Komunikacija je važna za bilo kakve odnose, to znamo i bez istraživanja i psihologa i drugih velikih učenjaka i mudraca.
Slažem se u potpunosti, od šutnje, prešućivanja i zatvaranja očiju pred problemom nemamo ništa, samo je još i gore. Međutim, nitko se ne bavi problematikom, šta ako ti želiš razgovarati a nemaš s kime ili te onaj dotični ne čuje ili te ne želi čuti. O čemu se onda radi?
Neki pametni će reći da do svakog srca ima put i da se najtvrđi orah da slomiti.
I tu se slažem, ali kad nekog godinama vučeš za rukav i ti sam kao pojedinac uviđaš problem i pričaš o problemu koji želiš riješiti za dobrobit zajednice i vaših odnosa, a dotični zabije glavu u monitor ili se pravi lud, onda s godinama ti više dosadi pričati, pričati, moliti da se dotični otvori i kaže sve što mu je na srcu i duši.
A ako se i kojem slučajem nakon toliko godina prešućivanja otvori onda to više ne bude jedan mali problem kao što je bio u početku već to bude bujica teških i bolnih riječi koju je gotovo nemoguće zaustaviti a za riješiti sve prešućene probleme može samo jedna dobra vila sa čarobnim štapićem, a nekad možda ni ona...Zajebani su ti odnosi....
Zašto sve ne može biti jednostavnije?
Zašto si ne kažemo ono što imamo, zašto ne porazgovarati o onome što nam smeta i što ne želimo, zašto iskreno, ali baš iskreno ne reći što želimo i što očekujemo? Zašto?
S iskrenim i dubokim i ma kako bolnim razgovorom bilo bi sve puno lakše, trenutno možda i teže ali dugoročno definitivno sretnije...
Znam, sjećam se kada sam s njim htjela razgovarati o nečemu što me muči, pa taj je uvijek imao glavu u monitoru ili je negdje žurio, i nemam pojma koliko sam mu samo puta htjela taj monitor nabiti na glavu pa nek s monitorom na glavi žuri .....
A ono famozno pitanje - pa šta ti je? Jel te muči štogod?
Uvijek je odgovor bio, ništa, sve ok. I od tih odgovora bi mi se dizala kosa na glavi jer sam znala da nije sve ok, osjećala sam to, i ne treba meni puno da shvatim, psiholog sam ja, čitam ljude, a kako ne bih tek njega....
I onda počinje gatanje u glavi. Možda je ovo a možda je i ono, a možda nije ništa od toga...Uvijek neki možda koji tako tišti, tako gazi, tako sputava da ideš naprijed i hvataš jednu sretnu zajedničku budućnost...
Šta onda činiti?
Ništa, gutati knedle u grlu dok ne prođe, dok se ne ohladi i kada se ohladi, ti i dalje ne znaš što je bilo i koji je uzrok... Ili čekati dok ne svane jedan dan kada to sve izleti van iz čovjeka poput munje, i to ne samo ono što je bilo jučer. Već ono i što je bilo i jučer i prošli tjedan i prije mjesec dana i prije ne znam koliko, a onda je kasno, onda je definitivno kasno za rješavanje, za objašnjavanje, onda bude kasno za sve.... Tepih sa svim nagomilanim problemima ispod je počeo pucati, najprije lagano a onda je pukao do kraja, jer više nema mjesta.....
Ili pak situacija kad se dotični pravi glup, ta mi je jedna onako, malo žešća.....
Naravno, ti opet pričaš i pričaš i pričaš a on te bljedo gleda i pravi se da te ne razumije, jednostavno se pravi glup, jer je tako lakše. Ponekad se zaista lakše praviti glup nego se suočiti s problemom. Idemo linijom manjeg otpora....
I onda se ti zapitaš jel on stvarno glup ili se samo pravi glup?
Tada kreće moja legendarna rečenica - ako je stvarno glup i ne razumije što mu se priča, onda mu nema spasa, ostaje glup zauvijek, ali ako me dobro razumije i samo se pravi glup, e onda neka se nekom drugom pravi glup jer ja svoje živce nisam našlla na cesti.....
Postoje ljudi iz kojih je jednostavno prava umjetnost izvući riječ kad je riječ o nekom problemu, ljudi koji nemaju muda ili ne žele imati muda da se susretnu oči u oči sa samim sobom i tada su im krivi svi. Kriv im je cijeli svijet za sve.
S takvim ljudima je jako, jako, jako teško živjeti i razumijeti ih jer oni često ne razumiju ni sami sebe, nažalost....
"Budi uvijek spreman da kažeš što misliš i podao čovjek će te se kloniti."
- William Blake
