Danas mi je kolegica saznala da ima rak.
Jedino što sam čula od nje u tom trenutku je bilo:
"Ja želim još živjeti!!!!"
Njena rečenica me nagnala na razmišljanja o nama ljudima. Kakvi smo to mi ljudi?
Koliko ne znamo cijeniti život koji nam je dan na dar!
Tek kad shvatimo da nešto gubimo onda to počinjemo cijeniti. Onda tek počinje borba za životom, jer smo bolesni i zato što su nam dani možda odbrojani.
Zar nam je u životu potrebna bolest da nas osvijesti da se trebamo radovati životu, da se trebamo radovati svakom danu ma kakav on bio. U svakom danu našeg postojanja postoji ono nešto lijepo, ono nešto čarobno, neka magija života.
Ali ne, zašto gledati ono dobro i pozitivno što nam ulazi u život kad je lakše gledati i okretati se prema onim lošim i negativnim trenucima. Okretati se prema trenucima koji nam unose strah, brigu i nepovjerenje prema svijetu.... Tako je lakše a ustvari tako je mnogo teže.
Svaki dan smo opterećni novcem, minusima, kreditima, poslom, čišćenjem, kuhanjem, međuljudskim odnosima, zamjeramo si, mrzimo se, ne veselimo se, bojimo se onog što nam nosi sutra, nesigurni smo u sebe, iskompleksirani. Usudila bih se reći, tako smo bijedni i jadni....
Onda ti dođe dan kad saznaš da si bolestan, i to jako bolestan i postaješ svjesan trenutka da su ti možda dani na ovom svijetu odbrojani. Shvatiš da ti se možda bliži kraj i cijelokupni pogled na svijet se odjednom mijenja. Sve ti postaje drugačije. Mijenjaš listu prioriteta u životu.
Odjednom ti minusi na bankovnom računu, krediti, besparica, ljudi, odnosi, svađe, mržnje i sve negativne situacije postaju nebitne, sve je to u drugom planu.
Odjednom želiš samo jedno, a to je život, želiš život, želiš živjeti!
Konačno pod pritiskom teške bolesti počinjemo cijeniti život i sve ono što nam nosi. Radujemo mu se, slavimo ga.... Ma kakav god da bio, nije važno, samo da još živim. Strašno je to! Shvatiš da sve stvari koje te muče u životu jesu bitne, ali nisu baš toliko jako, jako bitne, riješive su...Sve se u životu riješi, uvijek se kockice poslože, prije ili kasnije, ali se poslože....
Strašno je to što tek kad postaneš svijesan svoje smrtnosti ustvari počinješ živjeti i slaviti život!
I zato neću više da se ničim zamaram i opterećujem.... Jednostavno, život je jebeno prekratak .....
Post je objavljen 26.04.2013. u 23:00 sati.