Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Znam mnogi će reći 5 god. braka nije ništa, slažem se, zaista 5 god. stvarno nije ništa naspram cijelog života i naspram onoga koliko su naše mame i bake bile u braku. Ali zapanjuje me činjenica koliko se stvari promijenilo nakon 5 god. mog braka. Jer mojim ulaskom u brak vrijeme mi je stalo.

Sada kada sam izašla iz braka aktivirala sam se na mnogim poljima. Ponovno sam aktivna na društvenim mrežama, evo pokrenula sam blog, više se družim s dragim starim prijateljima, neke nove ljude upoznajem i tako život ide.

Na tim našim druženjima uvijek se pokrene neka dobra tema i sve češće čujem razgovore o virtualnim ljubavima ili virtualnim vezama. Ta tema me sada zaokuplja do kraja jer mi je to nešto posve novo i posve nepoznato, a vidim da je ta tema baš nekako aktualna a meni dovoljno intrigantna i nepoznata. Jer dok sam ja još bila slobodna mislim da nije bilo nekih virtualnih veza i ljubavi, možda je i bilo ali ne u tolikoj mjeri koliko i danas i nije se toliko o tome pričalo koliko i sada. U vrijeme moje slobode komadi su se hvatali po kafićima, muljali smo se, koketirali i svašta nešto...A ovo hvatanje komada, sve nešto preko mreže i ja sam stvarno sva na čudu jer mi to ništa nije jasno. Srećom, imam nekoliko prijateljica koje imaju staža u tim virtulanim vezama i druženjima i stvarno se trude da mi olakšaju shvaćanje tog svijeta....I sada polako shvaćam.

Nedavno mi je neki jako dobar tip uletio preko jedne društvene mreže s nekim vrućim pričama i komentarima, i kako sam se tada prvi put susrela s time, stvarno sam bila na sto čuda...Pa šta sad ovaj hoće od mene???

Znam da sam tipu odmah u svojoj glavi naljepila titulu psihopate i napaljenog manijaka, a možda i nije ni tako loš u stvarnosti, ustvari nekako sam sigurna da nije loš. A ja sam u njegovoj glavi ispala neka fina i nedostižna kučka (što mi je i rekao) koja ne prihvaća virtualnu igru i pravila....I tako, ganjao je on mene neko vrijeme po mreži i nestao, vidio je s kim ima posla i shvatio da nema ništa od mene ni našeg cyber sexa pa odustao čovjek a ja ostala sama s upitnikom iznad glave, kao, pa zašto je nestao????
I tako sam sva zbunjena od rastave i koliko god ja bila super, ustvari sam vrlo klimava u glavi po pitanju veza radi svega što mi se izdogađalo. Sada mi ne treba nikakva veza a još manje virtualna veza i cyber s nekim tipom kojeg i ne poznam i ni sama ne znam što se radi u svijetu virtualnih veza.
Stvarno sam u kurcu, zar ne? Vrijeme me pregazilo a da nisam ni skužila...

Sasvim mi je u redu i zaista podržavam komunikaciju i druženje preko neta ili chata. Uostalom, danas je toliko brz tempo života da gotovo jedino sa čime si cijeli dan je računalo i nema se više ni vremena ni novaca za toliko klatiti okolo i sasvim mi je u redu upoznati nekog preko društvene mreže, foruma, bloga ili ne znam čega...Ali ja, kao ja, ipak nisam za te virtualne veze, ne da ih ne odobravam, nego nije mi to – to. Ne mogu se razmetati riječima i komplimentima koje su normalne u jednoj vezi s nekim imaginarnim tipom kojeg čak i ne poznajem ili ga nisam nikad vidjela osim na slikama.

Iza monitora možemo biti sve, možemo biti svatko, onda smo hrabriji, onda smo jači i često budemo ono što nismo...

Što kaže jedna moja draga frendica: Moj problem u virtualnim druženjima je bio taj što sam ja uvijek bila ja, ali oni često nisu bili oni nego netko drugi, netko što oni nisu u stvarnosti a željeli bi...

Gledam kroz svoja virtualna druženja, ma može mi tip biti najbolji i sklapati mi najljepše riječi na svijetu, možemo se poklopiti kao kazaljke u podne i može biti čak i najljepši i najpoželjniji, ali ja ga moram osjetiti, moram s njim sjesti i pogledati ga u oči, moram osjetiti njegovu energiju i vibracije da bih bila sigurna da to nešto što započinjemo može funkcionirati i da bih mu uopće mogla vjerovati.
Moram muškarca osjetiti pored sebe, moram osjetiti ono nešto divlje i životinjsko u njemu da bih uopće krenula u neki dublji odnos s njime. Moramo se kliknuti, ako se ne kliknemo, čarolija nestane kao da je nikad nije ni bilo.
Ukoliko ćemo pričati o nekim površnim životnim stvarima i bez puno otkrivanja sebe, onda mi je virtulani svijet sasvim dobar i bez osjećaja tog dotičnog...

Ne želim ništa u životu betonirati i reći – ja to nikad ne bih mogla, jer dovoljno sam znatiželjna i pustolovnog duha i ne treba mi baš puno da se upustim u svašta, ali ja ipak volim igre jedan na jedan i poglede oči u oči...
I volim kad me netko drži za ruku i tu je pored mene, kad mi šapuće na uho i kad spavamo jedan pored drugog, niti jedna virtulana veza mi to ne može zamijeniti.
Poznavajući sebe, virtualna veza je za mene nešto čime si mogu malo prikratiti vrijeme u životu i jedan način da si mi malo uzburkam ponekad dosadan život, ali za nešto trajno – ne, ne bih mogla jer uvijek želim sve i potpunu predanost, želim dubinu i nisu mi dovoljni komadići i riječi koje se probijaju kroz svemir, virtulani pogledi, virtualne nježnosti i cyber sex. Jednostavno, nije mi to – to...

Naravno, svaka čast ženama i muškarcima koji se upuštaju u takve virtualne veze i cyber sex....Nisam ja za to, barem ne za sada, iako, kod mene su uvijek sve mogućnosti otvorene i uvijek postoji onaj rizični faktor iznenađenja....

Tko zna, možda mi uleti neki virtualan seksi tip i zaludi mi pamet samo tako te jedan od sljedećih postova bude:
MOJA VIRTUALNA LJUBAV....

Nikad ne znaš što ti život nosi i gdje te čeka ljubav....

U posljednje vrijeme sve se više bojim same sebe.

Bojim se svojih misli i svojih riječi...

Sve češće mi se događa da ono što kažem, to se i dogodi...

Sve češće mi se događa da ono što pomislim to se i ostvari...

Energija misli, energija riječi...

Već sam dobila počasnu titulu vještice.
Dobila sam i novi nadimak : Ona kojoj se ostvaruju sve želje i misli...

I, iskreno bojim se tih svojih misli, bojim se tih svojih riječi...
Moj svijet je najčeščće obojan u ružičastu boju, ja sam vječiti optimist, i kad mi je najteže ja se smijem i trudim se gledati na svijet s one druge strane obale, s one veselije strane...

Ali imam ponekad i one crne dane, one duge i depresivne dane, kad mi je teško, i kad su u mojoj glavi one crne, teške, sumorne i destruktivne misli.
Destruktivne toliko da idu do granice boli, idu u dubinu, idu u analize...i toga se najviše plašim i pitam se sada, a što ako mi se i takve misli ostvare?
Takvi crni filmovi ne želim da mi se dogode u stvarnosti, u javi...Ne želim ih pored sebe, ne želim ih u sebi, borim se sama sa svojim umom da ih izbacim iz glave jer se bojim...
Ponekad ih uspijem i pobijediti...

Sjećam se jednog toplog ljeta, jednog crnog ljeta...

Tata je došao kod mene u garažu po neku plinsku bocu. Pozdravili smo se onako usputno jer sam jurila i samo mi je kroz glavu prošla misao: Neće mu valjda ta boca eksplodirati?

Nisam to htjela pomisliti, ali to mi je prvo što mi je prošlo kroz glavu...

Otišli su na put s tom plinskom bocom u autu, zvala sam ih cijelo popodne, nitko se nije javljao...
Nakon ne znam koliko poziva javila mi se sestra i kaže mi: Tati je izletila cijev iz plinske boce dok je nešto radio i sav se spalio, spalio je obje noge, sad je na hitnoj....

Progutala sam knedlu i nisam mogla vjerovati sama sebi što se dogodilo....

Tata je bio dobro na kraju, iako je imao opekotine 3 stupnja na obje noge i mjesec dana preležao na plastičnoj kirurgiji....

Bilo mi je muka samo tako....

Jedan vedriji primjer...

Neki dan me pukla neka depresija i odlučila sam da hitno moram pobjeći negdje u neku pustoš, daleko od ljudi i daleko od civilizacije. Odlučila sam se za otok Susak, tamo mi se čini nekako ok po zimi, dovoljno mi je pusto da me nitko ne tlači, imam dovoljno mora, prirode i mjesta za hodanje da napunim svoje baterije i sredim misli. Planirala sam put negdje za veljaču, taman mi toliko treba da si sredim neki apartman za vikend ali problem je veza katamaranom, pogotovo zimi kad na Susak ne ide ni pas...
I tako ja pokrenem priču oko Suska sa nekim svojim dragim prijateljicama, ok, zainteresirane su i one bi išle, ali opet je problem kako to iskombinirati od petka do nedjelje. Problem, naravno, veza katamaranom...
Ništa, kažem ja njima, nešto ćemo već smisliti...

To je bila srijeda, u četvrtak ujutro se probudim, upalim komp i dobijem mail od frendice koja bi isto išla....

Piše ona meni: tebi se stvarno sve želje ostvaruju, evo šaljem ti link....

A na linku Novog lista piše, od jučer češća veza sa Suskom i okolnim otocima...novo čudo "Krilo Carbo" itd.

Opet sam ostala paf samo tako, ovo mi je bilo ugodno iznenađenje, ovo mi je bilo nešto što mi je bilo potrebno ali opet neobično...

I suvišno je reći da sam se isti dan sletila na riječki Molo longo, na katamaran, gdje me dočekao neki ljubazni barba i proveo me po katamaranu i objasnio mi vozni red i sve ono što me zanimalo....

Ovo su samo dva primjera neke čudne energije misli, snage želje ili ne znam čega niti kako se to nešto zove....
Sve te svoje misli, želje pratim već dosta godina, kao što sam rekla, ima mi to nekog smisla, gotovo uvijek dobijem potvrdu svojih misli, potvrdu svojih želja iako ponekad i ne vjerujem, testiram ih i prilazim im s mnogo sumnje...ali, razoružaju me samo tako, zato ih se i bojim, jer mi se na kraju najčešće i ostvare....U slučajnosti već odavno ne vjerujem....

Čudan je taj naš um, čudne su to snage misli i riječi....čudne neke energije....

Jeste li kada razmišljali o tome? Ostvaruju li se i Vama želje? Vjerujete li u snagu misli i riječi?

Čitajući komentare svojih postova često nailazim na riječi, u stilu – kako si jaka, čvrsta, odlučna, progresivna i slično.
Ja se nikad nisam tako osjećala i sada se ne osjećam tako. Možda tako samo ostavljam dojam na ljude koji me okružuju.

Nekako bih prije rekla za sebe sam jednostavno samo realna, iako živim u oblacima svaki dan i iz sata u sat putujem od oblaka do zemlje, ipak sam u svemu vrlo realna i na sve situacije koje mi se događaju u životu trudim se gledati baš realno i bez ikakva uljepšavanja. Ili je crno ili je bijelo, nema sivog, nema sredine...

Tokom godina svog života nekako sam spoznala dio sebe, spoznala sam se iznutra i naučila kako da funkcioniram da mi bude dobro i da mi je lakše. I kad mi u život ulete neke izuzetno teške i bolne situacije našla sam si način kako da ih maknem iz glave i iz života...Potreban mi je samo jedan barem mali razgovor sa samom sobom, odmak od novonastale situacije i novo slaganje kockica i u mojoj glavi...tada sve postaje drugačije i postaje lakše....

Zahvalna sam ne znam kome i čemu što to mogu sama sebi učiniti, što se mogu i što sam se naučila tako postaviti, jer tako je definitivno lakše i bolje...

Gledam mnoge moje prijatelje kako se već godinama koprcaju u istim govnima i tonu, tonu sve dublje a ne mogu van iz kaljuže... Žao mi ih je. Ponekad pokušam im nešto reći, sugerirati ali ne ide, ne prihvaćaju, naučili su živjeti po nekom svom životnom obrascu i tako im nije dobro i svjesni su toga, ali ne žele ili možda ne mogu drugačije...

Svaka situacija koja nam se dogodi, kažu neki stari mudraci, da je dobra za nas, za naš rast...stvar je samo izbora kako ćeš gledati i kako ćeš se postaviti prema njoj...Hoćeš li joj se veseliti i dočekati je raširenih ruku ili ćeš sjest i plakat?
Doduše, meni nikad nije bilo jasno kako se mogu veseliti nekom zlu koje me spopalo u životu – ne, ne veslim se i ne čekam ga raširenih ruku i s osmjehom, ali opet s druge strane ne radim ni neku dramu oko toga...Gledam samo realno jer mi je tako lakše...

Vidim svoju frendicu, rastavila se prije nekih 7 godina. Rastavili su se sporazumno jer stvar nije funkcionirala, bili su nebo i zemlja, jednostavno ne spojivi, dakle, nije bila u pitanju treća osoba...Odmah je nakon razvoda krenula na psihoterapije koje su potrajale nekih 4-5 god., jer kako ona kaže to joj je trebalo...Super, našla si je nešto što će joj pomoći, ali još 5 god. nakon rastave kopati po braku, kopati po jednom odnosu kojeg više nema, kopati po nečem što joj je ostavilo gorak okus u ustima i svaki puta još jednom to proživljavati?
Ne znam, meni je to gotovo pa strašno. Ideš kao naprijed u život a u stvari svaki dan živiš u prošlosti i ne primjećuješ ljepotu i bogatstvo sadašnjeg trenutka... Znam da se sve stvari moraju odbolovati, potrebno ih je otpustiti, ali vrišti, trči, razbij nešto, napij se, izbaci to iz sebe na bilo koji način ali ne tako na duge staze jer bol tada postaje još i jača i ako se ne pomakneš to ti jednostavno postane životni obrazac....

U glavi je jednostvno potrebno ponekad napraviti onaj bolan brz rez, odstraniti nezdravo tkivo, potrebno je sam sebi reći – dosta je više...To je stvar prošlosti i nedam da me prati, okrećem se i vidim samo nešto što je sada....

Sjećam se kada sam imala spontani...Trudnoća mi je došla brzo i neplanirano a spontani pobačaj mi je došao još brže. Sve me to zateklo tako nespremnu, sve se odigralo tako brzo da se nisam stigla ni snaći, ni razmisliti...Kad mi se to dogodilo bila sam koma, bila sam tako jadna, plakala sam i bila na rubu ne znam čega...Noći su prošle da sam samu sebe preispitivala zašto, zbog čega, zašto ja? Odgovora nije bilo....Dani su prolazili pored mene a ja sam bila kao neka tužna vrba, sva jadna i nikakva i onda sam sjela sama sa sobom i obavila taj razgovor, kako volim reći – posložila sam si kockice u glavi...

Bolan razgovor ali svakako potreban...

Dakle, situacija je takva, spontani je bio, bebu si izgubila i to su bolne činjenice koje razdiru i protiv kojih ne možeš.
Šta mogu napraviti za sebe sada u ovom trenutku da manje boli?
Prihvatiti situaciju upravo takvu kakva je bez imalo okolišanja, priroda se uvijek pobrine za neke stvari, jaki uvijek prežive i sve ono što je dobro i kvalitetno to ostaje...
Ako mi se moralo to već dogoditi onda je bolje da je tako i da se dogodilo sada, nego da se rodi dijete s deformacijama i retardacjiama...Jer, gdje ćeš veće boli i patnje nego kad imaš bolesno dijete i znaš da se nikad neće oporaviti i nikad neće biti bolje, jer se takvo rodilo, i svakim danom ti gledaš njega i on gleda tebe, i tako patite iz dana u dan...

Možda je to sve okrutno ali meni je tako potrebno i bude mi lakše nakon iskrenog razgovora same sa sobom...Znam sebe, ne mogu nešto površno, moram u dubinu, dubinu osjećaja i dubinu proživljavanja svega .... Onda se dogodi da se zapletem u mrežu i više ne znam van, vrtim se u krug i ne vidim izlaza, i onda me boli, onda patim...Bol ide do granice autodestrukcije...Ako takvo stanje potraje onda se dogodi da ti to postaje matrica po kojoj živiš, to ne želim, to valjda nitko ne želi...Zato su potrebni ponekad bolni i nagli rezovi jer život je sada...Čemu razbijati glavu nečim što je nekad bilo, i tako tu me možeš ništa, ne možeš ništa promijeniti...Okrenut prema prošlosti možeš samo sjediti i plakati dok ti život poput pijeska klizi niz prste...Potrebno je gladati ono sada....
Takav životni obrazac sam teškom mukom usvojila prije puno, puno, puno godina ali je definitivno dobar obrazac i stvarno dokazuje da život može biti lijep ako ga ne živimo ni u prošlosti ni u budućnosti nego upravo sada i u ovom trenutku, ali, kao i obično, sve je samo stvar našeg dobrog ili lošeg izbora...

ON BI DA SE VRATIM! - sretnem neki dan mog dobrog frenda, kaže mi da se vidio s njim i da kuka za mnom. Kažem ja dobro i promijenim temu jer sam bila sigurna da je to još jedan crni humor na moj račun...

Nakon nekoliko dana sretnem drugog frenda i izgovori mu istu rečenicu. Ja stanem i gledam onako zbunjeno i pitam ga šta ti to ozbiljno ili je zajebancija.
On kaže da je ozbiljan i da se s takvim stvarima nikad, ali baš nikad ne bi zezao....
Reko je u sebi, pa jeeebote....

Već slutim dobru temu za novi post...I, da, ja što još jedino mogu je to da se dobro zajebavam oko toga, jer mi je već postalo presmiješno....

On bi da se vratim i opet se ja pitam tko je tu lud? Znam, on je lud, ja nisam, nikako...

Ako nešto ne volim onda ne volim da stvari koje se tiču isključivo mene ili u ovom slučaju nas dvoje saznam preko prijatelja, poznanika, susjeda ili ne znam koga još...
Ali najčešće sve „najbolje“ vijesti čujem baš iz neke treće ruke, nikad direktno u facu...A to direktno u facu i bez okolišanja mi je oduvijek bilo najdraže.
Smatram se dovoljno jakom da ja to mogu podnjeti i raskopčati košulju i reći pucaj u prsa, pa što bude da bude....

Nemam se čemu čuditi tj. jer i dok smo bili u braku često sam relativno bitne stvari saznavala zadnja ili od nekog, ali, pa zar i sada, kad mu je voda došla do nosa?

Šta i sada kad nam je zakazano prvo ročište na sudu?

Pa daj neka barem jednom pokaže malo muškosti i skuca mi sve u glavu, baš ono sve što ima...
A zna da ne volim muškarce koji se ponašaju kao pičkice, zna da volim konkretne i jasne ljude, pogotovo muškarce, ono što se kaže, što na umu, to na drumu, i onda on opet po svome....
Može li zadržati barem malo dostojanstva a ne tako se povlačiti po prijateljima. Jadno, zar ne?

Vidi se da nije baš ništa naučio od mene...

A nekako čak i vjerujem da bi htio da se vratim jer je valjda konačno shvatio što je izgubio, ali tako to biva u životu – tek kad nešto izgubiš onda to počeš cijeniti....Nažalost...

A ja, kao ja, naravno da se ne vraćam, da me moli na koljenima i obeća mi brda i planine – ne vraćam se...To sam rekla i svom frendu, pa će vjerojatno doći i od onog koga treba....

U riječi već odavno ne vjerujem, riječi su mi prazne, pogotovo njegove.

Izgovorene tisuću puta i uvijek iste su se vrtile u krug, čisto pretakanje iz šupljeg u prazno...

Vjerujem samo u djela, u nešto što mogu osjetiti i opipati, a toga, od kad smo se razišli nije bilo ni u tragovima.

Baš onda kad sam otišla je svojim djelima trebao barem malo dokazati da mu je stalo, da nešto želi, da vjeruje u nas...Ako sam ja vjerovala godinama, pa valjda može i on to malo...

A on ništa....Nije se čak ni usudio nazvati da pita kako sam, kako se snalazim, jel mi treba njegova pomoć oko malog? Nikad ništa u ovih nekoliko mjeseci....

I ja da sada vjerujem da je njemu stalo? Opet ispočetka, tresla se brda, rodio se miš....

Ali kad bolje razmislim, pa toga nije bilo ni u braku....Uvijek sam bitke vodila sama, i onda kad su bili svi protiv mene od njega sam samo očekivala barem neku malu podršku, barem neku riječ, u stilu, ok, tu sam, uz tebe...ne, on bi stao uz svih ali glavno da je protiv mene, i onda kad su me svi gazili i on je još dodao svoju cipelu pa da bude bolje gaženje...

E pa ne ide to tako...

Kaže mi frend: Kako si zla i zajebana? Ne popuštaš?

Da, zla sam i zajebana sam i ako želiš mogu biti još i gora, ali neću sada. Naglašavam sada, jer ne znam kakav će biti moj bivši prema meni i malom u budućnosti.
I ako ne bude bio dobar, jednostavno će me svojim ponašanjem natjerati da budem još i gora...Imam još par aseva u rukavu koje čuvam ako zatreba....

I naravno da ne popuštam...

Nije to stvar popuštanja i igranja, ta je stvar puno dublja i jača od mene koja mi neda da se vratim i u to što radim čvrsto vjerujem da je ispravno... Ne sumnjam ni najmanje...

Sada konačno imam potpunu elementarnu slobodu. Slobodu radi koje su ljudi ginuli kroz povijest, slobodu koja je opjevana na sve moguće načine...

Sada konačno izbacujem sve ono potisnuto iz sebe, izbacujem ono svoje pravo ja koje je jadno čučalo u meni i sve radi nekog imaginarnog mira u kući...

Konačno mi nitko ne prigovara kako se ponašam, kako se oblačim, kako i s kim razgovaram...

Sloboda je zaista neprocijenjiva stvar...

Krećem opet na jogu, na proljeće me čeka Toscana, uskoro mali i ja idemo jedan vikend na neki otok da se malo odmorimo od svega...

I da ja to sve odbacim radi njega?

Žao mi je, ali skupa ne možemo pa je onda bolje da svatko sebi organizira život najbolje što može...

Evo, nekako mislim da ja baš i ne gubim vrijeme...

Završavam jednim citatom:

Život je kratak – ili suviše dug – da bi sebi mogla dozvoliti taj luksuz da živim loše.

Coelho

Da, nakon malo razgovora same sa sobom odlučila sam u sekundi....odlučila sam - ne javiti mu se....Kad bolje razmislim šta meni treba još jedan takav?

Jednog, koji ne zna ni sam šta će sa sobom i od sebe, jednog takvog sam se baš upravo riješila, nadam se zauvijek i sad mi treba jedan novi takav. Pa da još jednom malo bolje utvrdim životno gradivo.
Ma kako da ne...
Da lovim ili da budem ulovljena od još jednog takvog, to bi bilo čisto nepoštivanje i nevoljenje same sebe, a sebe jako volim, i te kako se volim....
Ne trebaju meni takve situacije...
U stvari trebaju mi itekako, jer mi je ponekad dosadno u životu a meni su stalno potrebne neke akcije i zbivanja, jednostavno ne mogu biti na miru...I sada kada mi se gotovo posložilo sve u životu, ponekad mi bude dosadno i treba mi da malo dramim i patim oko nečeg ili nekog. Sada je sve kako treba pa mi je dosadno...Tako da mi je taj mali baš uletio kako treba, brzo i tiho a isto tako je i nestao, brzo i tiho, a ja ostala ošamućena...
Ali zadatak je obavljen, definitivno, unio mi je malo nereda u život i razbio monotoniju i nestao, pa baš nekako kako sam i željela...
Ali ja bi sada još malo drame, patetike i sentimentalnosti i ostalih sranja...
E pa ne može, dosta je tih pizdarija...
Kažu da je život prekratak da bih ga provela loše – i upravo tako i je....Šta sad meni trebaju još neke i drame i agonije a bez potrebe....
Kaže se da ono što je pravo to ostaje...e pa ako je taj neki kao pravi za mene, vratiti će se...
Ako je to - to i je on upravo taj koji mi je potreban na mom putu, život će nam već složiti neki dobar scenarij i bez mog javljanja i nekog forsiranja, zar ne?
Ako ne, nikom ništa, život ide dalje s i njim i bez njega, kao da nikad ništa nije ni bilo....
Kad sam otkačila onog svog bivšeg koji mi je bio i muž i otac našeg klinca i prema kojem sam kao, imala neke odgovornosti, a što ne bih ovog....
Jest, da je mali i divan i krasan i pun duha i poklapamo se samo tako.
Energije su nam se poklopile kao kazaljke u podne i imamo isti put, vežu nas neke iste stvari i duhovni putevi, ali brate...sve ima svoje granice dobrog ukusa....
A ja, kao ja, zabudalim samo tako, ne treba mi baš puno, vidim te neke znakove na svom životnom putu i ne samo oko tog tipa, nego općenito vidim znakove gdje ih valjda nitko drugi ne vidi ili ih ne želi vidjeti....
Tako da sam po brzom i kratkom postupku završila i ovu priču....
Meni to jednostavno nije potrebno na duge staze, imam svoj život, svoje hobije, knjige, svoje prijatelje, snove, zaposlena sam i situirana i da se ja sada još danima patim oko nekog tipa...
Ma neeee, mogu ja patiti i dramiti ali ne dugo, nije to za mene...
Nisam ja taj patnički tip.......

Uostalom, šta ti je život bez malo ženske škorpionske drame?

Ništa, živa dosada ....

Oznake: on

Ponekad nam se dogode ljubavi, ustvari ne ljubavi nego zaljubljenosti.
Muškarci nam uđu u život nepozvani i sami...
Neki dođu tiho i polako, tako neprimjetno.
Neki dođu kao tajfun, naprave buru i samo nestanu...
Nestanu kao da nikad ni nisu bili tu a ti ostaješ i čekaš...Čekaš na neki znak, na neki poziv, jednostavno čekaš na nešto od njih...I tako vrijeme prolazi čekajući....
Nekad taj znak nikad i ne dođe i vremenom shvatiš da je to gotova priča...
Razbijaš glavu, zašto nisam drugačije postupila, zašto sam baš to morala reći, zašto nisam ovako ili onako....Sada je gotovo, došao je i otišao...Nema povratka...Ostalo je samo čekanje i preispitivanje samog sebe, šta bi bilo da sam drugačije postupila, možda bi se javio a možda i nebi...Vjerujem da ono što je pravo da to ostaje, zauvijek, i oni koji su pravi oni se vrate, kad tad....
Teško je naći osobu s kojom se poklapaš u svim svojim segmentima. Osobu koja ti odgovara fizički, mentalno i duhovno.
Teško je naći osobu s kojom se razumiješ odmah na početku odnosa i bez riječi, osobu koja je daleko od tebe a ti je osjetiš kao da je tu pored tebe...
I onda jednom takvu osobu nađeš ili nađe ona tebe i ti je samo tako propustiš kroz život radi nekih svojih strahova, radi svojih paranoja, radi svojih nerazrješenih životnih situacija...
A svjesan si da je možda upravo taj muškarac bio barem blizu onoga što želiš u svom životu...
Dovoljno otkačen, dovoljno blesav, dovoljno komičan i istih svjetonazora i životnih uvjerenja kao i ti...Možda je baš on bio ta još jedna puzla koja nedostaje u mojoj slici...
A ja sam sve to radi nekih mojih blokada samo tako propustila.....Možda od toga svega i nije trebalo biti ništa, možda su to samo moji filmovi u glavi, možda su samo krivo shvaćene njegove riječi koje su meni baš odgovarale i bile potrebne u tom trenutku....
Možda, možda, možda....
Možda sam ja iz svega toga izvukla samo ono nešto što ja želim čuti i ono što meni odgovara a bez ikakve osnove....
Možda on uopće nije ni mislio na sve to tako kako sam ja željela.....
I posljednjih dana samu sebe pitam, pa dobro šta to meni sve treba? A valjda mi baš treba da si malo začinim život....
Iskreno, nedostaje mi ...
Baš mi nedostaju te njegove napaljene poruke, ti otkačeni komentari....Ne mogu protiv sebe kad mi nedostaje.....
Nestao je s lica zemlje samo tako, ali kužim ja njega, očito je i on u nekom crnjaku, jer ja kad sam u crnjaku, ja nestanem s lica zemlje, ne javljam se nikom i nema me za nikog, sama liječim svoje rane, tako mi je najbolje. Nikad nisam voljela da me drugi gledaju dok patim, jer zaista je malo onih iskrenih koji te razumiju i suosjećaju s tobom, a više je onih koji se naslađuju....
Znam da će vrijeme proći i da će i na tu priču iz mog života pasti prašina i da ću je potisnuti negdje duboko u sebi, ali zašto da je potisnem i sve prepustim slučaju....Zašto je ne bih opet barem još jednom pokušala oživjeti pa ako se i onda ne dogodi ništa, onda stvarno nema smisla, ali barem znam, pokušala sam i to je to.....
Ali, mi ljudi smo prokleti, toliko bježimo od svojih emocija, toliko smo neiskreni, toliko smo plašljivi kad nekom trebaš reći da ti nedostaje, kad nekom trebaš reći da ga želiš....Bojimo se to reći jer se bojimo odbijanja, bojimo se povrijeđenosti našeg vlastitog ega....A zašto to mora biti tako?
Zašto nekom do koga ti je stalno ne reći sve u lice, pa nije to ništa loše, to su samo iskrene i tople riječi koje svakom pašu, koje svatko bar ponekad želi i voli čuti...Riječi koje imponiraju, a svi ih se tako jako bojimo....Bojimo ih se reći a bojimo ih se i primiti....
Pa i sama znam iz svog iskustva, da ponekad kad bih nekom i otvorila srce i iskreno progovorila o svojim osjećajima prema njemu, taj neki bi nakon nekog vremena pobjegao od mene kao da imam zaraznu bolest....
Kao da sam rekla ne znam što loše, a samo sam bila iskrena prema njemu i otvorila svoju dušu, predala sebe u potpunosti i bez razmišljanja....
Imam dovoljno godina i ponešto životnog iskustva i stvarno su mi mučne igre mačke i miša, te hoćemo, te nećemo...Zašto sve ne pojednostaviti i samo se prepustiti vlastitim osjećajima i duši, na kraju, baš ti osjećaji i duša uvijek nađu pravi put do tuđe duše...
I onda opet se pitam, da li da mu se javim i jednostavno mu otvorim dušu i srce i sve izabcim iz sebe i budem u potpunosti iskrena, pa što bude bude?
Ili da sve samo izbrišem iz svoje glave, kao da to nešto među nama nikad nije ni postojalo?
Na kraju krajeva, život je ovaj jedan i život je samo ovaj sada i zaista ga je šteta ne iskoristiti....

Oznake: Osjećaji

U posljednje vrijeme sve se češće budi ona zvijer u meni koja me tjera..Tjera me na neki put, bilo gdje...Često se tu zvijer trudim zadržati na uzdama ali sada ne mogu, jača je od mene...Tjera me na neki put, moram negdje pobjeći.
Pobjeći barem na vikend da se maknem od svega i da se maknem od svih. Potrebna mi je s vremenom takva vrsta izolacije od svijeta.
Izolacija u kojoj ću biti sama sa sobom i sama sa svojim mislima.... Ponekad, kad sam sama sa sobom mogu dati najviše i često sam tada najproduktivnija...
Puno mi se stvari izdogađalo u posljednje vrijeme, puno se svakakvih emocija nakupilo u meni, beskonačno situacija koje nose sa sobom ono nešto loše za mene...
Dogodilo mi se puno neostvarnih želja i potpuno krivih filmova u glavi, neodsanjanih snova...
I onda kad ti se dogodi da ateriraš u stvarnost, kad se suočiš sam sa sobom i pogledaš se ogledalo i shvatiš da to nešto nije ono što si potajice želio i htio, ateriraš vrlo bolno...
Svako moje vraćanje u surovu stvarnost boli, jako boli i duboko boli...Bol je ponekad čak i neizdrživa...
Jer, kad nešto proživljavam onda to proživljavam duboko, jako, intezivno, ulazim u sve pore i ne ostavljam ništa ne istraženo...Baš sve mora biti čisto... Mrzim se zbog te svoje dubine...
Zašto uvijek u svemu moram ići tako duboko i u samu srž stvari?
Zašto se ne mogu zaustaviti na pola i stati?
Zašto ne volim površnosti?
A znam i sama da kad je nešto površno da je onda i tako lako, i onda ne boli....
Emocije me uvijek sjebu negdje u životu. Taman mislim kako sam si sve organizirala da mi je dobro i da funkcioniram i onda se pojave emocije i sve mi poremete...
Poremete mi moj savršeno organiziran život...
Zar se te emocije ne mogu nekako držati pod kontrolom?
Ustvari, tek sad vidim kako je sreća zaista prividna stvar, stvar koja zaista stoji na klimavim nogama...Zapuše samo jedan mali i lagani životni povjetarac i poremeti ti život samo tako...
Sve ono nešto što gradiš vremenom i ono nešto za što misliš da je čvrsto i stabilno, ustvari vidiš da je klimavo...
Odavno znam da sreću treba tražiti u sebi i da je to jedini ispravan recept za sretan život, ali šta ću, pa svi smo mi samo ljudi koji traže i ono nešto izvan sebe...
Često poželim da imam u glavi neki OFF prekidač i barem onaj neki DELETE da ga samo stisnem i da sve izbrišem kao da to nešto što se događalo nikad nije ni bilo ...... Valjda su nam potrebne takve lekcije u životu koje nam pokazuju da je sve tako prolazno u životu, nepredvidio i ustvari klimavo....
Moram otputovati što prije i što dalje, da pobjegnem od svih, ali najgore mi je to što od sebe ne mogu pobjeći a to baš želim....

Često mi se dogodi da se pogubim, da izgubim tlo pod nogama, dogodi mi se da se osjećam nekako prazno i šuplje.
Jednostavno, brzina života kojom gazim iz dana u dan često mi dozvoljava da nekako zanemarim ono meni najvažnije, ono nešto što me ispunjava i čini me sretnom.
Moje čitanje, moje knjige i poneko pisanje su nešto što me ispunjava, to je nešto što me čini sretnom i ispunjenom onako duboko i iskeno, onako iznutra...
Knjige su mi nešto sveto, nešto moje što mi nitko ne može uzeti. Nešto što me nikad, ali baš nikad nije razočaralo.
Knjige su mi nešto u što nikad nisam izgubila vjeru.
Volim prelaziti po tom beskonačnom slijedu riječi, slovo po slovo, riječ po riječ i tako ide knjiga po knjiga... Neka dobra, neka manje dobra, neka mudra, neka manje mudra ali svaka dobra na svoj način.... Čitam gdje god stignem i kad god stignem, pa makar i samo jednu stranu ali uvijek mi je nekako bitno da se čita i da slova idu....
Tako i ovo moje piskaranje na blogu.... Nekad stignem, nekad ne.... Voljela bih da mogu odvojiti više vremena, da se mogu više posvetiti ali jednostavno nekad mi dani tako brzo prolete a da ni ne stignem do kompa a kamoli do bloga....a imam toliko toga za reći.... I kad bi samo počela pisati, kad samo uhvatim nit, imam osjećaj da ne bih mogla stati skoro pa nikada, ali...
Uvijek postoji neki ali u cijeloj priči...
Ponekad sam ljuta na samu sebe jer nisam dosljedna sebi, jer sam si po sto puta rekla i obećala da ne smije proći niti jedan dan da ne pročitam barem jedan list knjige i onda mi prođe ne samo jedan, nego i dva i tri i pet i više dana da knjigu ne uzmem u ruke... A to čitanje me toliko ispunjava....Toliko se dobro osjećam s knjigom u rukama i svojom već otrcanom bilježnicom u torbi....

Što je to u čovjeku prokleto da gotovo pa nikad nije zadovoljan.
Uvijek nešto želi, ako ima malo onda želi više, ako ima to nešto više onda ni to nije dobro i onda želi još više.
I nikako da sam sebi kaže, ok, sad mi je dobro, imam to što želim i sada sam sretan.
Prokletstvo samo takvo, beskonačno i stalno se vrtimo u krug...

Tako je u valjda u svim segmentima ljudske psihe, uvijek dovoljno nezadovoljni onim što se nudi i onim što imamo.
Tako je valjda i u ljubavi, uvijek ganjamo ono nešto što nam je nedostižno, ono nešto neuhvatljivo.

Uleti nam u život osoba sa svim svojim kvalitetama upravo onakvim kakve očekujemo, kakve želimo.
Osoba koja nas voli, koja nas poštuje, osoba koja je od riječi i stoji iza svojih postupaka i djela.
Osoba koja nam otvoreno i iskreno kaže ono što želi od nas i ono što čekuje od nas.

I onda što se najčešće dogodi?

Dogodi se to na nam ni ta prekrasna osoba nije dobra, jer nema ono nešto.. Nema ono nešto vražje u sebi što bi nam raspirilo maštu, ono nešto divlje i nedostižno u sebi. Ono nešto što te tjera na borbu, na opstanak....

I onda nakon što tog divnog i krasnog i dostižnog otkantamo samo tako, bez pardona, u život nam uleti ponekad upravo onaj drugi, onaj suprotni...

Onaj demonski...

Onaj neki za kojeg svjesno znaš da nije baš dobra i poželjna prilika u životu ali...on je taj....
S njim nikad ne znaš što te čeka, on kaže da će te nazvati pa te ne zove 5 dana, on je taj s kojim ne znaš na čemu si i što ustvari želi od tebe. On je taj nedokučiv i gotovo pa neuhvatljiv.

Taj drugi fatalni je privlačan i on ima ono nešto što pali maštu kao šibicu ali s njim nema budućnosti jer on nije sposoban brinuti se ni za svoju budućnost a kamoli za još nekog....

I tako, onog divnog otkantamo a za ovim demonskim patimo....

Zar čovjek nije proklet? Nikad mu nije dobro...

Škorpioni su poznati kao najopasniji znaci zodijaka. Iako se ja iz svog vlastitog iskustva ne mogu složiti s tim ni najmanje. To su tako pitome, divne i srčane osobe da ih svatko poželi samo tako.
Osnovno pravilo njihova osebujnog i tajanstvenog života ne diraj me - ne diram te....

Ne bih ih sada posebno hvalila i isticala iako bih imala čime, jer, oni su zaista posebni.
Ljudi magneti, ljudi kojima je tako teško odoljeti, to su ljudi koje ili voliš, ali onako iskreno i duboko, ili ih isto tako mrziš. Mrziš ih onako iz dubine duše....On te ne ostavljaju ravnodušnima, nikad ali baš nikad....
Ljudi, kojima kad pogledaš u oči, vidiš da te otkrivaju sloj po sloj, polako i temeljito...

Prisustvovala sam jednom druženju dva nepoznata škorpiona.
Promatranje te njihove igre bilo mi je fascinantno.
Koje su to igre, igre nadmoći, igre prevlasti, koje su to dubine razgovora i igre jačine intelekta...
Razgovor očima.
Koliko te stopirane pokretačke energije na jednom mjestu, energije koja samo traži put da krene kao bujica i da nikad ne stane, a oni oboje izvana tako mirni i staloženi.

Iznutra, vjerojatno svatko vodi svoju bitku sam sa sobom i smišlja plan kako barem verbalno dotući onog drugog, čisto da mu se pokaže gdje mu je mjesto....

Sjedeći s njima naprsto ne možeš ne osjetiti tu njihovu snagu, tu moć, erotizam i seksipil možeš nožem rezati...
Vrlo opasan naboj....Provokativan, čak bih se usudila reći....

I tako gledajući ih, nju i njega....Razmišljam kako bi njih dvoje mogli funkcionirati kao životni partneri.
Kako bi izgledao njihov život skriven iza četiri zida kada bi se svjetla pogasila a zaustavljene bujice moći samo krenule same od sebe...

Dva škorpiona, jedan protiv drugog...
Oboje jaki, oboje dominantni, oboje senzualni, erotični, strastveni....
Igra počinje i nitko ne popušta ni najmanje, svatko brani svoj teritorij...
Tko je vođa?
Uvijek netko mora biti vođa a onaj drugi je vođen.
Ali u njihovom slučaju, oboje su vođe i molim se ne znam kome da oboje idu u istom pravcu, jer u suprotnom nije dobro, nikako nije dobro...

I tako gledajući ih, pomislim kako li im je tek u spavaćoj sobi....
Spavaća soba im je poprište zločina, bojno polje u zadovoljavanju njihove neutažive pohote i strasti...

On tako hladan, širokog osmjeha, oštrih i pravilnih crta lica, smirujuć...
Toliko smirujuć da te obara taj njegov mir kojim isijava...
Ona tako prodorna, dubokih očiju i pogleda koji kao da boli, izgleda kao fatalna žena iz nekog fima...
Oboje tako nabijeni erotikom i seksipilom koji ne možeš ne osjetiti....

Ljudi se trude da bi bili seksipilni, rade svašta od sebe, troše masne pare da bi to postigli.

Oni ne rade ništa, iz njih to izlazi samo od sebe, za njih je samo dovoljno da se pojave....
Njih dvoje, jedan spoj svega toga, ne mogu proći ne primjećeno jer plijene pažnju gdje god da se pojave.
Ne zato što to oni žele već zato što su takvi, takvi su rođeni i od toga ne bježe. Svjesni su sebe, svoje snage, moći i đavolske privlačnosti...

Da, upravo tako, đavolske privlačnosti...