Viatrix

Na cesti Ž5103 (Labin -Koromačno), oko 1,5 km od naselja Koromačno, nalazi se raskršće s nesvrstanom cestom koja ulazi u naselje Brovinje, dalje vodi preko naselja Skitača do naselja Ravni, gdje se spaja s cestom Ž5081 (Ravni-Labin-Kršan).



Auto smo parkirali pored mjerne postaje Koromačno, koja se nalazi pored raskršća udaljenog stotinjak metara od izlaza iz naselja Brovinje u pravcu naselja Skitača. Brovinje se nalazi u Općini Raša, te je 2011. godine imalo 81 stanovnika.



Krenuli smo nesvrstanom cestom, uzbrdo, u pravcu Skitače. Cesta je građena na strmim padinama južnog dijela Labinskog poluotoka.



S desne strane ceste, oko jednog kilometra od izlaza iz naselja Brovinje, primijetili smo staru prometnicu koja je vjerojatno nekada povezivala Kromačno i Skitaču.



Zatim smo, nakon još jednog kilometra, stigli do prekrasnog vidikovca s kojeg pogled puca na otoke Cres, Zeču, Lošinj i Unije, te na istočnu obalu južnog dijela istarskog poluotoka.



Nakon uživanja u pogledu, nastavili smo dalje cestom koja kod vidikovca naglo skreće lijevo, prema sjeveru. Cestu smo napustili nakon nekih petstotinjak metara, tako da smo skrenuli naglo desno na makadamsku cestu koja se strmo spušta, na jug, prema morskoj obali. Malo dalje, od raskršća, nalazi se zanimljiv prometni znak (ONLY FOR SUV 4X4 VEHICLES).



Na makadamskoj cesti koja prolazi kroz makiju i kamenjar, uz desnu stranu, primijetili smo betonsko pojilište za divljač. Cesta je svako toliko omeđena suhozidima.



Nakon što smo se spustili oko 1,5 km makadamskom cestom, skrenuli smo lijevo. Nakon nekih 150 metara stigli smo do kuće u izgradnji i cesta je tu završila.



Vratili smo se nazad i nastavili dalje nizbrdo makadamskom cestom, te smo nakon tristotinjak metara, s lijeve strane ceste, uočili ruševine kamene kuće, vjerojatno pastirske



Napravili smo krug oko ruševne kuće, te nastavili dalje i nakon dvjestotinjak metara stigli do kapije i ograde koje "čuvaju" svjetionik Crna punta.



Svjetionik Crna punta je izgrađen 1873. godine na istoimenom rtu. Pošto nije bio moguć pristup do svjetionika, vratili smo se nazad, uzbrdo, makadamskom cestom nekih 150 metara. Tu smo uočili skretanje na šumski put koji ima dvije markacije plavo-bijelu i crveno-bijelu.



Skrenuli smo lijevo na šumski put i pratili crveno-bijelu markaciju.



Kada smo stigli do stjenovite obale, skrenuli smo lijevo u pravcu svjetionika, ali smo nakon nekih desetak metara ponovno stigli do kapije i ograde. Stijene na obali, prema svjetioniku, su oštre, te smo odlučili krenuti obalom prema sjeverozapadu.



Ubrzo, nešto više od 50 m, stigli smo do kontrolne točke Crna punta gdje počinje Istarski planinarki put (IPP) i Labinski planinarski put (LPP).



Kod kontrolne točke Crna punta se nalazi odmorište sa stolom i stolicama napravljenim od panjeva. Nakon što smo malo predahnuli na odmorištu, nastavili smo prema sjeverozapadu šumskim putem koji je markiran plavo-bijelom markacijom. Nakon nekih 150 metara, kada se šumski put opet približio stjenovitoj obali, nakratko smo ga napustili i skrenuli na obalu.



Bili smo iznenađeni što nas je zateklo na stjenovitoj obali, hrđava dizalica na betonskom postolju pored kojeg se nalaze betonske stepenice. Neobično je što na obali nema nikakvog pristaništa, a niti ne postoj nikakva prometnica koja vodi do dizalice kopnenim putem. Svrha dizalice mi je potpuno zagonetna.



Vratili smo se nazad na šumski put i nastavili pratiti plavo-bijele markacije. Jednim dijelom uz put, s desne strane, nas "prati" visoki suhozid.



Markirani plavo-bijeli šumski put napustili smo, oko 1,5 km od mjesta gdje smo zatekli dizalicu, kada smo skrenuli lijevo na strmi puteljak koji se spušta kroz mediteransku makiju.



Ubrzo smo došli do raskršća s još jednim šumskim putem na kojem smo skrenuli lijevo. Na putu smo primijetili žutu markaciju na više mjesta. Ovaj put više liči na neko presušeno korito, tako da smo se pažljivo spuštali.



Žuto markirani šumski put vodi do prekrasne šljunčane plaže koja se nalazi u uvali Vošćice.



Nad zapadnom stranom plaže obala se naglo uzdiže na visinu od 20 i više metara.



Poslije kraćeg odmora na plaži, istim putem (žuto markiranim), napustili smo plažu. Nakon 300-400 metara uzbrdice stigli smo do raskršća s plavo-bijelo markiranim šumskim putem, na kojem smo skrenuli lijevo.



Put se od raskršća proširio, a napustili smo ga nakon nekih 250 metara, tako što smo skrenuli lijevo.



Ubrzo smo stigli da crkve sv. Ivana Krstitelja koja se nalazi uz samu granicu s kamenolomom tvornice cementa u Koromačnu.



Crkva sv. Ivana Krstitelja (ili sv. Ivana Glavosjeka) izgrađena je u 14. stoljeću, a unutrašnjost joj je oslikana freskama iz 15. stoljeća. Crkva je romaničkog stila, a prilikom obnove 1993. godine uklonjeni su trijem i preslica.



Blizu crkve se nalaze ruševni objekti, prema nekim izvorima, to su ostaci opatije sv. Ivana.



Nakon razgledavanja lokaliteta, nastavili smo dalje poljskom cestom (plavo-bijela markacija), na sjeverozapad.



Stotinjak metara od crkve nalazi se račvanje gdje poljska cesta skreće lijevo, a puteljak kroz makiju desno. Oba pravca su markirani plavo-bijelim oznakama.



Mi smo odlučili nastaviti puteljkom, koji je većim dijelom omeđen suhozidom, a trebalo nam je oko petsto metara da stignemo do prvih kuća naselja Brovinje.



Kod prvih kuća smo izašli na asfaltiranu cestu i nakon nekih 250 metara stigli do raskršća gdje smo parkirali auto.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 9,81 km.

Nakon što smo dobro proučili topografske karte, po treći puta idemo u potragu za dobro skrivenom Vicinom špiljom.



Auto smo parkirali u naselju Želiski (171 stanovnika - 2011. g., Općina Barban) uz kapelicu koja se nalazi pored raskršća ceste Ž5101 (Barban-Vodnjan) i makadamske ceste koja vodi prema crkvi sv. Pavla.



Makadamskom cestom smo krenuli, uzbrdo, prema crkvi sv. Pavla.



Nakon dvjestotinjak metara smo prošli pored nekadašnjeg malog kamenoloma.



Od kamenoloma do crkve sv. Pavla trebalo nam je još nekih stotinjak metara. Crkva se nalazi na vrhu istoimenog brda, s kojeg pogled seže na Jadransko more, a u daljini se vide otoci Lošinj, Unije i Susak.



Crkva je izgrađena u 14. ili 15. stoljeću, a današnji izgled je dobila zadnjom obnovom iz 19. stoljeća.



Pored crkve se nalazi granitna ploča s koordinatama i s nadmorskom visinom: „phi=45°03'/lambda=13°59'/H=289,51“.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom, nizbrdo, prema sjeverozapadu. Nakon stotinjak metara spustili smo se do livade na kojoj se nalazi kažun, a na njenoj istočnoj strani počinje šumski put. Skrenuli smo desno na šumski put.



Šumski put vodi prema jugoistoku slijedećih 200 do 300 metara, potom skreće prema istoku i nakon dvjestotinjak metara stiže do asfaltirane ceste.



Na asfaltiranoj cesti smo skrenuli lijevo.



Nakon stotinjak metara smo došli do bare koja se nalazi s lijeve strane ceste. Voda u bari je bila zaleđena.



Nastavili smo dalje asfaltiranom cestom, te nakon 600 metara ušli u zaseok Majčići, gdje završava asfaltirana cesta i počinje makadamska.



Zaseok Majčići se sastoji od dva niza kuća i još nekoliko samostojećih. Manji broj kuća se obnavlja, dok je veći broj zapušten.



Na raskršću u zaseoku, koje se nalazi između dva niza kuća, skrenuli smo desno.



Cesta prolazi uz niz kuća koje su prazne, te dolazi do raskršća. Na raskršću smo skrenuli desno.



Glavnom makadamskom cestom smo stigli do trafostanice nakon koje smo nastavili cestom nizbrdo.



Prije nego što cesta počinje ići uzbrdo, s desne strane se nalazi početak šumskog puta. Skrenuli smo na šumski put s kojim smo prošli preko trase dalekovoda.



Nekoliko metara od trase dalekovoda, s desne strane, se nalazi put koji vodi na livadu. Skrenuli smo na taj put, te smo se držali južnog ruba livade i pažljivo tražili neki put koji vodi s livade.



Ubrzo smo našli put i čim smo skrenuli u velikoj smo ponikvi ugledali Vicinu špilju.



Spustili smo se do ulaza Vicine špilje koji je visok dvadesetak metara i širok četrdesetak metara,...



...te ušli u špilju.



Špilja nije duboka, oko dvadesetak metara, ali ima prekrasne "skulpture". Naročito je dojmljiv „ulaz u nastambu“ koji se s jedne strane drži za impozantni stalagnat.



Nakon razgledavanja Vicine špilje, istim smo se putem vratili do zaseoka Majčići, te smo glavnom makadamskom cestom prošli kroz zaseok.



Opet smo došli do asfaltirane ceste, te nakon dvjestotinjak metara skrenuli desno, na šumski put.



Držali smo se glavnog šumskog puta koji vodi do makadamske ceste koja prolazi uz livadu (iz početka izleta) na kojoj se nalazi kažun.



Na makadamskoj cesti smo skrenuli lijevo, prošli smo pored livade s kažunom, popeli se na brdo sv. Pavla, prošli pored crkve sv. Pavla i došli do kamenoloma.



Kod kamenoloma smo napustili makadamsku cestu i skrenuli lijevo na puteljak, s kojim smo došli do bare Škonkulja.



Vratili smo se nazad na makadamsku cestu i nastavili dalje do kapele kod koje smo parkirali auto.



Karta s naseljem Želiski, okolnim zaseocima i posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,32 km.

Dubovac (karlovačka gradska četvrt) je nekadašnje naselje, nastalo u srednjem vijeku između rijeke Kupe i Starog grada Dubovca, koje se nalazi na 173 metara visokom brdu. Na Dubovcu se nalazi Marmontova aleja na kojoj je, 1809. godine, Napoleonov maršal August Marmont dao zasaditi, s obje strane ceste, drvored platana. Aleja je ujedno bila početak Lujzijanske ceste koja je spajala Karlovac i Rijeku, a građena je od 1803. do 1811. godine i bila je duga 141 km.



Na početku aleje je kružni tok na kojem se nalazi izlaz (slijedeći poslije izlaza za Marmontovu aleju) na cestu Ž3179 (Karlovac-Novigrad na Dobri). Nakon nešto više od jednog kilometra, od kružnog toka, nalazi se raskršće na kojem je skretanje (desno) na cestu prema Starom gradu Dubovcu, do kojeg se stiže za tristotinjak metara.



Stari grad Dubovac je renesansni kaštel koji ima gotičke elemente. Ime je dobio po hrastovoj šumi koja ga je okruživala (dub je stariji naziv za stablo hrasta). Prvi pisani dokumenti o starom gradu su crkveni spisi iz 1339. godine, ali se smatra da je izgrađen u 13. stoljeću.



Nekoliko plemićkih obitelji je upravljalo Starim gradom Dubovcem do 1442. godine kada je pripao pod upravljanje obitelji Frankopan, koji su mu dali današnji izgled, drvenu građevinu je "zamijenila" kamena (1511. godine). Nakon Frankopana, od 1544. godine, stari grad je pripao obitelji Zrinski.



U 16. stoljeću Osmanlije su u više navrata napali Stari grad Dubovac, a na Veliki petak 1578. godine su ga opustošili i spalili. Iste godine je Ivan Ferenberg pobijedio Osmanlije u bitci podno starog grada.



13. srpnja 1579. godine izgrađen je Karlovac i od tada Dubovec gubi vojnu i gospodarsku važnost.



Stari grad Dubovac je imao dvije značajnije obnove. Prvi put je značajnije obnovljen, u duhu romantizma, u 19. stoljeću kada je njegov vlasnik bio irski grof Laval Nugent, koji je imao više posjeda na području između Karlovca i Rijeke, među kojima i Trsatska gradina u Rijeci koju je također obnovio. Dok je drugi put, ujedno i posljednji, obnovljen sredinom 20. stoljeća prema planovima i grafičkim prikazima iz 17. i 18. stoljeća.



Postoji jedna legenda koja govori o tajnom prolazu između starog grada i obližnje nekadašnje župne crkve sv. Mihovila.



Nakon šetnje oko Starog grada Dubovca ušli smo u njegovo unutrašnje dvorište, te se popeli na vrh branič kule s koje smo uživali u pogledu na Karlovac.



Karta Karlovca s lokacijom Starog grada Dubovca.

Na cesti D3, između Karlovca i Rijeke, nalazi se naselje Severin na Kupi. Naselje, koje je bio poznato autobusno odmorište dok nije puštena u promet autocesta A6 (Bosiljevo-Rijeka), administrativno spada pod Grad Vrbovsko i po popisu stanovništva iz 2011. godine je imalo 118 stanovnika.



Auto smo parkirali blizu autobusne stanice i zatvorenog restorana Severin na Kupi. Restoran je bio glavno okrijepilište putnika koji su autobusom putovali na relaciji Rijeka-Zagreb.



U šetnju smo krenuli prema sjeverozapadu i ugledali drvenu nadstrešnicu na kojoj se nalazi grb Severinske županije. Županiju je utemeljila Marija Terezija 14. veljače 1776. godine, dok ju je Josip II. ukinuo 20. ožujka 1786. godine i priključio Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt. Sjedište Severinske županije je bilo u Karlovcu.



Cesta dalje vodi uz Područnu školu Ivana Gorana Kovačića. Nakon stotinjak metara stigli smo do Vatrogasnog doma, uz kojeg stoji kameni kip rimskog vojnika koji "nam je dao dobrodošlicu" i koji "čuva" ulaz u kompleks Zrinsko-frankopanskog dvorca.



Nastavili smo pored "vojnika" i ušli u kompleks dvorca.



Zrinsko-frankopanski dvorac Severin na Kupi nalazi se na litici iznad desne obale rijeke Kupe. Dvorac se prvi put spominje 1558. godine, kada je bio u vlasništvu obitelji Frankopan. Nema pouzdanih izvora kada je dvorac izgrađen, ali se pretpostavlja da je to bilo krajem 15. ili početkom 16. stoljeća.



1572. godine, dvorac oporukom kneza Štefana Frankopanskog Ozaljskog prelazi u vlasništvo obitelji Zrinski, ali je nagodbom (1580. godine) vraćen u vlasništvo obitelji Frankopan. U vlasništvu Frankopana ostaje do 1671. godine, kada se dogodila Zrinsko-frankopanska urota.



Car Leopold darovnicom, od 20. travnja 1672. godine, daruje dvorac Severin na Kupi obitelji Oršić. Dvorac je više puta obnavljan, a današnji izgled dobiva 1803. godine. U vlasništvu obitelji Oršić ostaje do 1823. godine kada je prodan plemiću Ambrozu Vranyczanyju-Dobrinoviću. Dvorac je još bio u vlasništvu obitelji Arko, te je nakon Drugog svjetskog rata nacionaliziran.



Unutar kompleksa dvorca, na njegovom sjeveroistočnom dijelu, nalazi se kameni bunar (šterna) s vidikovcem.



Južno od dvorca se nalazi kapela sv. Florijana koja je u lošem stanju,...



...pored kapele se nalaze ostaci fontane.



Zapadno od dvorca se nalazi perivoj na kojem je zasađeno drveće, kao što su: crvena bukva, javor, božikovina, čempres i dr. Na perivoju smo naišli na još jedan kameni kip, ali ovaj je ostao, na žalost, bez glave.



S najvišeg dijela perivoja pogled puca na rijeku Kupu i na njenu lijevu obalu, koja se nalazi u Sloveniji.



Karta s lokacijama restorana Severin na Kupi i Zrinsko-frankopanskog dvorca Severin na Kupi.



Dužina rute 346 m.