U posljednje vrijeme sve se više bojim same sebe.
Bojim se svojih misli i svojih riječi...
Sve češće mi se događa da ono što kažem, to se i dogodi...
Sve češće mi se događa da ono što pomislim to se i ostvari...
Energija misli, energija riječi...
Već sam dobila počasnu titulu vještice.
Dobila sam i novi nadimak : Ona kojoj se ostvaruju sve želje i misli...
I, iskreno bojim se tih svojih misli, bojim se tih svojih riječi...
Moj svijet je najčeščće obojan u ružičastu boju, ja sam vječiti optimist, i kad mi je najteže ja se smijem i trudim se gledati na svijet s one druge strane obale, s one veselije strane...
Ali imam ponekad i one crne dane, one duge i depresivne dane, kad mi je teško, i kad su u mojoj glavi one crne, teške, sumorne i destruktivne misli.
Destruktivne toliko da idu do granice boli, idu u dubinu, idu u analize...i toga se najviše plašim i pitam se sada, a što ako mi se i takve misli ostvare?
Takvi crni filmovi ne želim da mi se dogode u stvarnosti, u javi...Ne želim ih pored sebe, ne želim ih u sebi, borim se sama sa svojim umom da ih izbacim iz glave jer se bojim...
Ponekad ih uspijem i pobijediti...
Sjećam se jednog toplog ljeta, jednog crnog ljeta...
Tata je došao kod mene u garažu po neku plinsku bocu. Pozdravili smo se onako usputno jer sam jurila i samo mi je kroz glavu prošla misao: Neće mu valjda ta boca eksplodirati?
Nisam to htjela pomisliti, ali to mi je prvo što mi je prošlo kroz glavu...
Otišli su na put s tom plinskom bocom u autu, zvala sam ih cijelo popodne, nitko se nije javljao...
Nakon ne znam koliko poziva javila mi se sestra i kaže mi: Tati je izletila cijev iz plinske boce dok je nešto radio i sav se spalio, spalio je obje noge, sad je na hitnoj....
Progutala sam knedlu i nisam mogla vjerovati sama sebi što se dogodilo....
Tata je bio dobro na kraju, iako je imao opekotine 3 stupnja na obje noge i mjesec dana preležao na plastičnoj kirurgiji....
Bilo mi je muka samo tako....
Jedan vedriji primjer...
Neki dan me pukla neka depresija i odlučila sam da hitno moram pobjeći negdje u neku pustoš, daleko od ljudi i daleko od civilizacije. Odlučila sam se za otok Susak, tamo mi se čini nekako ok po zimi, dovoljno mi je pusto da me nitko ne tlači, imam dovoljno mora, prirode i mjesta za hodanje da napunim svoje baterije i sredim misli. Planirala sam put negdje za veljaču, taman mi toliko treba da si sredim neki apartman za vikend ali problem je veza katamaranom, pogotovo zimi kad na Susak ne ide ni pas...
I tako ja pokrenem priču oko Suska sa nekim svojim dragim prijateljicama, ok, zainteresirane su i one bi išle, ali opet je problem kako to iskombinirati od petka do nedjelje. Problem, naravno, veza katamaranom...
Ništa, kažem ja njima, nešto ćemo već smisliti...
To je bila srijeda, u četvrtak ujutro se probudim, upalim komp i dobijem mail od frendice koja bi isto išla....
Piše ona meni: tebi se stvarno sve želje ostvaruju, evo šaljem ti link....
A na linku Novog lista piše, od jučer češća veza sa Suskom i okolnim otocima...novo čudo "Krilo Carbo" itd.
Opet sam ostala paf samo tako, ovo mi je bilo ugodno iznenađenje, ovo mi je bilo nešto što mi je bilo potrebno ali opet neobično...
I suvišno je reći da sam se isti dan sletila na riječki Molo longo, na katamaran, gdje me dočekao neki ljubazni barba i proveo me po katamaranu i objasnio mi vozni red i sve ono što me zanimalo....
Ovo su samo dva primjera neke čudne energije misli, snage želje ili ne znam čega niti kako se to nešto zove....
Sve te svoje misli, želje pratim već dosta godina, kao što sam rekla, ima mi to nekog smisla, gotovo uvijek dobijem potvrdu svojih misli, potvrdu svojih želja iako ponekad i ne vjerujem, testiram ih i prilazim im s mnogo sumnje...ali, razoružaju me samo tako, zato ih se i bojim, jer mi se na kraju najčešće i ostvare....U slučajnosti već odavno ne vjerujem....
Čudan je taj naš um, čudne su to snage misli i riječi....čudne neke energije....
Jeste li kada razmišljali o tome? Ostvaruju li se i Vama želje? Vjerujete li u snagu misli i riječi?
Post je objavljen 28.01.2013. u 20:51 sati.