ON BI DA SE VRATIM! - sretnem neki dan mog dobrog frenda, kaže mi da se vidio s njim i da kuka za mnom. Kažem ja dobro i promijenim temu jer sam bila sigurna da je to još jedan crni humor na moj račun...
Nakon nekoliko dana sretnem drugog frenda i izgovori mu istu rečenicu. Ja stanem i gledam onako zbunjeno i pitam ga šta ti to ozbiljno ili je zajebancija.
On kaže da je ozbiljan i da se s takvim stvarima nikad, ali baš nikad ne bi zezao....
Reko je u sebi, pa jeeebote....
Već slutim dobru temu za novi post...I, da, ja što još jedino mogu je to da se dobro zajebavam oko toga, jer mi je već postalo presmiješno....
On bi da se vratim i opet se ja pitam tko je tu lud? Znam, on je lud, ja nisam, nikako...
Ako nešto ne volim onda ne volim da stvari koje se tiču isključivo mene ili u ovom slučaju nas dvoje saznam preko prijatelja, poznanika, susjeda ili ne znam koga još...
Ali najčešće sve „najbolje“ vijesti čujem baš iz neke treće ruke, nikad direktno u facu...A to direktno u facu i bez okolišanja mi je oduvijek bilo najdraže.
Smatram se dovoljno jakom da ja to mogu podnjeti i raskopčati košulju i reći pucaj u prsa, pa što bude da bude....
Nemam se čemu čuditi tj. jer i dok smo bili u braku često sam relativno bitne stvari saznavala zadnja ili od nekog, ali, pa zar i sada, kad mu je voda došla do nosa?
Šta i sada kad nam je zakazano prvo ročište na sudu?
Pa daj neka barem jednom pokaže malo muškosti i skuca mi sve u glavu, baš ono sve što ima...
A zna da ne volim muškarce koji se ponašaju kao pičkice, zna da volim konkretne i jasne ljude, pogotovo muškarce, ono što se kaže, što na umu, to na drumu, i onda on opet po svome....
Može li zadržati barem malo dostojanstva a ne tako se povlačiti po prijateljima. Jadno, zar ne?
Vidi se da nije baš ništa naučio od mene...
A nekako čak i vjerujem da bi htio da se vratim jer je valjda konačno shvatio što je izgubio, ali tako to biva u životu – tek kad nešto izgubiš onda to počeš cijeniti....Nažalost...
A ja, kao ja, naravno da se ne vraćam, da me moli na koljenima i obeća mi brda i planine – ne vraćam se...To sam rekla i svom frendu, pa će vjerojatno doći i od onog koga treba....
U riječi već odavno ne vjerujem, riječi su mi prazne, pogotovo njegove.
Izgovorene tisuću puta i uvijek iste su se vrtile u krug, čisto pretakanje iz šupljeg u prazno...
Vjerujem samo u djela, u nešto što mogu osjetiti i opipati, a toga, od kad smo se razišli nije bilo ni u tragovima.
Baš onda kad sam otišla je svojim djelima trebao barem malo dokazati da mu je stalo, da nešto želi, da vjeruje u nas...Ako sam ja vjerovala godinama, pa valjda može i on to malo...
A on ništa....Nije se čak ni usudio nazvati da pita kako sam, kako se snalazim, jel mi treba njegova pomoć oko malog? Nikad ništa u ovih nekoliko mjeseci....
I ja da sada vjerujem da je njemu stalo? Opet ispočetka, tresla se brda, rodio se miš....
Ali kad bolje razmislim, pa toga nije bilo ni u braku....Uvijek sam bitke vodila sama, i onda kad su bili svi protiv mene od njega sam samo očekivala barem neku malu podršku, barem neku riječ, u stilu, ok, tu sam, uz tebe...ne, on bi stao uz svih ali glavno da je protiv mene, i onda kad su me svi gazili i on je još dodao svoju cipelu pa da bude bolje gaženje...
E pa ne ide to tako...
Kaže mi frend: Kako si zla i zajebana? Ne popuštaš?
Da, zla sam i zajebana sam i ako želiš mogu biti još i gora, ali neću sada. Naglašavam sada, jer ne znam kakav će biti moj bivši prema meni i malom u budućnosti.
I ako ne bude bio dobar, jednostavno će me svojim ponašanjem natjerati da budem još i gora...Imam još par aseva u rukavu koje čuvam ako zatreba....
I naravno da ne popuštam...
Nije to stvar popuštanja i igranja, ta je stvar puno dublja i jača od mene koja mi neda da se vratim i u to što radim čvrsto vjerujem da je ispravno... Ne sumnjam ni najmanje...
Sada konačno imam potpunu elementarnu slobodu. Slobodu radi koje su ljudi ginuli kroz povijest, slobodu koja je opjevana na sve moguće načine...
Sada konačno izbacujem sve ono potisnuto iz sebe, izbacujem ono svoje pravo ja koje je jadno čučalo u meni i sve radi nekog imaginarnog mira u kući...
Konačno mi nitko ne prigovara kako se ponašam, kako se oblačim, kako i s kim razgovaram...
Sloboda je zaista neprocijenjiva stvar...
Krećem opet na jogu, na proljeće me čeka Toscana, uskoro mali i ja idemo jedan vikend na neki otok da se malo odmorimo od svega...
I da ja to sve odbacim radi njega?
Žao mi je, ali skupa ne možemo pa je onda bolje da svatko sebi organizira život najbolje što može...
Evo, nekako mislim da ja baš i ne gubim vrijeme...
Završavam jednim citatom:
Život je kratak – ili suviše dug – da bi sebi mogla dozvoliti taj luksuz da živim loše.
Coelho
