Gotovo svaki dan prolazim pored doma za napuštenu djecu i svaki dan pogledam tu zgradu. Zgrada me čini izuzetno tužnom, ne radi zgrade kao objekta, već radi klinaca čiji je to dom. U nekoliko navrata vidjela sam medicinsku sestru koja je klinca nosila u bolnicu ili tko zna gdje... Predpostavljam da je to domsko dijete...
Jednom davno sam i volontirala kratko vrijeme u toj zgradi ali nisam mogla...Nisam mogla gledati te klince i igrati se s njima kao da je sve u redu, jer nije sve u redu...Bilo mi je to jako bolno i teško i kukavički sam se povukla....Jebi ga, nije svatko za sve...
Na klince sam osjetljiva i ne mogu gledati da neko dijete odrasta u domu, da mu roditelji dolaze samo povremeno kao neki gosti na koji sat da bi se malo poigrali i pomazili s njime, ne mogu, to je nešto što je jače od mene i lomi me....
Ne osuđujem nikog, svaki roditelj zna svoju situaciju najbolje, svaki roditelj zna najbolje da li će mu dijete biti sretnije u siromašnom i oskudnom obiteljskom domu ili u nekoj ustanovi u kojem su djetetu zadovoljene barem one osnovne ljudske potrebe.
Ali čini me tužnom spoznaja da ta djeca odrastaju bez ljubavi, bez topline, bez onog nečeg zaštitničkog što im je potrebno, to je ono što me razdire kad vidim tu zgradu. Ne kažem da tete koje tamo rade da ih ne vole ili da su loše, ali ipak, mama je mama i nema ljepšeg nego kad te mama ili tata zagrle, kad su s tobom u svim tvojim malim problemima i u svim tvojim usponima, u svim tvojim fazama odrastanja....
Gledam svog sina, ma koliko god on mene "ispali", ja sam najsretnija kad smo nas dvoje skupa. Čak i kad ode kod tate, znam da je tamo na sigurnom i da mu je dobro, ali ipak kad je sa mnom ja imam neki svoj mir....
I onda kad se samo sjetim da smo prve zube odradili skupa, da svi njegovi prvi koračići su bili i moji prvi koračići, sve njegove prve riječi bile su i moje prve riječi, plivanje, skidanje pelena, popišani krevet, sva njegova veselja i radosti bile su i moje radosti, kao i sve njegove tuge bile su i moje tuge.
F. je imao jedan period od jedno 2.5 god. kad je bio užasno boležljiv i stalno smo bili i kod pedijatra i stalno smo bili na Kantridi i to smo odradili skupa...Nikad nisam dozvoljavala da bude sam u bolnici, uvijek sam okretala sistem naopačke i molila sve živo u bolnici da ostanem s njime. Samo je jednu noć prespavao sam u bolnici. Kad je imao operaciju, obzirom da mi je sestra medicinsko osoblje, organizirala sam nju da ostane s njim dok ne počne djelovati anestezija i da kad se probudi iz nje, da prvo što ugleda neka ugleda jedno toplo i poznato lice koje ga voli....
Sve temperature i sve neprospavane noći, ali baš sve do jedne, sve smo odradili kao jedan uigrani tim, s puno živaca, ljubavi i strpljenja iako kad ne spavaš nekoliko noći za redom to strpljenje često malo i popusti....Svako njegovo vađenje krvi i plakanje je bilo kao da meni vade krv i redovito su me sestre molile da izađem van ako to ne mogu podnjeti, ali ne, ja sam tu radi njega i ako ga mama ne tješi i ne zagrli kad mu je najteže, pa tko će ga onda zagrliti i utješti?
Prve puzzle, legiće, slikovnice, kazališta, prva slova, brojeve, pisanje, crtanje - sve su to neke male uspomene koje smo odradili zajedno, i nadam se da će se svega toga jednom sjetiti...
Nije baš sve uvijek bilo bajno, bilo je tu i kazni i malo po guzici i vikanja, ali sve su to čari odrastanja i čari roditeljstva...I to će mi jednom vjerojatno servirati s pitanjem: jel se ti mama sjećaš kad si mi brojala do 3 a ja ne bih poslušao pa sam morao sjediti u kazni onoliko minuta koliko imam godina?
Da i te kazne postoje u odrastanju, ali one su tu ne zato što roditelj klinca ne voli, ne, nego baš suprotno, zato što ga voli i upravo zato što svaki roditelj želi da jednom taj klinac postane netko, da postane nešto i da se ne srami svojih riječi i svojih postupaka....
I onda se opet u mislima vratim na odrastanje u domu i ne mogu a da me ne boli. Teška su to djetinjstva, teška su ta odrastanja...
Svi ti klinci, kao i moj, jednom će postati veliki i odgovorni ljudi, ali nažalost uvjiek će im nedostajati onaj jedan mali dio njih samih koji su izgubili u nekom domu, ne svojom krivicom.... I taj mali dio nikad i nitko im neće moći ni sa čim nadomjestiti jer oni koji su im to nešto trebali dati nikad nisu bili pored njih, svojom ili tuđom krivicom - nebitno...
