Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Ponekad uhvatim samu sebe u razmišljanjima o nekim svojim frendovima kojih više nema i koji više tu nikada neće biti.
Onih koji su zauvijek otišli.
I uvijek ispočetka me muče ista pitanja? Zašto? Jel je tako bilo lakše? Jel je tako bilo teže? Jel su možda mislili da će negdje drugdje gdje su sada biti bolje?
Često samu sebe mučim pitanjem jel to što su me zauvijek napustili hrabrost ili samo kukavičluk, ili pak samo jedan trenutak slabosti pred kojim su poklekli.
Sve divni mladi i uspješni ljudi. Ljudi pred kojima je stajala sjajna budućnost, zajamčen uspjeh...
Sjećam se kad su mi javili da je on počinio samoubojstvo, nisam vjerovala.
Čak ni u trenu kad sam bila u krematoriju na Mirogoju bila sam uvjerena da ja to samo jedan loš scenarij i jedna njegova loša šala. Čekala sam tren kad će on od nekud iskočiti i reći – e jesam vas, i ovaj put ste nasjeli....
Nikad više od nikud nije iskočio i nikad ga više nisam vidjela.
Sretali smo se samo u snovima, tu i tamo, sada više ni tamo....
Često mi se znalo događati da mi se učini da ga vidim kako šeta gradom, ali to nije bio on, bila je to samo jedna loša kopija njega. Nitko ne može biti kao on, jer on je bio poseban, on je bio jednistven u svemu, ali baš u svemu. Pa čak i to što je otišao na takav način je bilo posebno, njemu svojstveno.
Uvijek se pitam, da su možda neke stvari između nas onda bile drugačije poslagane da li bi možda još uvijek bio tu, s nama, sa mnom? Tko zna?
Puno pitanja a odgovora ni od kuda. Splet nekih ludih okolnosti je htio da to bude baš tako, da ode.
Ponekad volim samu sebe utješiti i sebi reći da smo on i ja odradili što smo imali u ovom životu i da ćemo se sresti jednom opet.
Puno je godina prošlo od toga i ne želim često misliti na njega, ne želim gledati slike s njim, njegove upomene s raznih putovanja su duboko spremljene, od zajedničkih prijatelja okrećem glavu. Sve to želim što dalje od mene, jer mi je to prebolno.
Čak i danas, nakon toliko godina mene još uvijek boli... Željela sam sina nazvati njegovim imenom, ali kako...
Znam, sebična sam, ali tako mi je lakše, i tako sada ne mogu baš ništa promijeniti. Možda sam mogla onda, ali nisam....Dok god budem živa znam da će on biti negdje uz mene i duboko u mom srcu, jer tamo i zaslužuje biti...
Znam samo da srest ćemo se mi opet jednom negdje, nismo mi završili, ostalo je još puno neispričanih priča i neizgovorenih riječi....

Oznake: prijateljstvo, odlazak, smrt

Javljam ti se da je sve gotovo. Konačno sam smogla snage da okrenem novi list u svom životu.
Otišla sam.
Nakon silne borbe sa samom sobom, nakon toliko razmišljanja i mučenja, donjela sam odluku. Gotovo je.
Ne znam da li te uopće zanima ali moram ovaj trenutak podijeliti s tobom, jer u mom braku sam izgubila i tebe.
Izgubila sam mnogo dragocjenih ljudi i trenutaka, ne trebam nikog i ništa natrag, ali imam potrebu pogotovo tebi ispričati se radi svega. Tebi, koja si mi bila izuzetno bliska, tebi s kojom sam dijelila mnoge lijepe i manje lijepe trenutke u životu. Tebi, koja si obilježila jedan dio mog odrastanja u neke druge sfere života.
Znaš, kroz ovo iskustvo sam naučila životnu lekciju. Vidiš, koliko god mi je bio težak i naporan ipak mi je bio jako potreban. U posljednje vrijeme našeg zajedničkog života više nisam mogla, bila sam iscrpljena, bez snage, bez života, tako prazna, totalno sam izgubila samu sebe u potpunosti sam nestala. Nestala je moja vedrina, smijeh, moj crni humor i sve je nestalo kao rukom odnešeno. Valjda sam dotakla dno. Valjda mi je trebalo da dođem do dna pa da onda isplivam jača nego ikad. Znaš ono kad si mi znala reći da sam ja baš kao feniks ... ponovno se rađam iz pepela.
Otišla sam bez drame, samo sam mu rekla da je gotovo! Gotovo je, ali ovaj put zauvijek i ne želim da se nečemu nada. Tako je i bilo. Često sam mislila na tebe, da li da ti se javim ili ne. Nekako nisam mogla, povrijedila sam te i to jako.
Odlučila sam, kad se sve ovo završi javiti ću ti se. Još jednom ti šaljem bezbroj do neba velikih isprika za sve, to nisam bila ja, to je bio netko drugi. Ili sam to ipak bila ja pod utjecajem raznih okolnosti.
Ne znam ni sama.
Ma znaš što? Nisam ja ljuta na njega. Ja sam ljuta na sebe što sam si dozvolila takve situacije, ljuta sam na sebe što nisam bila jača, što se više nisam borila, ljuta sam što sam poklekla, što sam podilazila i popuštala. Ljuta sam na sebe!
Još jednom ti šaljem velike i iskrene riječi isprike za to što sam te povrijedila znam da to nisi zaslužila, ali.... Zašto uvijek u životu mora postojati neki ali ....
Ne očekujem od tebe da mi se javiš, niti ako se sretnemo negdje da me pozdraviš, niti da pričaš sa mnom. Ne očekujem od tebe baš ništa i razumijem te, ne ljutim se ako postupiš baš tako. Znam da sam sama kriva. Ali, želim da znaš da sam svijesna svojih grešaka i zato ti šaljem riječi isprike.
Znala sam duboko u sebi da ću ti se jednom javiti, ali samo nisam znala kada....

Oznake: prijateljstvo, isprike