Što je to u čovjeku prokleto da gotovo pa nikad nije zadovoljan.
Uvijek nešto želi, ako ima malo onda želi više, ako ima to nešto više onda ni to nije dobro i onda želi još više.
I nikako da sam sebi kaže, ok, sad mi je dobro, imam to što želim i sada sam sretan.
Prokletstvo samo takvo, beskonačno i stalno se vrtimo u krug...
Tako je u valjda u svim segmentima ljudske psihe, uvijek dovoljno nezadovoljni onim što se nudi i onim što imamo.
Tako je valjda i u ljubavi, uvijek ganjamo ono nešto što nam je nedostižno, ono nešto neuhvatljivo.
Uleti nam u život osoba sa svim svojim kvalitetama upravo onakvim kakve očekujemo, kakve želimo.
Osoba koja nas voli, koja nas poštuje, osoba koja je od riječi i stoji iza svojih postupaka i djela.
Osoba koja nam otvoreno i iskreno kaže ono što želi od nas i ono što čekuje od nas.
I onda što se najčešće dogodi?
Dogodi se to na nam ni ta prekrasna osoba nije dobra, jer nema ono nešto.. Nema ono nešto vražje u sebi što bi nam raspirilo maštu, ono nešto divlje i nedostižno u sebi. Ono nešto što te tjera na borbu, na opstanak....
I onda nakon što tog divnog i krasnog i dostižnog otkantamo samo tako, bez pardona, u život nam uleti ponekad upravo onaj drugi, onaj suprotni...
Onaj demonski...
Onaj neki za kojeg svjesno znaš da nije baš dobra i poželjna prilika u životu ali...on je taj....
S njim nikad ne znaš što te čeka, on kaže da će te nazvati pa te ne zove 5 dana, on je taj s kojim ne znaš na čemu si i što ustvari želi od tebe. On je taj nedokučiv i gotovo pa neuhvatljiv.
Taj drugi fatalni je privlačan i on ima ono nešto što pali maštu kao šibicu ali s njim nema budućnosti jer on nije sposoban brinuti se ni za svoju budućnost a kamoli za još nekog....
I tako, onog divnog otkantamo a za ovim demonskim patimo....
Zar čovjek nije proklet? Nikad mu nije dobro...
Post je objavljen 07.01.2013. u 22:31 sati.