Viatrix

Oko 500 metara sjeverozapadno od naselja Putini (69 stanovnika – 2011. g.), Općina Kanfanar, nalazi se brdo Karaštak. Naselje se nalazi na cesti D303 koja spaja Rovinj s Istarskim ipsilonom (čvor Kanfanar).



Šetnju smo započeli na raskršću s makadamskom cestom koje se nalazi nekih dvjestotinjak metara zapadno od naselja Putini, u pravcu Rovinja.



Od raskršća smo krenuli makadamskom cestom prema sjeveru, uzbrdo. Nakon šestotinjak metara stigli smo do raskršća pored kojeg se nalazi ograđenog područja vodovoda. Na raskršću smo skrenuli lijevo, na asfaltiranu cestu, te smo nakon dvjestotinjak metara stigli do vrha brda Karaštak (201 mnv).



Na samom vrhu brda nalazi se vodosprema Karaštak koja je izgrađena na mjestu prapovijesne gradine.



Gradina je imala dva niza bedema, vanjski i unutarnji. Ulaz u naselje na vanjskom bedemu je bio s istočne strane. Pretpostavlja se da se je na gradini živjelo od brončanog pa sve do željeznog doba.



Kada smo došli do vodospreme, skrenuli smo lijevo i napravili krug oko nje. Tu smo zatekli okomito postavljene kamene ploče, poredane jedna za drugom u dva reda. To je bio hodnik koji je vodio od ulaza, u unutarnjem bedemu, pa sve do najviše točke naselja. Uloga tog hodnika nije odgonetnuta.



Dalje smo vidjeli kamene blokove raznih veličina, od kojih neki izgledaju impozantno. Kameni blokovi su zidani suhozidnom tehnikom, dok su šupljine među njima popunjavane sitnim kamenjem.



Za lokalitet Maklavun (Maklavun – tumul i/ili prapovijesni opservatoriji) smatra se da je moguća grobnica (tumul) nekog velikaša s gradine Karaštak. Maklavun je udaljen oko 1,5 km zračne linije od Karaštaka.



Nakon što smo obišli gradinu, dojam mi je, da je u ono doba naselje na brdu Karaštak bio jedno od važnijih i većih na tom području.



Karta s lokacijom Gradine Karaštak.



Dužina rute 846 m.

Na cesti Ž5115 (Pula-Barbariga), u naselju Šurida, nalazi se raskršće s cestom L50162. Cesta L50162 završava u prediju koji se naziva Puntižela i nalazi se u pulskom prigradskom naselju Štinjan (oko 1500 stanovnika).



Šetnju smo započeli kod Sportske lučice Štinjan-Puntižela tako da smo krenuli na sjever.



Ubrzo smo stigli na preuređenu plažu Hidrobaza. Uz plažu, dugačku sedamstotinjak metara, prolazi staza plave boje.



Na kraju staze smo ušli u krug Policijskog odmarališta Valbandon u kojem djeluje policijska akademija. Granica između plaže Hidrobaza i odmarališta je ujedno i granica Grada Pule i Općine Fažana. Policijsko odmaralište Valbandon se smjestilo od uvale Runci preko rta Runci pa sve do lučice Valbandon. Šetnica od odmarališta u Valbandonu nastavlja zapadnim dijelom lučice, te prolazi preko mosta koji premošćuje ulaz u lučicu.



Šetnica nas je dalje vodila uz šljunčanu plažu Valbandon na koju se dalje nadovezuje sa šljunčanom plažom Bi Val (Bi Village).



Poslije plaže Bi Val napustili smo područje naselja Valbandon (1.626 stanovnika – 2011. g.) i ušli na područje naselja Fažana (2.009 stanovnika – 2011. g.), sjedište istoimene općine (3.635 stanovnika – 2011. g.).



Slijedeća plaža uz koju smo prošli je plaža San Lorenzo. Plaža je dobila ime po vili San Lorenzo koja je izgrađena krajem 19. stoljeća i trenutno je u fazi rekonstrukcije. Nakon 500 metara, šetnicom, od vile San Lorenzo stigli smo do fažanske rive.



Na početku rive se nalazi kip legendarnog boksača Mate Parlova (Split, 16. studeni 1948. - Pula, 29. srpnja 2008.). Mate Parlov je proglašen najboljim hrvatskim sportašem 20. stoljeća. Boksao je u poluteškoj kategoriji u kojoj je bio dva puta europski prvak, svjetski prvak i olimpijski prvak u amaterskoj karijeri, te svjetski prvak u profesionalnoj. Nakon završetka uspješne boksačke karijere živio je u Fažani.



Nastavili smo rivom preko fažanske luke sve do lukobrana na čijem se vrhu nalazi svjetionik. Cijelim putem smo uživali u pogledu prema Brijunskom otočju, koje se nalazi na suprotnoj strani Fažanskog kanala.



S vrha lukobrana se pruža lijep pogled prema Fažani, naročito na Trg Svetog Kuzme i Damjana na kojem se nalazi istoimena župna crkva.



S lukobrana smo krenuli prema trgu i župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana s odvojenim zvonikom visokim 27 metara. Župna crkva je izgrađena u 15. stoljeću u gotičkom stilu.



Župnu crkvu smo prošli s južne strane, produžili do ulice Žrtava fašizma na kojoj smo skrenuli desno i došli do Župnog trga.



Na župnom trgu se nalazi spomenik srdelama (zapadni dio trga) i crkva Blažene Djevice Marije od Karmele iz 14. stoljeća (istočni dio trga).



Od Župnog trga smo krenuli prema istoku Putem Svetog Elizeja. Prošli smo cestu Ž5115, te skrenuli na sjever prema Starom groblju Fažana.



Na groblju smo posjetili crkvu sv. Ivana apostola iz 16. stoljeća.



Vratili smo se na Put Svetog Elizeja i nastavili prema sjeveroistoku. Nakon petstotinjak metara stigli smo na raskršće na kojem smo skrenuli desno. Dvadesetak metara od raskršća, s lijeve strane, nalazi se crkva sv. Elizeja.



Crkva sv. Elizeja izgrađena je u 6. stoljeću na temeljima kasnoantičke ladanjske vile.



Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje prema jugoistoku. Oko 500 metara od crkve sv. Elizeja stigli smo do ceste L50161 koja povezuje Fažanu s Galižanom. Prošli smo preko ceste i nastavili prema jugoistoku.



Nakon 150 metara nastavili smo glavnom makadamskom cestom, tako da smo skrenuli desno, prema jugozapadu.



Narednih šestotinjak metara držali smo se uvijek ravno, sve do ceste Ž5115.



Prešli smo cestu i na trotoaru smo skrenuli lijevo. Trotoarom smo pratili cestu Ž5115 sve do mosta u Valbandonu. Prije mosta smo skrenuli desno na betonsku stazu.



Staza vodi uz vodenu površinu boćate vode, u kojoj se spajaju slatkovodni izvori i morska voda.



Kada smo stigli do asfaltirane ceste,...



...prešli smo je i posjetili mjesto s replikama mozaika iz rimske vile u Valbandonu i s replikama rimskih igara, kao što je mlin.



Dalje smo nastavili preko nasipa, koji dijeli lučicu Valbandon s vodenom površinom boćate vode, prema jugoistoku.



Kada smo prešli nasip skrenuli smo desno i ušli u krug Policijskog odmarališta Valbandon, te nakon pedesetak metara skrenuli lijevo prema obližnjoj crkvi bl. Miroslava Bulešića.



Blaženi Miroslav Bulešić (Čabrunići, 13. svibnja 1920. - Lanišće, 24. kolovoza 1947.), istarski svećenik i mučenik, koji je dekretom Vojnog ordinarija Republike Hrvatske postavljen za zaštitnika Policijske kapelanije za Policijsku upravu Istarsku. Beatifikacija se održala 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni.



Od crkve bl. Miroslava Bulešića krenuli smo na jug preko livade. Kada smo stigli do asfaltirane ceste skrenuli smo lijevo. Na slijedećem raskršću smo nastavili ravno makadamskom cestom, te smo se držali glavne ceste sve do nogometnog igrališta. Kod nogometnog igrališta smo skrenuli lijevo, te smo nakon četiristotinjak metara stigli na asfaltiranu cestu L50162 i nastavili ravno, prema jugu.



Nakon 200-250 metara stigli smo do popločenog platoa s ostacima tračnica, sustava za izvlačenje hidroaviona, nekadašnjeg hangara. Hidrobaza je izgrađena za vrijeme Italije 30-tih godina 20. stoljeća, a srušena je pri kraju Drugog svjetskog rata.



Ubrzo, nakon platoa, smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu koja vodi do ruševne zgrade koja je bila u sklopu hidrobaze.



Nakon obilaska zgrade krenuli smo, makadamskom cestom, na jug i došli do slijedeće zgrade udaljene nešto manje od sto metara. Zgrada je s lijeve strane nekoliko metara udaljena od ceste i ima toranj.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom prema jugu i ubrzo smo stigli do raskršća s asfaltiranom cestom. Na raskršću se nalazi još jedna ruševna zgrada.



Nakon razgledavanja ruševne zgrade krenuli smo do zadnje, na našoj ruti, ruševne zgrade hidrobaze, koja se nalazi nekih 150 metara, asfaltiranom cestom, sjevernije, na samom raskršću.



S raskršća smo krenuli, makadamskom cestom, do Sportske lučice Štinjan-Puntižela, gdje smo započeli izlet.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 11,3 km.

Najzapadniji predio Istarske županije, ujedno i Republike Hrvatske, tvori serija rtova i uvala koji spadaju u područje Grada Umaga. Od juga prema sjeveru redom su: rt Lako, uvala Lako, rt Donja Savudrija, uvala Ravno, rt Stara Savudrija, luka Savudrija i rt Gornja Savudrija.



Šetnju smo započeli u uvali Lako u naselju Bašanija (256 stanovnika – 2011. g.). U uvali se nalaze zanimljivi "viseći vezovi" za barke.



Od uvale Lako, krenuli smo obalnom šetnicom prema sjeveru. Nakon tristotinjak metara stigli smo do svjetionika Savudrija.



Svjetionik Savudrija, s kulom visine 29 metara, nalazi se na rtu Donja Savudrija. Svjetionik je izgrađen 1818. godine i na prvom paljenju je prisustvovao austrijski car Franjo, te je ujedno najstariji aktivni svjetionik na Jadranskom moru. To je bio prvi svjetionik na svijetu koji je koristio plin dobiven destilacijom ugljena, koji se vadio u rudnicima kamenog ugljena na Labinštini.



Postoji legenda o austrijskom grofu Matternich koji je izgradio svjetionik Savudriju u znak ljubavi prema lijepoj hrvatskoj plemkinji, u koju se zaljubio kada ju je upoznao na jednom balu u Beču. Građevina nije nikada dočekala svoje stanare. Plemkinja je umrla od teške bolesti nekoliko dana prije završetka gradnje svjetionika, pa ga grof više nikada nije posjetio. Prema legendi, i danas se u praznoj zgradi čuju koraci plemkinje.



Malo dalje od svjetionika Savudrija ugledali smo još tri konstrukcije "visećih vezova", dvije drvene i jednu metalnu.



Nastavili smo dalje asfaltiranom cestom prema istoku. Nakon šestotinjak metara, na mjestu gdje se uvala Ravno najdublje uvukla u kopno, skrenuli smo lijevo na šljunčani put.



Nakon pedesetak metara skrenuli smo lijevo i spustili se na plažu koja je popločena betonskim pločama. Nakon stotinjak metara skrenuli smo desno na betonsko stepenište s kojim smo došli na šljunčani put, te nastavili na sjever.



Put prolazi pored objekta koji služi kao košarkaško igralište i ljetno kino. Dalje smo prošli pored skupine drvenih kućica.



Na samom rtu Stara Savudrija nalazi se ugostiteljski objekt.



Od rta nam je trebalo između 600 i 700 metara da puteljkom stignemo na asfaltiranu cestu, na kojoj smo skrenuli lijevo.



Asfaltirana cesta prolazi preko povremenog vodotoka potoka Savudrije. Nekoliko metara sjevernije od potoka nalazi se raskršće na kojem je stari kameni vodovod.



Na raskršću smo skrenuli lijevo prema starom dijelu naselja Savudrija (253 stanovnika – 2011. g.), potom, nakon pedesetak metara, desno i cestom stigli do župne crkve sv. Ivana Evanđelista.



Župna crkva sv. Ivana Evanđelista je izgrađena u 10. ili 11. stoljeću, ali je 1826. godine potpuno rekonstruirana, pri čemu je stara srušena. 1869. godine uz crkvu je podignut dvadesetmetarski zvonik.



Sa zapadnog dijela parkinga, koji se nalazi ispred crkve, počinje put s kojim smo se spustili u luku Savudriju.



U luci smo krenuli prema sjeverozapadu, prema lukobranu.



Na vrhu lukobrana se nalazi svjetionik koji nalikuje na kamenu kulu.



Karta s lokacijama rtova i uvala.



Dužina rute 3,17 km.

Na cesti Ž5214, oko tri kilometara sjeverno od naselja Umag, nalazi se naselje Zambratija (472 stanovnika – 2011. g.). Naselje je administrativno u sastavu Grada Umaga, a izgrađeno je na obali istoimene uvale.



U uvali Zambratija, pored lučice Zambratija, nalazi se parkiralište na kojem smo parkirali auto.



S parkirališta smo krenuli makadamskom cestom na jug. Nakon nekih 250 metara cesta završava, te počinje puteljak.



Nakon stotinjak metara skrenuli smo desno prema moru i uputili se ne uski šljunčani poluotok na čijem je vrhu rt Kaštel.



Na poluotoku se nalaze ostaci kaštela Sipar. Kaštel je vjerojatno izgrađen oko 1000. godine, na temeljima starijeg, a moguće je da su ga izgradili gusari koji su u njemu živjeli. Navodno je, jedno vrijeme, služio kao svjetionik. Kaštel je, tijekom povijesti, u više navrata mijenjao vlasnike.



Tršćanski biskup Pace de Vedano 1333. godine daje siparsku grofoviju u feud venecijanskom povjesničaru Andriji Dandolu, kasnijem duždu. Potom feud prelazi u ruke koparske obitelji Bratti, koji ga obnavljaju. 1552. godine, obitelj Rota, vlasnici Momjana, kupuju siparski feud od obitelji Bratti. U to vrijeme kaštel propada, te vlasnici sele u obližnju Zambratiju. Zanimljivo je da je obitelj Bratti osporavala vlasništvo nad kaštelom obitelji Roti. Parnicu je dobila obitelj Rota, a navodno je trajala 150 godina. Kada su obitelji Brati i Rota izumrle, posjed je rasprodan. Kaštel je srušen 1943. godine od strane njemačke vojske.



Oko ruševina kaštela se nalazi potopljeno antičko naselje Sipar (Siparis). Pretpostavlja se da je naselje uništeno oko 876. godine kada su se vodile bitke između kneza Domagoja i Mlečana.



U kronikama obitelji Benedetti se navodi da se je tijekom 2. stoljeća većina stanovništva iselila iz naselja Siparisa, te naselila područje današnjeg Umaga. Tek ih je manji broj ostao u naselju. Razlog nije spomenut.



Uz kaštel Sipar se veže legenda o Rosamundi i pastiru, po kojoj su vlasnici kaštela bili najbogatiji na istarskom poluotoku. Gospodar je imao lijepu kćer Rosamundu koja je na jednoj šetnji, podno bedema, upoznala siromašnog pastira. Pastir je bio stasit i mudar, te je među njima planula ljubav. Kada je to gospodar saznao, zatvorio je Rosamundu u svoje odaje, a pastira je potjerao u najudaljeniji dio siparskog posjeda. Rosamunda je tugovala, te se na kraju razbolila. Liječnici su dolazili sa svih strana, ali joj nisu uspjeli pomoći. Da bi izliječio kćer, gospodar je morao pozvati pastira i iskušati njegovu mudrost. Ako je izliječi dati će mu je za ženu. Pastir je morao na velikom mozaiku, među tisućama kamenčića, pronaći dva istobojna, ali je na veliko čuđenje prisutnih, pronašao čak četiri. Vila koja je bila nevidljiva svima osim pastiru pomogla mu je u potrazi. Tako je mudar pastir oženio Rosamundu i nakon smrti gospodara, postao je vlasnik čitavog imanja.



Karta s lokacijom lokaliteta Sipar.



Dužina rute 684 m.