Znam mnogi će reći 5 god. braka nije ništa, slažem se, zaista 5 god. stvarno nije ništa naspram cijelog života i naspram onoga koliko su naše mame i bake bile u braku. Ali zapanjuje me činjenica koliko se stvari promijenilo nakon 5 god. mog braka. Jer mojim ulaskom u brak vrijeme mi je stalo.
Sada kada sam izašla iz braka aktivirala sam se na mnogim poljima. Ponovno sam aktivna na društvenim mrežama, evo pokrenula sam blog, više se družim s dragim starim prijateljima, neke nove ljude upoznajem i tako život ide.
Na tim našim druženjima uvijek se pokrene neka dobra tema i sve češće čujem razgovore o virtualnim ljubavima ili virtualnim vezama. Ta tema me sada zaokuplja do kraja jer mi je to nešto posve novo i posve nepoznato, a vidim da je ta tema baš nekako aktualna a meni dovoljno intrigantna i nepoznata. Jer dok sam ja još bila slobodna mislim da nije bilo nekih virtualnih veza i ljubavi, možda je i bilo ali ne u tolikoj mjeri koliko i danas i nije se toliko o tome pričalo koliko i sada. U vrijeme moje slobode komadi su se hvatali po kafićima, muljali smo se, koketirali i svašta nešto...A ovo hvatanje komada, sve nešto preko mreže i ja sam stvarno sva na čudu jer mi to ništa nije jasno. Srećom, imam nekoliko prijateljica koje imaju staža u tim virtulanim vezama i druženjima i stvarno se trude da mi olakšaju shvaćanje tog svijeta....I sada polako shvaćam.
Nedavno mi je neki jako dobar tip uletio preko jedne društvene mreže s nekim vrućim pričama i komentarima, i kako sam se tada prvi put susrela s time, stvarno sam bila na sto čuda...Pa šta sad ovaj hoće od mene???
Znam da sam tipu odmah u svojoj glavi naljepila titulu psihopate i napaljenog manijaka, a možda i nije ni tako loš u stvarnosti, ustvari nekako sam sigurna da nije loš. A ja sam u njegovoj glavi ispala neka fina i nedostižna kučka (što mi je i rekao) koja ne prihvaća virtualnu igru i pravila....I tako, ganjao je on mene neko vrijeme po mreži i nestao, vidio je s kim ima posla i shvatio da nema ništa od mene ni našeg cyber sexa pa odustao čovjek a ja ostala sama s upitnikom iznad glave, kao, pa zašto je nestao????
I tako sam sva zbunjena od rastave i koliko god ja bila super, ustvari sam vrlo klimava u glavi po pitanju veza radi svega što mi se izdogađalo. Sada mi ne treba nikakva veza a još manje virtualna veza i cyber s nekim tipom kojeg i ne poznam i ni sama ne znam što se radi u svijetu virtualnih veza.
Stvarno sam u kurcu, zar ne? Vrijeme me pregazilo a da nisam ni skužila...
Sasvim mi je u redu i zaista podržavam komunikaciju i druženje preko neta ili chata. Uostalom, danas je toliko brz tempo života da gotovo jedino sa čime si cijeli dan je računalo i nema se više ni vremena ni novaca za toliko klatiti okolo i sasvim mi je u redu upoznati nekog preko društvene mreže, foruma, bloga ili ne znam čega...Ali ja, kao ja, ipak nisam za te virtualne veze, ne da ih ne odobravam, nego nije mi to – to. Ne mogu se razmetati riječima i komplimentima koje su normalne u jednoj vezi s nekim imaginarnim tipom kojeg čak i ne poznajem ili ga nisam nikad vidjela osim na slikama.
Iza monitora možemo biti sve, možemo biti svatko, onda smo hrabriji, onda smo jači i često budemo ono što nismo...
Što kaže jedna moja draga frendica: Moj problem u virtualnim druženjima je bio taj što sam ja uvijek bila ja, ali oni često nisu bili oni nego netko drugi, netko što oni nisu u stvarnosti a željeli bi...
Gledam kroz svoja virtualna druženja, ma može mi tip biti najbolji i sklapati mi najljepše riječi na svijetu, možemo se poklopiti kao kazaljke u podne i može biti čak i najljepši i najpoželjniji, ali ja ga moram osjetiti, moram s njim sjesti i pogledati ga u oči, moram osjetiti njegovu energiju i vibracije da bih bila sigurna da to nešto što započinjemo može funkcionirati i da bih mu uopće mogla vjerovati.
Moram muškarca osjetiti pored sebe, moram osjetiti ono nešto divlje i životinjsko u njemu da bih uopće krenula u neki dublji odnos s njime. Moramo se kliknuti, ako se ne kliknemo, čarolija nestane kao da je nikad nije ni bilo.
Ukoliko ćemo pričati o nekim površnim životnim stvarima i bez puno otkrivanja sebe, onda mi je virtulani svijet sasvim dobar i bez osjećaja tog dotičnog...
Ne želim ništa u životu betonirati i reći – ja to nikad ne bih mogla, jer dovoljno sam znatiželjna i pustolovnog duha i ne treba mi baš puno da se upustim u svašta, ali ja ipak volim igre jedan na jedan i poglede oči u oči...
I volim kad me netko drži za ruku i tu je pored mene, kad mi šapuće na uho i kad spavamo jedan pored drugog, niti jedna virtulana veza mi to ne može zamijeniti.
Poznavajući sebe, virtualna veza je za mene nešto čime si mogu malo prikratiti vrijeme u životu i jedan način da si mi malo uzburkam ponekad dosadan život, ali za nešto trajno – ne, ne bih mogla jer uvijek želim sve i potpunu predanost, želim dubinu i nisu mi dovoljni komadići i riječi koje se probijaju kroz svemir, virtulani pogledi, virtualne nježnosti i cyber sex. Jednostavno, nije mi to – to...
Naravno, svaka čast ženama i muškarcima koji se upuštaju u takve virtualne veze i cyber sex....Nisam ja za to, barem ne za sada, iako, kod mene su uvijek sve mogućnosti otvorene i uvijek postoji onaj rizični faktor iznenađenja....
Tko zna, možda mi uleti neki virtualan seksi tip i zaludi mi pamet samo tako te jedan od sljedećih postova bude:
MOJA VIRTUALNA LJUBAV....
Nikad ne znaš što ti život nosi i gdje te čeka ljubav....
