U posljednje vrijeme sve se češće budi ona zvijer u meni koja me tjera..Tjera me na neki put, bilo gdje...Često se tu zvijer trudim zadržati na uzdama ali sada ne mogu, jača je od mene...Tjera me na neki put, moram negdje pobjeći.
Pobjeći barem na vikend da se maknem od svega i da se maknem od svih. Potrebna mi je s vremenom takva vrsta izolacije od svijeta.
Izolacija u kojoj ću biti sama sa sobom i sama sa svojim mislima.... Ponekad, kad sam sama sa sobom mogu dati najviše i često sam tada najproduktivnija...
Puno mi se stvari izdogađalo u posljednje vrijeme, puno se svakakvih emocija nakupilo u meni, beskonačno situacija koje nose sa sobom ono nešto loše za mene...
Dogodilo mi se puno neostvarnih želja i potpuno krivih filmova u glavi, neodsanjanih snova...
I onda kad ti se dogodi da ateriraš u stvarnost, kad se suočiš sam sa sobom i pogledaš se ogledalo i shvatiš da to nešto nije ono što si potajice želio i htio, ateriraš vrlo bolno...
Svako moje vraćanje u surovu stvarnost boli, jako boli i duboko boli...Bol je ponekad čak i neizdrživa...
Jer, kad nešto proživljavam onda to proživljavam duboko, jako, intezivno, ulazim u sve pore i ne ostavljam ništa ne istraženo...Baš sve mora biti čisto... Mrzim se zbog te svoje dubine...
Zašto uvijek u svemu moram ići tako duboko i u samu srž stvari?
Zašto se ne mogu zaustaviti na pola i stati?
Zašto ne volim površnosti?
A znam i sama da kad je nešto površno da je onda i tako lako, i onda ne boli....
Emocije me uvijek sjebu negdje u životu. Taman mislim kako sam si sve organizirala da mi je dobro i da funkcioniram i onda se pojave emocije i sve mi poremete...
Poremete mi moj savršeno organiziran život...
Zar se te emocije ne mogu nekako držati pod kontrolom?
Ustvari, tek sad vidim kako je sreća zaista prividna stvar, stvar koja zaista stoji na klimavim nogama...Zapuše samo jedan mali i lagani životni povjetarac i poremeti ti život samo tako...
Sve ono nešto što gradiš vremenom i ono nešto za što misliš da je čvrsto i stabilno, ustvari vidiš da je klimavo...
Odavno znam da sreću treba tražiti u sebi i da je to jedini ispravan recept za sretan život, ali šta ću, pa svi smo mi samo ljudi koji traže i ono nešto izvan sebe...
Često poželim da imam u glavi neki OFF prekidač i barem onaj neki DELETE da ga samo stisnem i da sve izbrišem kao da to nešto što se događalo nikad nije ni bilo ...... Valjda su nam potrebne takve lekcije u životu koje nam pokazuju da je sve tako prolazno u životu, nepredvidio i ustvari klimavo....
Moram otputovati što prije i što dalje, da pobjegnem od svih, ali najgore mi je to što od sebe ne mogu pobjeći a to baš želim....
