Izašla sam iz braka sa čvrstom odlukom da se u takav brak više ne vraćam, da se njemu više ne vraćam, nikada.
Sama sam tako odlučila i stojim pri tom svakim djelićem svoga bića.
Ne želim takav život, ne želim takav odnos, odnos prema meni, odnos prema životu.
Ne želim biti tako mala, jer ja nisam mala.
Ja sam velika i uvijek ću biti "velika" jer svaki moj dan je "velik", jer svaki moj potez je "velik" a on me učinio tako malom, malom i prestrašenom.
Kada sam se odlučila na odlazak bila sam svjesna što činim i zašto to činim ali tada nisam bila svjesna što me čeka.
Sada, nakon nekoliko mjeseci što više nismo zajedno, sada sam svjesna činjenice da nosim u sebi itekako velike posljedice lošeg života.
Kada sam živjela u tako lošem životu, tako nesretna i neshvaćena vidjela sam sebe kao izuzetno jaku osobu koja sve to može izdržati. Vidjela sam se kao jednu ženu koja je neuništiva, koju što više šibaš to je ona jača, to se više ne da slomiti, ali ima jedna stvar o kojoj nisam nikad razmišljala. Nisam nikad razmišljala o posljedicama te moje jačine i nagomilanih frustracija i mojoj nepokolebljivosti.
Nisam nikad razmišljala da će mi takav život ostaviti i posljedice koje ću nositi dugo, dugo, dugo sa sobom i u sebi. To tek sada vidim i osjećam.
Tek sada kada sam se opustila i prihvatila se novog života, tek sada vidim kako sam preplašena, kako sam paranoična, kako sam nepovjerljiva prema muškarcima. Ja, koja nikad nisam bila paranoična, sada sam upravo to i postala. Tek sada mi je postalo jasno da sve ono nagomilano u meni izlazi van i tek sada se čistim od svih onih otrova koji su dugo godina bili sipani u mene.
Sada se iznutra odvija prava borba mene sa samom sobom. Trebati će mi vremena, puno vremena da budem sama sa sobom, da posložim sve kockice onako kako treba da bih mogla funkcionirati onako kako treba i da bih dala ono najbolje od sebe što mogu nekom dati.
Tek sada sam svjesna posljedica nečeg lošeg, tek sada to nešto izlazi iz mene, tek sada se čistim od nataloženog smeća. Srećom, sama sam i biti ću još dosta vremena sama, jer kad sam sama sa sobom tada sam si najučinkovitija. Sama sa sobom najbolje nosim svoju bol, sama sa sobom najbolje rješavam svoju prošlost, jer sama sam si ju i stvorila i nitko, ali baš nitko ne može ni djelićem svog bića osjetiti i razumijeti to nešto što me dotuklo, što me pokosilo i što me učinilo tako ... nespremnom za dalje .... I pitam se, da li ću ikada više biti spremna bezuvjetno nekog voljeti, vjerovati mu....
Znam, treba vrijeme.....Kaže se da vrijeme liječi sve rane....pa baš me zanima da li je to tako.... idem pustiti vrijeme da radi u moju korist, valjda .....
Post je objavljen 20.12.2012. u 19:34 sati.