Ponekad uhvatim samu sebe u razmišljanjima o nekim svojim frendovima kojih više nema i koji više tu nikada neće biti.
Onih koji su zauvijek otišli.
I uvijek ispočetka me muče ista pitanja? Zašto? Jel je tako bilo lakše? Jel je tako bilo teže? Jel su možda mislili da će negdje drugdje gdje su sada biti bolje?
Često samu sebe mučim pitanjem jel to što su me zauvijek napustili hrabrost ili samo kukavičluk, ili pak samo jedan trenutak slabosti pred kojim su poklekli.
Sve divni mladi i uspješni ljudi. Ljudi pred kojima je stajala sjajna budućnost, zajamčen uspjeh...
Sjećam se kad su mi javili da je on počinio samoubojstvo, nisam vjerovala.
Čak ni u trenu kad sam bila u krematoriju na Mirogoju bila sam uvjerena da ja to samo jedan loš scenarij i jedna njegova loša šala. Čekala sam tren kad će on od nekud iskočiti i reći – e jesam vas, i ovaj put ste nasjeli....
Nikad više od nikud nije iskočio i nikad ga više nisam vidjela.
Sretali smo se samo u snovima, tu i tamo, sada više ni tamo....
Često mi se znalo događati da mi se učini da ga vidim kako šeta gradom, ali to nije bio on, bila je to samo jedna loša kopija njega. Nitko ne može biti kao on, jer on je bio poseban, on je bio jednistven u svemu, ali baš u svemu. Pa čak i to što je otišao na takav način je bilo posebno, njemu svojstveno.
Uvijek se pitam, da su možda neke stvari između nas onda bile drugačije poslagane da li bi možda još uvijek bio tu, s nama, sa mnom? Tko zna?
Puno pitanja a odgovora ni od kuda. Splet nekih ludih okolnosti je htio da to bude baš tako, da ode.
Ponekad volim samu sebe utješiti i sebi reći da smo on i ja odradili što smo imali u ovom životu i da ćemo se sresti jednom opet.
Puno je godina prošlo od toga i ne želim često misliti na njega, ne želim gledati slike s njim, njegove upomene s raznih putovanja su duboko spremljene, od zajedničkih prijatelja okrećem glavu. Sve to želim što dalje od mene, jer mi je to prebolno.
Čak i danas, nakon toliko godina mene još uvijek boli... Željela sam sina nazvati njegovim imenom, ali kako...
Znam, sebična sam, ali tako mi je lakše, i tako sada ne mogu baš ništa promijeniti. Možda sam mogla onda, ali nisam....Dok god budem živa znam da će on biti negdje uz mene i duboko u mom srcu, jer tamo i zaslužuje biti...
Znam samo da srest ćemo se mi opet jednom negdje, nismo mi završili, ostalo je još puno neispričanih priča i neizgovorenih riječi....
Oznake: prijateljstvo, odlazak, smrt
