Jučer sam bila u svom stanu i takva me tuga obuzela da je to neizrecivo. Sada su tamo podstanari. Imamo izuzetno korektan odnos, ja s njima i oni sa mnom. Ali jučer kad sam došla obuzela me strašna tuga i samo sam knedle gutala, jednu za drugom. Bile su mi oči pune suza kad sam vidjela na što mi sliči stan.
Moj stan koji sam tako pomno uređivala.
Odmah mi je prošlo kroz glavu kako sam birala pločice, malo podne, malo zidne, pa birala boju fuga. U svakom kutu ispod pločica nalaze se kamenčići gorskog kristala i tako po cijelom stanu. Kažu da je gorski kristal dobar za čišćenje od negativnih nakupljanja. U ulaznom dijelu hodnika, ispod svih tih slojeva betona i pločica nalaze se tri kineska novčića koje će mi nositi novac u kuću. Na zidovima su mi nekad bili veliki suncokreti kojih više nema. Na zidu uz stepenište nalazili su se ogromni tulipani koji su gotovo nestali. Nalaze se tamo samo u tragovima. Netko ih je potrgao. Taj stan je nekad bio pun boja, sada je sve bijelo. Nikada taj stan nije bio sterilan ali je bio čist i uredan jer sam jako osjetljiva na čistoću. Sada je sve tako prljavo i neuredno, tako zapušteno. Kad se samo sjetim kako sam glancala kupaonicu i onaj lavandin i ono veliko ogledalo iznad lavandina koje nikad ali baš nikad nije bilo zašpricano, sada mi je lavandin bijeli sa crnim flekama a ogledalo je puno mrlja od vode, paste za zube i tko zna čega. Znam da je to samo prljavština i da se sve to opere ali ipak....to je nešto moje. To je jedan projekt s kojim sam počela doslovce od nule i napravila malo čudo. To je projekt pun ljubavi. Koliko samo noći nisam prospavala jer su me majstori zalevatili. Koliko sam se samo natrčala jer je uvijek nešto falilo, te fali još jedan paket pločica, pa fali špina e baš sad treba još i sifon....pa uvijek nešto, ali nema veze, tu je ljubav prema tom stanu prevladala. Ništa mi nije bilo teško. Kad se sjetim koja je to rupa bila. Rupa bez vode, bez struje, rupa samo s jednim zidom. A onda je polako krenulo, došla je i struja, i voda, i još nekolicina zidova, pa jedne stepenice unutar stana, pa krovni prozori, pa sve nešto malo po malo, ali nastalo je jedno zdanje koje je odisalo mirom i ljubavlju. To se osjetilo čim si ušao u stan. Taj šareni namještaj, te boje, uvijek mirisni štapići čiji se miris već bio pomalo i uvukao u zidove i namještaj. Sve je to bilo malo po malo, ali je došlo....
Gledam vrt - koja tuga. U tom vrtu je nekad bio ribnjak iz kojeg je ljeti cvao lotos i plivale zlatne ribice, tu je bila lavanda, ruže, tulipani i naravno neizostavni suncokreti. Joj, sad sam se sjetila priče sa suncokretima. Obzirom da sam ja gradsko dijete i tada nisam znala da suncokreti mogu biti tako visoki, ja sam ih onako bezbrižno posadila. Nakon nekog vremena suncokreti su se toliko izdužili da je cijeli vrt izgledao kao đungla suncokreta a ja sam se redovito probijala kroz tu šumu i smijala se sama sebi kako sam smotana.... Sjećam se da sam nosila kamenje s plaže da bih ogradila ribnjak, da bude ljepše, a isto tako sjećam se da sam travu oko ribnjaka rezala škaricama i to na koljenima da bi sve bilo ravnomjerno (ja budala). Sate i sate u ljeti provela sam na toj terasi uz čašu crnog vina, dobru knjigu ili uz probrano društvo. Sada u istom tom vrtu podstanari su odlučili posaditi malo salate, malo peršina, malo kapule ..... Ah, bolje mi je da ne mislim jer bih mogla počet plakat.
Jedva čekam da se vratim u svoj stan i da ga vratim barem donekle u prvobitno stanje. Opet će on biti jedan stan pun boja i cvijeća po zidovima, opet ću ja njega oplemeniti i učiniti ga svojim domom, opet će on biti kao što je nekad bio, jedan topli dom koji odiše mirom i spokojem. Biti će on i jednom čist i uredan, kao što je i nekad bio. Za vrt ne mogu garantirati da će više ikad biti kao što je nekad bio jer to iziskuje puno vremena, ali sigurno kad se ja vratim u tom vrtu neće rasti kapula i peršin nego će opet rasti svakakvo šareno cvijeće i opet će biti šaren i mirisan, kao i nekad.....Eh, još malo, strpi se....
Oznake: vrt, stan, čarolija
