Često sam znala čuti kako ljudi kažu da je tanka granica između ljubavi i mržnje. Ta rečenica mi nikad nije bila jasna u potpunosti, uvijek sam se pitala kako je to moguće i da li to postoji u stvarnom životu ili je to samo još jedan od citata iz neke davno pročitane knjige.
Sada mi je nažalost potpuno jasno što to znači, sada, ne samo da mi je to jasno teoretski, nego mi je jasno nažalost i u svakodnevnom životu, dakle, u praksi. U praksi s mojim bivšim.
Taj fenomen ljubavi i mržnje me naprosto oduševljava i često razmišljam što se to u čovjeku tako pokrene da mrzi, ali onako duboko mrzi nekog s kim je do prije neki dan dijelio gotovo sve.
Sada, prvi put u svom životu se susrećem s tim osjećajem istinske i duboke mržnje prema nekom i mogu reći da nikog nisam mrzila do sada, valjda zato što nisam nikom kao njemu dopustila da prodre u mene toliko duboko, da se uvuče u sve pore mog života, da se miješa, da odlučuje i da sve nešto radi sa mnom ili umjesto mene. Totalno nepoznat osjećaj sve do sada... Najbolje se osjećam kad se ne vidimo i ne čujemo, tada sam mirna, tada je moj svijet na sigurnim i čvrstim nogama.
Ne mislim na njega, ne mislim ni na što vezano za njega, moj život tada jednostavno samo klizi, ali kada samo dobijem njegovu poruku ili me nazove jer treba malog ili ne daj bože da se moramo naći, kao npr. danas, ja izgubim svaku kontrolu nad sobom za čas, za djelić sekunde ja više ne znam tko sam, tada se pretvaram u nešto što nisam, pretvaram se u demona ubojitog jezika koji samo čeka trenutak kad će ispaliti iz ustiju onu otrovnu, najotrovniju moguću rečenicu da ga povrijedim.
Pa čak i danas, on je došao u tako prijateljskom raspoloženju a ja sam samo vrebala i čekala kada ću ga verbalno zaskočiti i i sasuti mu u lice sve što imam. I što imam od toga?
Ništa, baš ništa, samo sam još gore sama sa sobom, meni je na kraju gore od svega toga, meni se povraća i imam želučanu nervozu.
A on?
On ništa, barem ne izvana, iznutra ne znam. Valjda je i on oguglao na moje otrovne i fino upakirane komentare koje mu dijelim s dozom onog otrovnog smiješka i sjaja u mojim crnim očima.
I tisuću puta sam sama sebi rekla i obećala si da neću više tako, da ne želim više tako jer to nije u opisu mene, ali na kraju opet ponovim sve isto ako ne i gore.
I onda sam ljuta na sebe. Zašto sam opet tako glupa, jer on vjerojatno razumije da to iz mene govori ona povrijeđena i razočarana ja, i onda vjerojatno uživa u mojoj bespomoćnosti i koprcanju u vlastitim sranjima.
A ja, kao ja, jezik mi je najjače oružje i koristim ga maksimalno koliko mogu i kad god mogu... Taj moj jezik je nešto što me koštalo u životu bezbroj puta i naučila sam ga često držati za zubima jer je tako bolje za mene ali s njim ne mogu, moram progovoriti na onaj loš i ružan način, na onaj način kakvog se kasnije sramim.
Moram progovoriti na način da sam sigurna da sam ga povrijedila, da ga boli, jer i mene bole svi njegovi postupci i teške riječi koje sam samo potisnula u ladicu sjećanja koja se zove ON, ali ih nikad nisam i neću zaboraviti jer ja takvo što ne zaboravljam, pogotvo ne zaboravljam nekom tko mi je bio centar svih mojih svjetova i centar svih mojih planova i želja...
I onda se javlja jedna druga misao.
Misao da će to sve jednom proći i da će to jednom biti stvar neke moje daleke prošlosti koje ću se sjećati onako kroz maglu, uz put i s dozom gorčine u ustima.
Jel postoji negdje u svemiru odgovor koliko vremena je potrebno da to nešto prođe?
Koliko treba vremena da se čovjek očisti od svih loših osjećaja prema bivšem, prema propalom braku ili koliko je potrebno da se čovjek ohladi od cijelokupne situacije i jednostavno krene svojim putem dalje kao da nikad nije ništa ni bilo?
Pitam, čisto da se znam psihički pripremiti što me još čeka, eto, čisto da ne budem nespremna?
Da, nitko to ne zna i nitko to nikad neće znati, sve je to tako subjektivno i ovisi o mali milijun usputnih stvari i stvarčica...Samo je jedno sigurno i neupitno, a to je vrijeme. I muka mi je od tog jebenog protoka vremena jer je toliko tiho i kao nebitno a u stvari je izuzetno bitno. Za sve ti je u životu potrebno vrijeme, potrebno ti je da zaboraviš, potrebno ti je preboliš, oprostiš, vrijeme je potrebno i da se zaljubiš, zavoliš... I tako, ustvari stalno se vrtiš u krug, od vremena do vremena....
Oznake: vrijeme
