Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Danas mi je kolegica saznala da ima rak.

Jedino što sam čula od nje u tom trenutku je bilo:

"Ja želim još živjeti!!!!"

Njena rečenica me nagnala na razmišljanja o nama ljudima. Kakvi smo to mi ljudi?

Koliko ne znamo cijeniti život koji nam je dan na dar!

Tek kad shvatimo da nešto gubimo onda to počinjemo cijeniti. Onda tek počinje borba za životom, jer smo bolesni i zato što su nam dani možda odbrojani.

Zar nam je u životu potrebna bolest da nas osvijesti da se trebamo radovati životu, da se trebamo radovati svakom danu ma kakav on bio. U svakom danu našeg postojanja postoji ono nešto lijepo, ono nešto čarobno, neka magija života.

Ali ne, zašto gledati ono dobro i pozitivno što nam ulazi u život kad je lakše gledati i okretati se prema onim lošim i negativnim trenucima. Okretati se prema trenucima koji nam unose strah, brigu i nepovjerenje prema svijetu.... Tako je lakše a ustvari tako je mnogo teže.

Svaki dan smo opterećni novcem, minusima, kreditima, poslom, čišćenjem, kuhanjem, međuljudskim odnosima, zamjeramo si, mrzimo se, ne veselimo se, bojimo se onog što nam nosi sutra, nesigurni smo u sebe, iskompleksirani. Usudila bih se reći, tako smo bijedni i jadni....

Onda ti dođe dan kad saznaš da si bolestan, i to jako bolestan i postaješ svjesan trenutka da su ti možda dani na ovom svijetu odbrojani. Shvatiš da ti se možda bliži kraj i cijelokupni pogled na svijet se odjednom mijenja. Sve ti postaje drugačije. Mijenjaš listu prioriteta u životu.

Odjednom ti minusi na bankovnom računu, krediti, besparica, ljudi, odnosi, svađe, mržnje i sve negativne situacije postaju nebitne, sve je to u drugom planu.

Odjednom želiš samo jedno, a to je život, želiš život, želiš živjeti!

Konačno pod pritiskom teške bolesti počinjemo cijeniti život i sve ono što nam nosi. Radujemo mu se, slavimo ga.... Ma kakav god da bio, nije važno, samo da još živim. Strašno je to! Shvatiš da sve stvari koje te muče u životu jesu bitne, ali nisu baš toliko jako, jako bitne, riješive su...Sve se u životu riješi, uvijek se kockice poslože, prije ili kasnije, ali se poslože....

Strašno je to što tek kad postaneš svijesan svoje smrtnosti ustvari počinješ živjeti i slaviti život!

I zato neću više da se ničim zamaram i opterećujem.... Jednostavno, život je jebeno prekratak .....

Jučer se bivši ja silom prilike sretnemo i tako mi stojimo jedan naspurot drugom i pričamo....Lagano pričamo bez tenzija.....
Sama sebi sam se zaklela po stoti put da ću se potruditi biti dobra prema njemu i imati korektan odnos s njim jer mi je tako lakše i radi klinca i radi mene i radi naše budućnosti, koja će nam se nažalost stalno negdje isprescijecati.... I stvarno sam bila ponosna na sebe kako nisam nasjela na njegove provokacije i kako nisam skidala osmjeh s lica ..... Cijeli razgovor je bio toliko ležeran s moje strane da nije mogao biti ležerniji ......
Međutim, u jednom trenutku dotični mi kaže, onako lagano:

- Ja uopće ne znam zašto smo se mi rastavili, sada kad mene netko pita, ja ne znam šta da mu kažem. Ne znam zašto smo se rastavili kad je meni bilo baš dobro.....

I nastade muk....Ali baš pravi muk.

Samo sam ga ošinula pogledom, skupila obrve i usta i svojski se potrudila da začepim gubicu. Baš sam se potrudila onako dobrano jer kad sam to čula, onda sam popizdila u sebi....ali baš popizidila i skinula mu u sebi jedno par sočnih psovki.
Ma mogla sam i na glas ali znam kuda bi to vodilo. To bi dovelo opet do gadne svađe, obostrane mržnje, kačenja na nos nekih stvari iz prošlosti itd., itd. tako je bolje ovako - tišina!!!!

Kompa moj, ako si ti bio u braku da bi samo tebi bilo dobro, e pa onda nije ni čudo da si se rastavio i da te je žena ostavila!!!!!!

Nije brak biti samo jednom dobro! Nije brak sam kad jedna strana vuče, a druga uživa plodovima nečijeg rada i muke. Nije brak biti samo JA i MOJE, ne to nije brak, a ako i je onda tu nema budućnosti, nema tu sreće. Nema tu sreće ni za mene, ni za tebe...

Uvijek sam nekako zamišljala da je moj partner, ustvari pravi partner - onaj životni partner, koji ti stoji rame uz rame.

Sada, vi idete po životnom putu zajedno, lomeći pred sobom, bježeći, suočavate se - ali zajedno u svemu....Ali ako jedan mora povlačiti a drugi stalno kaska, onda to nije to. Uvijek sam zamišljala da odnos između dvoje ljudi, ustvari mora teći, kretati se kao jedna rijeka, nebitno, malo mirna, malo uzburkana, ali mora teći u istom smjeru, u istom pravcu ..... Pa kad jedan od te dvojice padne, opet ima ovog drugog koji će mu pružiti ruku pomoći da ustane, da nastavi... To je partnerstvo, to je životno partnerstvo.... Ali gaziti još više po partneru koji je već na podu i sav jadan i sav slomljen, e pa to ne ide, taj lanac mora puknuti, taj vlak mora stati, nema tu naprijed, nema tu pomaka na bolje....


Rodila sam se da ljudima pomažem, to i radim, i nije mi teško, ne tražim ništa za uzvrat, ali nisam se rodila da nekom budem služavka 0-24, nisam se rodila da me netko vrijeđa, nisam se rodila da netko ne cijeni moj trud i to ne priznaje a istodobno sebe veliča, kuje se u nebesa....Ne, za to se nisam rodila i to ne prihvaćam i ne toleriram niti najmanje.

I nitko to ne bi trebao.... Nikada!

Nakon svega pokušala sam mu objasniti po 1001 put iz kojih se razloga naš brak sasuo u komadiće, ali ništa... Tip ne čuje - ja pričam, on sluša, ali ne čuje. Ne dopire do mozga, ništa.

Onda sam samu sebe zapitala, pa zašto mu to još jednom sve govorim? Zašto trošim riječi, trošim energiju? Zašto sam tako jebeno glupa? Sada to i tako više nije važno....Ako do sada nije shvatio pa nikad ni neće....

Nisu to riječi koje prvi put čuje, naslušao ih se dovoljno puta dok je još bilo nade za nas, nade da nam obitelj opstane i onda ih nije čuo, nije ih željeo čuti jer se sve kosilo s poimanjem njegova slobodnog života. Uvijek je baš kao iz inata lupao po svom bez imalo razumijevanja za ono što ja pričam. Uvijek sam bila manje bitna iako sam bila lokomotiva u našem odonosu, dok se nisam umorila i stala.....

Nekim ljudima zaista nije potrebno puno govoriti, dovoljno im je reći samo jednom i oni shvate jer žele shvatiti.

Nekima pak možeš ispričati priče i priče i priče i oni - ništa, kao da im nikad nisi ništa ni rekao.....

Ponekad mi je žao svih tih mojih izgovorenih riječi .... Ali neka ih, i dobro da su bile tu, jer dok su moje riječi bile prisutne onda je još bilo nade da se nešto može spasiti. Jednom kad su se riječi ugasile, ugasio se i zadnji plamen jednog odnosa......

Nakon razvoda kroz čovjeka prolaze svakakvi osjećaji, poneki čak i jako strani i vrlo malo poznati ..... Sve ti se nešto ispremješa u glavi, u srcu, sve nešto naopako i tako od perioda do perioda....

Stvarno, život nakon razvoda je jedna lepeza osjećaja.....

Promatram sebe i ne mogu se načuditi sama sebi što me sve snađe s tim osjećajima. Čistim se, tijelo mi se čisti od nekog lošeg perioda, kao kad prestaneš pušiti pa ti treba jedan dobar vremenski period da ti se organizam očisti, tako i s razvodom. Potrebno je tijelo i dušu očistiti od loših emocija koje si godinama taložio u tijelu i umu. Da bi se unijeli neki novi osjećaji potrebno je napraviti mjesta za njih, stare treba odbaciti, izbaciti.....

Naravno da kada sam otišla najprije sam poradila na samopouzdanju jer mi je bilo nigdje, ali doslovce nigdje. Od jedne čvrste osobe koja je do nedavno bila puna vjere u sebe, u život, izašla sam iz braka jako prestrašena. Bojala sam se same sebe, nisam se smijala kao inače, bojala sam se ljudima reći.... Znala sam da u dubini sebe to nisam ja, jer nisam takva nikad bila, ali kad živiš s nekim godinama i kad ti taj svako toliko kaže da si glupa, nesposobna, loša domaćica i kad si ti za sve kriv, onda ma koliko osoba bila jaka u glavi, polako počne silom prilike vjerovati u to. Pa čak i ako se boriš s tim, ali usadi se nekako u tu glavu svašta. Počneš preispitivati samu sebe, i što je najgore, prihvatiš da si upravo takav. Nažalost, to se zove psihičko zlostavljanje i takvo zlostavljanje ostavlja posljedice. Moja vjera u sebe je bila na nuli, ali doslovce na nuli. Bojala sam se svoje sjene.
Rješavala sam to sama sa sobom kako sam znala i kako sam mogla, živeći dan za danom. Ne znam kako, ali nekako sam uspjela, valjda mi zato često i kažu da sam kao ptica feniks. Vremenom shvatiš da je on taj koji je iskompleksiran i isfrustriran i da se upravo zato tako i ponaša, jer se mora na nekom iskaljavati, pa je našao mene....

Onda mi je usljedio onaj osjećaj "svijet je moj", ja mogu sve, dobro, i inače imam često takav osjećaj i samopouzdanje mi nije baš stran pojam (osim na kraju braka), ali onda mi je bio ekstra velik taj feeling, držao me dosta dugo. Mislila sam da mogu svijet okrenti naopako samo jednim potezom. Tada o svom bivšem nisam razmišljala ni trenutka. Baš me bilo briga za njega i njegov život.... Živjela sam, frcala je iz mene pozitivna energija na sve strane i nije bilo te sile koja će me izbaciti iz mog ekstra filma....

Znao mi se ponekad ušuljati i onaj crv straha. Čisto da ne bude sve dobro. Zašto bi bilo dobro?
Mučila sam se mislima o klincu. Hoću li ga znati dobro odgojiti, hoću li ga moći sama izvesti na pravi put? Šta ću ako ostanem bez posla? Kako ćemo tada nas dvoje sami? Hoću li malom znati pružiti sve ono što mu treba? A šta ako ne uspijem, a šta ako ne budem mogla? Teška su to bila pitanja, mučila su me jako, ali to je ono realno, to je ono što svakog normalnog muči. I uvijek takva pitanja dođu navečer pa te lijepo ugnjave da ne možeš spavati.....

Zašto tu samo sebe guram kad mali ima i oca?

Iz vrlo jednostavnog razloga. Zato što ni prije nisam imala podršku, niti sam imala sigurnost uz njega i ne želim se sada zavaravati da će mi je možda dati. Upravo sada kad nismo skupa, tek sada neću imati ništa od njega. Kako on voli reći - sama si to htjela. Što je i istina, ali da mi je bilo dobro, nikad to ne bih napravila, nikad ne bih otišla.....

Jedan vrlo zanimljiv osjećaj je osjećaj indiferentnosti prema bivšem....Čovjek se polomio cijeli, završio je u bolnici a ja ništa. Nema slike, nema tona!
Iskreno, kad sam to čula bilo mi je tako svejedno radi toga što mu se dogodilo. Niti sam bila tužna, nisam bila ni sretna, nisam čak ni razmišljala o tome da li ga boli, nije me bilo briga kako mu je.....Ništa, ali baš ništa....Iznenadila sam sam sebe, nisam takva, imam osjećaje, brinem o drugima, žao mi ih je, pomažem, a sada ništa. Kao da se to dogodilo nekom anonimusu a ne mom bivšem.....

To me je držalo dosta dugo, ali taj se osjećaj potrošio i onda je usljedio neki novi....

Sada, što je sada?

Sada mi se događa nešto što mi se ne sviđa, ali i taj osjećaj moram odraditi.

Sada ga mrzim. Da, stvarno, baš ga mrzim, onako iskreno i duboko ga mrzim.

Zvuči grozno, ali tako je bez imalo uljepšavanja, i uopće ne želim pušiti one ženske fore: ja njega nisam nikad mrzila... Možeš mislit, jesi, pa barem jedan dan, ali jesi.....
Povrijedio me, jako me povrijedio... Osjećam se iskorišteno u svakom smislu, psihički, emotivno, materijalno, financijski, ma svakako, kako god se može nekog iskoristiti. Željela sam mu se osvetiti. Udarit ću ga tamo gdje ga najviše boli, udarit ću ga po financijama, tamo je slab....Sredit ću mu otkaz, jer kako sam mu sredila posao, tako ću mu srediti da ostane bez njega....

Grozno, sramim se.... Ove riječi nisu ja, ovo su riječi jedne jako povrijeđene žene koja trenutno mrzi.....

I onda si mislim, pa nisam ja da tu sudim, život mu je već presudio ..... Ostao je sam, nije svaki dan uz svog sina da ga gleda kako raste i da mu se divi, žena koju je volio ga je ostavila, što je veliki udarac njegovom egu, živi u jednoj prčiji, neki prijatelji su ga otkačili a oni i koji su ostali s njim, ostali su jer imaju koristi od njega....On nikad neće biti sretan, jer nije naučio biti sretan u sebi, nije naučio biti sretan sam sa sobom, nije naučio cijeniti ljude po onome što nose u sebi, već po onome koliko imaju....

Njegov najveći i najbolniji udarac je moja sreća ....

Sada konačno imam tu sreću jer živim punim plućima, opet jaka i opet ona ista stara kakva sam bila nekada....Tuga kod mene kratko traje.....

Ne želim da me netko krivo gleda jer otvoreno kažem da čovjeka trenutno mrzim. Ljudsko biće i imam osjećaje, nisam stroj i sve te faze nakon razvoda moram odraditi kao i svi... Nekad mi je teško, nekad mi je lakše, sada ga mrzim, to je samo sada i proći će, jer u mom srcu nikad nije bilo mjesta za mržnju prema nikom, pa neće biti ni prema njemu....Ali, idem, idem to je najvažnije, ne dam se i borim se iz dana u dan.....
Jebi ga, neki osjećaji traju danima, neki samo satima a neki mjesecima....Srećom oni pozitivni se mjere u mjesecima a oni loši u satima....

Pitam se koji je sljedeći osjećaj kad mi prođe ova mržnja...

Stvarno, treba preživjeti ovu paletu osjećaja koju nosi razvod.....

Koliko samo puta poželim biti muško, ali biti ono pravo muško samo jedan dan u životu.

Biti muško i imati onaj njihov muški mozak samo malo. Muški mozak koji misli na skoro pa ništa ili na nešto i to u jako malim količinama. Naravno, i to malo što misli je nešto tipa, što danas jesti, koga danas poševiti i bla, bla, bla spike....

Kad netko kaže da je nama ženama baš dobro i lijepo u životu i još kad mi to kaže jedan kvazi muškarac, ja doživim momentalni kratki spoj u glavi, pretvaram se u aždaju samo takvu koja riga vatrene riječi....

Evo samo neke "male" životne situacije koje nas prate u životu i po kojima nam je baš tako lako.....

Svaki mjesec imaš onaj fucking PMS koji te pere po barem nekoliko dana. Tada postaješ izjelica svega nespojivog u normalnim okolnostima. Što si stariji svaki taj PMS ti je nekako teže podnjeti, bole te cice divljački, napuhan si kao balon i još niz popratnih simptoma od kojih misliš da ćeš zviznuti....

To je samo taj fizički dio ali ima i onaj psihički, kad nekom kažeš da imaš PMS a taj netko ti uzvrati rečenicom: Pa vidi se!!!!

Jer si toliko nabrijana i živčana i na sebe i na svih oko sebe da tu nervozu možeš nožem rezati i zaista sugovornik bi trebao biti slijep da to ne shvati... Onda konačno, dobiješ "stvari" i naravno da te sve boli i da si sav jadan. K tome još potrošiš svaki mjesec golmilu para na te dodatke koji su ti potrebni, ulošci s krilcima, ulošci bez krilaca, tamponi ovakvi, te tamponi ovakvi.... Nakon nekoliko dana sve to prođe i idemo dalje do novog PMS-a i do novog ciklusa....

E onda ti dođu dani kad imaš ovulaciju i onda si malo napet, ali to je ništa naspram svega ostalog. Ukoliko imaš muža ili ti partnera, i k tome smatraš da ti još nije pravo vrijeme za roditeljstvo svaki dan progutaš jednu pilulu, dakle sustavno truješ svoj organizam kemijom jer se dotični ne osjeća baš dobro ako se ševi s kondomom, a ipak netko treba biti i odgovoran u cijelokupnoj situaciji....

A čuj, dogodi se jednom i da budeš spreman za roditeljstvo pa i ostaneš trudan.

I dan danas se pitam koji kreten je ikad izgovorio da je trudnoća blaženo stanje. Sigurno neki muški, jer to nije blaženo stanje i nikako nije najljepše doba u životu jedne žene.

U početku povraćaš i slabo ti je od svega, smrde ti svi, osjećaš se kao vučjak na mirise, imaš milion želja.... I nije da rasteš, nego bujaš iz dana u dan i to naočigled. I nije to sve tako grozno dok ne dođeš onako, pa skoro do kraja, kad si i sama sebi teška, kad svako toliko zapneš s trbuhom za vrata tuš kabine i kad mrziš trenutak kad ti je nešto palo ispod ormara a ti se od trbuha ne možeš sagnuti, ne možeš se izdepilirati kao žena...
Naravno, o tome koliko se puta pitaš i brineš da li će s bebom biti sve ok, o tome i ne moram pričati, jer nema te mame koja ta pitanja nije prošla sama sa sobom, dok ona muška trutina hrče pored tebe...

Onda dođe taj dan kad je vrijeme da rodiš.

Odeš u bolnicu i ako imaš sreće i dobru vezu prime te i porode kao čovjeka, ali da se napatiš kao životinja, napatiš se i to jako... I puno puta sam čula da iz rađaone lete psovke kao na traci, pa kako i ne bi kad te zvjerski boli i uopće ti nije ugodno kad ti nekoliko nepoznatih ljudi gleda u jeli šta, a ti bespomoćno ležiš s nogmama u zraku....

Ma na kraju, neka i gledaju u jeli što, to im je i posao ali samo da manje boli.

A kad taj klinac dođe na svijet i kad ga primiš onako malog i bespomoćnog u ruke i tako sve boli zaboraviš i sve samo nestane kao da nikad nije ni bolilo....Ali to je uglavnom kratkog vijeka jer ćeš uskoro morati sjesti, pa te bol podsjeti da imaš neke šavove i da ipak nisi u stanju kao prije....

Beba lagano raste, a kako raste beba tako rastu i mali slatki problemi....Dojenje, pa grčići, pa zubići pa malo začepljen nos i naravno, nezaobilazno ne spavanje, i tako svaki dan.

Svaki dan i noć, dok ona muška trutina uglavnom hrče pored tebe...

I naravno da više ne možeš, umorna si i iscrpljena, žena si, ljudsko biće si koje ima svoje biološke potrebe - nisi stroj....
Poludiš tu i tamo malo na svog mužjaka jer očekuješ od njega pomoć, jer očekuješ od njega nešto, jer je on tvoj partner, ali on uglavnom dođe doma mrtav umoran s posla od prebacivanja svojih jaja s lijevog na desno i suprotno...
Ti si mama, od tebe se nekako očekuje da ti to sve možeš odradtiti, da ti je priroda dala tu snagu i jačinu da ti to sve možeš.....Ipak, on je samo muško....

Naravno da sve oko djeteta bezpogovorno i s puno ljubavi "odrađuješ" ali sad imaš problem koji se zove ON - veliko dijete. Jer on bi te sada malo maznuo, ali ti si umorna, ti ne možeš, ti padaš s nogu....

Kako sad to odjednom?

Pa baš se pitam kako? Nakon svih neprospavanih noći, nakon toga što se po cijelo jutro nakuhavaš, nakon svog čišćenja, peglanja, steriliziranja i dr. kućnih sportova, još se i ne možeš kresnuti s dotičnim.

Kako ne možeš? Alooo ženo, kako ne možeš?

Mislim, ipak je on došao s posla "mrtav umoran", požderao ručak, uzeo daljinski, zavalio se u fotelju i stavio si ruku u gaće te nastavio svoj dnevni lagani ritam bez puno nervoze i stresa .... I sada bi on malo, a ti padaš s nogu od umora, od bespomoćnosti.

Padaš s nogu od svega....

I onda sad gledam, u trudnoći dobiješ 20 kg, kad rodiš ode nešto kg, a ono što ostane s tim se boriš još mjesecima. Vježbaš, paziš što ćeš jesti, odričeš se svega dok on trpa u sebe čega god se dočepa, jer on svoje kalorije izgubi na nogometu s ekipom, a ti o kavi s frendicama možeš samo sanjati ....
.
I tako ima mali milion primjera s kojima se gotovo pa svakodnevno susrećem. Neke sam prošla sama, neke situacije čujem od svojih frendica - uglavnom, šablona je gotovo svugdje skoro pa ista...

Još i ako radiš u nekoj muškoj firmi gdje te svi gledaju kao jedan "objekt" koji bi bilo dobro poševiti ili te pak smatraju samo "glupim ženskim" - a toga još uvijek ima iako smo u 21 st., pa se kao životinja moraš boriti za svoje mjesto pod suncem i za malo poštovanja...

Ma nemam ja ništa protiv muškaraca, dapače, volim ih, ali da im je lakše u puno više stvari u životu nego što je ženama - je!

I tu završavam jer bih mogla do jutra nabrajati.

To su samo priče iz svakodnevnog života s kojima se svi, ali apsolutno svi susrećemo....

Nije mi žao što sam žena, ima to puno svojih prednosti, ali da ponekad poželim biti muško pa barem malo - poželim.....
Muškarci - naravno da me možete popljuvati radi ovog posta .... sve Vaše kritike primit ću s velikim oduševljenjm....

..... nema posta večeras, imala sam najbolju volju i želju i baš sam htjela nešto pisati ali ne mooooooguuuuu, padam s nogu i umorna sam kao, kao ne znam što ..... i mislim da ću se uskoro onesvijestiti od umora ..... ne mooooguuuu više ..... trebam odmor pod hitno ......



"Moj drug iz detinjstva život posmatra škrto,
vidi nebo i zemlju, ma ima pravo.
Ja sam prokleti pesnik koji stoji na kiši,
koji laže i voli."

Ima li prijateljstva nakon razvoda?

Gledajući njih dvoje - nema!

Sada kada je dovoljno vremena prošlo i kada su se stvari i nerazrješene situacije slegle trebali bi biti prijatelji. Mislim, ne prijatelji u pravom smislu riječi, ali barem bi trebali održavati neke normalne odnose u spomen na neka bivša sretna vremena koja su sada iza njih i plodova njihove nekadašnje ljubavi.

Ali ne, to tako ne ide. Bilo bi presavršeno, bilo bi prejednostavno kada bi to bilo samo tako.

On je jako razočaran u nju, povrijedila ga je kao nitko do sada s time što mu je učinila. S time što ga je ostavila, jer ipak je on u svojoj glavi jedan alfa mužjak kojem to nitko ne može napraviti, pogotovo ne jedna žena. On je alfa i omega od postanka svijeta ali ne zato što je on zaista takav nego je on u svojoj glavi uvjeren da je on upravo takav, i nema te sile koja bi ga uvjerila u suprotno. Ali kako naš narod kaže, jednom vrag dođe po svoje i napravi reda u totalnom neredu.

Poznavajući ga, nikad on i nije bio ustvari toliko loš. Ali ta njegova dobrota je bila samo jedna dobro uigrana predstava za širu javnost. Oduvijek je imao jedno lice za okolinu, za roditelje, za prijatelje, za suradnike a kući je skidao masku i postao bi ono što zaista i jest.

Kući je bio jedan psihički zlostavljač koji je sustavno i polako radio na rušenju njenog samopouzdanja. Vrijeđanja, ismijavanja, potcjenjivanje i ružne riječi koje su bile upućene njoj su bile nešto što je normalno, nešto što se podrazumijeva. Svakim potcjenjivanjem nje on je samo hranio svoj ego, samo je na takav način dokazivao koliko je jadan, koliko je nesiguran i koliko je ustvari iskompleksirana ličnost.

Jedna čvrsta i stabilna osoba nikad neće sustavno potcjenjivati onog drugog.

Ali on je to radio, skoro pa svaki dan jer je samo na takav način mogao sam sebi dokazivati vlastitu kvazi superiornost, dokazivati vlastitu moć, a ustvari polako se dokazivao samo koliko je jadan, koliko je bijedan i bezvrijedan....
Svojim potcjenjivanjem i omalovažavanjem rušio joj je samopouzdanje i napravio je od nje jednu nesigurnu i uplašenu ženicu.

Na takav način htio ju je učiniti zauvijek vezanom za sebe, jer, kuda bi jedna uplašena i žena koja se boji i same sebe mogla otići?

Nikud. Takva nije u stanju ni glas dignuti a kamoli pokupiti svoje stvari i nestati.

Nije ona oduvijek bila takva. Sjećam se je kao jedne osobe pune života, pune nade i oduvijek je bila sretna i nasmijana. Kad bi sve otišlo u nepovrat ona bi uvijek našla neku svjetlu nit za koju bi se uhvatila i dizala moral svima. I kad joj je bilo najteže ona se smijala. Samo oni koji su je dobro poznavali vidjeli bi jednu patnju i tugu u njenim očima. Vidjeli bi jedan krik i jedan poziv u pomoć.

U početku njihovog braka nije bilo tako. Bilo je idilično, voljeli su se, on je bio gentleman. Vremenom maske su padale, jedna po jedna. Tijekom godina shvatila je s kim živi, s kim spava, skidala ga je kao kapulu, ljusku po ljusku i došla do srži. Shvatila je da živi s jednim velikim manipulatorom koji uvijek sve izokrene u svoju korist, koji je uvijek u cijeloj priči jadan i žrtva.
Ona mu se opirala, borila se, nije dala da viče na nju, da je vrijeđa, jer ni jedno ljudsko biće to nije zaslužilo. Pokušavala je svaki sukob s njim riješiti diplomatski i bez grubih riječi. Shvatila je vremenom da s takvim čovjekom moraš igrati upravo na isti način kao i on inače ti nema spasa.

Moraš igrati prljavo, moraš biti grub, mora te se čuti inače si gotov.

Borila se za svoje mjesto pod suncem, borila se za sebe ali nije imala više snage kao nekad, nije bila jaka kao što je to nekad bila. Višegodišnje sustavno psihičko zlotavljanje napravilo je svoje, uzelo je danak. Sumnjala je u sebe u svakom trenutku, sumnjala je u ispravnost svojih riječi, u ispravnost svojih postupaka....

Vremenom je odustala od borbe i prepustila se. Odustala je, pala je, nije više imala snage.... Iz dana u dan je sve više propadala, sve je više kopnila. Nije se više smijala i nije više bila sretna. Venula je kao jedan cvijetak. Znala je da život koji sada vodi da nije njen život i da nije sretna i da ovako ne može.

Kao ranjena zvijer koja ne odustaje, u borbi za životom zadala mu je zadnji i najbolniji udarac. Bio je to onaj podmukao udarac koji ne očekuješ, onaj udarac koji najviše boli, onaj udrac ispod koljena....

I gledam je sada, sretna je, smije se. Ona se opet onako gromoglano i iz srca smije kao što je to jednom nekad radila. Cvijetak je opet procvao i nikad nije bio ljepši nego što je sada. Cvijetak u punom svom cvatu, lijep i mirišljav, baš kao i nekad.

Pitam je za njega, što je s njim?

Kaže ništa, opet on po svom i po starom. Vjerojatno vreba neke nove žrtve za svoje podmukle igre..

Želi biti s njim u dobrim odnosima barem onoliko koliko mora, ali s njim je to gotovo nemoguće. I sada kada je među njima sve gotovo on je i dalje hrabar da je vrijeđa i da viče na nju, naravno, kad se vide ili kad se čuju, što je vrlo rijetko....

Nema tu "prijateljstva", nema tu više normalnih odnosa nakon svega što je s njim prošla. Nema, jednostavno nema. Ono što kažu ljudi da treba vremena je čista laž i zavaravanje samog sebe.

Sama se divim ljudima koji nakon razvoda mogu biti u prijateljskim odnosima. Vjerojatno to i postoji ukoliko su obje osobe normalne, zdrave, zrele i shvaćaju da stvar ne funkcionira, ali ako imaš posla s manipulatorom koji te godinama zlostavlja, e onda samo želiš jednu veliku i moćnu gumicu da ga zauvijek izbrišeš iz svog života jer oporavak nakon jednog takvog traje i traje i traje a nekad pojedine rane nikad ni ne zacijele kao jedan podsjetnik na neka bolna vremena .....

Kaže ona: Jebi ga, jednom zlostavljač, zauvijek zlostavljač .....

Svojim odlaskom ona je zadala udarac njegovu golemom egu.

Ego mu je oduvijek bio izrazito jak i bitan u njegovu životu. Radi svog ega mnoge drage ljude je povrijedio, mnogo prijatelja je izgubio, isti taj njegov ego mnogo puta ga je koštao u životu. Jednom ga je čak koštao i njegova dobro plaćenog posla u državnoj firmi. Radi svog ega uništio je i jednu mladu obitelj koja je imala sve predispozicije za jedan uspješan i kvalitetan život...
Ego i sebičnost - otrovi duše koji kad tad dođu na naplatu u životu, prije ili kasnije, ali plodove tog sjemena jednom moraš pokupiti. Jednom ti se obije sve to u glavu. I ako si samo malo inteligentan, ako ti je samo malo stalo do nečeg, do sebe i svog života, stati ćeš i porazgovarati sam sa sobom. Reći ćeš sam sebi: pa šta to meni sve treba, nisam ja centar svijeta i zbivanja, ima bitnih i važnih ljudi oko mene koje volim i koji me trebaju a i ja njih isto trebam....

Ali ne, on nikad nije znao stati na loptu, on nikad nije znao iskreno porazgovari sam sa sobom, on nikad nije sam sebi znao i mogao priznati da griješi, priznati sam sebi da je u krivu, da se ne može i nije ok tako se ponašati. Nikad nije mogao razumijeti i shvatiti da njegove grube riječi i njegovo sebeljublje može tolerirati samo njegova mama, jer ona mu je mama, a mame sve podnose i trpe od svoje djece, jer su mame....

Tisuću riječi, stotine sati razgovora su otišle u beskonačnost jednog trenutka kada je odlučila da odlazi od njega, jer za njega očito nema spasa, jer on sam ne želi spas....Jer je njemu upravo tako dobro, jer uvijek naleti neka budala koja tolerira takvo ponašanje...

A ona?

Ona kao ona. Žena ratnica, buntovnica koja se oduvijek znala izboriti za svoje mjesto pod suncem. Nije ona htjela biti upravo takva, ali takva se rodila I nije znala biti drugačija, nije znala biti ovisna o nekom, nije znala biti mila I mirna kad se radilo o njemom integritetu, kad se radilo o njenoj slobodi, o onoj elementarnoj slobodi s kojom se ljudi rađaju.

Žustro se borila za svoju slobodu govora, slobodu razmišljanja, slobodu izbora, što njemu naravno nikad nije odgovaralo, jer njemu je trebala upravo jedna suprotna njoj. Njemu je trebala jedna mirna I tiha ženica koja bi poslušno klimala glavom na sve njegove zahtjeve, jedna koja bi odobravala sve njegove postupke pa maker bili I totalno krivi. Njemu je trebala jedna koja bi mu se danima divila zato što je njen alfa mužjak promijenio žarulju nakon 7 dana moljenja, da, njemu je upravo jedna takva trebala. Jedna koja će u svakom smislu biti ovisna o njemu, koja će u njemu vidjeti nešto sveto I božansko.

Život mu je poslao jednu potpuno suprotnu, jednu ratnicu, jednu koja ruši sve tradicije I lomi sve predrasude pred sobom. Poslana mu je da nešto nauči od nje. Nažalost, svaka životna lekcija košta I ako nešto što ti život nudi ne naučiš iz prve lekcije, ne prihvatiš na lijep, način onda te život malo jače prodrma I ponavljaju ti se lekcije u životu dok ne naučiš, dok ne shvatiš da neka posesivna ponašanja, neki sebični stavovi, neka ograničena razmišljanja koja su nam odgojem ili sredinom u kojoj živimo, tijekom godina nametnuti,nisu ispravni. Treba shvatiti iz lekcija koje ti život nemilosrdno baca ispred tebe, treba shvatiti da se neka ukalupnjena ponašanja trebaju mijenjati jer ne možeš naprijed, ne možeš napredovati….

A on kao on.

Od nje nije naučio ništa. Lupa I dalje po svom sa svojim do neba velikim egom. Život ga lupa po glavi svako toliko, život ga podsjeća da stane, da se osvrne oko sebe jer nije on centar zbivanja, centar svijeta. Ukazuje mu da ima ljudi oko njega koji ga trebaju, da ima ljudi oko njega na koje je potrebno obratiti pozornost, ali ništa. Životne lekcije mu prolaze ispred nosa, lupaju ga I ona zna da ga to boli, ali ne može on od svog ega I od tolike ljubavi prema sebi uvidjeti da ima ljudi koje boli, da postoje ljudi koji pate I koji nemaju.

Ne razumije on to, jer preuzak mu je vidokrug – od sebe I samo prema sebi.

Ego može biti zaista gadna I opasna zvijer ako je ne držiš na uzdama….

Gotovo svaki dan prolazim pored doma za napuštenu djecu i svaki dan pogledam tu zgradu. Zgrada me čini izuzetno tužnom, ne radi zgrade kao objekta, već radi klinaca čiji je to dom. U nekoliko navrata vidjela sam medicinsku sestru koja je klinca nosila u bolnicu ili tko zna gdje... Predpostavljam da je to domsko dijete...

Jednom davno sam i volontirala kratko vrijeme u toj zgradi ali nisam mogla...Nisam mogla gledati te klince i igrati se s njima kao da je sve u redu, jer nije sve u redu...Bilo mi je to jako bolno i teško i kukavički sam se povukla....Jebi ga, nije svatko za sve...

Na klince sam osjetljiva i ne mogu gledati da neko dijete odrasta u domu, da mu roditelji dolaze samo povremeno kao neki gosti na koji sat da bi se malo poigrali i pomazili s njime, ne mogu, to je nešto što je jače od mene i lomi me....

Ne osuđujem nikog, svaki roditelj zna svoju situaciju najbolje, svaki roditelj zna najbolje da li će mu dijete biti sretnije u siromašnom i oskudnom obiteljskom domu ili u nekoj ustanovi u kojem su djetetu zadovoljene barem one osnovne ljudske potrebe.

Ali čini me tužnom spoznaja da ta djeca odrastaju bez ljubavi, bez topline, bez onog nečeg zaštitničkog što im je potrebno, to je ono što me razdire kad vidim tu zgradu. Ne kažem da tete koje tamo rade da ih ne vole ili da su loše, ali ipak, mama je mama i nema ljepšeg nego kad te mama ili tata zagrle, kad su s tobom u svim tvojim malim problemima i u svim tvojim usponima, u svim tvojim fazama odrastanja....

Gledam svog sina, ma koliko god on mene "ispali", ja sam najsretnija kad smo nas dvoje skupa. Čak i kad ode kod tate, znam da je tamo na sigurnom i da mu je dobro, ali ipak kad je sa mnom ja imam neki svoj mir....

I onda kad se samo sjetim da smo prve zube odradili skupa, da svi njegovi prvi koračići su bili i moji prvi koračići, sve njegove prve riječi bile su i moje prve riječi, plivanje, skidanje pelena, popišani krevet, sva njegova veselja i radosti bile su i moje radosti, kao i sve njegove tuge bile su i moje tuge.

F. je imao jedan period od jedno 2.5 god. kad je bio užasno boležljiv i stalno smo bili i kod pedijatra i stalno smo bili na Kantridi i to smo odradili skupa...Nikad nisam dozvoljavala da bude sam u bolnici, uvijek sam okretala sistem naopačke i molila sve živo u bolnici da ostanem s njime. Samo je jednu noć prespavao sam u bolnici. Kad je imao operaciju, obzirom da mi je sestra medicinsko osoblje, organizirala sam nju da ostane s njim dok ne počne djelovati anestezija i da kad se probudi iz nje, da prvo što ugleda neka ugleda jedno toplo i poznato lice koje ga voli....

Sve temperature i sve neprospavane noći, ali baš sve do jedne, sve smo odradili kao jedan uigrani tim, s puno živaca, ljubavi i strpljenja iako kad ne spavaš nekoliko noći za redom to strpljenje često malo i popusti....Svako njegovo vađenje krvi i plakanje je bilo kao da meni vade krv i redovito su me sestre molile da izađem van ako to ne mogu podnjeti, ali ne, ja sam tu radi njega i ako ga mama ne tješi i ne zagrli kad mu je najteže, pa tko će ga onda zagrliti i utješti?

Prve puzzle, legiće, slikovnice, kazališta, prva slova, brojeve, pisanje, crtanje - sve su to neke male uspomene koje smo odradili zajedno, i nadam se da će se svega toga jednom sjetiti...

Nije baš sve uvijek bilo bajno, bilo je tu i kazni i malo po guzici i vikanja, ali sve su to čari odrastanja i čari roditeljstva...I to će mi jednom vjerojatno servirati s pitanjem: jel se ti mama sjećaš kad si mi brojala do 3 a ja ne bih poslušao pa sam morao sjediti u kazni onoliko minuta koliko imam godina?

Da i te kazne postoje u odrastanju, ali one su tu ne zato što roditelj klinca ne voli, ne, nego baš suprotno, zato što ga voli i upravo zato što svaki roditelj želi da jednom taj klinac postane netko, da postane nešto i da se ne srami svojih riječi i svojih postupaka....

I onda se opet u mislima vratim na odrastanje u domu i ne mogu a da me ne boli. Teška su to djetinjstva, teška su ta odrastanja...
Svi ti klinci, kao i moj, jednom će postati veliki i odgovorni ljudi, ali nažalost uvjiek će im nedostajati onaj jedan mali dio njih samih koji su izgubili u nekom domu, ne svojom krivicom.... I taj mali dio nikad i nitko im neće moći ni sa čim nadomjestiti jer oni koji su im to nešto trebali dati nikad nisu bili pored njih, svojom ili tuđom krivicom - nebitno...

Ovo je pismo je pismo jedne moje drage, slobodno je mogu nazvati prijateljicom, koja govori o borbi s kratkom i teškom bolesti svog malodobnog sina koji bolest nažalost nije pobijedio, govori o hrabrosti, govori o snazi i jačini jedne majke, jedne žene.

Duboko su me njene riječi dirnule jer sve smo mi žene, neke smo i majke a neke će to tek postati i zato ih prenosim i Vama.

Kroz ove njene riječi shvatiti će te da se nikad ne treba prestati boriti, da nikad ne treba pokleknuti i da nikad ne treba stati.

Kroz njene riječi shvatiti će te da kad nas uhvati tuga radi naših loših života i boli, da uvijek postoji nešto što je gore i da uvijek postoji netko kome je još gore i teže nego nama....

Kroz njene riječi shvatiti će te da u nama leži jedna velika snaga ......


"Imam potrebu da ovde prenesem svoja osećanja kroz koja sam prolazila poslednjih dana koje sam provela sa svojim sinom u bolnici. Mi smo bili u izolaciji, jer nije mogao ni prvu hemoterapiju da primi do kraja. Prekiinuli su je, jer je njegova krvna slika počela naglo da pada, odnosno njegov organizam nije mogao da primi celu dozu koja je bila potrebna. Jednostavno, kod njega je sve išlo "naopako" od samog početka. Operacija pršljena na kičmi, jer je tumor bukvalno "pojeo" pršljen i ostao je nepokretan, a onda i metastaze za samo oko mesec dana, koje su se proširile na pluća, ramena, jetru, limfne čvorove, debelo crevo, koštanu srž...To je bio tip raka kostiju i to rak koji se javlja kod jednog na milion njih. Dakle, nije mu ostavljen nikakav prostor za "manevrisanje", pa ni za nadu. To su lekari u Turskoj, kao i na Institutu za onkologiju i radiologiji jasno rekli. Mogućnost preživljavanja nikakva, a ono što se jedino može to je koliko-toliko produžiti život ili pokušati napraviti "čudo". Ja nisam verovala u to čudo. Nisam verovalo, jer sam i u takvim trenucima bila razumna i imala sam jasnu sliku ispred sebe, Rekla sam bila već tada nekim mojim bliskim osobama - "Dragan će umreti", ali to me nije opet sprečilo da mu olakšam sve ono što je bilo u mojoj mogućnosti da uradim. Nije bilo teško doneti ovakav zaključak, pored jedne realne slike i situacije koje imate pored sebe i pored njegovog horoskopa. Kada sam to dvoje spojila, još kada sam mu pogledala Solarnu kartu, sve mi je bilo jasno. Znala sam da ću izgubiti sina i da treba da se pripremim na gubitak, što sam svesno i polako počela i da radim. Čekala sam određene tranzite, pratila ih, čekala između ostalih tranzita i tog Meseca u Vodoliji, jer sam znala da tranzit Meseca kroz Vodoliju toga dana za njega može biti opasan. Čim je tranzitni Mesec u ranim jutarnjim satima ušao u Vodoliju toga dana 4. 04 ja sam u mojoj zatvorenoj grupi napisalla, "Mesec je ušao u Vodoliju". Dragan je izdahnuo toga dana u 15h05.

Poslednjih pet dana u izolaciji sa njim nisam oka sklopila, možda samo par sati za tih pet dana i bila sam prvi put u životu srećna što sam neispavana, jer sam što više vremena htela da budem budna, da ga gledam, presvlačim ga, čuvam...I, sve vreme dok sam bila sa njim, pripremala sam se na gubitak, padala, ustajala, pa bila i besna i ljuta...Na koga? Na život, na onoga gore i njegovo delenje pravde, na smrt...Znajući da boluje od najtežeg tipa raka i svesna činjenice, šta sve takva bolest može da donese, od strašnih bolova, amputacija delova tela, odgovarala sam sebi i na mnoga pitanja. Šta ako uđe u takvu fazu? Šta ako počne sa amputacijama, noge, ruke, bilo čega...? Tada sam donela odluku da to nikada ne bih dozvolila. Uzela bh "ispod ruke" što uopšte nije problem, "onu" injekciju i ja bih mu je dala. Zvuči verujem surovo, ali svaka druga odluka bi bila samo SEBIČNA, jer raditi tako nešto čoveku, pogotovo mladom čoveku i produžavati mu muke u čemu kraja nema govori o našoj sebičnosti. To su oni trenuci kada se mnogi kroz tu sebičnost ne mogu suočiti sa gubitkom po cenu svega, ne razmišljajući i ne interesujući ih koliko ustvari druga osoba pati i koliko se muči. Ja to nikada ne bih mogla da dozvolim, već bih "pustila".

Dragan je u ovoj teškoj bolesti otišao u najboljem trenutku, što je veliko olakšanje za mene. Otišao je pre nego što je ušao u tu ubitačnu fazu bolova i zbog toga mi je duša mirna. Nije se mučio, bar što se toga tiče. Najteže mi je bilo kada je imao neke želje vezano za hranu, da bi pojeo ovo ili ono, ali on danima nije mogao da jede. Ta bol je ostala kod mene, jer pored svih svojih snova koje nije ostvario, eto ni te sitne želje poslednjih dana nije mogao sebi da priušti. Parče pice, šnenokle, tafče na grafče, teleću čorbu...spominjao je šta bi dao za bar malo toga, ali nije mogao. Noć pre nego što će okončati svoj život, osetio je prvi bol ove podmukle i opake bolesti i to bol u ramenu i ruci. Pitala sam ga da mi opiše bol, da mi oceni taj bol ako spomenem skalu od 1 do 10. Rekao mi je u nekom položaju 7, a u nekom 8! Znala sam da je bol jači bar za jedan, jer je on bio od onih koji ne rado govore kada ih nešto boli, koji i prećute bol ili ga umanje. Dragan je bio asketa, što sam rekla i u razgovoru sa doktorom, a doktor je rekao da je taj asketizam primetio kod njega, jer kada god je ušao kod njega u sobu i razgovarao sa njim, nikada nije mogao kod njega da primeti bilo šta što vuče na težinu, teškoću, muku i sl. Dobio je tu noć injekcije i tablete protiv bolova. Kada je prepodne bila vizita, otišla sam do doktora da ga pitam sledeće, "Doktore, ako ostavimo ova čuda po strani, jer kada je ovakva situacija u pitanju, ja ne verujem u čuda, kažite mi koliko mu je ostalo od života?". Rekao mi je, "Njemu sada jetra počinje da otkazuje i on će pasti u komu". Sve mi je bilo jasno, izašla sam napolje, nisam imala više pitanja. Mesec je već bio u Vodoliji. Vratila sam se kod Dragana, a on je već počeo da se bori sa smrću koja je dolazila. Ne znam kako da vam objasnim rečima taj osećaj, ali to se jednostavno oseti u vazduhu, u sobi, oko nas...Bila je tu blizu, osetila sam to. Dragan se borio nekoliko sati da ne zatvori skroz oči, zatvarao ih je pa se onda naglo trgne i tako nekoliko sati, dok ih konačno nije skroz zatvorio. Nije znao šta mu se događa, jer nisam dozvolila da ode na takav način. Sve vreme, tih poslednjih sati sam mu govorila kako je dobio lekove i kako mora sada da zaspe i odmori, kako bi se lekovi bolje primili, a kada se probudi, ide kući, u školu, kod drugara...Govorio mi je samo, "Dobro". Mazila sam ga po čelu, glavi, kosi...da bi lakše i pre zaspao i da bi se umirio. To je bilo najbolje i najsrećnije rešenje za njega u tom trenutku i u takvom stanju. Tražio je jedino u tih nekoliko sati da mu pustim muziku i to Beogradski sindikat. Spominjao mi je tada i rimsko crastvo i Atlantidu i De Gola, Patona...on je imao uvek svoje teorije u vezi svega. Bio je uvek svoj. Čak mu je mozak i u tim trenucima radio 300 na sat. Dok sam svoju levu ruku držala ispod njegove glave i mazila ga po kosi, on je izdahnuo. Pokušao je nekoliko puta da dođe do vazduha, ali nije uspevao. Pokušao je nešto još da kaže, ali nije uspeo. Poslednja rečenica koju je rekao bila je "pogledaj gore, ima nešto belo, neka bela svetlost"...Znala sam da umire i nakon samo par minuta je umro. Otišao je neznajući sa kakvom se bolesti bori, znao je nešto, ali nije znao sve i otišao je ne znajući da umire. Otišao je baš kada je trebalo, ne dozovoljavajući da uđe još u teže stanje.

Ova dva poslednja dana ovde na FB postala sam prijatelj sa mnogim mladima iz Apatina koji su ga poznavali, sa drugarima iz njegovog razreda, škole, sa drugarima njegovog brata Uroša...Deco, negde sam već napisala, živite svaki dan kao da vam je poslednji u životu i budite svoji. Budite ono što jeste. Ne mojte biti ni ono što mama ili tata očekuju od vas, niti ovaj ili onaj, ako je to nešto suprotno od vas. Budite svoji, jer setite se da je i Dragan bio takav. Svoj, hrabar, buntovan, pun znanja sa kojim je čak izazivao profesore na časovima, jer je imao petlju da kaže, "to nije tako!"...Često su neki profesori ostajali bez odgovora na njegva pitanja, komentare, suprotstavljanja u mišljenju...Zato vam kažete, morate imati bunt i otpor u sebi, jer samo tako možete biti svoji i slobodni. Nedajte da vam bilo ko nameće nešto na silu ili nešto što vi ne želite. Takav odnos nisam ni ja imala sa Draganom.

A, ja? Ja sam posle ovoga postala još jača i hrabrrija. Dobila sam nekuu snagu. Snagu da se borim, što i jeste obeležilo ceo moj život, ali sada je ta snaga još više ojačana. Nema stajanja, treba da se svakodnevno stvara, da se bude kretiivan i da se borimo protiv svih onih koji gaze po znanju, umetnosti, poeziji, ljudima, po onima koji dele ljude na "ove " i "one", po onima koji plasirraju porke rata i mržnje, koji gaze po dostaojsntvu čoveka, protiv onih koji udaraju granice, žive u mraku, predrasudama, koji komeracijalizuju sve što je vredno, protiv dupelizaca, poltrona, snobova, ljigavaca...moja borba protiv njih i sličnih biće od sada još jača, jer ne mogu da dišem od njih, guše me i ne mogu ni da ih gledam čak ni u prolazu. Samo iskreno, hrabro i svi na crtu!"



Da, to je ona. od riječi do riječi ....jedna izuzetno snažna žena .... ti znaš, pozdrav....

O budućnosti najčešće ne razmišljam. Pustim je. Pustim je da postane sadašnjost, da vidim što će mi donjeti, a onda kada mi donese, što lijepo, što manje lijepo rješavam parcijalno stvar po stvar.

Budućnost je i tako neuhvatljiva, nemam nikakvih planova, jer često se dogodi planiraš jedno, a onda se život obruši na tebe i namtene ti nešto sasvim drugo, nešto što ne želiš, nešto što ne očekuješ. Imam kao i svi, imam želje.
Imam želje kako bih voljela da mi budućnost izgleda, imam vizije svog života a kako će ustvari biti sada ne znam....

Opet kažem, prepuštam to nekim drugim silama koje će mi složiti neki najbolji scenarij za mene, ma kakav god bio...

Ne bojim se života. Smatram da imam dovoljno snage u sebi da izdržaim, da mogu sve što mi život donese. Imam snage u sebi da se mogu nositi sa svime. Znam, da ako nekad i pokleknem i padnem, znam da je trenutno i da neću stati, moram ići dalje, jer to sam ja...

Ali ponekad mi se u glavu uvuku neki strahovi. Dogode mi se misli koje mi izazivaju strah. Ne volim te misli, pokušavam ih maknuti iz glave misleći na nešto lijepo. Svojim lošim mislima upravo prizivaš negativne situacije, zato ih mičem. Nekad ne mogu protiv njih, jače su od mene....

Nisu to neke neralne misli, to su sasvim normalne misli koje zadese svakog živog čovjeka na ovom svijetu. Svi smo mi ipak samo ljudi sazdani od emocija i misli....

Pitam se, da li ću imati snage da izvedem ovog malog na pravi put, ne, da li ću znati, da li ću to moći? Da li će mi jednom sin zamjeriti što sam otišla od njegova tate? Da li će me mrziti radi toga?

A šta ako ostanem bez posla?

Možda se moj sin jednom odluči preseliti kod svog oca, a šta ću onda?

Hoću li uz novog muškarca znati ponovo organizirati život? Hoće li biti dobar prema malom?

To su sve neka pitanja koja mi ponekad znaju proći kroz glavu i onda ostaju, i ostaju i ostaju, samo poput žive mjenjaju oblik, iz jednog u drugi... Baš me nekad zajašu, onako pošteno i ne skidaju mi se s leđa...

Znam da nemam odgovor niti na jedno od njih..... I znam da to nisu samo moja pitanja. Pitanja su svih onih koji su u sličnoj situaciji kao i ja...

Ali, opet na kraju nekako pomislim, ma šta god i kako god da bude - ma sve je to samo jedan jebeni život i nema se smisla opterećivati sa stvarima na koje i tako ne možeš baš previše utjecati....

Jedno samo sigurno znam .... Znam da ja to sve mogu ....

Često mi se desi da kad dođem u firmu, samo zabacim svoju torbu širom otvorenu na neku policu. Tada, tako širom otvorena iz nje vire sva čuda iz nje i plijene poglede mojih zbunjenih kolega.

Ponekad, sjedeći negdje dogodi mi se da zamolim nekog da mi doda torbu. Gotovo uvijek usljedi pitanje.

- Pa dobro, šta ti nosiš u toj torbi da je tako teška?

Uvijek me takva pitanja dobrano nasmiju jer u mojim torbama ima stvarno svašta, to je gotovo jedan svijet u malom. Nikad to nisu onako tipično ženske mini torbice u koje stanu novčanik, šminkica i možda poneki ključevi.

Ne, to su torbe poprilično velike. Moraju biti velike da bi sve moje bitne i važne stvari stale u nju.

Povremeno napravim inventuru svoje torbe, onako, čisto da izbacim smeće koje mi nije potrebno, ali ostali sadržaj ide uvijek svuda sa mnom.

Osim novčanika koji je povećih dimenzija tu su jedne naočale da bolje vidim i one crne naočale da nikog ne vidim (sunčane, naravno), onda, tu je uvijek jedna knjiga - moj jedini vjerni pratioc, jer nikad ne znam gdje ću uhvatiti slobodan trenutak da pročitam koji redak, jedna bilježnica prepuna ušiju koja je već u raspadnom stanju od silnog tramakanja iz jedne torbe u drugu, jer nikad ne znaš kada će doći neka misao koja je vrijedna da se pribilježi i naravno, etui s kemijskom olovkom i grafitnom olovkom. Dakle, moraš biti spreman uvijek .....

Tu se nađe još i popriličan broj računa iz trgovačkih centara, Lego kocke i različite igračkice (ipak ja imam klinca), hrpa papirića od čokolade, bombončića i sličnih malih slastica, jer mali se uči od malih nogu da se smeće ne baca po cesti, već ako nema kante za smeće onda se ti papirići bacaju mami u torbu, pa će mo to doma isprazniti. Mamina torba - kanta za njegovo smeće.

Naravno da su tu i moje Transurfing kartice od kojih se ja ne odvajam ni trenutak, jer ipak sam ja transurferica, pa tako gdje idem ja uvijek ide i transurfing sa mnom....

Zatim, tu su maramice za nos, mokre maramice, dezodorans jedan, pa dezodorans drugi, mala torbica sa priborom za moj make up, krema za ruke, jer ne volim kad su mi suhe ruke, pokoji svežanj ključeva.... Ah da, cigarete, naravno, bez njih nikuda, iako kao pušač ja nikad, ali baš nikad nemam upaljač, ni u torbi, ni u džepu, uvijek, ali baš uvijek žicam vatre, i tako već godinama.....

Smiješno je, znam, i meni je smiješno....

Oduvijek su me oduševljavale ženice s onim mini torbama u koje stane novčanik, šminka i mobitel......

Nikad nisam imala takvu torbicu i nikad je neću ni imati jer meni treba moja velika torba, i nosim je svaki dan, ali nikad mi nije bila teška.

Pa kako bi mi bila teška, kad ustvari bolje pogledaš, pa ta torba sam ja u stvari.

Moja torba - njen izgled i sadržaj je moj mali svijet, ta torba je oličenje mene i moje osobnosti....

Evo, kako možeš o ženama saznati puno samo pogledom u sadržaj njenog super saka....

Danas u vožnji ....

- Mama si ti sretna što imaš mene? - pita on
- Jesam - odgovaram
- A biš umrela da me nema? - kaže on
- Naravno da bih - odgovaram ja.
- Mama, ti moraš biti sretna što imaš sebe jer ja ću i tako jednom otići.... - kaže on i nastade muk


Ovo je današnji dijalog između mog petogodišnjeg sina i mene....

Kad mu se zagledam u njegove duboke smeđe oči često vidim jednu beskrajnu mudrost. Njegovim malim odrastanjem i njegovim izgovorenim riječima i malim mislima ponekad pomislim da je u njegovu dječjem tijelu zarobljena duša jednog starog mudraca. Često pomislim kako je taj mali ustvari jedna vrlo, vrlo stara duša koja je prošla već mnogo života....
Od trenutka kada je progovorio često zna izbaciti mudrost koja nikako nije prikladna za njegovu dob, ali ova danas me navela na razmišljanje i to na zaista veliko razmišljanje....

Ovo su male i nevine riječi jednog dječaka ali ustvari tako duboke i velike. Riječi koje bi trebale svakog čovjeka navesti na promišljanje...



Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I, premda su sa vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i duše,
Jer duše njihove borave u kući sutrašnjice,
koju vi ne možete posjetiti, čak ni u snovima svojim.
Možete se upinjati da budete kao oni,
ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unazad, niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su djeca vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom,
da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Stijelčevoj ruci bude za sreću
Jer kao što On ljubi strijelu koja leti,
Isto tako ljubi luk koji miruje.

Halil Džubran (Kahlil Gibran) Libanonski pjesnik i slikar
6. 12.1883. / 10. 04. 1931.

Ima li veće boli od te roditelj sahrani vlastito dijete?

Nema, definitivno nema.

Kažu, vrijeme liječi rane. Da, vrijeme liječi rane ali ne ove rane, ovo su rane koje nikad ne zarastaju i nikad ne nestaju. To su rane koje se odmakom vremena pritaje, a onda svako toliko iskaču van da te podsjete na neka prošla vremena dok je on još bio tu. Da te podsjete a je život ponekad nepravedan, da život može i da boli....

Sjete te na njegovo odrastanje, na prve zube, prve riječi, sjetiš se da je nekad tu sjedio, sjetiš se da mu je ovo bio najdraži film, sjetiš se njegovih prijatelja, sjetiš se svega, i tako iz dana u dan, ostaju samo sjećanja na neka minula vremena dok ste još bili sretna obitelj, ostaje neizdrživa bol, bespomoćnost .....

Nakon odlaska ta obitelj više nikad neće biti sretna kao što je nekad bila, neće više imati nikad onog elana s kojim bi pomaknuli planine i promijenili svijet, nema toga više jer jedna karika u lancu nedostaje...

Sve sreće su tako različite a sve tuge su tako iste .....

Sada ostaju samo pitanja i pitanja i pitanja na koja se nikad neće dobiti odgovor...

Zašto on? Zašto meni? Zašto baš sada? Zašto tako mlad? Zašto?

Sada ostaju maštanja da je moglo biti ovako ili onako, da je mogao upisati fakultet, da je mogao imati evo baš onu djevojku, da je mogao jednom imati baš ovakvog sina kakav je on....

Sada ostaje samo vjera da mu je sada lakše, da ga ne boli, da je negdje upravo sada sretan .....

Jelena, žao mi je .....

Komunikacija je važna za bilo kakve odnose, to znamo i bez istraživanja i psihologa i drugih velikih učenjaka i mudraca.

Slažem se u potpunosti, od šutnje, prešućivanja i zatvaranja očiju pred problemom nemamo ništa, samo je još i gore. Međutim, nitko se ne bavi problematikom, šta ako ti želiš razgovarati a nemaš s kime ili te onaj dotični ne čuje ili te ne želi čuti. O čemu se onda radi?

Neki pametni će reći da do svakog srca ima put i da se najtvrđi orah da slomiti.

I tu se slažem, ali kad nekog godinama vučeš za rukav i ti sam kao pojedinac uviđaš problem i pričaš o problemu koji želiš riješiti za dobrobit zajednice i vaših odnosa, a dotični zabije glavu u monitor ili se pravi lud, onda s godinama ti više dosadi pričati, pričati, moliti da se dotični otvori i kaže sve što mu je na srcu i duši.
A ako se i kojem slučajem nakon toliko godina prešućivanja otvori onda to više ne bude jedan mali problem kao što je bio u početku već to bude bujica teških i bolnih riječi koju je gotovo nemoguće zaustaviti a za riješiti sve prešućene probleme može samo jedna dobra vila sa čarobnim štapićem, a nekad možda ni ona...Zajebani su ti odnosi....

Zašto sve ne može biti jednostavnije?

Zašto si ne kažemo ono što imamo, zašto ne porazgovarati o onome što nam smeta i što ne želimo, zašto iskreno, ali baš iskreno ne reći što želimo i što očekujemo? Zašto?

S iskrenim i dubokim i ma kako bolnim razgovorom bilo bi sve puno lakše, trenutno možda i teže ali dugoročno definitivno sretnije...

Znam, sjećam se kada sam s njim htjela razgovarati o nečemu što me muči, pa taj je uvijek imao glavu u monitoru ili je negdje žurio, i nemam pojma koliko sam mu samo puta htjela taj monitor nabiti na glavu pa nek s monitorom na glavi žuri .....

A ono famozno pitanje - pa šta ti je? Jel te muči štogod?

Uvijek je odgovor bio, ništa, sve ok. I od tih odgovora bi mi se dizala kosa na glavi jer sam znala da nije sve ok, osjećala sam to, i ne treba meni puno da shvatim, psiholog sam ja, čitam ljude, a kako ne bih tek njega....
I onda počinje gatanje u glavi. Možda je ovo a možda je i ono, a možda nije ništa od toga...Uvijek neki možda koji tako tišti, tako gazi, tako sputava da ideš naprijed i hvataš jednu sretnu zajedničku budućnost...

Šta onda činiti?

Ništa, gutati knedle u grlu dok ne prođe, dok se ne ohladi i kada se ohladi, ti i dalje ne znaš što je bilo i koji je uzrok... Ili čekati dok ne svane jedan dan kada to sve izleti van iz čovjeka poput munje, i to ne samo ono što je bilo jučer. Već ono i što je bilo i jučer i prošli tjedan i prije mjesec dana i prije ne znam koliko, a onda je kasno, onda je definitivno kasno za rješavanje, za objašnjavanje, onda bude kasno za sve.... Tepih sa svim nagomilanim problemima ispod je počeo pucati, najprije lagano a onda je pukao do kraja, jer više nema mjesta.....

Ili pak situacija kad se dotični pravi glup, ta mi je jedna onako, malo žešća.....

Naravno, ti opet pričaš i pričaš i pričaš a on te bljedo gleda i pravi se da te ne razumije, jednostavno se pravi glup, jer je tako lakše. Ponekad se zaista lakše praviti glup nego se suočiti s problemom. Idemo linijom manjeg otpora....

I onda se ti zapitaš jel on stvarno glup ili se samo pravi glup?

Tada kreće moja legendarna rečenica - ako je stvarno glup i ne razumije što mu se priča, onda mu nema spasa, ostaje glup zauvijek, ali ako me dobro razumije i samo se pravi glup, e onda neka se nekom drugom pravi glup jer ja svoje živce nisam našlla na cesti.....

Postoje ljudi iz kojih je jednostavno prava umjetnost izvući riječ kad je riječ o nekom problemu, ljudi koji nemaju muda ili ne žele imati muda da se susretnu oči u oči sa samim sobom i tada su im krivi svi. Kriv im je cijeli svijet za sve.

S takvim ljudima je jako, jako, jako teško živjeti i razumijeti ih jer oni često ne razumiju ni sami sebe, nažalost....

"Budi uvijek spreman da kažeš što misliš i podao čovjek će te se kloniti."
- William Blake

Slušam neke svoje frendice kako kukaju na svoje muževe, te im nisu dobri, te im ružno govore, ponižavaju ih, vrijeđaju ih, nema ih po cijele dane, kao na poslu su a navečer odu s frendom na pivu i onda dođu doma pripiti, ne peru se po 7 dana, ne ševe se više kao nekad. Za ševu - em nemaju vremena, em su umorni, em su si više dosadili.....

Prestrašno!

Slušam ih, nekad mi ih je baš žao, nekad s njima i tim pričama umirem od smijeha, ali šta da im ja radim, pa same su si izabrale, nisam im ja nametnula.... Zla sam! Ali šta da im radim....

Sve češće čujem od njih, blago tebi, kako je tebi lijepo, ti sada baš uživaš.....

Blago meni?

Da, pa super je to stav, ali složi si i ti život kako želiš pa će biti i blago tebi..... Ako se sam ne pobrineš za neke stvari u životu, pa tko će se za njih pobrinuti? Nitko, moraš sam....Dovoljno je samo razmisliti što želiš, a što ne želiš i što možeš tolerirati a što ne i krenuti. Znam, nije to lako, ali kad kreneš onda više nema natrag i sama situacija te tjera naprijed. Jednostavno moraš naprijed....I tako, korak po korak, mic po mic, napraviš čudo....

Kaže mi jedna, ajmo reći frendica, u braku je, dakako, pa mladi smo a ne znam kad smo se zadnji put seksali???

Gledam je i ne vjerujem šta mi priča....Smijem se, šta da joj kažem....

- Djecu lijepo spremi za vikend kod none, idite na neki vikend u neke terme ili gdje već, malo opuštanja, malo vina, malo vrućih krpica, popkoja masaža i stvar će krenuti sama od sebe, ako tada ne krene onda traži ljubavnika, šta drugo....

Uostalom, dajte si oduška i dozvolite si da budete kao napaljeni tinejdžeri, eksperimentiraje, igre dvosmislenim riječima, igre pogledima, ma ima toga za održavanje i rasplamsavanje vatre, samo je potrebno opustiti se i maknuti si blokade iz glave....Čuda za pamećenje se daju napraviti samo je potrebno malo mašte, mašte, mašte i otpustiti kočnice - uspjeh je zagarantiran, nema šanse da bude loše....Nema!!!!! Krevet i spavaća soba - pa tko to još tamo radi???? Mislim stvarno????
I opet, opet sve ovisi o nama koliko se možemo opustiti i samo se prepustiti strastima.....

Usput, daj, pa ni jednom se muškarcu ne diže kad mu žena miriši na vojničku menzu, barem mislim.....Odvratna sam znam, ali to su priče iz života....Mislim, ja kad kuham gulaš i frigam ribe, pa sama se sebi gadim i jedva čekam tuš......

Ali zamisli, on dođe doma lud i napaljen i zgrabi ženicu a ona miriši na gulaš, skine je a ona u onim bapskim gaćama i još se k tome depilirala prošle godine, mislim....Svaka žena mora držati do sebe, ne radi muškarca već radi sebe....Znam, svakom se takvo što dogodi, ali razlika je u tome kad se takve stvari dogode a razlika je kad je to u kontinuitetu....

I zašto bi on trebao doći doma i zgrabiti ženicu? Zašto ta ženica ne bi njega zaskočila već na ulaznim vratima i šokirala ga jer danas nema PMS, jer danas nema migrenu, jer danas baš ona želi ...... Pa i ženice imaju svoje potrebe samo se o tome nekako malo priča.....

Treba držati do sebe, barem malo i poštivati svoje potrebe. Kad držiš do sebe i sam se bolje osjećaš...Kad imaš frizuru kakvu želiš, kad se malo našminkaš, pa obučeš nešto što ti se sviđa i dobro ti stoji, pa nitko mi ne može reći da nije tada sretan sam sa sobom...

Nitko!!!

I još kad na sebe staviš neku vruću crno crvenu krpicu koja malo otkriva, malo pokriva, pa ima da doma, ili gdje se već zateknete, bude vatromet za pamćenje...