Ima li prijateljstva nakon razvoda?
Gledajući njih dvoje - nema!
Sada kada je dovoljno vremena prošlo i kada su se stvari i nerazrješene situacije slegle trebali bi biti prijatelji. Mislim, ne prijatelji u pravom smislu riječi, ali barem bi trebali održavati neke normalne odnose u spomen na neka bivša sretna vremena koja su sada iza njih i plodova njihove nekadašnje ljubavi.
Ali ne, to tako ne ide. Bilo bi presavršeno, bilo bi prejednostavno kada bi to bilo samo tako.
On je jako razočaran u nju, povrijedila ga je kao nitko do sada s time što mu je učinila. S time što ga je ostavila, jer ipak je on u svojoj glavi jedan alfa mužjak kojem to nitko ne može napraviti, pogotovo ne jedna žena. On je alfa i omega od postanka svijeta ali ne zato što je on zaista takav nego je on u svojoj glavi uvjeren da je on upravo takav, i nema te sile koja bi ga uvjerila u suprotno. Ali kako naš narod kaže, jednom vrag dođe po svoje i napravi reda u totalnom neredu.
Poznavajući ga, nikad on i nije bio ustvari toliko loš. Ali ta njegova dobrota je bila samo jedna dobro uigrana predstava za širu javnost. Oduvijek je imao jedno lice za okolinu, za roditelje, za prijatelje, za suradnike a kući je skidao masku i postao bi ono što zaista i jest.
Kući je bio jedan psihički zlostavljač koji je sustavno i polako radio na rušenju njenog samopouzdanja. Vrijeđanja, ismijavanja, potcjenjivanje i ružne riječi koje su bile upućene njoj su bile nešto što je normalno, nešto što se podrazumijeva. Svakim potcjenjivanjem nje on je samo hranio svoj ego, samo je na takav način dokazivao koliko je jadan, koliko je nesiguran i koliko je ustvari iskompleksirana ličnost.
Jedna čvrsta i stabilna osoba nikad neće sustavno potcjenjivati onog drugog.
Ali on je to radio, skoro pa svaki dan jer je samo na takav način mogao sam sebi dokazivati vlastitu kvazi superiornost, dokazivati vlastitu moć, a ustvari polako se dokazivao samo koliko je jadan, koliko je bijedan i bezvrijedan....
Svojim potcjenjivanjem i omalovažavanjem rušio joj je samopouzdanje i napravio je od nje jednu nesigurnu i uplašenu ženicu.
Na takav način htio ju je učiniti zauvijek vezanom za sebe, jer, kuda bi jedna uplašena i žena koja se boji i same sebe mogla otići?
Nikud. Takva nije u stanju ni glas dignuti a kamoli pokupiti svoje stvari i nestati.
Nije ona oduvijek bila takva. Sjećam se je kao jedne osobe pune života, pune nade i oduvijek je bila sretna i nasmijana. Kad bi sve otišlo u nepovrat ona bi uvijek našla neku svjetlu nit za koju bi se uhvatila i dizala moral svima. I kad joj je bilo najteže ona se smijala. Samo oni koji su je dobro poznavali vidjeli bi jednu patnju i tugu u njenim očima. Vidjeli bi jedan krik i jedan poziv u pomoć.
U početku njihovog braka nije bilo tako. Bilo je idilično, voljeli su se, on je bio gentleman. Vremenom maske su padale, jedna po jedna. Tijekom godina shvatila je s kim živi, s kim spava, skidala ga je kao kapulu, ljusku po ljusku i došla do srži. Shvatila je da živi s jednim velikim manipulatorom koji uvijek sve izokrene u svoju korist, koji je uvijek u cijeloj priči jadan i žrtva.
Ona mu se opirala, borila se, nije dala da viče na nju, da je vrijeđa, jer ni jedno ljudsko biće to nije zaslužilo. Pokušavala je svaki sukob s njim riješiti diplomatski i bez grubih riječi. Shvatila je vremenom da s takvim čovjekom moraš igrati upravo na isti način kao i on inače ti nema spasa.
Moraš igrati prljavo, moraš biti grub, mora te se čuti inače si gotov.
Borila se za svoje mjesto pod suncem, borila se za sebe ali nije imala više snage kao nekad, nije bila jaka kao što je to nekad bila. Višegodišnje sustavno psihičko zlotavljanje napravilo je svoje, uzelo je danak. Sumnjala je u sebe u svakom trenutku, sumnjala je u ispravnost svojih riječi, u ispravnost svojih postupaka....
Vremenom je odustala od borbe i prepustila se. Odustala je, pala je, nije više imala snage.... Iz dana u dan je sve više propadala, sve je više kopnila. Nije se više smijala i nije više bila sretna. Venula je kao jedan cvijetak. Znala je da život koji sada vodi da nije njen život i da nije sretna i da ovako ne može.
Kao ranjena zvijer koja ne odustaje, u borbi za životom zadala mu je zadnji i najbolniji udarac. Bio je to onaj podmukao udarac koji ne očekuješ, onaj udarac koji najviše boli, onaj udrac ispod koljena....
I gledam je sada, sretna je, smije se. Ona se opet onako gromoglano i iz srca smije kao što je to jednom nekad radila. Cvijetak je opet procvao i nikad nije bio ljepši nego što je sada. Cvijetak u punom svom cvatu, lijep i mirišljav, baš kao i nekad.
Pitam je za njega, što je s njim?
Kaže ništa, opet on po svom i po starom. Vjerojatno vreba neke nove žrtve za svoje podmukle igre..
Želi biti s njim u dobrim odnosima barem onoliko koliko mora, ali s njim je to gotovo nemoguće. I sada kada je među njima sve gotovo on je i dalje hrabar da je vrijeđa i da viče na nju, naravno, kad se vide ili kad se čuju, što je vrlo rijetko....
Nema tu "prijateljstva", nema tu više normalnih odnosa nakon svega što je s njim prošla. Nema, jednostavno nema. Ono što kažu ljudi da treba vremena je čista laž i zavaravanje samog sebe.
Sama se divim ljudima koji nakon razvoda mogu biti u prijateljskim odnosima. Vjerojatno to i postoji ukoliko su obje osobe normalne, zdrave, zrele i shvaćaju da stvar ne funkcionira, ali ako imaš posla s manipulatorom koji te godinama zlostavlja, e onda samo želiš jednu veliku i moćnu gumicu da ga zauvijek izbrišeš iz svog života jer oporavak nakon jednog takvog traje i traje i traje a nekad pojedine rane nikad ni ne zacijele kao jedan podsjetnik na neka bolna vremena .....
Kaže ona: Jebi ga, jednom zlostavljač, zauvijek zlostavljač .....
Post je objavljen 15.04.2013. u 08:15 sati.