Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

O budućnosti najčešće ne razmišljam. Pustim je. Pustim je da postane sadašnjost, da vidim što će mi donjeti, a onda kada mi donese, što lijepo, što manje lijepo rješavam parcijalno stvar po stvar.

Budućnost je i tako neuhvatljiva, nemam nikakvih planova, jer često se dogodi planiraš jedno, a onda se život obruši na tebe i namtene ti nešto sasvim drugo, nešto što ne želiš, nešto što ne očekuješ. Imam kao i svi, imam želje.
Imam želje kako bih voljela da mi budućnost izgleda, imam vizije svog života a kako će ustvari biti sada ne znam....

Opet kažem, prepuštam to nekim drugim silama koje će mi složiti neki najbolji scenarij za mene, ma kakav god bio...

Ne bojim se života. Smatram da imam dovoljno snage u sebi da izdržaim, da mogu sve što mi život donese. Imam snage u sebi da se mogu nositi sa svime. Znam, da ako nekad i pokleknem i padnem, znam da je trenutno i da neću stati, moram ići dalje, jer to sam ja...

Ali ponekad mi se u glavu uvuku neki strahovi. Dogode mi se misli koje mi izazivaju strah. Ne volim te misli, pokušavam ih maknuti iz glave misleći na nešto lijepo. Svojim lošim mislima upravo prizivaš negativne situacije, zato ih mičem. Nekad ne mogu protiv njih, jače su od mene....

Nisu to neke neralne misli, to su sasvim normalne misli koje zadese svakog živog čovjeka na ovom svijetu. Svi smo mi ipak samo ljudi sazdani od emocija i misli....

Pitam se, da li ću imati snage da izvedem ovog malog na pravi put, ne, da li ću znati, da li ću to moći? Da li će mi jednom sin zamjeriti što sam otišla od njegova tate? Da li će me mrziti radi toga?

A šta ako ostanem bez posla?

Možda se moj sin jednom odluči preseliti kod svog oca, a šta ću onda?

Hoću li uz novog muškarca znati ponovo organizirati život? Hoće li biti dobar prema malom?

To su sve neka pitanja koja mi ponekad znaju proći kroz glavu i onda ostaju, i ostaju i ostaju, samo poput žive mjenjaju oblik, iz jednog u drugi... Baš me nekad zajašu, onako pošteno i ne skidaju mi se s leđa...

Znam da nemam odgovor niti na jedno od njih..... I znam da to nisu samo moja pitanja. Pitanja su svih onih koji su u sličnoj situaciji kao i ja...

Ali, opet na kraju nekako pomislim, ma šta god i kako god da bude - ma sve je to samo jedan jebeni život i nema se smisla opterećivati sa stvarima na koje i tako ne možeš baš previše utjecati....

Jedno samo sigurno znam .... Znam da ja to sve mogu ....