Često mi se dogodi da se pogubim, da izgubim tlo pod nogama, dogodi mi se da se osjećam nekako prazno i šuplje.
Jednostavno, brzina života kojom gazim iz dana u dan često mi dozvoljava da nekako zanemarim ono meni najvažnije, ono nešto što me ispunjava i čini me sretnom.
Moje čitanje, moje knjige i poneko pisanje su nešto što me ispunjava, to je nešto što me čini sretnom i ispunjenom onako duboko i iskeno, onako iznutra...
Knjige su mi nešto sveto, nešto moje što mi nitko ne može uzeti. Nešto što me nikad, ali baš nikad nije razočaralo.
Knjige su mi nešto u što nikad nisam izgubila vjeru.
Volim prelaziti po tom beskonačnom slijedu riječi, slovo po slovo, riječ po riječ i tako ide knjiga po knjiga... Neka dobra, neka manje dobra, neka mudra, neka manje mudra ali svaka dobra na svoj način.... Čitam gdje god stignem i kad god stignem, pa makar i samo jednu stranu ali uvijek mi je nekako bitno da se čita i da slova idu....
Tako i ovo moje piskaranje na blogu.... Nekad stignem, nekad ne.... Voljela bih da mogu odvojiti više vremena, da se mogu više posvetiti ali jednostavno nekad mi dani tako brzo prolete a da ni ne stignem do kompa a kamoli do bloga....a imam toliko toga za reći.... I kad bi samo počela pisati, kad samo uhvatim nit, imam osjećaj da ne bih mogla stati skoro pa nikada, ali...
Uvijek postoji neki ali u cijeloj priči...
Ponekad sam ljuta na samu sebe jer nisam dosljedna sebi, jer sam si po sto puta rekla i obećala da ne smije proći niti jedan dan da ne pročitam barem jedan list knjige i onda mi prođe ne samo jedan, nego i dva i tri i pet i više dana da knjigu ne uzmem u ruke... A to čitanje me toliko ispunjava....Toliko se dobro osjećam s knjigom u rukama i svojom već otrcanom bilježnicom u torbi....
