Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Dragi blogeri,

iskreno Vam želim sve najbolje u novoj godini, želim Vam još puno dobrih i iskrenih komentara, postova.... Želim Vam puno smijeha i radosti, jer svi smo nekako tu jedni radi drugih, i onda kako je Vama, tako je i meni, i obrnuto....

Ako čitam vaše vesele i smiješne postove i ja sam sretna s vama. Ako čitam poneke vaše tužne postove i ja sam tužna s vama....

Drago mi je da ste ovdje i drago mi je što ste mi pomogli i uljepšali ovaj moj mikro svijet .... Hvala Vam svima i još jednom iskreno Vam i od srca želim sve najbolje....

Ljubim Vas svih :)

Danas sam se silom prilike morala susresti sa svojom bivšom sveki (svekrvom).
Susret s njom prođe skoro uvijek više nego dobro ali me gotovo uvijek kao prava, prvacata sveki s nečim iznenadi, pa tako i danas. Ni današnji susret nije prošao bez da me šokira. Često je mene teško šokirati jer sam uglavnom tolerantna ali ona me obori skoro uvijek s nogu svojim komentarima.
Ušla sam u njen stan i dovela joj unuka, ma nisam ni jaknu htjela skinuti jer sam u svakom trenutku bila spremna pobjeći od nekih njenih pitanja ili komentara koje nikako ne želim slušati. Ali, zajebala me stara, opet i ponovo...
Tako mi lagano ćakulamo, ja na nogama u jakni spremna na bijeg prije nego ona ispali otrovnu strelicu iz usta a ona, onako lagano, kao prava sveki, s kavicom i cigarom u ustima....I tako razgovor lagano ide...
Kaže ona meni u jednom trenutku.

- Ajme mala, tebi što je gore u životu ti sve bolje izgledaš! Ti sva sjajiš bez obzira koliko ti je grozno i teško!

Bilo je tada potrebno da ja nešto kažem, ali ja nisam mogla iz otvorenih ustiju riječ izgovoriti. Opet me ispočetka šokirala samo tako, opet me ostavila bez teksta, što baš i nije lako kod mene, ali njoj to ide.
Često pred njom zašutim zato što je poštujem, zato što je starija i zato što je majka mog bivšeg, a često i zašutim jer me njen komentar ostavi bez teksta.
Od kada sam otišla od njenog sina, sto puta sam joj rekla da je meni sada konačno dobro, da sam ja sada konačno sretna i da su moja krila sada toliko velika i raširena kao da nikad neću prestati letjeti...
Moja sreća je uzrok mog sjaja i ljepote a ne moja nesreća što sam još jedna rastavljena u Hrvatskoj i moj kao težak život....
I onda ja mislim, pa dobro, zašto ona ne može konačno prihvatiti da sam ja sretna, da je meni dobro, da idem dalje, da ne trebam nikog od njih.
Nikad nisam o njima ovisila niti malo, ma ne samo o njima, nego o nikom....
Sto i jedan put sam joj rekla da je meni rastava donjela dobro, a ne loše, ali doslovce barem sto puta jedan te isti izgovoren tekst a ona opet pili po svom, kao da nikad nije ni čula što sam rekla ili jednostavno ne želi čuti što ja pričam.
Ne znam, možda i nju to boli i nije joj lako jer je i ona sama jedna razvedena žena, koja je sama samcata odgojila i podigla na noge svoja dva sina, koji su takvi kakvi jesu.
Stariji sin, slobodni boemčina, dužan i Bogu i vragu i državi i bankama ali pun duha, naravno, i sam razveden – ostavila ga žena. Mlađi sin, traži posao, moli Boga da ga ne nađe, slobodan stil života i svijet je njegov – razveden, i njega je žena ostavila (ja).

Ponekad je ona meni znala reći – znam ja kako je tebi, jako ti je teško, i ja sam ostala sama s djecom i bilo mi je gorzno i teško...

A onda ja nju gledam i pitam se u sebi – pa dobro draga ženo jesi li ti normalna? Jel ti slušaš sebe, što ti govoriš?

Razlika u tijeku našeg života je ogromna i neusporediva....

Moja sveki je bila ostavljena s dvoje malodobne djece, brak je više godina pokušala spasiti na sve moguće načine, trpila je sve i svašta, naravno, da bi spasila taj jebeni brak....

Ja, ja nisam ostavljena, ja sam ostavila i otišla. Ja se za brak neću boriti pod svaku cijenu. Da bih spasila brak učinit ću sve što mogu, ma i potrpit ću svašta, ali za sve postoje granice do kuda se smije ići. Ukoliko se prođe i ta granica ja više ne toleriram, ja više ne trpim, ja odlazim, bilo kuda i bilo gdje, sve ostavljam, dižem ruke i idem....

I nije mi teško, možda bi mi trebalo biti, ali nije.. Tu i tamo iskočim iz tračnica i pomalo se pogubim ali saberem se i nastavim dalje... Nije mi teško jer imam onu neku sigurnost, poleđinu, roditeljsku potporu, posao, stan i najvažnije – zdravo dijete....

I bude mi grozno kad čitam ispovijedi žena koje su gotovo skoro pa same sa svojom djecom na svijetu, prepuštene same sebi....Tako je jednom bilo i mojoj sveki....

I ma koliko god mi nekad ide na živce sa svojim ubojitim komentarima upućenim meni i samo meni, toliko mi je i bude žao jer prošla je ona svoje u životu što je imala, a opet s druge strane, iskreno, puno mi je i pomogla....

Ponekad se osjećam prazno, onako iznutra prazno i često si mislim što mi to još nedostaje da budem potpuna.
Što još nedostaje jednoj ženi koja ima gotovo sve?
Pogledam u ormar iz kojeg ispadaju komadi nove odjeće i razumijem da mi ništa ne treba ali opet si nešto kupim, na kraju nije mi ni to dobro.
Opet i ispočetka nisam sretna iznutra, moja duša ne osjeća onu sreću kako bi trebala, jednostavno mi je nešto šuplje u cijeloj priči...
I tako se danima tražim, sama po sebi kopajući sve dublje i dublje kako bih našla uzrok tog mog ne lošeg ali ne i dovoljno dobrog stanja.
Ja tražim u sebi samo ono stanje neke sreće, neke ispunjenosti, ali one duboke i jake ispunjenosti. One ispunjenosti koja te nosi i koja ti otvara i sva ona zatvorena vrata, evo, upravo takve.... Da, mogu sa sigurnošću tvrditi da takvo stanje definitivno postoji. Postoji stanje u ljudskoj svijesti, koje te nosi kao na krilima, postoji stanje, koliko god djelovalo nevjerojatno, stanje gdje se čovjeku u njegovom malom i tihom životu događaju čuda i ostvaruju želje, ostvaruju se misli...
Stvarno je ponekad dovoljno samo poželjeti i eto, to što želiš, to je tu...
Zaista ne znam kako funkcionira taj svemir i kako neki ljudi u životu imaju više sreće a neki je nemaju uopće, ne znam, nije mi to nikad bilo jasno, iako često uhvatim samu sebe kako razmišljam o tome....
Ali evo, gledam svoj život sada, onako retrogradno, sve onako kako sam ja jednom zamišljala i maštala o tijeku svog života, ustvari kako bi on trebao izgledati, evo, upravo mi se tako i sve po redu događalo...Pa čak sam često u šali pričala da ću biti razvedena, eto i to mi se dogodilo...Oduvijek sam željela imati sina, evo i njega imam, i tako još nebrojeno primjera. Poneki primjeri i poneke moje želje su toliko veliki i jaki da bi bile slučajne podudarnosti...
U slučajnosti u životu ne vjerujem.
Vjerujem samo da je sve sa svrhom i razlogom.
Vjerujem da ništa nije za bez veze.
Roditelji, sestre, braće, sinovi, kćeri, prijatelji, muževi, ljubavnici, svi su nam tu radi nečeg, radi nekog iskustva, samo ovisi o nama da li smo dovoljno otvoreni da primjetimo, da razaznamo, da shvatimo i naučimo zbog čega su nam došli?
Što trebamo naučiti od njih?
Koju nam poruku nose?
Često nam učitelji samo prohujaju kroz život a mi ih i ne primjetimo ili ne stignemo obratiti pozornost na njih jer su tako tihi, tako neprimjetni...
Ili pak oni drugi, projure nam kroz samo mali dio našeg života i sve nakon njih nije isto, ostave posjedice kao da je tuda prošao u najmanju ruku barem tsunami....
Čitala sam u nekim pametnim knjigama, da kad je ljudsko biće na ispravnom putu, na dobrom putu svoje duše da mu se tada razna vrata otvaraju...
Meni se otvaraju razna vrata i debelo sam svjesna toga i još deblje ne sumnjam u to ni najmanje, ali...
Uvijek postoji onaj ali....
Pitam se na kakvom sam ja to putu sada?
Koji je uopće ispravan put za bilo koga od nas?
Ili, pak, možda se meni i uopće ne „otvaraju nikakva vrata“, već sam ja samo jebeni vječiti optimist pa ono loše često i ne primjetim dok me ne opali po glavi da padnem....

Često sam znala čuti kako ljudi kažu da je tanka granica između ljubavi i mržnje. Ta rečenica mi nikad nije bila jasna u potpunosti, uvijek sam se pitala kako je to moguće i da li to postoji u stvarnom životu ili je to samo još jedan od citata iz neke davno pročitane knjige.
Sada mi je nažalost potpuno jasno što to znači, sada, ne samo da mi je to jasno teoretski, nego mi je jasno nažalost i u svakodnevnom životu, dakle, u praksi. U praksi s mojim bivšim.
Taj fenomen ljubavi i mržnje me naprosto oduševljava i često razmišljam što se to u čovjeku tako pokrene da mrzi, ali onako duboko mrzi nekog s kim je do prije neki dan dijelio gotovo sve.
Sada, prvi put u svom životu se susrećem s tim osjećajem istinske i duboke mržnje prema nekom i mogu reći da nikog nisam mrzila do sada, valjda zato što nisam nikom kao njemu dopustila da prodre u mene toliko duboko, da se uvuče u sve pore mog života, da se miješa, da odlučuje i da sve nešto radi sa mnom ili umjesto mene. Totalno nepoznat osjećaj sve do sada... Najbolje se osjećam kad se ne vidimo i ne čujemo, tada sam mirna, tada je moj svijet na sigurnim i čvrstim nogama.
Ne mislim na njega, ne mislim ni na što vezano za njega, moj život tada jednostavno samo klizi, ali kada samo dobijem njegovu poruku ili me nazove jer treba malog ili ne daj bože da se moramo naći, kao npr. danas, ja izgubim svaku kontrolu nad sobom za čas, za djelić sekunde ja više ne znam tko sam, tada se pretvaram u nešto što nisam, pretvaram se u demona ubojitog jezika koji samo čeka trenutak kad će ispaliti iz ustiju onu otrovnu, najotrovniju moguću rečenicu da ga povrijedim.
Pa čak i danas, on je došao u tako prijateljskom raspoloženju a ja sam samo vrebala i čekala kada ću ga verbalno zaskočiti i i sasuti mu u lice sve što imam. I što imam od toga?
Ništa, baš ništa, samo sam još gore sama sa sobom, meni je na kraju gore od svega toga, meni se povraća i imam želučanu nervozu.
A on?
On ništa, barem ne izvana, iznutra ne znam. Valjda je i on oguglao na moje otrovne i fino upakirane komentare koje mu dijelim s dozom onog otrovnog smiješka i sjaja u mojim crnim očima.
I tisuću puta sam sama sebi rekla i obećala si da neću više tako, da ne želim više tako jer to nije u opisu mene, ali na kraju opet ponovim sve isto ako ne i gore.
I onda sam ljuta na sebe. Zašto sam opet tako glupa, jer on vjerojatno razumije da to iz mene govori ona povrijeđena i razočarana ja, i onda vjerojatno uživa u mojoj bespomoćnosti i koprcanju u vlastitim sranjima.
A ja, kao ja, jezik mi je najjače oružje i koristim ga maksimalno koliko mogu i kad god mogu... Taj moj jezik je nešto što me koštalo u životu bezbroj puta i naučila sam ga često držati za zubima jer je tako bolje za mene ali s njim ne mogu, moram progovoriti na onaj loš i ružan način, na onaj način kakvog se kasnije sramim.
Moram progovoriti na način da sam sigurna da sam ga povrijedila, da ga boli, jer i mene bole svi njegovi postupci i teške riječi koje sam samo potisnula u ladicu sjećanja koja se zove ON, ali ih nikad nisam i neću zaboraviti jer ja takvo što ne zaboravljam, pogotvo ne zaboravljam nekom tko mi je bio centar svih mojih svjetova i centar svih mojih planova i želja...
I onda se javlja jedna druga misao.
Misao da će to sve jednom proći i da će to jednom biti stvar neke moje daleke prošlosti koje ću se sjećati onako kroz maglu, uz put i s dozom gorčine u ustima.
Jel postoji negdje u svemiru odgovor koliko vremena je potrebno da to nešto prođe?
Koliko treba vremena da se čovjek očisti od svih loših osjećaja prema bivšem, prema propalom braku ili koliko je potrebno da se čovjek ohladi od cijelokupne situacije i jednostavno krene svojim putem dalje kao da nikad nije ništa ni bilo?
Pitam, čisto da se znam psihički pripremiti što me još čeka, eto, čisto da ne budem nespremna?
Da, nitko to ne zna i nitko to nikad neće znati, sve je to tako subjektivno i ovisi o mali milijun usputnih stvari i stvarčica...Samo je jedno sigurno i neupitno, a to je vrijeme. I muka mi je od tog jebenog protoka vremena jer je toliko tiho i kao nebitno a u stvari je izuzetno bitno. Za sve ti je u životu potrebno vrijeme, potrebno ti je da zaboraviš, potrebno ti je preboliš, oprostiš, vrijeme je potrebno i da se zaljubiš, zavoliš... I tako, ustvari stalno se vrtiš u krug, od vremena do vremena....

Oznake: vrijeme

Izašla sam iz braka sa čvrstom odlukom da se u takav brak više ne vraćam, da se njemu više ne vraćam, nikada.
Sama sam tako odlučila i stojim pri tom svakim djelićem svoga bića.
Ne želim takav život, ne želim takav odnos, odnos prema meni, odnos prema životu.
Ne želim biti tako mala, jer ja nisam mala.
Ja sam velika i uvijek ću biti "velika" jer svaki moj dan je "velik", jer svaki moj potez je "velik" a on me učinio tako malom, malom i prestrašenom.
Kada sam se odlučila na odlazak bila sam svjesna što činim i zašto to činim ali tada nisam bila svjesna što me čeka.
Sada, nakon nekoliko mjeseci što više nismo zajedno, sada sam svjesna činjenice da nosim u sebi itekako velike posljedice lošeg života.
Kada sam živjela u tako lošem životu, tako nesretna i neshvaćena vidjela sam sebe kao izuzetno jaku osobu koja sve to može izdržati. Vidjela sam se kao jednu ženu koja je neuništiva, koju što više šibaš to je ona jača, to se više ne da slomiti, ali ima jedna stvar o kojoj nisam nikad razmišljala. Nisam nikad razmišljala o posljedicama te moje jačine i nagomilanih frustracija i mojoj nepokolebljivosti.
Nisam nikad razmišljala da će mi takav život ostaviti i posljedice koje ću nositi dugo, dugo, dugo sa sobom i u sebi. To tek sada vidim i osjećam.
Tek sada kada sam se opustila i prihvatila se novog života, tek sada vidim kako sam preplašena, kako sam paranoična, kako sam nepovjerljiva prema muškarcima. Ja, koja nikad nisam bila paranoična, sada sam upravo to i postala. Tek sada mi je postalo jasno da sve ono nagomilano u meni izlazi van i tek sada se čistim od svih onih otrova koji su dugo godina bili sipani u mene.
Sada se iznutra odvija prava borba mene sa samom sobom. Trebati će mi vremena, puno vremena da budem sama sa sobom, da posložim sve kockice onako kako treba da bih mogla funkcionirati onako kako treba i da bih dala ono najbolje od sebe što mogu nekom dati.
Tek sada sam svjesna posljedica nečeg lošeg, tek sada to nešto izlazi iz mene, tek sada se čistim od nataloženog smeća. Srećom, sama sam i biti ću još dosta vremena sama, jer kad sam sama sa sobom tada sam si najučinkovitija. Sama sa sobom najbolje nosim svoju bol, sama sa sobom najbolje rješavam svoju prošlost, jer sama sam si ju i stvorila i nitko, ali baš nitko ne može ni djelićem svog bića osjetiti i razumijeti to nešto što me dotuklo, što me pokosilo i što me učinilo tako ... nespremnom za dalje .... I pitam se, da li ću ikada više biti spremna bezuvjetno nekog voljeti, vjerovati mu....
Znam, treba vrijeme.....Kaže se da vrijeme liječi sve rane....pa baš me zanima da li je to tako.... idem pustiti vrijeme da radi u moju korist, valjda .....

Često razmišljam o donosima, svim odnosima, prijateljskim, bratskim, bračnim, roditeljskim pa sam se nekako u zadnje vrijeme i dotakla ljubavničkih odnosa.
Mislim da su to najboliniji odnosi ili barem tako završe. U ljubavničkim odnosima na kraju uvijek netko plače.

Često se pitam zašto se ljudi upuštaju u takve odnose? Mogu shvatiti, iz raznih razloga: dosada, svakodnevna kolotečina bračnog života, neprestane trzavice i nesporazumi bračnih drugova koji počinju kao tako mali problemi a tokom vremena prerastu u nešto veliko i nepremostivo, sve su to rane koje polako ali sigurno nagrizaju jedan brak.
Počinju i kao potreba za avanturom, potreba za nečim novim i svježim. Skoro svaka priča je ista, barem početak, a krajevi su toliko naočigled različiti ali u konačnici ipak isti.
Sumnje uvijek ostaju iste, nerazjašnjena pitanja uvijek ostaju samo pitanja i nedoumice.

Uvijek svaka takva veza počinje upravo isto. On je toliko nesretan, on je neshvaćen, dosta mu je stalnog nemira u kući, besparice, dosta mu je dječjeg stalnog urlanja i žene koja nosi bapske gaće i stalno miriše na gulaš. Sex se događa samo u tragovima. I taj sex je postao uvijek predvidiv, uvijek sve isto, nema uzbuđenja.

Tada je pojavljuje ona.
Ona je fatalna žena, ona je uvijek dotjerana, ona uvijek zrači, ona je baš uvijek dobre volje, spremna na razgovor i naravno, ona uvijek ima vremena samo za njega i to na pretek.

Tako počinje, samo s kavom i malim sitnim razgovorima. Bajka samo takva.

Svi su sretni i zadovoljeni. On je sretan jer je sam sebi još jednom dokazao svoju muškost i ulovio komada samo takvog i konačno ima uzbuđenja na pretek, konačno je u krevetu s nekim tko nosi sexi gaćice i ne miriše na radničku menzu, u krevetu je s nekim tko će mu ispuniti sve njegove seksualne fantazije još od mladenačikh dana.
Ženica je sretna, a samim time i ostatak obitelji jer on, alfa muškarac, konačno dolazi kući dobre volje ne kukajući za baš svaku glupost.
Na kraju, i onoj fatalnoj je baš dobro jer ima komada samo po potrebi, onako za razonodu, kad ona to poželi. Ne mora mu prati gaće i peglati, ne mora mu polagati račune, ima ga kad god poželi i život svima postaje lijep.

Nitko za nikog ne zna i sve savršeno funkcionira. Iako - to je samo početak.

Vremenom, onoj fatalnoj ta veza više nije samo veza seksulane prirode, dogodile su se emocije, ipak želi nešto malo više od njega. Dosta joj je skrivanja po gradu, odlazaka u zabačene birtije, dosta joj je usamljnih vikenda i praznika, brzog sexa i uvijek praznog kreveta jer on mora kući žuriti svojoj obitelji.
Šta nju briga što on ima obitelj kad je i sam rekao da je toliko neshvaćen i nesretan sa svojom obitelji i baš je sada upravo pred razvodom od žene, jer taj njihov brak već odavno nema smisla.

I tako to krene, lagano se na svim frontovima stvari zaoštravaju.
Fatalna više nije toliko mila i draga, ona se ne zadovoljava komadićima, prijeti - želi sve ili ništa, ne pristaje na igre bez granica, ne pristaje na kompromise.
On, jadan ni sam ne zna što će, s kim će, kako će.

U međuvremenu i žena saznaje da se švrćka okolo. Obruč oko alfa muškarca se steže sa svih strana.
Stisnut s jedne i s druge strane ni sam ne zna koga da odabere.
Jebi ga, ona mi je žena, s njom sam osnovao obitelj, s njom imam djecu, ona me na kraju voli i baš ovakvog kakav jesam, s njom imam sigurnost.
Ona fatalna, je, da ona je fatalna i ono što ona daje od sebe to je neprocijenjivo, neponovljivo.
Što odlučiti, za koga se odlučiti?

Uvijek se za neku odluče, ali za koju god se odluče uvijek ostaju ista pitanja i iste sumnje, i to je jednostavno neizbježno.
Takvih sam se primjera nagledala i nagledala - nažalost, ali i to je valjda sastavni dio života.

Imala sam jednog frenda koji je bio u baš gore navedenoj situaciji.
Neki se muškarci odluče da sačuvaju svoj brak, iako se ja pitam kako dalje sačuvati takav brak? Meni bi se uvijek vrtila misao po glavi - jednom kurbež, uvijek kurbež.
Tko mi garantira da to neće napraviti opet?
Tko mi kaže da ako mu naleti ona druga fatalna, da me neće ostaviti s malodobnim djetetom?
Jednom nagriženo povjerenje u braku nosi apsolutno strašne posljedice. I ne znam kako žene/muškarci mogu oprostiti nevjeru. Ma dobro, oprostiti - još nekako, ali kako dalje živjeti sa tom spoznajom da dok je bio npr. sa mnom u braku, da je imao paralelno vezu s još tamo nekom?

Jer upravo te izvanbračne avanuture, često ne budu samo jedan usputan sex za kojeg nitko nikad ne sazna, to često budu prave duge veze koje znaju potrajati čak i po nekoliko godina.

A neki se odluče za one svoje femme fatale i sve ostave iza sebe. Ostave ženicu s kojom su imali kakvu takvu sigurnost, ostave uplakanu djecu s neizljčivim posljedicama jer su se u tim bolnim procesima nagledali svega i svačega.
Takvi su nepovratno srušili nekoliko svjetova i više nikad ništa neće biti kao što je nekad bilo. Onda postaje sve drugačije, a sve je počelo tako bezazleno, samo iz jedne usputne kavice...

Moj frend se odlučio za svoju femme fatale, kao što sam rekla, sve je ostavio i ništa više nije isto.
Kaže mi da mu je sada žao i da bi najradije vratio vrijeme i napravio drugi scenarij svog života, ali sada je kasno.
Nema povratka.

Bivša žena mu je podstanarka s dvoje djece i redovno posjećuje psihijatra. Imovinski se još nisu razveli jer se "kolju" baš oko svake sitnice. Kćeri ga više ne žele vidjeti, dolaze kod njega samo onda kad im treba lova, i one redovito posjećuju psihologa.

Femme fatale je ostavila svog muža i dvoje djece te se uselila u njegov stan, žive zajedno. Život s femme fatale i nije baš nešto, kaže on. Stalno ga zove i provjerava gdje je i s kim je, a nije baš ni pretjerano pametna, nemaju više o čemu više razgovarati, ne može više ovako s njom, teško mu je - kaže.
Seks im nije više kao što je nekad bio, nema uzbuđenja, nema noviteta. Ona više ne blista kao što je nekad blistala, nije dotjerana kao nekad, dapače, sve je više u trenerci i bez šminke.
I ona je počela sve češće nositi noću bapske gaće i mirisati na radničku menzu.

Nije sretan, nedostaje mu njegova jedina obitelj.

Da, čarolija je nestala, ostala je samo surova realnost i nekoliko zauvijek srušenih svjetova. I tako opet do neke nove femme fatale i jedne samo bezazlene usputne kavice...

Dakle, kao što bi rekao stari dobri Balašević - princip je isti, sve su ostalo nijanse .....

Ponekad uhvatim samu sebe u razmišljanjima o nekim svojim frendovima kojih više nema i koji više tu nikada neće biti.
Onih koji su zauvijek otišli.
I uvijek ispočetka me muče ista pitanja? Zašto? Jel je tako bilo lakše? Jel je tako bilo teže? Jel su možda mislili da će negdje drugdje gdje su sada biti bolje?
Često samu sebe mučim pitanjem jel to što su me zauvijek napustili hrabrost ili samo kukavičluk, ili pak samo jedan trenutak slabosti pred kojim su poklekli.
Sve divni mladi i uspješni ljudi. Ljudi pred kojima je stajala sjajna budućnost, zajamčen uspjeh...
Sjećam se kad su mi javili da je on počinio samoubojstvo, nisam vjerovala.
Čak ni u trenu kad sam bila u krematoriju na Mirogoju bila sam uvjerena da ja to samo jedan loš scenarij i jedna njegova loša šala. Čekala sam tren kad će on od nekud iskočiti i reći – e jesam vas, i ovaj put ste nasjeli....
Nikad više od nikud nije iskočio i nikad ga više nisam vidjela.
Sretali smo se samo u snovima, tu i tamo, sada više ni tamo....
Često mi se znalo događati da mi se učini da ga vidim kako šeta gradom, ali to nije bio on, bila je to samo jedna loša kopija njega. Nitko ne može biti kao on, jer on je bio poseban, on je bio jednistven u svemu, ali baš u svemu. Pa čak i to što je otišao na takav način je bilo posebno, njemu svojstveno.
Uvijek se pitam, da su možda neke stvari između nas onda bile drugačije poslagane da li bi možda još uvijek bio tu, s nama, sa mnom? Tko zna?
Puno pitanja a odgovora ni od kuda. Splet nekih ludih okolnosti je htio da to bude baš tako, da ode.
Ponekad volim samu sebe utješiti i sebi reći da smo on i ja odradili što smo imali u ovom životu i da ćemo se sresti jednom opet.
Puno je godina prošlo od toga i ne želim često misliti na njega, ne želim gledati slike s njim, njegove upomene s raznih putovanja su duboko spremljene, od zajedničkih prijatelja okrećem glavu. Sve to želim što dalje od mene, jer mi je to prebolno.
Čak i danas, nakon toliko godina mene još uvijek boli... Željela sam sina nazvati njegovim imenom, ali kako...
Znam, sebična sam, ali tako mi je lakše, i tako sada ne mogu baš ništa promijeniti. Možda sam mogla onda, ali nisam....Dok god budem živa znam da će on biti negdje uz mene i duboko u mom srcu, jer tamo i zaslužuje biti...
Znam samo da srest ćemo se mi opet jednom negdje, nismo mi završili, ostalo je još puno neispričanih priča i neizgovorenih riječi....

Oznake: prijateljstvo, odlazak, smrt

Zbunjena sam, jako sam zbunjena. Osjećam se čak ponekad i pomalo i izgubljeno. Zbunjena sam od tolike količine slobode. Konačno plako nakon dugo vremena opet spoznajem taj osjećaj slobode, one moje osobne slobode. One slobode u kojoj ja mogu biti ja, mogu biti ono što jesam a da mi pri tom baš nitko ne prigovara i ne frkće nosom.

Nevjerojatno je koliko neki odnos može biti sputavajući, koliko te može ograničavati pa čak i u onim najmanjim i najosobnijm, najosnovnijim sitnicama. Sloboda je zaista dragocjena.

Sada se više ne moram nikom opravdavati baš za ništa, doduše ne moram se opravdavati već duže vremena ali očito je to tek sada u meni sazrijelo. Konačno mogu obući ono što želim, što možda i ne priliči mojim godinama, ali meni se sviđa i ja se jednostavno u tome vidim i dobro osjećam. Konačno se ne moram osjećati loše jer sam se našminkala i konačno me nitko ne pita za koga se to šminkam? Sada mogu planirati večernji izlazak s prijateljicama a da mi nitko ne prigovara i ne igra neke igre manipulacije sa mnom da se po povratku ja loše osjećam što sam i otišla. Konačno čitam knjige koje želim bez da to itko omalovažava i prekida me sto puta u sat vremena.

Sada se mogu nasmijati i bezazleno očijukati, sve ja to mogu. Konačno mogu ići na sva mjesta koja želim, a na koja do sada nisam mogla jer su ta mjesta "čudna i neobična", mogu se i družiti s ljudima koji su jednostavno svoji, koji su drugačiji, koji imaju svoj film u glavi i briga ih što misli ostatak svijeta o njima.

Sada konačno mogu i ćakulati sa svima kada i kako ja to želim, bez uvijanja, sa puno smijeha, humora i onog mog šarma, beskonačno pričati a da me baš nitko ne optužuje da se nekom jebeno nabacujem i upucavam. Sada mogu i jogu vježbati koliko želim, i meditirati a da me nitko ne gleda popreko.

Što kaže jedna moja stara frendica - lijepo te je opet čuti kako se smiješ. Jer kad se smijem, onda se smijem pošteno, smijem se od srca, smijem se glasno i sa mnom se svi smiju.

Još se ponekad malo zbunim u svakodnevnim situacijama, ponekad stanem i zamislim se - jel to tako u redu, jel se to tako može, jel tako smijem a da se nitko ne uvrijedi, jel to smijem reći? Onda samu sebe osvijestim, da možeš, ti baš sve možeš jer ti sada slobodna žena i nema što ti ne možeš....

Jebeno je tako živjeti godinama, po nečijim pravilima koji nemaju veze s tobom a ti tijekom vremena više i nemaš snage da se boriš, izgubiš se u životu i svijetu za koji kažu da je tvoj a duboko si svjesan da je to sve samo ne tvoj svijet. Cijeli taj svijet koji nije tvoj oduzeo ti je energiju, oduzeo ti je vrijeme, oduzeo ti je sve, a što je najgore oduzeo ti je tvoje samopouzdanje. Postaješ sjena i kao sjena hodaš i kao sjena se i ponašaš i upravo tako i živiš. Živiš? Ma to i nije život.

Eto, polako se vraćam i gradim si neki novi život i neki novi svijet, moj svijet ....

Oznake: svijet, život, igre

Gotovo svaka ćakula uz kavicu s mojim prijateljicama završi s temom braka. Često su to priče u kojima ispada da su one vrlo nezadovoljne u braku, vrlo nesretne, vrlo neispunjene i usamljene u cijeloj bračnoj priči. Uvijek je tu prisutno neko kukanje i likovanje nad svojom gorkom sudbinom koja ih je zadesila. Od svih ljudi eto baš njih! Uvijek je tu neko verbalno pranje svojih odabranika, jer su oni loši, jer zaborave rođendane, jer zaborave godišnjice, jer čim dođu kući odmah sjednu ispred kompa i u uopće ih ne zanima kako je njihova žena danas, kako se osjeća, da li je nešto boli, kakva su djeca bila u vrtiću ili školi (ovo je sve blaža varijanta). Nije ih ni briga što je WC sav zapišan, što je suđa pun škaf, što ručak za sutra nije napravljen ni do pola, što je u kući opsadno stanje koje odbrojava u sekundama do eksplozije. Gotovo svaka priča je skoro pa identična. Svaka ta ženica nekako nosi svoj križ braka. Vrlo je malo onih koje su zaista sretne svojim odabranikom, ali ono baš iskreno sretne, zadovoljne i ispunjene.
Sjećam se jedne, e ta mi je bila najbolja. Kad bi ona pričala o njenom braku, o njenom mužu, pa to je sve frcalo od sreće, od ljubavi, od razumijevanja, to je bilo da ne povjeruješ. Njen muž je baš u svemu bio najbolji, on je radio, kuhao, usisavao, odgajao djecu, bio je uvijek natprosječno uspješan u svemu. Kad sam to slušala uvijek sam se pitala, pa da li je to moguće, zar to stvarno postoji? Priča o njenom mužu, djeci, dakle općenito o njenoj obitelji svima je bila na granici s naučnom fantastikom, jer mi ostale to nikad nismo iskusile, čak ni približno. Slušajući njene priče, često sam se pitala da li je sve to uopće i istina, jer ne može biti baš sve savršeno i idealno, negdje mora biti neka kvaka, barem mala. Savršenstvo ne postoji. Sretnem je nedavno, više nije tako euforična kao prije. Pitam je što je? Kuka, plače, nije joj dobro, njen je muž nesposoban, s djecom ne možeš izaći na kraj, ona je već luda od svega... Uglavnom, dosta joj je i takvog nesposobnog muža i takvog sjebanog braka, dosta joj je svega. Prestale su joj cvasti ruže, iako, moja mi je intuicija uvijek govorila da njoj nikad nisu ni cvale ruže u braku samo je ona igrala jednu predstavu "savršene obitelji" za širu javnost, ili jednostavno nije željela vidjeti pravo stanje stvari u svojoj kući, jer tako je lakše. Lakše je zatvoriti oči pred nekim problemima, nego suočiti se s njima ili ne daj bože boriti se....
Žene često ostaju u lošim brakovima jer se boje nešto promijeniti, jer se boje što će donijeti sutra.
Često čujem komentar, kakav je - takav je, to je moj muž. Ok je to razmišljanje, ali onda nemoj stalno kukati, onda trpi i šuti, onda nemoj protiv njega, na kraju krajeva, svaka od nas sama si ga je odabrala, nitko nam ga nije nametnuo. Često se žene, isto tako i muškarci, zavaravaju misleći jednom će biti bolje. Ne, jednom neće biti bolje, sada treba biti to bolje. Život ti u trenu prođe i dođe starost a ti još uvijek čekaš te promjene, a onda lupaš glavom u zid, e šta nisam napravila ovako ili onako kad sam bila mlada? Ljudi se zavaravaju misleći da će se jednom nešto u glavama njihovih odabranika promijeniti, ne, neće i jednostavno neće, jer je to tako. Svi smo mi takvi kakvi jesmo, s nekim možeš, s nekim ne možeš. Nekog voliš upravo takvog kakav jest, jer ti paše, jer ti odgovara, jer ponašanja koja se i kose s tvojima još možeš i potrebno je tolerirati jer su prihvatljiva, jer ne remete neki tvoj red, neki tvoj mir, tvoj integritet.
Ona stara narodna mi je izuzetna - vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, i to je tako, samo je nama samima to tako teško priznati... A život prolazi i nema više natrag, samo naprijed, u svakoj minuti si stariji i sve ti je teže podvući crtu i napraviti bolan rez, jer je već tu navika života s nekim. Navika dovoljno lošeg i nekvalitetnog života da ti je vremenom takav život postao i normalan, jer i ne znaš za bolje. I misliš da bolje postoji samo u filmovima.
U međuvremenu od silnih stresova i svojih osobnih frustracija počneš lagano s antidepresivima, pa sedativima pa ti onda nakon nekoliko godina otkriju neku račinu od nakupljenih sranja koja su te šibala tijekom života. I kad se razboliš očekuješ od njega podršku, potporu, brigu, očekuješ neku emociju, koje nema ili je ima ali u ekstra malim količinama, i opet si sav jadan. I opet se pitaš zašto tako? Zar sam ja to na kraju svega zaslužila? Ne, nitko to ne zaslužuje. Nitko ne zaslužuje da se njime "briše pod", da ga se vrijeđa, da ga se ponižava, psihički zlostavlja ili još gore fizički. I zašto onda ostati u lošim brakovima?
Radi sigurnosti? Ne, sigurnost danas imaš, sutra je ne moraš imati.
Radi navike? Navika je gadna i vrlo opasna stvar i potrebno je mijenjati navike.
Radi djece? Ne, i ta djeca jednom odrastu i odu, i vas dvoje nespojivih ostajete sami svaki na svom dijelu svijeta.
Radi toga što će reći susjedi, rodbina?
Radi toga što će jednom možda biti bolje između nas dvoje?
Svatko ima svoje razloge zašto ostati u lošem braku i u to ne bih posebno ulazila. Kao što i ja imam svoje razloge zašto izaći iz lošeg braka. Život je neprocjenjiv dar, život je ovdje i sada, i svakako da možda ovaj jedini život koji imam ne želim provesti sva jadna, tužna, neispunjena i nesretna a želim i da me se sin sjeća kao jednu veselu i sretnu mamu.
Želim od života uzeti ono sve najbolje što mogu uzeti i što mi život daje. Svaki dan je prepun novih mogućnosti, ovisi o nama da li ćemo ih znati prepoznati i zgrabiti ili samo proći pored njih... Ja sam izabrala sreću, jer tako i želim, i na kraju, to i zaslužujem - i ne samo ja, nego svi mi .....

Jučer sam bila u svom stanu i takva me tuga obuzela da je to neizrecivo. Sada su tamo podstanari. Imamo izuzetno korektan odnos, ja s njima i oni sa mnom. Ali jučer kad sam došla obuzela me strašna tuga i samo sam knedle gutala, jednu za drugom. Bile su mi oči pune suza kad sam vidjela na što mi sliči stan.
Moj stan koji sam tako pomno uređivala.
Odmah mi je prošlo kroz glavu kako sam birala pločice, malo podne, malo zidne, pa birala boju fuga. U svakom kutu ispod pločica nalaze se kamenčići gorskog kristala i tako po cijelom stanu. Kažu da je gorski kristal dobar za čišćenje od negativnih nakupljanja. U ulaznom dijelu hodnika, ispod svih tih slojeva betona i pločica nalaze se tri kineska novčića koje će mi nositi novac u kuću. Na zidovima su mi nekad bili veliki suncokreti kojih više nema. Na zidu uz stepenište nalazili su se ogromni tulipani koji su gotovo nestali. Nalaze se tamo samo u tragovima. Netko ih je potrgao. Taj stan je nekad bio pun boja, sada je sve bijelo. Nikada taj stan nije bio sterilan ali je bio čist i uredan jer sam jako osjetljiva na čistoću. Sada je sve tako prljavo i neuredno, tako zapušteno. Kad se samo sjetim kako sam glancala kupaonicu i onaj lavandin i ono veliko ogledalo iznad lavandina koje nikad ali baš nikad nije bilo zašpricano, sada mi je lavandin bijeli sa crnim flekama a ogledalo je puno mrlja od vode, paste za zube i tko zna čega. Znam da je to samo prljavština i da se sve to opere ali ipak....to je nešto moje. To je jedan projekt s kojim sam počela doslovce od nule i napravila malo čudo. To je projekt pun ljubavi. Koliko samo noći nisam prospavala jer su me majstori zalevatili. Koliko sam se samo natrčala jer je uvijek nešto falilo, te fali još jedan paket pločica, pa fali špina e baš sad treba još i sifon....pa uvijek nešto, ali nema veze, tu je ljubav prema tom stanu prevladala. Ništa mi nije bilo teško. Kad se sjetim koja je to rupa bila. Rupa bez vode, bez struje, rupa samo s jednim zidom. A onda je polako krenulo, došla je i struja, i voda, i još nekolicina zidova, pa jedne stepenice unutar stana, pa krovni prozori, pa sve nešto malo po malo, ali nastalo je jedno zdanje koje je odisalo mirom i ljubavlju. To se osjetilo čim si ušao u stan. Taj šareni namještaj, te boje, uvijek mirisni štapići čiji se miris već bio pomalo i uvukao u zidove i namještaj. Sve je to bilo malo po malo, ali je došlo....
Gledam vrt - koja tuga. U tom vrtu je nekad bio ribnjak iz kojeg je ljeti cvao lotos i plivale zlatne ribice, tu je bila lavanda, ruže, tulipani i naravno neizostavni suncokreti. Joj, sad sam se sjetila priče sa suncokretima. Obzirom da sam ja gradsko dijete i tada nisam znala da suncokreti mogu biti tako visoki, ja sam ih onako bezbrižno posadila. Nakon nekog vremena suncokreti su se toliko izdužili da je cijeli vrt izgledao kao đungla suncokreta a ja sam se redovito probijala kroz tu šumu i smijala se sama sebi kako sam smotana.... Sjećam se da sam nosila kamenje s plaže da bih ogradila ribnjak, da bude ljepše, a isto tako sjećam se da sam travu oko ribnjaka rezala škaricama i to na koljenima da bi sve bilo ravnomjerno (ja budala). Sate i sate u ljeti provela sam na toj terasi uz čašu crnog vina, dobru knjigu ili uz probrano društvo. Sada u istom tom vrtu podstanari su odlučili posaditi malo salate, malo peršina, malo kapule ..... Ah, bolje mi je da ne mislim jer bih mogla počet plakat.
Jedva čekam da se vratim u svoj stan i da ga vratim barem donekle u prvobitno stanje. Opet će on biti jedan stan pun boja i cvijeća po zidovima, opet ću ja njega oplemeniti i učiniti ga svojim domom, opet će on biti kao što je nekad bio, jedan topli dom koji odiše mirom i spokojem. Biti će on i jednom čist i uredan, kao što je i nekad bio. Za vrt ne mogu garantirati da će više ikad biti kao što je nekad bio jer to iziskuje puno vremena, ali sigurno kad se ja vratim u tom vrtu neće rasti kapula i peršin nego će opet rasti svakakvo šareno cvijeće i opet će biti šaren i mirisan, kao i nekad.....Eh, još malo, strpi se....

Oznake: vrt, stan, čarolija

Već ne znam koliko noći unazad budim se oko 4 ujutro. Budim se sva izbezumljena od snova. Svaki moj san počinje tako živopisno sanjajući tebe. Budim se sva luda i gledam gdje sam. Sretna sam jer sam sama u krevetu, sretna sam što nisi pored mene, ti jedan.... Valjda ti je jasno da je sve gotovo, da nema povratka. Znaš i sam da kad lomim, onda lomim sve pred sobom dok sve ne razrušim, znaš i sam da kad prođem tada i spalim sve mostove za sobom. Znaš i sam da kad volim, onda volim bezuvjetno i jako. Volim strasno. Znaš i sam da isto tako kad mrzim, onda mrzim iz dubine duše. Znaš i sam da sam sposobna napraviti svašta da ti se osvetim, da te uništim, da te nagazim. Jer to sam ja. Ne ponosim se time i ne želim da bude tako ali to je jače od mene, to je valjda dio tog mog zajebanog karaktera, takav mi je valjda horoskopski znak, koji ti toliko podcjenjuješ. Ali nije to za bez veze, s razlogom sam takva rođena. Znaš i sam da mi je bolje biti prijatelj, nego neprijatelj, a isto tako znaš da ako me ne diraš i ne bodeš da neću ni ja tebe, tada sam posve bezopasna. Isto tako, nadam se da si naučio da moja mora biti zadnja. Pa daj me više ostavi na miru. Nemoj me tjerati da budem zla prema tebi jer neće biti dobro, za tebe, naravno.... Sve sam ti dala. Pružila sam ti svoje gostoprimstvo, udala se za tebe, nosila i još uvijek časno nosim tvoje prezime, rodila ti sina, krstili smo sina, iako ja to nikako nisam htjela - jer znaš i sam da to meni ništa ne znači... Dala sam ti svoju radnu sobu, otkačila sam sve svoje frendove jer su oni tebi bili glupi, iako su to sve vrlo izuzetne osobe, jer kod mene je puno pozvanih, malo odabranih... Razbio si mi sve moje hobije, moje čitanje, nakon toliko godina čak sam te i zaposlila. Jel si ti svjesan što u današnje vrijeme znači nekog zaposliti, i to na onavko radno mjesto koje sam tebi osigurala? Iz cijelog svog luksuza otišla sam u upola manji stan, da spasim obitelj, brak.... Umalo sam radi tebe i cijelu svoju jedinu obitelj otkačila jer ti ni oni nisu bili dovoljno dobri. Jer nisu plesali onako kako si ti htio.... To si i htio, da sve otkačim od sebe i da budem posvećena samo tebi, da ovisim o tebi u svakom smislu....Znaš i sam da je to nemoguće, jer ja to nisam i ne mogu biti. Ono nešto duboko u meni, ma kako se to zvalo, uvijek se borilo. Borilo se s tobom i s tvojim svijetom u koji ja nikako ne spadam. Ja se nisam rodila da ovisim o nekom, sloboda to je nešto neprocijenjivo.... Moju slobodu govora, razmišljanja, ponašanja, odabira prijatelja, odlazaka na mjesta koje mene ispunjavaju, slobodu izbora mojih hobija i mojih knjiga, nitko, ali baš nitko ne može uzeti. Ustvari može, da može mi to svatko uzeti ali na kratko, a onda kad lavina tog nečeg što je toliko godina sputavano u meni, samo krene i sve nadoknadim, kad tad. Ne možeš od mene napraviti osobu kakvu bi ti želio da ja budem, niti ću ja to nikad biti, jer ja se bunim, ja se protivim, ja se borim, krećem u rat, ne dam se....Ja sam ja, i ne mogu biti netko drugi, kao što si i ti - ti...Vidiš, kad sam tražila od tebe da budeš netko drugi ti si i postao netko drugi. Postao si onaj kakav sam ja htjela da budeš, ali koliko je to trajalo? Vrlo kratko, poludio si nakon nekoliko vremena i vratio si se na svoje staro ja. Tako i ja, i svi mi. Takvi smo, kakvi jesmo, netko može s nama, netko ne može. Ja s tobom ne mogu, i ne mogu ni zamisliti da ću dočekati penziju pored tebe. Ni u ludilu ne mogu zamisliti da plešem onako kako ti sviraš, ne mogu zamisliti da ti mijenjam mamu do starosti. Mogu ti biti supruga, ali ne i mama. Jednog sina imam kojem sam mama, ali tebi ne mogu biti, meni je potreban muškarac pored mene. Jak muškarac. Muškarac koji će pored mene koračati dok budemo lomili sve pred sobom i "okretali svijet". Meni je potreban partner s kojim ću imati bar neku sigurnost, koji će mi moći parirati u razgovorima. Partner s kojim će mi se svijetovi barem malo ispreplitati. Ti se vrtiš kao riba u akvariju, s jedne strane na drugu, i to je to. Žao mi je, meni to nije dovoljno. Ja tako ne želim, i to je moje pravo izbora. Želim podršku, želim potporu, želim lijepu riječ... Ja tebi više nemam što dati, sigurna sam da sam ti dala baš sve. Mislim da sam odradila karmu s tobom. Sve sam ti dala i sve ostavila. Čak ni pola bračne stečevine, na koju imam zakonsko pravo, nisam tražila, sve sam ti velikodušno ostavila, ali to je valjda cijena mog mira. Odvjetnika sam ja platila. Zato sada i grcam i tko zna do kada ću grcati u dugovima. Ali nema veze, moj unutarnji mir je nešto što nema cijene .... Gotovo uvijek sam u našem odnosu išla na svoju štetu jer sam te bezuvjetno voljela i nema što ne bih napravila za i radi tebe, ali dosta je, valjda i ja imam prava na svoju sreću... Nemam ti što više dati, pa daj me više pusti. Pusti me na miru, pusti me da se više naspavam i molim te nemoj mi dolaziti u snove....

Oznake: on, snovi

Zašto pišem blog?
Da se mene pita ja nikad ne bih pisala, pogotovo ne blog. Blog je za mene, iako živimo u 21 st., nešto moderno, nešto presuvremeno, a ja nisam taj suvremen tip. Izgledam suvremeno ali se tako ne osjećam iznutra. Ne čitam knjige na laptopu jer mi je to grijeh. Ja odem u biblioteku i tada započinje proces s knjigom. Ponekad znam za sebe reći da sam totalno rođena u krivo vrijeme. Ali prilagodila sam se ovim novotarijama, šta ću, nemam baš nekog ludog izbora.....
Ako bih i nešto pisala onda bi to bilo u neku malu teku koju bih vukla svugdje sa sobom, koja bi bila puna ušiju od premetanja po torbama i puna loše pribilježenog i brzog rukopisa...
Negdje, ovo ljeto susrela sam se s jednom izuzetnom osobom. Jednom osebujnom osobom, koja je tako jednostavno sva svoja i tako bez dlake na jeziku da me oborila s nogu. Našle smo se poslovno, tada smo se i prvi put službeno upoznale. Iako, sada kada razmislim, naš susret je bio tako znakovit i tako ga je svemir dobro isplanirao da se čudim još i danas....
Razgovarale smo poprilično dugo. Kad smo obavile službeni dio razgovora krenuli smo na one svakodnevne teme - brak, knjige, alternativa, sloboda, ljubav i svašta nešto. Ona je izuzetno duboka osoba i ulazi u srž svega, što ja iznimno cijenim i nadasve vrlo je realna, što meni također odgovara. Dugo smo pričale, svaka je iznosila svoja iskustva, svoja razmišljanja, u nekima smo se poklopile, u nekima nismo, nije ni bitno....
Tada mi je ona to rekla.
Počni pisati - kaže mi ona.
Ja zbunjena kao i često do sada s upitnikom iznad glave pitam je - a šta da ja pišem??
Kaže ona - ne znam, šta god želiš samo piši, šta ti dođe ti piši, piši o životu, piši o alternativi, piši o sebi o svojim osjećima, samo počni pisati svoj blog!!
A ja sam je kao poslušna ovca upravo to - poslušala i počela pisati svoj blog. Nevjerojatno mi je to da su mi se poklopile situacije s datumima u kojima mi je sugerirala da otvorim blog. Jako neobično, dobro, meni nije čudno i neobično jer ja živim s nekim čudima svaki dan. Evo i danas me potrefilo neko pozitivno čudo i baš sam sretna radi toga....
U biti, želim reći i često se pitam zašto mi je to ona rekla, zašto mi je rekla da počnem pisati?
Zato jer imam nešto pametno reći svijetu?
Jer neki moj komentar možda će nekom pomoći ili možda neće?
Ne znam ni sama, ali vremenom će se sigurno nešto pokazati zašto i zbog čega pišem!?
Nikada mi pisanje nije bila neka moja terapija jer sam sama sebi i sama sa svojim unutarnjim monolozima najbolji terapeut. Nije da ne cijenim što drugi misle, dapače, volim pročitati i prokomentirati neki stavljen komentar, na kraju krajeva volim i komentirati tuđe postove, ali što se mene tiče - samo svatko od nas blogera zna dubinu svega i često je tu dubinu teško prenjeti na papir da onaj tko čita shvati u potpunosti. Teško je to, barem meni jer uvijek idem u srž stvari, a do srži je dalek i bolan put....
Nisam baš nikad ni razmišljala o blogu a kamoli o pisanju bloga, ali navukla sam se. Tiho i neprimjetno blog i blogeri su se uvukli u moj život, u moj dan. Postali su samo moje nešto što me veseli, često i rastuži, jer čudne su ljudske priče i sudbine. Dan bez da virnem što ima novo kod simple-minds, blade, nezaposlene, handmade, srednjovječnog, neverina, žene, maxima, put povratka, frozen i inih drugih koje pratim i nije mi baš neki dan bez njih. To mi je jednostavno postao neki dnevni ritual....
Sretna sam što sam ovdje stvorila jedan mikro blogerski svijet. Svijet koji redovito pratim i koji mi ponekad i nedostaje kad nema nekog novog posta, svijet s kojim često suosjećaš... Hvala svima koji su mi pomogli i onima koji mi i dalje pomažu u stvaranju mog blogerskog svijeta.....

Oznake: blog

Evo ga, već je počelo prosinačko ludilo s time da sam i ja već danas poludila a tek je prvi. Bojim se što će biti sa mnom i ostatkom čovječanstva do kraja prosinca. Svake godine poludim u ovo doba i redovito poželim prespavati prosinac i probuditi se tamo negdje iza 01. januara kada se počne raditi.
Grad je već okićen, štandovi su već stavljeni. Danas sam bila u trgovačkom centru i već su počele one božićne i novogodišnje pjesmice - svake godine iste i blještave. Svake godine uredno poludim na te pjesmuljke jer se valjda već 100 god. vrte iste, nikako da smisle nešto novo. Luda sam od njih. Gužva već danas u trgovačkom centru, ljudi se sjatili oko igračaka za Sv. Nikolu jer su na popustu 30 posto, kase pune, svi se guraju s kolicima. Ispred mene neki tip s punim kolicima nekih mesnih polovica - prestrašno. Koji pokolj u njegovim kolicima, lešine vire na sve strane - želudac mi se okrenuo od količine mesine na jednom mjestu. Na cesti gužva, jao, svi nešto živčani, trube, sviraju, kolona, ja luda skupa sa svima njima, jaoooo ..... Da mi je prespavati prosinac nekako.
A onda kad se samo sjetim badnjaka i svih onih pijanca po lokalnim birtijama, crkve prepune naroda a okolne birtije još punije - pravo dočekivanje i slavljenje Božića nema šta, sve u skladu s propisima .... Nakon toga Nova godina, svi nešto sretni, veseli i prpošni, sve neki lažni sjaj, sreća i veselje. Svi kao nešto slave i otpravljaju staru te Novu dočekuju s veseljem jer će kao biti bolja nego ova sada. Možeš misliti što će biti bolja. Iako kad pogledam kakvo je stanje svuda oko mene, pitam se, jel može biti gora od ovog? Kažu neki pametniji, može, o da, može biti još jako gora....
Kaže mi frendica, čemu da se veselim? Da se veselim tome što sam otplatila još jednu godinu stambenog kredita pa mi je ostalo još 20 god. kredita u švicarcima, koji me guše bez milosti i zato jer mi je već odavno rata kredita premašila moju plaću? U pravu je potpuno. Čemu da se veseli?
Druga frendica mi kaže da bi kupila stan, čak ne stan, nego stančić samo za sebe, ali ne može nikako nego na kredit. Priča mi da bi ga otplaćivala cca 30 god., a sada već ima 37 godina. Jednostavnom računicom stan otplaćuje do svoje 67 god., dakle, do penzije, ako je ikada i bude imala kako stvari stoje. A do te 67 god., kažu da bi trebalo i nešto tu i tamo pojesti, platiti režije - dakle, živjeti.... Super, sve bolje od boljeg, nema šta.... Veselje i vatromet na sve strane.
Broj nezaposlenih na burzi svaki dan sve veći. Cijene osnovnih potrepština svaki dan sve više raste, broj ljudi koji kopaju po bajama sve veći. Čitam neki dan u novinama u Hrvatskoj - porasao broj prodaje antidepresiva i sedativa te alkoholnih pića - baš se pitam zašto? Valjda smo svi već poluludi ili skroz ludi od svega što se događa i kod nas i oko nas....Moji starci kažu, ma samo nek nam je zdravlja? Ma kako možeš ostati zdrav gledajući sve ovo? Kad je i samo zdravlje postalo živi luksuz. Neki dan odem u ljekarnu kupiti neke sitnice, ali doslovce sitnice. Više manje sve je bilo na recept jer mi je to za sina i žena mi kaže 70 kn, ja onako zbunjena platim. Gledam račun i vidim – kapi za nos za klinca 70 kn? Pa se pitam tko je tu lud, netko sigurno je....
I onda se raja veseli Novoj, ma neka se veseli nemam baš ništa protiv - ali čemu i zašto se vesele samo taj jedan do dva dana u godini? Pa neka se vesele svaki dan ....
Dobili ste otkaz – super i tako je šef kreten i mala je plaća, ajmo, udri u smijeh.
Nemaš za kredit – ma nema veze, ima parkova u gradu, jedino je malo nezgodno jer je hladno...
Benzin ide gore, ma neka ide šta nas briga ....
A u klinac, koji crni humor, prestranšo ....
Uvijek kad me uhvati debeli crnjak jer me sve stisne sa svih strana, uvijek nekako pomislim, kako će biti drugima, tako će biti i meni. Ako svi nekako prežive pa valjda ću i ja .... Snaći ću se već nekako, ne znam kako, ali znam da hoću - da, to je taj moj jebeni optimizam koji me uvijek nekako održi kad krenem putem autodestrukcije realnosti.... Možda mi je za nijansu bolje i lakše u životu jer imam neke stvari sređene u životu i to mi je sigurna odskočna daska za dalje, ali imam isto tako probleme kao i svi Hrvati koji me guše svaki dan, dobro, mene samo povremeno jer im ne dam prostora u mojoj glavi tj. ignoriram ih do kraja, kao da ne postoje a u stvari tu su i prate me kao sjena... Iako je oko mene gotovo sve u kokosu i bez obzira na moje kredite, minuse, dugove, nesigurnu budućnost i ostala sranja, ja si u glavi skoro svaki dan napravim feštu za mene i one oko mene .... I baš nam bude dobro, često je nama Nova Godina ....
Na kraju krajeva, pa ako si sam ne napraviš da ti bude dobro, tko će ti onda – baš nitko....
Kažu neki koji me poznaju dugo godina – blago tebi s tvojom glavom, a ja kažem – pa hvala, i meni je baš dobro s njom ....