Ponekad se osjećam prazno, onako iznutra prazno i često si mislim što mi to još nedostaje da budem potpuna.
Što još nedostaje jednoj ženi koja ima gotovo sve?
Pogledam u ormar iz kojeg ispadaju komadi nove odjeće i razumijem da mi ništa ne treba ali opet si nešto kupim, na kraju nije mi ni to dobro.
Opet i ispočetka nisam sretna iznutra, moja duša ne osjeća onu sreću kako bi trebala, jednostavno mi je nešto šuplje u cijeloj priči...
I tako se danima tražim, sama po sebi kopajući sve dublje i dublje kako bih našla uzrok tog mog ne lošeg ali ne i dovoljno dobrog stanja.
Ja tražim u sebi samo ono stanje neke sreće, neke ispunjenosti, ali one duboke i jake ispunjenosti. One ispunjenosti koja te nosi i koja ti otvara i sva ona zatvorena vrata, evo, upravo takve.... Da, mogu sa sigurnošću tvrditi da takvo stanje definitivno postoji. Postoji stanje u ljudskoj svijesti, koje te nosi kao na krilima, postoji stanje, koliko god djelovalo nevjerojatno, stanje gdje se čovjeku u njegovom malom i tihom životu događaju čuda i ostvaruju želje, ostvaruju se misli...
Stvarno je ponekad dovoljno samo poželjeti i eto, to što želiš, to je tu...
Zaista ne znam kako funkcionira taj svemir i kako neki ljudi u životu imaju više sreće a neki je nemaju uopće, ne znam, nije mi to nikad bilo jasno, iako često uhvatim samu sebe kako razmišljam o tome....
Ali evo, gledam svoj život sada, onako retrogradno, sve onako kako sam ja jednom zamišljala i maštala o tijeku svog života, ustvari kako bi on trebao izgledati, evo, upravo mi se tako i sve po redu događalo...Pa čak sam često u šali pričala da ću biti razvedena, eto i to mi se dogodilo...Oduvijek sam željela imati sina, evo i njega imam, i tako još nebrojeno primjera. Poneki primjeri i poneke moje želje su toliko veliki i jaki da bi bile slučajne podudarnosti...
U slučajnosti u životu ne vjerujem.
Vjerujem samo da je sve sa svrhom i razlogom.
Vjerujem da ništa nije za bez veze.
Roditelji, sestre, braće, sinovi, kćeri, prijatelji, muževi, ljubavnici, svi su nam tu radi nečeg, radi nekog iskustva, samo ovisi o nama da li smo dovoljno otvoreni da primjetimo, da razaznamo, da shvatimo i naučimo zbog čega su nam došli?
Što trebamo naučiti od njih?
Koju nam poruku nose?
Često nam učitelji samo prohujaju kroz život a mi ih i ne primjetimo ili ne stignemo obratiti pozornost na njih jer su tako tihi, tako neprimjetni...
Ili pak oni drugi, projure nam kroz samo mali dio našeg života i sve nakon njih nije isto, ostave posjedice kao da je tuda prošao u najmanju ruku barem tsunami....
Čitala sam u nekim pametnim knjigama, da kad je ljudsko biće na ispravnom putu, na dobrom putu svoje duše da mu se tada razna vrata otvaraju...
Meni se otvaraju razna vrata i debelo sam svjesna toga i još deblje ne sumnjam u to ni najmanje, ali...
Uvijek postoji onaj ali....
Pitam se na kakvom sam ja to putu sada?
Koji je uopće ispravan put za bilo koga od nas?
Ili, pak, možda se meni i uopće ne „otvaraju nikakva vrata“, već sam ja samo jebeni vječiti optimist pa ono loše često i ne primjetim dok me ne opali po glavi da padnem....
