Nakon razvoda kroz čovjeka prolaze svakakvi osjećaji, poneki čak i jako strani i vrlo malo poznati ..... Sve ti se nešto ispremješa u glavi, u srcu, sve nešto naopako i tako od perioda do perioda....
Stvarno, život nakon razvoda je jedna lepeza osjećaja.....
Promatram sebe i ne mogu se načuditi sama sebi što me sve snađe s tim osjećajima. Čistim se, tijelo mi se čisti od nekog lošeg perioda, kao kad prestaneš pušiti pa ti treba jedan dobar vremenski period da ti se organizam očisti, tako i s razvodom. Potrebno je tijelo i dušu očistiti od loših emocija koje si godinama taložio u tijelu i umu. Da bi se unijeli neki novi osjećaji potrebno je napraviti mjesta za njih, stare treba odbaciti, izbaciti.....
Naravno da kada sam otišla najprije sam poradila na samopouzdanju jer mi je bilo nigdje, ali doslovce nigdje. Od jedne čvrste osobe koja je do nedavno bila puna vjere u sebe, u život, izašla sam iz braka jako prestrašena. Bojala sam se same sebe, nisam se smijala kao inače, bojala sam se ljudima reći.... Znala sam da u dubini sebe to nisam ja, jer nisam takva nikad bila, ali kad živiš s nekim godinama i kad ti taj svako toliko kaže da si glupa, nesposobna, loša domaćica i kad si ti za sve kriv, onda ma koliko osoba bila jaka u glavi, polako počne silom prilike vjerovati u to. Pa čak i ako se boriš s tim, ali usadi se nekako u tu glavu svašta. Počneš preispitivati samu sebe, i što je najgore, prihvatiš da si upravo takav. Nažalost, to se zove psihičko zlostavljanje i takvo zlostavljanje ostavlja posljedice. Moja vjera u sebe je bila na nuli, ali doslovce na nuli. Bojala sam se svoje sjene.
Rješavala sam to sama sa sobom kako sam znala i kako sam mogla, živeći dan za danom. Ne znam kako, ali nekako sam uspjela, valjda mi zato često i kažu da sam kao ptica feniks. Vremenom shvatiš da je on taj koji je iskompleksiran i isfrustriran i da se upravo zato tako i ponaša, jer se mora na nekom iskaljavati, pa je našao mene....
Onda mi je usljedio onaj osjećaj "svijet je moj", ja mogu sve, dobro, i inače imam često takav osjećaj i samopouzdanje mi nije baš stran pojam (osim na kraju braka), ali onda mi je bio ekstra velik taj feeling, držao me dosta dugo. Mislila sam da mogu svijet okrenti naopako samo jednim potezom. Tada o svom bivšem nisam razmišljala ni trenutka. Baš me bilo briga za njega i njegov život.... Živjela sam, frcala je iz mene pozitivna energija na sve strane i nije bilo te sile koja će me izbaciti iz mog ekstra filma....
Znao mi se ponekad ušuljati i onaj crv straha. Čisto da ne bude sve dobro. Zašto bi bilo dobro?
Mučila sam se mislima o klincu. Hoću li ga znati dobro odgojiti, hoću li ga moći sama izvesti na pravi put? Šta ću ako ostanem bez posla? Kako ćemo tada nas dvoje sami? Hoću li malom znati pružiti sve ono što mu treba? A šta ako ne uspijem, a šta ako ne budem mogla? Teška su to bila pitanja, mučila su me jako, ali to je ono realno, to je ono što svakog normalnog muči. I uvijek takva pitanja dođu navečer pa te lijepo ugnjave da ne možeš spavati.....
Zašto tu samo sebe guram kad mali ima i oca?
Iz vrlo jednostavnog razloga. Zato što ni prije nisam imala podršku, niti sam imala sigurnost uz njega i ne želim se sada zavaravati da će mi je možda dati. Upravo sada kad nismo skupa, tek sada neću imati ništa od njega. Kako on voli reći - sama si to htjela. Što je i istina, ali da mi je bilo dobro, nikad to ne bih napravila, nikad ne bih otišla.....
Jedan vrlo zanimljiv osjećaj je osjećaj indiferentnosti prema bivšem....Čovjek se polomio cijeli, završio je u bolnici a ja ništa. Nema slike, nema tona!
Iskreno, kad sam to čula bilo mi je tako svejedno radi toga što mu se dogodilo. Niti sam bila tužna, nisam bila ni sretna, nisam čak ni razmišljala o tome da li ga boli, nije me bilo briga kako mu je.....Ništa, ali baš ništa....Iznenadila sam sam sebe, nisam takva, imam osjećaje, brinem o drugima, žao mi ih je, pomažem, a sada ništa. Kao da se to dogodilo nekom anonimusu a ne mom bivšem.....
To me je držalo dosta dugo, ali taj se osjećaj potrošio i onda je usljedio neki novi....
Sada, što je sada?
Sada mi se događa nešto što mi se ne sviđa, ali i taj osjećaj moram odraditi.
Sada ga mrzim. Da, stvarno, baš ga mrzim, onako iskreno i duboko ga mrzim.
Zvuči grozno, ali tako je bez imalo uljepšavanja, i uopće ne želim pušiti one ženske fore: ja njega nisam nikad mrzila... Možeš mislit, jesi, pa barem jedan dan, ali jesi.....
Povrijedio me, jako me povrijedio... Osjećam se iskorišteno u svakom smislu, psihički, emotivno, materijalno, financijski, ma svakako, kako god se može nekog iskoristiti. Željela sam mu se osvetiti. Udarit ću ga tamo gdje ga najviše boli, udarit ću ga po financijama, tamo je slab....Sredit ću mu otkaz, jer kako sam mu sredila posao, tako ću mu srediti da ostane bez njega....
Grozno, sramim se.... Ove riječi nisu ja, ovo su riječi jedne jako povrijeđene žene koja trenutno mrzi.....
I onda si mislim, pa nisam ja da tu sudim, život mu je već presudio ..... Ostao je sam, nije svaki dan uz svog sina da ga gleda kako raste i da mu se divi, žena koju je volio ga je ostavila, što je veliki udarac njegovom egu, živi u jednoj prčiji, neki prijatelji su ga otkačili a oni i koji su ostali s njim, ostali su jer imaju koristi od njega....On nikad neće biti sretan, jer nije naučio biti sretan u sebi, nije naučio biti sretan sam sa sobom, nije naučio cijeniti ljude po onome što nose u sebi, već po onome koliko imaju....
Njegov najveći i najbolniji udarac je moja sreća ....
Sada konačno imam tu sreću jer živim punim plućima, opet jaka i opet ona ista stara kakva sam bila nekada....Tuga kod mene kratko traje.....
Ne želim da me netko krivo gleda jer otvoreno kažem da čovjeka trenutno mrzim. Ljudsko biće i imam osjećaje, nisam stroj i sve te faze nakon razvoda moram odraditi kao i svi... Nekad mi je teško, nekad mi je lakše, sada ga mrzim, to je samo sada i proći će, jer u mom srcu nikad nije bilo mjesta za mržnju prema nikom, pa neće biti ni prema njemu....Ali, idem, idem to je najvažnije, ne dam se i borim se iz dana u dan.....
Jebi ga, neki osjećaji traju danima, neki samo satima a neki mjesecima....Srećom oni pozitivni se mjere u mjesecima a oni loši u satima....
Pitam se koji je sljedeći osjećaj kad mi prođe ova mržnja...
Stvarno, treba preživjeti ovu paletu osjećaja koju nosi razvod.....
