Ima li veće boli od te roditelj sahrani vlastito dijete?
Nema, definitivno nema.
Kažu, vrijeme liječi rane. Da, vrijeme liječi rane ali ne ove rane, ovo su rane koje nikad ne zarastaju i nikad ne nestaju. To su rane koje se odmakom vremena pritaje, a onda svako toliko iskaču van da te podsjete na neka prošla vremena dok je on još bio tu. Da te podsjete a je život ponekad nepravedan, da život može i da boli....
Sjete te na njegovo odrastanje, na prve zube, prve riječi, sjetiš se da je nekad tu sjedio, sjetiš se da mu je ovo bio najdraži film, sjetiš se njegovih prijatelja, sjetiš se svega, i tako iz dana u dan, ostaju samo sjećanja na neka minula vremena dok ste još bili sretna obitelj, ostaje neizdrživa bol, bespomoćnost .....
Nakon odlaska ta obitelj više nikad neće biti sretna kao što je nekad bila, neće više imati nikad onog elana s kojim bi pomaknuli planine i promijenili svijet, nema toga više jer jedna karika u lancu nedostaje...
Sve sreće su tako različite a sve tuge su tako iste .....
Sada ostaju samo pitanja i pitanja i pitanja na koja se nikad neće dobiti odgovor...
Zašto on? Zašto meni? Zašto baš sada? Zašto tako mlad? Zašto?
Sada ostaju maštanja da je moglo biti ovako ili onako, da je mogao upisati fakultet, da je mogao imati evo baš onu djevojku, da je mogao jednom imati baš ovakvog sina kakav je on....
Sada ostaje samo vjera da mu je sada lakše, da ga ne boli, da je negdje upravo sada sretan .....
Jelena, žao mi je .....
Post je objavljen 05.04.2013. u 12:42 sati.