je papa Pio VI 1788. godine. Prvi pisani dokazi o biskupiji su iz 579. godine, u pismu u kojem se spominje biskup Marcijan. Biskupija je obnovljena kao naslovna 1969. godine.
Zaštitnik Pićanske biskupije je bio sveti Nicefor. Uz Pićan se vežu dvije legende koje govore o dva Nicefora: sveti Nicefor mučenik i sveti Nicefor biskup. Legenda o svetom Niceforu mučeniku govori kako je rimski car Konstantin Veliki (prvi rimski car koji je priznao i poticao kršćanstvo te sagradio Konstantinopol, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Kostantinopol i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi posveti crkva po ovom svecu. Po jednoj je verziji tijelo svetog Nicefora nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se u Pićnu. Dok legenda o svetom Niceforu biskupu govori da je bio pićanski biskup (po nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života, jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im je ponudio da će stvoriti izvor pitke vode udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo. Pićanci su odbili, pravdajući se da im je potrebniji drač koji koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv trnoplesari. A umjesto u Pićnu, Nicefor je na putu prema patrijarhu u Akvileji stvorio izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Kada je došao pred patrijarha nije imao gdje objesiti svoj plašt te ga je zataknuo na zraku sunca koja je provirila u prostoriju. Taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi. Zanimljivo je da su uz Pićan povezana dva sveta Nicefora koja su vjerojatno dvije različite osobe.
Nastavili smo dalje prema sjeverozapadu još nekih dvadesetak metara sve do zgrade gdje se nalazila hrvatska Narodna čitaonica koja je djelovala od 22. ožujka 1914. do 1918. godine.
Vratili smo se nazad do župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije te smo primijetili da se nasuprot župne crkve nalazi rodna kuća Matka Brajše – Rašana (Pićan, 11. prosinca 1859. - Nova Ves, Zagreb, 6. rujna 1934.), skladatelja koji je uglazbio istarsku himnu "Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog", čije je stihove napisao dr. Ivan Zuccon (Cukon) (Medulin, 23. listopada 1868. - Zagreb, 7. listopada 1828.) 1912. godine.
Ponovno smo došli do središnjeg trga te ga napustili uskom ulicom koja vodi prema jugoistoku.
Kada smo došli do kraja ulice skrenuli smo lijevo te ubrzo stigli do vidikovca Svete Jelene nazvanom po istoimenoj crkvi koja se nalazila na tom mjestu.
S vidikovca se pruža pogled na polja Pićanskog luga na kojem spajanjem Krbunskog i Vlaškog potoka nastaje rijeka Raša.
Dalje smo krenuli ulicom prema zapadu i ponovno došli do središnjeg trga na kojem smo skrenuli desno u ulicu koja vodi prema sjeveru, prema gradskim vratima.
U toj se ulici, s lijeve strane, nalazila biskupska palača koja je 1653. godine provaljena i opustošena, zajedno s tadašnjom katedralom, u najvećoj buni kmetova u Istri, a biskup Francesco Massimiliano Vaccano je morao napustiti Pićan.
Izašli smo kroz gradska vrata i skrenuli desno u park Svetog Ivana Nepomuka (češki svetac zaštitnik protiv poplava, graditelja mostova, ispovjednika, siromašnih i kraljica).
U parku pored kipa svetog Ivana Nepomuka nalazi se i bista Matka Brajše – Rašana te spomenik pićancima nastradalima u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je da smo na kip svetog Ivana Nepomuka naišli i u Tinjanu.
Malo dalje od parka nalazi se crkva sv. Roka. Crkva je izgrađena u 17. stoljeću, izvan srednjovjekovnih obrambenih gradskih zidina koje su i danas djelomično očuvane, za vrijeme jedne od najvećih epidemija kuga, zato je posvećena svetom Roku (zaštitniku od kuge).
Vratili smo se u park Svetog Ivana Nepomuka, potom smo prešli preko ceste L50121 te krenuli ulicom uzbrdo, prema groblju.
Ulicu smo napustili tako što smo nastavili ravno, kroz kapiju koja na vrhu ima metalni križ, na mjestu gdje se nalazi oštar zavoj u lijevo.
Iza kapije se nalazi vidikovac s kamenom skulpturom Obitelj koju je isklesao talijanski kipar Nano Zavagna. Sama skulptura obogaćuje pogled na polja Pićanskog luga.
S vidikovca smo se kamenim stepenicama popeli do jednobrodne romaničke crkve sv. Mihovila.
Crkva sv. Mihovila je izgrađena u 13. stoljeću, a njenu unutrašnjost krase freske iz prve polovice 15. stoljeća.
Od crkve smo se spustili vijugavom cestom do raskršća s ulicom koja vodi do parkirališta na kojem smo parkirali auto.
Karta Pićna s posjećenim lokacijama.
Dužina rute 1,16 km.
Post je objavljen 05.04.2021. u 09:07 sati.