Ponekad nam se dogode ljubavi, ustvari ne ljubavi nego zaljubljenosti.
Muškarci nam uđu u život nepozvani i sami...
Neki dođu tiho i polako, tako neprimjetno.
Neki dođu kao tajfun, naprave buru i samo nestanu...
Nestanu kao da nikad ni nisu bili tu a ti ostaješ i čekaš...Čekaš na neki znak, na neki poziv, jednostavno čekaš na nešto od njih...I tako vrijeme prolazi čekajući....
Nekad taj znak nikad i ne dođe i vremenom shvatiš da je to gotova priča...
Razbijaš glavu, zašto nisam drugačije postupila, zašto sam baš to morala reći, zašto nisam ovako ili onako....Sada je gotovo, došao je i otišao...Nema povratka...Ostalo je samo čekanje i preispitivanje samog sebe, šta bi bilo da sam drugačije postupila, možda bi se javio a možda i nebi...Vjerujem da ono što je pravo da to ostaje, zauvijek, i oni koji su pravi oni se vrate, kad tad....
Teško je naći osobu s kojom se poklapaš u svim svojim segmentima. Osobu koja ti odgovara fizički, mentalno i duhovno.
Teško je naći osobu s kojom se razumiješ odmah na početku odnosa i bez riječi, osobu koja je daleko od tebe a ti je osjetiš kao da je tu pored tebe...
I onda jednom takvu osobu nađeš ili nađe ona tebe i ti je samo tako propustiš kroz život radi nekih svojih strahova, radi svojih paranoja, radi svojih nerazrješenih životnih situacija...
A svjesan si da je možda upravo taj muškarac bio barem blizu onoga što želiš u svom životu...
Dovoljno otkačen, dovoljno blesav, dovoljno komičan i istih svjetonazora i životnih uvjerenja kao i ti...Možda je baš on bio ta još jedna puzla koja nedostaje u mojoj slici...
A ja sam sve to radi nekih mojih blokada samo tako propustila.....Možda od toga svega i nije trebalo biti ništa, možda su to samo moji filmovi u glavi, možda su samo krivo shvaćene njegove riječi koje su meni baš odgovarale i bile potrebne u tom trenutku....
Možda, možda, možda....
Možda sam ja iz svega toga izvukla samo ono nešto što ja želim čuti i ono što meni odgovara a bez ikakve osnove....
Možda on uopće nije ni mislio na sve to tako kako sam ja željela.....
I posljednjih dana samu sebe pitam, pa dobro šta to meni sve treba? A valjda mi baš treba da si malo začinim život....
Iskreno, nedostaje mi ...
Baš mi nedostaju te njegove napaljene poruke, ti otkačeni komentari....Ne mogu protiv sebe kad mi nedostaje.....
Nestao je s lica zemlje samo tako, ali kužim ja njega, očito je i on u nekom crnjaku, jer ja kad sam u crnjaku, ja nestanem s lica zemlje, ne javljam se nikom i nema me za nikog, sama liječim svoje rane, tako mi je najbolje. Nikad nisam voljela da me drugi gledaju dok patim, jer zaista je malo onih iskrenih koji te razumiju i suosjećaju s tobom, a više je onih koji se naslađuju....
Znam da će vrijeme proći i da će i na tu priču iz mog života pasti prašina i da ću je potisnuti negdje duboko u sebi, ali zašto da je potisnem i sve prepustim slučaju....Zašto je ne bih opet barem još jednom pokušala oživjeti pa ako se i onda ne dogodi ništa, onda stvarno nema smisla, ali barem znam, pokušala sam i to je to.....
Ali, mi ljudi smo prokleti, toliko bježimo od svojih emocija, toliko smo neiskreni, toliko smo plašljivi kad nekom trebaš reći da ti nedostaje, kad nekom trebaš reći da ga želiš....Bojimo se to reći jer se bojimo odbijanja, bojimo se povrijeđenosti našeg vlastitog ega....A zašto to mora biti tako?
Zašto nekom do koga ti je stalno ne reći sve u lice, pa nije to ništa loše, to su samo iskrene i tople riječi koje svakom pašu, koje svatko bar ponekad želi i voli čuti...Riječi koje imponiraju, a svi ih se tako jako bojimo....Bojimo ih se reći a bojimo ih se i primiti....
Pa i sama znam iz svog iskustva, da ponekad kad bih nekom i otvorila srce i iskreno progovorila o svojim osjećajima prema njemu, taj neki bi nakon nekog vremena pobjegao od mene kao da imam zaraznu bolest....
Kao da sam rekla ne znam što loše, a samo sam bila iskrena prema njemu i otvorila svoju dušu, predala sebe u potpunosti i bez razmišljanja....
Imam dovoljno godina i ponešto životnog iskustva i stvarno su mi mučne igre mačke i miša, te hoćemo, te nećemo...Zašto sve ne pojednostaviti i samo se prepustiti vlastitim osjećajima i duši, na kraju, baš ti osjećaji i duša uvijek nađu pravi put do tuđe duše...
I onda opet se pitam, da li da mu se javim i jednostavno mu otvorim dušu i srce i sve izabcim iz sebe i budem u potpunosti iskrena, pa što bude bude?
Ili da sve samo izbrišem iz svoje glave, kao da to nešto među nama nikad nije ni postojalo?
Na kraju krajeva, život je ovaj jedan i život je samo ovaj sada i zaista ga je šteta ne iskoristiti....
Post je objavljen 19.01.2013. u 17:37 sati.