smotani
petak, 31.10.2008.
Ludi neki dan
|
Ludi neki dan….. Došao mi je bratić i „pokvario“ sve današnje planove. Kud baš sad dođe gledati auto kojeg namjerava kupiti? Ma, šalim se… on mi je jedina svijetla točka u mojim obiteljskim vezama… Jedini s kojim sam dobar..nas dva smo „izrodi“ , on je jedino svijetlo s očeve strane. Auto.. čim ga je vidio, shvatio je.. to nije to, to nije to… ali na slici je bilo sasvim nešto drugo!! Vidno potresen spoznajom da se u razno raznim programčićima slike i te kako daju ušminkati, razočaran, tužan… potražio je utjehu na drugoj strani. Iskreno, ne znam zašto, ali podsjeća me na neke bliske osobe koje kad padnu u „depru“ obavezno moraju spiskati koju kunu da bi ispraznile tu svoju iznenadnu povrijeđenost, trenutno stanje ili kako već to sve ne nazivaju… Otišli smo u nabavku njemu uvijek prijeko potrebnih tehničkih sitnica. Nikada nisam shvatio ta njegova čuda elektronike, a iskreno, nije me niti zanimalo, ali ga uvijek rado nazovem..Hej, stari, šteka mi onaj program za slaganje filmića, za unakaziti slike… Dok smo obilazili sve te njegove tajne kutke, već pomalo umorni (barem ja) i gladni cijelo je vrijeme pričao o novim planovima na zemlji i šumi koju sam mu prepustio nakon očeve smrti… Oduševio me… sa kolikim žarom je pričao o svojim maštanjima i početku novog biznisa, kojeg iskreno, nisam baš potpuno razumio…mislim, mislim da se svelo na seoski turizam..tako nekako. Jedino što sam shvatio trebat će moju pomoć… ajde ak nije nešto teško..može… zašto ne… Kada je počeo opisivati svoje želje, pomislio sam, buraz ja jesam malo smotan, ali ti si totalno pukao…. Oduševio me svojom idejom da u šumi, postavi puno kučica za ptice, različitih veličina, oblika… Eto, još jedan sanjar u obitelji… I sve bi to bilo super, i ja bi se tako veselio tom događaju da mi nije rekao Al, gle buraz…računam na tebe, očekujem da ćeš ih ti napraviti! Aaaaaaaaaaaaaa… molim??? Stari, si ti normalan??? Napravim ti jednu, dvije kučice, ali…hej..pa koliko ti toga planiraš? Paaaa, šuma je velika hm…, a ima lijepa gusta šuma, ok, moram je malo prorijediti, raskrčiti, pa za početak, stari , a barem 50 komada. Ljudi moji??!! Pedeset kučica za ptice?? Pa nemam ja obrt? Pa nisam ja građevinar…on je lud! Sreća da smo sjedili u kafiću jer garant bi opal na sred ulice. Otpio sam malo soka, pogledao ga, onako, kao smireno, pitao Molim? Gledao me onim svojim plavim očima i mirno, bez da je trepnuo ponovio..Pedeset, ali gle, pa nije to puno, to je samo za prvu ruku - ja ću nabaviti daske a ti složi nacrte, pili, spajaj, gradi… moraš napraviti nekoliko veličina zbog …..riječi su polako nestajale u daljini.. gledao sam ga s nevjericom..pa on to stvarno misli! Eto, ko mi je kriv što sam mu prije nekoliko godina, ničim izazvan, poklonio dvije kučice za ptice…jer je stalno kukao kako bi on to volio oko kučice…. Najtragičnije je…što on to doista misli i očekuje to od mene…..ok..mislim da više nisam siguran koliko sam dugo nepomično gledao u jednu točku dok nisam progovorio..Jel ti to za istač?... a on, onako blentavim osmjehom pogleda i veli…nego što! Jel to problem?..Da, kad moj bratić kaže jel to problem..sve je jasno….i badave moj autoritet od koje godine razlike….. Nakon samo konačnog uvjeta da bi bilo dobro to do proljeća napraviti pogledao me onim vragolastim očima i…Ajmo na picu..gladan sam… i ja sam bio do maloprije… Nakon malog predaha imao je on još želja po Plavom Zagreb gradu…mislim plavom od plavaca…fakat, postali su vidljivi…ima ih… ali smo sve sveli na obilaske još ponekog dućana u blizini. U povratku, svratili smo do Mladena, jer opet mu je nešto riknulo na videu… i dok je bratić to popravljao mi smo radili plan za sutrašnji dan. Naime, dogovorili smo se naći sa Tihanom i otići njezinoj majci..jer, stjecajem okolnosti, niko od nas ne zna gdje joj je novi dom, a svi imamo još i svoje planove… tako da, kako sada vidim, bit će mi sutra malo naporno..ali, nadam se da će to moja leđa izdržati. Kad je otišao, a bilo je već iza 6 sati dobio sam iznenadnu inspiraciju za nacrte kučica …. i… skicirao nekoliko različitih oblika..sad, ipak ga moram pitati o kojim je pticama riječ, jer, ja ih volim slušati a poznam samo vrapčića, kosa, gugicu i tako neke... Mislim da mi ove zime neće biti dosadno… imat ću što raditi, sva sreća da imam bratića, ko zna, možda bi, kao medo, prespavao zimski san? Sve u svemu, ništa što sam danas planirao nisam obavio, napravio…. , ali, ne žalim se, bio je to ispunjen dan jedino..nešto mi leđa govore da mi baš nisu zahvalna na tolikom štrapacu… |
- 21:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 30.10.2008.
U susret....
|
U ove dane, kada svi intenzivnije razmišljamo o najmilijima, o našim prijateljima, znancima koji su nas, uvijek prerano, napustili, i moje su misli upućene njima. Nekima ove godine neću, na sam dan spomena na njih, biti rado viđen gost, ali ću u mislima, u sjećanjima, kao i do sada, nositi ih svakodnevno. Razmišljajući, sjetio sam se drage Mirjane, koju je zloćudna bolest naprosto pokosila, i otrgla je iz naših života tolikom munjevitom brzinom da niti danas ne razumijem, ne vjerujem, ne prihvaćam.. Ona i dalje u meni svakodnevno živi, i skoro svaki dan popijem kavu s njom, u mislima, kao i nekad, popušim cigaretu… Snježana – nejde mi u glavu da te djevojke više nema. Nepažnja jednog vozača…. Ugasio se jedan predivan mladi život na pragu pravog života. I tome su već prošle godine, a kao da ju svakoga dana vidim kako onim svojim veselim pogledom proučava i čita mi s lica kakve sam volje.. Ana – još jedna draga kolegica koju je zloćudna bolest otela iz naše sredine, i to, nakon što je našla smirenje nakon stradanja u B.Luci..strašno. Prisjećam se svih onih, poznatih i nepoznatih, koji su život dali za naš miran i siguran život.. miran i siguran život?! Svakoga dana zahvaljujem Bogu što sam se živ i zdrav, nakon tih događanja, vratio svojim najmilijima. A sada…sada sam sam…sam sa mislima na njih čime je moje srce i dalje opijeno ljubavi prema bližnjem. Nju, tu ljubav prema bližnjem mi nitko ne može uzeti, nju mi nitko ne može uprljati. Na tihom, šutljivom blogu s.mirjam naišao sam na jednu od mnogobrojnih mudrosti, izreka, životnih smjernica kojima hrani srca svakoga „ Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu, je pomoći drugima da pobijede, čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.“ I ta mudrost, ta glasno izrečena misao me tješi, ona mi daje novu snagu kroz moje razumijevanje drugih, kroz moju želju i volju pomoći svima kojima treba..kroz to vidim svoj smisao, kroz to će, možda jednom, i neki novi, topliji, vjetrovi pomaziti i moj život…vjerujem… Sjećanja idu dalje…. Djed kojeg se niti ne sjećam ali puno znam o njemu. Iz majčinih priča o djetinstvu, životu, naučio sam kakav otac treba biti, kako otac voli, kako otac brine, kako oca voljeti i poštivati…Cijeli sam život tražio barem jedan red iz te priče u svom ocu..cijeli život. Ma koliko se trudio, ma koliko želio, nisam, nisam našao niti jednu riječ iz tog jednog jedinog retka – niti jednu riječ.. I vjerojatno bi brzopleto rekao da ga nisam niti volio niti poštivao. Ne znam, sada mi je teško o tome govoriti zbog svega što se dogodilo nakon njegove smrti..ali je činjenica da sam šest godina od majčine smrti vodio brigu o njemu kao o djetetu, a kažu, otac bi trebao pomoći djetetu… Ako ništa drugo, majka mi je usadila ljubav, plemenitost i poštovanje prema starijoj osobi. I to sam živio, a bio mi je , bio mi je i otac… Bake… Baku, s mamine strane, obožavao sam. Iako, bila je to žena starih manira u odgoju. Živjeli smo u socijalizmu…ja sam ju, sa ponosom, pozdravljao ljubim ruke sve dok, zbog nekih neumjesnih komentara dragih joj susjeda, nije rekla Smotani – samo ruke… Bio sam iznenađen. Zašto nekoga smeta i u ostalom što ga briga kako ja pozdravljam svoju baku? Ali, poslušao sam, naravno. Od nje sam naučio kako ne treba razlikovati djecu po tome što je On sin. Da, to je moj ujak…majčin brat. Kažu na greškama se uči a ja sam, na toj grešci bake (koju je i ona uvidjela, ali bilo je kasno) naučio da nikada neću praviti razliku, da nikada neću dijeliti ljubav prema svojoj djeci, naučio sam da ću , ma koliko ih bude, voljeti ih jednakom snagom i žarom. Odlučio sam… Drugu baku, očevu majku, i ne pamtim po ničem dobrom pa, možda bolje da je i ne spominjem. Ali, kao i svih, i nje se prisjećam ovih dana. O djedu s očeve strane, kao i o svojem ocu, ne znam gotovo ništa. Koliko sam mislio da sam oca barem donekle poznavao, a i viđali smo se gotovo svaki dan, toliko poznam i djeda koji je umro prije nego je moj život i začet. Moj otac o njemu, djedu, nije ima potrebe pričati jer „nije bio otac“ .. izgleda da moj stari nije čuo za onu „na greškama se uči". No, spomen i na tog, nepoznatog djeda, uvijek je prisutan. Sve više uranjam u sjećanja.. Sanja.. ta predivna djevojka koja se godinu dana, oči u oči, borila sa mojim strahom, sa mojom, gotovo, dječjom nespretnošću, koja je imala vjeru i ljubav izdržati i nadmašiti moj strah, koja je čekala dok konačno nisam i sam shvatio koliko sam zaljubljen u nju, da ne mogu bez nje. Godinu dana, gotovo svakodnevno, smo se sretali, družili, a ona je strpljivo čekala da Smotani shvati…da shvatim da ju volim, da s njom želim provesti život, imati obitelj, radovati se svakom novu jutru, danu, pa i noći jer svanut će novi dan još ljepši od prethodnog, još sretniji a ja, ja ću je još više voljeti… i ona mene.. Sada su se već tamni oblaci nadvili nad moja sjećanja. Prvi puta sama je krenula svojim roditeljima… prvi i zadnji put… I danas pamtim ono prodorno zvono telefona i puničin plać… Ne, nismo se još bili oženili – trebali smo uskoro, ali zbog smrti moje majke sve planirano smo odgodili.. ali, bila je to žena mog života … Majka… nju sam ostavio za kraj iako, umrla je nešto prije Sanjine posljednje vožnje.. Majka je nešto posebno u mom životu. Njoj mogu zahvaliti svoj život, svoje postojanje, zahvaliti joj na požrtvovnosti i odricanju kojim me podizala i odgajala, zahvaliti što mi je bila i otac i majka, što je imala razumijevanja za sve moje nestašluke i što je, s puno ljubavi, upornosti i vjere, objasnila mi, naučila me voljeti. Jer, kad voliš – voliš život, voliš ljude, voliš raditi, voliš jesti, voliš spavati, voliš se veseliti i radovati i najmanjoj sitnici, jer život i je satkan od bezbroj sitnica, voliš Boga…, onda je u životu sve lakše, jednostavnije – bez obzira na prepreke na koje, u tom životnom putu nailazimo. I kada pokleknem, kada padnem u svojoj snazi, sjetim se tih njezinih riječi i pokušavam iznova naći novu snagu. I, umoran sam od toga, ponekad izgubim volju, ali tada, u molitvi prije spavanja, kao da je tu, kao da mi onom nježnom rukom prolazi obrazom, podiže glavu i govori Sine, kako sam te učila? O čemu smo pričali? I, opet se pomalo pridižem i idem dalje.. u novu noć punu nemirnog sna, u noć bez snova, u noć sa nekim čudnim (ne)mirom. Majka je bila i ostala moj životni uzor, moja zvijezda vodilja, moja snaga, o njoj sam puno stihova napisao za njena života. I ne, nisam bio mamina maza ako ste to pomislili, naprotiv. Sada, sada joj poklanjam ove stihove Mojoj majci Isplakao sam sve suze Što Bog mi prerano te uze No, i On je vidio dobrotu tvoju I na kušnju stavio žrtvu moju. Ne, nisam mu zamjerio majko Jer znam da i On volio te jako Ljubav koju si Njemu dala Ljubav o kojoj si toliko pričat mi znala Cijenio je i oslobodio te grijeha Siguran sam, velika te svjetlost čeka Zahvalan sam mu na milosti koju ti je dao Za života majko, jer ja to nisam znao Nisam znao kako u bolesti tvojoj Reći Bože pomozi majci mojoj Znao je On put do tebe naći Znao je On da trebaju mu jaki Znao je da shvatit ću njegov poziv Znao je da za mene počinje život novi Al' majko, moje suze vratit te ne mogu Zato stalno zahvaljujem Bogu Na milosti koju je tebi dao Umorna si bila, i on je znao Ja, sam u mislima svojim Nadam se danima za tebe boljim Molim se za tvoju novu sreću Šaljem ti majko pusu najveću Spavaj mirno, neka ti zvijezde govore Da sin tvoj ne ulazi u nevolje Da majko, od sjećanja još uvijek živim I svakog se dana tvojoj snazi divim Nema te majko, nema pored mene Al' ja kao da vidim te oči sretne Bog je majko milostiv bio Životu se tvome posvetio Uz suze što obrazima mojim teku Majko ja imam želju još jednu Budi sretna u domu svome Ostvari i ti svoje snove A ja ću majko na tebe misliti Sve dok te jednoga dana, opet, u zagrljaj neću primiti. Svijetli mi majko…osvijetli mi put… * obećajem, čim prođu ovi sjetni dani prelazim na vedrije teme..... |
- 16:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 29.10.2008.
U mojoj duši (ne)mir
 Osmijeh na licu s jutarnjim sunčevim zrakama Daje mi snagu za nova nadanja Prisjetit se njenog glasa koji u mislima zvoni Kad budeš spreman…ti nazovi! I kao da sam u mislima svojim spreman Kao da se za neki izlazak spremam U mislima po nju dolazim Mislima u novi san odlazim….. I šećemo tako, nasipom uz Savu Hvala Ti Bože, našao sam pravu Barem u mislima novi san živim I njenoj se ljepoti divim Ljepota duše kojom progovara Kao da misli mi zagovara Probudi se stari novi je dan Dopusti da javom postane ovaj san Da snovi koje nisi vidio dugo Postanu stvarnost – ništa drugo Opusti se malo, uživaj taj san Jer pomalo protječe i ovaj dan A ja, sa smiješkom na licu Ponavljam opet ovu priču I kao da sam u mislima svojim spreman Kao da se za neki izlazak spremam U mislima po nju dolazim Mislima u novi san odlazim…..  |
- 17:20 - Komentari (26) - Isprintaj - #
utorak, 28.10.2008.
Priča o kupusu
 Ponukan današnjim aktivnostima oko kiseljenja kupusa prošetao sam malo, u pauzama od rezanja i čišćenja glavica, internetom sa ciljem upoznati se malo podrobnije sa tim povrćem. Ono što sam do sada o njemu znao je više ono što sam čuo, vidio u filmovima, čuo od majke.., a svodilo se uglavnom na slijedeće:• Obožavam kiseli kupus a naročito sarmu • Za kiseljenje je, kako je majka uvijek govorila, najbolji varaždinski • Volim kupus na salatu – više crveni • Ostalo mi je urezano u sjećanju….“prebit ću te ko vola u kupusu…“ (to bi mogao i izbrisati iz memorije, zar ne?) • Iz nekih pustolovnih filmova sjećam se bogat je C vitaminom • Znam kako izgleda, znam ga „dobroga“ izabrati za kiseljenje i znam ga, naravno, na ili u kiseliti • Volim krpice sa zeljem ( ma to vam je isti..kupus, zelje..) To bi, uglavnom bilo to… i da, za informaciju, ove godine sam plaćao 3 kn po kili, što u odnosu na elementarne nepogode koje su zadesile Varaždinsku okolicu (otkuda obavezno uzimam kupus za kiseliti) i nije strašno uspoređujući cijene od prošle godine. I tako, u bespućima svakakvih tekstova vezanih uz kupus, izdvojio sam neke nove crtice koje bi bilo dobro znati: • Kupus lat. Brassica oleracea ( to nebum zapamtil ) razvio se iz divljeg kupusa koji raste na kamenitim obalama od Sredozemne obale do Irske i odavna su ga prastanovnici europskog obalnog područja upotrebljavali u svojoj prehrani. Kao i sve, i kupus je doživio svoju kultivizaciju, pa je već Aristotelov učenik Teofrast, u 4. st. p.n.e. razlikovao tri vrste kupusa • Kiseli kupus bogat je vitaminom C On je jedan od najispitanijih i najviše opisanih vitamina. Sudjeluje kao reducens u brojnim biološkim procesima. Važan je za sintezu kolagana i karnitina te za metabolizam masnih kiselina. Najjači je antioksidans među vitaminima topljivim u vodi. Inače je vitamin C poznat po skorbutu, bolesti koja nastaje, zbog njegovog nedostatka. Upravo zbog te bolesti, skorbuta, je James Cook na svoje putovanje uzeo 60 bačvi kiselog kupusa prema savjetu njemačkog prirodoslovca Georga Forstera i nije izgubio niti jednog člana posade ( zbog skorbuta ), što je nekad desetkovalo posade brodova na dugim putovanjima (poput posade Vasco da Game na plovidbi oko Rta Dobre Nade). • Osim skorbuta, uspješno se primjenjuje i za liječenje čira na želucu, dvanajstercu, kod probavnih smetnji, lječi reumu, plućne bolesti……. • Naišao sam na jedno istraživanje u kojem je utvrđeno da „Ljudi koji se dosta hrane povrćem iz roda kupusnjača imaju manji rizik od raka mjehura u usporedbi s onima koji jedu samo male količine tog povrća“ ( Rex Munday, znanstvenik) • Podatak koji me iznenadio bio je tekst u kojem sam vidio da je jedna mlada Američka obitelj ( iz Minnesote ) koja je u Zagrebu nekoliko godina, tek tu otkrila kupus za kojeg kažu da je on za njih „čista egzotika i otkriće“ , a o okusu kupusa kažu „ Prvi put kad smo ga kušali bio je odličan, ne može se usporediti s niti jednim drugim okusom“ ( eto, neka i Zagreb nešto otkrije Amerikancima) • Našao sam i nekoliko dijeta u kojima je glavni „adut“ kupus • Godine 2006. objavljen je na stranicama Plive jedan tekst u kojem kaže: „ ..Zanimljivo je da je kiseli kupus namirnica koju ljudi već stoljećima jedu, a tek sada je uočen njegov potencijal kao namirnice vrlo korisne za zdravlje. Njegova popularnost je sve veća, kažu proizvođači iznenađeni sve većom potražnjom i navodi se da je kiseli kupus popularan među svim dobnim skupinama“ Na blogu http://www.zdravobudi.hr naišao sam na vrlo opsežne podatke vezane uz potrebe unošenja vitamina C u organizam, njegovo djelovanje i sl, o potrebi unošenja zdrave hrane i povrća u organizam. Nadovezao bi se jednim podatkom na koji sam naišao „Kiseli kupus ima snažno detoksikacijsko djelovanje. Nema masnoće, a u 100 g sadrži samo 18 kcal te 100 % dnevnih potreba za vitaminom K. U glavicama i listovima kriju se značajne količine vitamina B6, folne kiseline, kalcija, kalija te bakra. Ipak glavni vitamin je vitamin C.“ Iskreno, nisam se upustio u daljnje istraživanje, ali i ovo mi je dovoljno da budem ZDRAVKO DREN Našao sam puno kulinarskih specijaliteta sa kiselim kupusom.. možda i neki novi isprobam ove godine… evo jedan..onaj već nekako klasičan za kiseli kupus ( ako ne računamo sarmu ): Kiseli kupus s buncekom (glavno jelo), Specijalitet zagorske kuhinje Sastojci: 1 suhi svinjski buncek (kračica) 10 dag slanine 1 kg narezanog kiselog kupusa 2 glavice luka 1 dl bijelog vina 1 lovorov list 3-4 zrna papra mast Opis: Sa bunceka ostružite površinsku sol pa ga kuhajte u dosta vode toliko dugo dok se potpuno ne skuha, tj. dok se meso ne počne odvajati od kosti. Za vrijeme kuhanja bunceka posebno na masti popržite slaninu narezanu na kockice, dodajte nasjeckani luk i zajedno kratko popržite. Dodajte kupus, lovorov list i papar. Zalijte vinom i vodom da sve bude pokriveno i kuhajte na srednjoj vatri dok kupus potpuno ne omekša. Za vrijeme kuhanja kupusa po potrebi dolijte vode u kojoj se kuhao buncek. Zgotovljeni kupus istresite u zdjelu a odozgo poslažite na komade narezano meso bunceka. Ali, ni to nije sve…. Naišao sam i na neke igrice vezane uz kupus http://www.gizdic.com/freegames/gamespages/wolf_sheep_cabbage.htm ( vuk, ovca i kupus ) CILJ ove igre je prebaciti i kupus i ovcu i vuka preko vode, a da ni jedan ne bude pojeden – nisam uspiooo  Da ne bi bilo da smo zaboravili na vic o standardu… Ja jedem kupus, oni jedu meso..u prosjeku jedemo sarmu, koju kako sam već rekao, obožavam…  I naravno, nezaobilazni Mujo i Haso: |
- 20:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.10.2008.
Južina je kriva za sve....
|
Uf…nakon dana ispunjenog svim i svačim, sjednem..ajde poslušat ću malo vijesti, vratiti se u stvarnost. Ma, uvijek požalim kad to odlučim..aaaaliii… moram biti u toku.. Prvo… komemoracija i sprovod gosp. Ive Pukanića. Opet mi se misle vrate na taj dan, na veliki bum koji sam čuo… Ne, ne bih sada o njemu kao novinaru, danas se i prevelike polemike vode oko toga da li je ili nije … svako ima pravo na svoje mišljenje.., ali mene više brine činjenica na koji je način ubijen, likvidiran kako bi rekli jezikom podzemlja… Pročitao sam izvatke intervjua s njegovom kćeri ….ne, ne želim ulaziti u obiteljske odnose, to je njihova privatna stvar, ali… po njemu je vidljivo da je još jedna djevojka ostala bez brižnog oca..… I kod ovog bi tužnog događaja dodao samo jedno… nije li, u najmanju ruku, neozbiljno da potpredsjednica vlade u knjigu žalosti upiše „žao mi je, trebali smo ti vjerovati“? Dakle, gospodina Pukanića nema jer, eto, nismo mu vjerovali. Gospođo potpredsjednice..ja, ja mali čovjek, ja sam vjerovao…….. Slušam, danas ustrojen novi ured u Policiji Nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta .. Hrvatski FBI.. super, odmah pomislim, sad ćemo i mi imati svoj CSI i slične serije, jer..materijala imamo. I odmah, pompozno najavljeno, i slučaj Pukanić preuzima novi Ured, ali..osnivanje istoga, koji će imati oko 300 policajaca, će potrajati.. i sad bi lovac rekao zeki…prvo skoči pa reci hop..OK, za početak..osnovali smo Ured. Vijesti su nastavljene novim smjenama u policiji.. smijenjen je glavni čovjek Dubrovačke policije.. za sve razloge koje su odgovorni naveli..imao bih nešto za dodati…a dodat ću samo da je istraga sa narko miljeom na Korčuli malo „stara“, da je borba protiv korupcije, kako sama Policija kaže, kontinuirana..dakle ili je neki novi slučaj ili..ili opet malo kasnimo..a za navodne propuste u istrazi za nestalom Australkom…samo bih dodao – danima smo slušali od najodgovornijih ljudi da je istraga korektna, intenzivna, profesionalna… i kada smo „dobili po prstima“ od Australske javnost, kada smo javno prozvani, mi to potvrđujemo i reagiramo smjenom. Slažem se ja sa takvim koracima, ali ne slažem se sa totalno različitim mišljenjima u tjedan dana..ili, ili stvarno mi trebamo slijepo slušati, kimati glavom? Danas je dan stvarno obilovao događajima… završeno vještačenje u istrazi protiv D.Slavice – Kornatska tragedija.. uz svo dužno poštovanje prema stradalim vatrogascima, samo..samo se pitam nismo li mi uvijek prvo spremni na linč pa onda provjeravati. Teško je, izuzetno teško uopće mi o tome govoriti…iz, osobnih razloga, ali ipak, pokušavam biti realan…što ako, ako doista čovjek snosi onu moralnu odgovornost i onu, dakako, što je bilo i maloljetnika, a ako je tragedija doista djelo spleta nekih prirodnih fenomena ili kako to već nazivaju…? Jedna od boljih vijesti dana je da je INA konačno vidla da cijena barela nafte na tržištu pada.. Aleluja…sutra odmah idem sa karnisterom na pumpu… jer neće ovo dugo potrajati – čim je Predsjednik Uprave najavio da cijena benzina ovisi i o tečaju dolara…ne bu dugo…. Na cijenu barela nafte ne može se više „vaditi“… Ima još udarnih vijesti…sin Koradea… opet u pritvoru – što sad reći.. majka kaže nije razbio bocu.. ma kao da je to bitno, mene više brine sve ono drugo što je izrečeno, a ona se uhvatila te boce..razumijem ja , majka ko majka, ali ipak… mene je strah onoga noža kojim je (kako kažu) mahao.. svako se mogao naći na putu tog mahanja... Iako ovo nije bilo u Zagrebu, eto, mirniji sam.. u Zagreb je stiglo pojačanje .. 250 Policajaca iz Lijepe naše učinit će naš život sigurnijim..žao mi je tih dečki koji su, odvojeni od obitelji i kojima je postavljen vrlo težak zadatak.. vratiti povjerenje građana.. Zapaljen Getro u Osijeku…istraga traje, Getro tvrdi nije podmetnuto, uređaji za dojavu opasnosti od požara nisu isti dojavili u Vatrogasni centar, zaštitar nije primijetio… pitam se… nije li i taj požar u svijetlu svega što se posljednje vrijeme događa? Jedino što me donekle utješilo, svih 60-tak zaposlenih bit će zbrinuto – iskreno se tome i nadam, jer nisu ti ljudi što se Getro sam zapalio… Vremenska prognoza.. e super, sad znam zakaj sam tak zbediran ovih dana… južina – ona je kriva za sve.. Htio bi još nešto..upravo sam pratio i BB … o Bože, zar stvarno toga ima.. e to neću komentirati jer uvijek se nađe neko za i protiv..i to, i to je demokracija.. samo, samo mi nije jasno kako će se pojedinci snaći kad izađu, kako će pogledati ljudima u oči, kako se njihovi roditelji sad osjećaju.. strašno.. Ja bi, bez miješanja i komentara ipak rekao… ja sam za Miru ;) I sada…na kraju… ovaj post sam napisao za sve Vas koji ste shvatili u kojem sam filmu ovih dana, kao zahvalu na svojevrsnom razumijevanju i svojevrsnoj podršci iskazanoj na poseban način. Htio sam i onima, koji misle da sam veliki patnik, reć da život ide dalje, da ja to jako dobro znam, ali da je u svačijem, pa i mojem životu, dozvoljeno imati uspone i padove.. Da bi pao, čovjek je morao imati i uspon… Ubuduće, svoje osobne misli posvećene nekim tamnim stranama zadržat ću u svom dnevniku ( dobro, ako povremeno ipak i tu padnem.. ne zamjerite), a Vama…ne, neću voditi dvostruki život ako ste to pomislili… Vama samo najljepše…: A sada… idem malo u posjetu mojim blogerima, i možda se konačno primiti one svoje reperske dobrodošlice za Tihanu...ugodna vam večer….. |
- 21:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Igračka života...
|
Sunce… svojim zrakama škaklja me i kao da govori ustaj, vrijeme je! Ustajem polako, ni sam ne znam kako. Osjećam se loše, jako loše… nije mi dobro, slab sam. Pomisao na nju daje mi malo snage, toliko da uspijem doći do prozora i opet zamišljeno i sjetno gledati ljude kako jure, žure, nervozu vozača, gužvu..Ponedjeljak je i grad je živnuo. Onaj vikendaški mir, ona manja prometnost po ulicama.. sada su iza nas. Započinje još jedan tjedan – za neke radni, za neke jadni…. Ostao sam još tjedan dana doma, uzeo sam godišnji. Pokušao sam, kao šaljivo, objasniti da mi treba godišnji od bolovanja. Zapravo, osjećam se jadno i ne znam koja bi korist bila od mene. Bolje da me nema, bolje da me ne vide. Ne mogu svakome, a i ne želim, objašnjavati zašto sam bezvoljan, zašto svako jutro kad otvorim oči pomislim…evo ga opet, novi dan, nova borba, novi dan opstanka…ne mogu, ne želim… Slušam muziku… pokušavam naći smirenje u njoj.. klasika..CD-i se izmjenjuju a ja, polako ali sigurno, kao da gubim tlo pod nogama, kao da letim…kuda? U nebeska prostranstva? U misli iz kojih i tako ne izlazim ovih dana? U morske dubine gdje bih i poželio ostati… u onom predivnom plavetnilu, u onom predivnom svijetu razno raznih lijepih i dragih životinja i bića… ili…ili u svijetu onih pohlepnih, proždrljivih nemani u kojem kao da sam i sada? Da li zaista letim? Ili padam? Možda propadam u dubine u kojima sam ne tako davno bio i iz kojih sam polako ali, izgledalo je barem tako, sigurno izranjao na površinu? Možda se samo vraćam gdje sam i bio? Gdje mi je, očito i mjesto? U dubinama bespuća iz kojih nema povratka? Jer nisam niti zaslužio da izronim, nisam zaslužio da uhvatim malo onih sunčevih zraka koje me jutrom tako neumoljivo bude? Možda sam i ovime kažnjen za prošlost? Možda je i ovo dio kazne koju trebam nositi? Možda…. Ali, zašto to toliko traje? Zašto mi ne skrati muke? Zar ne bi bilo bolje kazniti me jednom za sve i za uvijek? Jednom… i ne vračati se više na moj slučaj..jer..bit će riješen… neće me više imati za što kazniti jer..neće me biti? Riješiti se mene i priječi na druge grješnike..a ima nas…i tako stvoriti jedan predivan svijet u kojem će biti samo ljubav i sreća, u kojem će na svakom koraku čuti se smijeh, veseli žamor razigrane djece, u kojem neće biti suza osim onih radosnica…. Zašto na mene toliko vremena gubiti? Davati mi nadu, vjeru, paliti svijetlo i onda..onda naglo oduzeti mi sve to, zašto? Nije li to kao kad djetetu oduzmete najdražu mu igračku? Igračku… da život je jedna velika igračka. Ona se lomi, lijepi, rastavlja, sastavlja, puca, spaja…ali on je jedna velika igračka.. i neko, neko mi je oduzeo tu igračku.. tu, veliku igračku. Ostao sam i bez nje – bez igračke života. Kako sada igrati se dalje? Što da lijepim? Što da spajam? Nema je, nema moje životne igračke… ostala je stvarnost koja boli, koja se ne može sastavljati…. Ostala je pustoš kao da je prošao najveći uragan..sve je razbacano..daleko… dalje od dohvata mojih ruku.. ne mogu, ne mogu približiti, sastaviti, zalijepiti… tu…tu veliku igračku… Sve se raspada…rastavlja na molekule i atome, na te najsitnije čestice… tako je sve i nastalo – spajanjem njih, a evo, tako i nestaje – raspada se sve na te čestice, odlazi u svemir..ali ne, ne u onaj moj mali dio svemira. Odlazi izvan mog svemira..dalje..još dalje…. Ta životna igračka kojoj sam se od najranije mladosti radovao, kojoj sam obećao svaki dan iznova, ja, ja ću biti dobar vlasnik te igračke, pazit ću je, njegovati, i nikada neću dozvoliti da je bilo ko lupi, povrijedi, slomi.. Ja sam ju slomio… Zločin i kazna…. Kazna je bolna… i traje… naravno, ovisno o zločinu – a neko, neko je presudio..zločin je bio prevelik i ovo je kazna… i ovo je kazna…. Trpim, idem dalje… sa kaznom koju sve teže nosim… posustajem…. |
- 13:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 26.10.2008.
Možda....
|
Još jedna tužna noć dolazi A bol u mojoj duši ne prolazi Današnju šetnju započeo sam na Mirogoju posjetivši neke prijatelje, a nakon toga, neplanirano, otišao punici. Jednostavno.. trebalo mi je društvo u tišini, a ona, ona je to jako dobro razumjela. Ni šah sa juncem nisam odigrao.. vidio je da nisam raspoložen, da imam jedan od onih dana… Punica je pokušala u nekoliko navrata prekinuti taj mir, taj spokoj….nisam se smeo… nije navaljivala. Po ne znam koji puta začuo sam onu njenu, majčinsku – sine, trgni se…. Dosta je bilo tuge u tvom srcu… neko, neko te čeka, zaslužuje tvoju pažnju, tvoju ljubav – idi, pronađi…budi sretan, zaslužio si… Čime sam ja to, punice draga, zaslužio sreću? Gdje piše da sam ju zaslužio? Naravno, bolje da nisam ništa niti rekao…bilo bi bolje… rafal koji sam čuo od nje dotukao me. Zašto niko ne može shvatiti moj osjećaj krivnje? Zar je to toliko čudno? Ne, meni nije… I da, sad bi ona rekla… nikad ne znaš kako bi bilo da ste bili zajedno! Ne, ne znam…doista, možda bi bilo isto a možda ne bi…. Ne, ne mogu znati, ali.. zar je toliko čudno što osjećam krivnju jer..jer ja mislim da se to ne bi dogodilo, ili da barem ne bi tako završilo? Ima, ima moja punica odgovor i na to… sine, sve je negdje zapisano… tu, tu sam vas čekao draga punice – znači, negdje je i zapisano da ja baš ovako, baš ovako moram nastaviti svoj život! Baš ovako? Uvijek, ali uvijek tu zapnemo…ako je zapisano..što ja tu mogu mijenjati? Probao sam, ali, očito je negdje bilo i zapisano upravo ovako kako su se stvari dogodile… kao i Anđelu…malo su mi dana krila jer sam ih možda nečim zaslužio, a onda, onda u jednom trenutku, i to je negdje zapisano, ta mi krila oduzimaju jer – nisam ih zaslužio… nisam ih vrijedan, nisam ih dostojan… i opet..opet padam.. i to, i to je draga punice isto zapisano. Kako da se borim protiv tih zapisa? Čime? Zašto? Na taj moj zašto uvijek skoči… do sada, do sada sam imao općenitu teoriju koja i je i nije bila prihvatljiva..ali sada, sada je moja teorija postala praksa… zašto? Da možda s nekim poželim započeti neko prijateljstvo iz kojega se možda može razviti nešto više? Da možda, ako se možda dogodi nešto više, tu osobu nesvjesno povrijedim, da možda ta osoba, kažem ako bih možda osjetio nešto više, možda jednom kaže…drag si mi ali…. Da opet, ako se ostvare sva prethodna možda, možda ostanem sam… Ma što možda… možda se to upravo i dogodilo… i možda sam zahvaljujući upravo tome što je to negdje zapisano opet tako tužan i nesretan. Možda žalim ono malo što su mi krila dana? Možda žalim što se na tren u mom životu počelo događati nešto što sam zaboravio da postoji, što sam mislio da više nikada neću osjetiti, da se to događa drugima ali ne i meni? E…evo jedini možda na koji ne znam odgovor..možda sam samo još više tužan što nisam uspio dobiti još malo snage i hrabrosti..ili vremena… a njega, vremena, po nekima sam imao dovoljno..možda ipak hrabrost? Možda ipak pojam o vremenu nije svima isti? Možda sam ipak predugo bio u svom svemiru i možda mi je ipak trebalo malo više vremena? Možda da..a možda i ne… Kome sad uopće bilo što objašnjavati? Kome bilo što reći kad više niko ne sluša? Kome? Ne pitajte me kako sam, ne pitajte me ništa Neka tišina riječi govori o propuštenoj sreći Zbogom, zbogom moj živote Umirem bez te ljepote…. |
- 23:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Osvanulo je jutro kojeg želio nisam
|
Moja tuga kao da je veća… A rekao sam nek je prati sreća… Ne, misli moje nikako da se smire Ne daju mi niti snove tihe Jesenja magla koju kroz prozor gledam Kao da mi govori da se predam Da zaboravim sve što novu ranu stvara Da krenem dalje – za to nemam dara. Na prozoru stojim i gledam vrijeme Gledam ljude i njihovo breme Na svima se neki teret vidi Eto, ni ja se svoga ne stidim Opet sam jutros pomislio na nju Opet sam je vidio u onom polju Sada…sada više nije sama ta cvjetna dama U tom je polju i ona našla svog para I tamo negdje na kraju tog polja Neki trn stoji – je li to sjena moja? I opet ostao sam negdje po strani I opet se srce uspomenama hrani Dal ikad imat ću snage Napraviti jedan korak dalje Dal ikad ću životu svome moći reći Uživaj i ti malo u sreći? Kroz prozor gledam ljude kako žure I svi nose neke misli, mudre A ja, skriven od njihova pogleda Ne razumijem što se u meni događa…. |
- 09:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Mom Suncokretu
( mom Posebnom Suncokretu ) Oči topim u polju žutih cvjetova Zamišljam koliko u njima ima životnih svijetova Dubina do koje mi pogled seže Omču oko srca steže Bol oko srca sve jača biva Ono uzaludno nove snove sniva Pogled mi zastane na cvijetu jednom U kojeg se, u cijelom polju, jedinog zagledam Izdvojio se svojom jednostavnom ljepotom Izdvojio se svojim jednostavnim govorom Svaka njegova riječ toliko je lijepa Da dostojna je tog najljepšeg cvijeta Jedini koji se u tom polju pokazao Jedini koji mi je svoje svijetlo ukazao Jedini kojem sam cijeli život ispričao ukratko Jedini s kojim smijao sam se slatko Jedini cvijet do kojeg mi je u cijelom polju stalo Jedini cvijet koji mi rekao je treba živjet zlato Taj cvijet više nije pored mene Taj cvijet više ne sluša moje želje Tog cvijeta više neću čuti riječi snene Tog cvijeta više neću čuti želje… Moj cvijet ubralo je njoj drago biće Suncokretu moj neka ti svako jutro radosno sviće! |
- 00:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 25.10.2008.
Vratite me u moj mali dio svemira
|
Zvrrrr.. zazvonio je telefon… Isuse…pa skoro je podne!!! Odmah me glava zabolila. Iako ovih dana i nisam nešto spavao mislim, mislim da sam pretjerao. Jutarnji ritual - kavica, vijesti, mailići – ne znam što ću s tim ritualom kad počnem raditi – raspored za preostali dio dana.. Moram živnuti, ne mogu ovako više tumarati mislima, osjećajima…ne smijem. Uf.. primio sam se nekih kućanskih poslova jer malo „zapinjem“ zadnje vrijeme i ta se moja bezvoljnost odrazila u svemu. Borba sa peglom je nešto što mi od operacije malo pričinjava probleme, ali..polako, sa pauzama, i tu je napravljen zavidan uspjeh. Dogovorio sam se s Tihanom obaviti svakodnevnu vježbu šetnje..i njoj dobro dođe malo pobjeći od misli, samoće..svega. Najavila je da tulum, kojim bi obilježili njezin povratak, iz razumljivih razloga, priprema iza Sisveta…Od Mladena sam, još neki dan, dobio zaduženje napraviti repersku dobrodošlicu . Ne, nisam neki reper, ali nekada sam na taj način znao, u trenucima sreće, uz svesrdno glupiranje ispričati neke priče… malo, malo zabave za sve. Kako već dugo, jako dugo nisam „plovio“ u tim vodama još neki dan sam započeo novu priču… priču kojom bi htio izmamiti osmijeh na Tihanino lice, kojom bi htio upaliti u njoj barem malu iskricu nade u bolje sutra. Shvatio sam, nakon Tihanine najave, da vremena nemam puno… Kako je ovo prva repijada za koju se pripremam, jer one stare one su bile spontane, htio sam da to bude nečemu slično, a ne da u pola riječi stanem i ostanem bez texta – iako svi kažu da je baš to bio najbolji dio, kad sam zašutio, kad više nisam imao materijala nikoga zezati… Odlučio sam svratiti do Mladena, pobrati još koju ideju…rekao sam, htio bi da se Tihana konačno nasmije, onako od srca, kao kada je vrištala tolikom snagom da sam ponekad mislio odoše bubnjići… A teško mi je..jako mi je teško… i sam sam u jednom mračnom tunelu, i sam tražim taj osmjeh kojeg sam opet naglo izgubio…. Umoran sam. Umoran sam od misli, umoran od želje, umoran od nadanja, umoran od dilema…. Umoran sam od života… Došavši Mladenu, na kratku pauzu od svega što sam danas namjeravao napraviti, primijetio sam jedan čudni Ivanin pogled. Poznat mi je taj pogled, to njeno proučavanje mog lica, mojih očiju.. i , bio sam siguran da će imati nešto za pitati. Nisam dugo čekao. Mladen se diskretno povukao, jer nikako ne može shvatiti moje razmišljanje za razliku od Ivane koja je jedno predivno, osjećajno biće puno ljubavi i razumijevanja ali i upornosti da me dovede u red. Nije se ona do sada toliko miješala, ali, otkada imam neke nesuglasice sa Eom, shvatio sam da je dobila poseban zadatak. Iz nekih sam razgovora shvatio da su uvijek mene imale na tapeti, da ju Ea sad „podučava“…. Potvrdio sam ono što sam znao…ma, Ea me voli ;) voli me onom najljepšom ljubavi koja postoji, toliko čistom, toliko iskrenom… I znam, znam da je to prijatelj kojeg ne smijem izgubiti… jako puno gubim u zadnje vrijeme, nešto se čudno, jako čudno događa…. Ivana je lagano, kao i uvijek, započela svoj monolog. Zabrinuta je i ona, ali i svi ostali. Koliko god nastojim i trudim se pred njima izgledati normalan očito ne uspijevam, očito me jako, jako dobro poznaju… U pravu je, tonem sve dublje u mrak. Mala lampa koju sam još nedugo imao pored sebe daje sve manju svjetlost, sve manje nadanja a sve više straha i boli. Tužan sam… Pokušava dokučiti što se sa mnom događa, ispituje me. Ja, ja šutim i nijemo i tupo gledajući u pod osjetio sam da mi niz obraz klize suze. Nisam joj mogao odgovoriti što se događa, nisam joj mogao odgovoriti gdje je nestao onaj osmjeh, onaj sjaj u očima, ona nenadana volja za životom, za mojim hobijima koji su već godinama skupljali prašinu u nekom mračnom kutu sobe, u mojim mislima, nisam joj mogao odgovoriti… samo su suze nijemo, u tišini, pričale priču….. priču bez riječi a toliko jaku, toliko snažnu… Gubim, osjećam da gubim… koliko god sam želio, htio, koliko god sam se pokrenuo, toliko, toliko sam sada pao… nemam više razloga radovati se jutru .. jer buđenjem i mislima na Suncokret samo stvaram novu bol – jer, ne neću je čuti, neću je „vidjeti“.. a to je, to je bio početak moga buđenja, tako sam krenuo, polaganim koracima, naprijed i pitao sam se…di mi je kraj? Kraj je brzo došao… nemam više razloga razmišljati o nekoj šetnji, o nekoj kavi… bojim se da gubim… Možda moje opet lude misli, ali, izgleda da je ona našla mir, izgleda da je njoj dobro, izgleda da joj ne trebam više, samo nikako, nikako ne mogu prihvatiti jednu rečenicu da sam se dobrim čovjekom pokazao samo onda kada sam njoj trebao? Ne, to me boli, nije tako mislila..ili, ili je? Ako je tako, onda, onda mi je jasno zašto se i ne javlja… ne zato što sam ja malo sporiji, što nisam napravio korak naprijed (a napravio sam ih jako, jako puno..ali ona kao da to ne želi vidjeti, ili, ili doista ne vidi) , nego zato..zato što joj je dobro i ne, ne trebam joj. Ne znam više što da mislim. Ali kad tome dodam da je od mene tražila neka obećanja koja sam sa radošću dao, onda…onda zapravo, sve ispada točno…njoj, njoj je dobro, a ja, ja sam sretan zbog toga… Sretan zbog njene sreće. I što reći Ivani? Pustite me.. pustite me svi.. ja doista, doista više nemam niti jedan razlog, niti jedan motiv koji bi me vodio k onom malom svijetlu na kraju tunela… Gle, i to svjetlo polako gasne… pustite me, ne pitajte me.. boli.. Nisam mislio da će se ovo više ikad meni dogoditi, ali Posebna, moj Suncokret, ona je uspjela vratiti mi osmjeh na lice, poneki tračak sjaja u oku, poneka nadanja… probudila je u meni život kojeg više nije bilo, vratila me iz mog malog svemira u stvarni svijet, svijet koji, iako ima tuge i boli, ima i radosti… vratila me… A sada, sada me vratila natrag u njega… i dobro je uvijek govorila JA… da, ona me digla, vratila osmijeh, vratila želju i volju za životom, dala mi novu vjeru…. I da… sada je nema.. ostavila me da se sam snalazim, borim, želim ili ne želim..ali, nešto je zaboravila…ja, ja sada nemam volje, želje, nemam nju koja me hrabrila i poticala, koja me je bodrila, nemam podršku za neki dobar korak, nemam pokoru za neki loš korak… izgubljen sam.. izgubljen u moru misli. Pokušao sam snagu tražiti u njenim porukama koje su me fascinirale, s kojima je svaki dan bio predivan, ali.. i njih već znam napamet a ona, ona se nije ponavljala, uvijek je znala naći prave riječi potrebne u nekom trenutku… o Bože, zašto mi nisi dao još malo snage tada? Sada.. sada mi ne treba, nje nema… ne javlja se, dobro je, ne trebam joj…. Sada mi daj snage da potonem, taj kamen koji si objesio oko mene, i kojeg si polako počeo klesati, smanjivati…ostao je… vrati sve što si sa njega skinuo, vidiš, vidiš da nema smisla . zakasnili smo.. i ti sa klesanjem, i ja sa buđenjem… vrati mi sve uzeto sa njega neka potonem…duboko … u plavetnilo i bespuća nebeskih prostranstava gdje ću sa svojim oblacima tražiti mir…svoj mir… Bože, ja ne mogu dalje…padam… tonem… Ne, niti riječi više Ivani nisam mogao reći…otišao sam sa svojim suzama…. Otišao sam u svoj svijet, mračni svijet, moleći se za snagu da sve to što prije skonča…ne, ne mogu više razbijati glavu da li će se javiti, ne mogu više razmišljati da li će me neko shvatiti….očito je tempo života takav.. niko više nema vremena za čekanje, brzo se prebacuju slike života… samo ja, ostao sam tu, po strani…čekam … čekam da mi Bog moj kamen vrati… ne, doista nemam više razloga dočekati nova jutra… Previše sam čekao buđenje… a sada…budan spavam sam…..i ne, ne želim dočekati novi dan… |
- 19:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 24.10.2008.
Ista stvar... malo drugačije...
|
Uf… koliko god sam htio danas izbjeći razmišljati o jučerašnjoj eksploziji u centru grada – nisam mogao. Cijeli dan gledam izvanredne vijesti, izvanredne konferencije za novinare Policijske uprave, Vlade… i .. sve je nešto izvanredno. Spominje se čak i uvođenje izvanrednog stanja! Hm..kada bih sada, onako kako to naši političari, ali i novinari, često čine, izvukao dijelove izrečenoga iz konteksta dalo bi se iščitati: • U Zagrebu je predivno. Ljudi mirno i neopterećeno šeću ulicama, djeca se bezbrižno igraju u parkovima dok njihovi roditelji, pod dojmom proteklog radnog dana koji je, kao i uvijek, zračio pozitivnom energijom, provode opuštajuće trenutke u obližnjem kafiću Izvanredno stanje! Da, ovo doista idilično zvuči i bio bih presretan da je ovo izvlačenje iz konteksta i istinito. Stvarno. Realnost, ona je malo drugačija. Da malo?! Danas, na nasipu, iako zaigran svojim četveronožnim prijateljima, primijetio sam u očima njihovih gazda dozu opreza, dozu opterećenosti, dozu pesimizmima, dozu straha.. Svakih nekoliko metara pričalo se o jučerašnjem atentatu i, naravno, vodile su se rasprave koje su odisale politikom a u koje, prosim lepo, ja se ne bi štel mešati! Ne, nemojte krivo shvatiti da nemam svoj stav, svoje mišljenje, stranku koju podržavam… Imam, sve ja to imam, ali kako sam rekao, imam svoj stav, svoje mišljenje, stranku koju podržavam i kojoj, na svakim izborima dajem svoj glas. Da li je to pravi izbor za nekog drugog? Da li se sa mnom neko slaže ili ne? Mislim da je to osobna stvar i time se ne želim dodatno opterećivati. Nisam političar, ne živim niti od niti za politiku, iako ona i te kako utječe na moj život, ali mislim da je suludo trošiti sate i sate ispraznih razgovora na nešto što, kao mali ljudi, možemo promijeniti jedino na izborima. BTW jedva čekam izbore u Zagrebu! Vraćam se ja na svoju izvedenicu iz konteksta – djeca se bezbrižno igraju u parkovima – prošao sam pored Boćarskog.. istina, djeca su se bezbrižno igrala jurcajući od jedne do druge igračke, ljuljačke, kučice – samo, bilo ih je puno manje nego jučer.. Da, zahladilo je – reći ćete – OK, u svemu treba gledati i svjetliju stranu. I posljednje iz moje izvedenice – bezbrižnost i opuštenost roditelja nakon savršenog radnog dana . da, vidio sam tu opuštenost…. Klupice su bile prazne i opuštene dok su roditelji, bake i djedovi, brižnim okom i brzim nogama pratili svoje miceke po prekrasnom parku koji je nekada, u ovo vrijeme, bio pun razigrane djece. Da, skoro zaboravih – savršen radni dan – ma kakav, samo da je radni dan, da nije još jedan u nizu dana kada obijamo vrata i prisustvujemo, kao statisti, razno raznim intervjuima, testovima ne bi li dobili bilo kakav posao. Toliko o, izvanrednom, trenutnom stanju u gradu. Ali, ni to nije sve! Slušam.. hitno u Zagreb pristiže 250 policajaca koji će pomoći održati ovo, izvanredno, stanje. Doista, ovo me podsjeća na one divne stihove Plavi se nebo, plavi se Zagreb grad…. Impresivno! Izvanredno! Ali, čekajte, ako nastavite dalje slušati te optimistične, izvanredne, vijesti čut ćete i statistički podatak (neki dan sam na jednom blogu ostavio komentar – statistika je skup netočnih podataka i na nju se pozivamo prema potrebi) da je u Zagrebu evidentirana 1/3 kriminala u Hrvatskoj! Pa, što se čeka? Statistika, ta neumoljiva tablica, taj skup podataka. Ne bi li onda bilo logično da u Zagrebu bude zaposlena 1/3 policijskih snaga cijele Hrvatske? Ne bi se štel mešati….Idem dalje! Ma, ipak, samo još nešto moram ovdje dodati – puknut ću. Zamislite kad se policajac, rodom iz Dalmacije, Slavonije, Like, iz nekog drugog, manjeg mjesta, nađe u situaciji da treba dojaviti neku kriminalnu radnju. Pokušavam zamisliti takvu dojavu „ E, Gospe ti, a ća ja znan kako se ta ulica zove, tu ti je ova Gospa – ka nešto čita!“ Ili, druga situacija „Maaa šeefe to je tuuu gdje je onaaj veelikii bazeeen…!“ ili…“Ma, slušaj, ideš ravno od stanice i dođeš do one bukve koja jest staraa….!“ Ne, nemojte ovo shvatiti kao da imam nešto protiv njih, kao provokaciju, kao bilo što sa negativnim predznakom! Naprotiv! Ma, ovo sam napisao sa velikom dozom ironije i ogorčenosti. Ti jadni ljudi koji će doći u Zagreb ostvariti krilaticu Zagreb – siguran grad – ostavljaju svoje obitelji, moraju se snalaziti ulicama kojima se svako toliko mijenja smjer kretanja, o nazivima neću niti govoriti! Kako možemo očekivati da će se oni snaći u ovoj šumi u kojoj se niti mi ne snalazimo? I kada se dogodi situacija „na raskršću Savske i Držičeve“ onda će to biti sveopća hajka na te ljude koji, budimo realni i pogledajmo istini u oči, stavljaju glavu u torbu dolazeći obraniti već spomenutu tezu! Pa kaj to njima treba! Oni, sa više ili manje uspjeha, obavljaju svoje zadatke u postajama gdje su zaposleni. Znajući da su mnogi policajci, nema tome dugo, otpušteni kao višak radne snage, nameće se pitanje tko će, na koji način i kojim snagama i uspješnošću čuvati red i mir u tim mjestima? Jesam li ja ono rekao neću politiku u moju butigu???!!! Iako sam ovo izbacio sa velikom ironijom, sa puno jada i tuge, sa puno boli što se mome gradu događa, nastojim, nastojim ostati pribran. Odlučio sam – nema više izlazaka iza 18 sati! I prije nego se svijetla upale – bris doma – iako, pitam se, jesmo li i u svojim domovima sigurni? Svima koji na bilo koji način utječu na našu sigurnost, ne samo u Zagrebu već u cijeloj lijepoj naši, želim puno, puno uspjeha i sreće u obavljanju tog izuzetno teškog i opasnog zadatka. I, oprostite mi na ovim riječima ironije, mislim da su ona odraz ove trenutne nemoći, kada, samo kao zapisničari, evidentiramo ubojstva, pljačke, podmetnute bombe… I kako bi rekla naša dva velika političara ( dopustio sam si iz konteksta izvuči neke njihove izjave i spojiti u jednu) IDEMO DALJE U PETOJ BRZINI U ZAGREB – SIGURAN GRAD!!!!!! I ne, ne očekujem nagradu .. samo želim da se ova izvedenica i ostvari! |
- 19:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Još tjedan jedan :)
|
Dan je započeo dobrom viješću… mogu ostati tjedan dana na godišnjem, jupiii …. Nekako, nisam još spreman za nove radne pobjede… moram se malo odmoriti … od bolovanja. Uobičajena kavica uz čitanje vijesti na Portu… Joj..danas samo ružne vijesti… Nije ni čudo.. zaista, nekad pomislim da je i bolje što nemam djecu, barem, barem ne brinem kao mnogi roditelji jučer.. Isuse…pa tamo je moj klinac, u blizini… Strašno.. Jučer, u doba kada se čuo veliki prasak, sjedio sam za kompom i ostao bez teksta…stakla su se zatresla, bila je to jedna podmukla tutnjava…odmah sam shvatio da je nešto letilo u zrak – na žalost, nije prvi puta da čujem taj zvuk…Iskreno, uplašio sam se… pa to se dogodilo u 18,23 (po mom kompu..), pa to je vrijeme uobičajene popodnevne kupnje, šetnje.. kako bezbrižno otići, prošetati gradom, popiti kavu negdje u nekom kafiću .. a biti siguran da baš tu, ili malo dalje neće nešto ili neko odletiti u zrak? Ne, ovo nije moj grad kakvoga pamtim, bezbrižan i siguran…došla su neka, neka druga vremena… Dakle, od vijesti samo one vezane uz jučerašnji veliki prasak….tužan sam… Sada je pravi trenutak da, konačno, stavim i ovdje neke meni drage pjesme, koje ili su, one za dušu, ili u njima nalazim snagu za dalje ili ih, jednostavno, volim slušati.. Ne, nisu to sve moje omiljene..ima njih još…ali i ovo je potrajalo…. I dobro da sam se zadržao malo sa njima… stigao je gospodin Bofrost..potpuno sam na njega zaboravio… eto, počastio sam se nekim malim paniranim čudima – ma, iskreno, ne da mi se za mene samoga slagati te neke egzibicije pa se onda, tako, malo pošmajhlam…. Nakon šetnje koja je postala dio svakodnevnog rituala, barem sada dok sam doma, evo mene sa najnovijim informacijama sa nasipa. Koliko prijatelja danas u šetnji.. pa da, i ja sam u drugo vrijeme bio nego obično… i tako, dok sam šetao, igrao se četveronožnim prijateljima, razmijenio i pokoju riječ sa gazdama (ako sam stigao od ovih malih, slatkih, čupavih stvorenja) sjetio sam se Tihane – nisam je čuo od onoga dana – nazvao sam je, pozvao na kavu što je ona sa oduševljenjem i prihvatila ( eh, ne može se reći da baš nikoga ne pozivam na kavu). Vrijeme nam je doslovno pobjeglo… ne, nismo danas ništa tužno pričali, nismo padali u depre..to je bio uvjet.. prisjetili smo se, između ostalog, jednog vikenda na moru…. Hm, sada stvarno razumijem, ovako, malo stariji i sa odmakom, zašto je majka ponekad znala reći pa ja te ne prepoznajem.. ma iz čije si ti torbe ispao? Da, i ja se ponekad pitam… ali znam, siguran sam..iz majčine… Tihana je sa toliko žara prepričavala scenu kada sam se, kao posljednji mulac, namazao kremom ( da ne pocrvenim) – ali…namazao tako da sam bio bijel… potrošio sam i kremu zaštitnog faktora 15 i 10, a onim od 20 (koji je tada bio inn) namazao sam cijelo lice… Sjetili smo se Sanjinog izraza lica kada me ugledala..a Mladen, to živo spadalo, počeo je bjesomučno trčati po plaži i vikati…evo ih opet, stigli su po nas, ali, ljudi…pogledajte..nisu zeleni..bijeli su… neki su se malo i trznuli jer bili smo na Pagu, a priču o Paškom trokutu zasigurno svi znamo…. A ja..ja sam zbunjeno hodao po plaži..ne mogavši ništa reći, samo sam mumljao, jer krema koja se topila na licu klizila je pri svakom pokušaju izbacivanja nekog artikuliranog glasa, ravno u usta..bljak, i danas mi je taj okus u ustima…. Kada sam htio uzeti ručnik, i malo obrisati lice… joj, joj…ne smijem se niti sjetiti što mi je Sanja izgovorila… ali sjećam se….sjećam se kraja te paljbe… ma ko te ovako blentavog ne bi volio…  Za kaznu, naravno, morao sam ići kupiti najskuplje kreme za sunčanje, jer pogađate, onih normalnih, uobičajenih…nije bilo..  Kada sam došao kući, potražio sam te slike i shvatio da nema slike malog bijelog – morat ću se dati u potragu i vidjet ko ima jer to…to se isplati imati.. ne, ne vjerujem da ću to jednoga dana moći djeci pokazivati, svojoj djeci, ali ima djece… kojima ću svakako reći ne se tako ponašati, ovaj je striček malo lud (naravno da nemam namjere priznati da sam to ja). Super, i moje su se pjesmice do kraja „poskidale“… idem sada nešto općekorisno napraviti – iskreno, nemam ideju što bi to bilo..ali..idem…I ne, nije da volim samo domaće pjesme…ima i uvoznih koje „udaraju“..ali njih…drugom prilikom… i tako mislim da mi ovdje još neke „jake“ fale … |
- 14:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 23.10.2008.
Svega po malo...
|
Nastojeći malo razbistriti misli otišao sam naći se sa svojim curama na kavu…. Morao sam čuti najnovije pričice s posla jer u ponedjeljak bi trebao početi raditi – pa, da budem informiran. Kažem, trebao bi, jer nekako, ne znam…nekako kao da mi se ne da, kao da nisam još spreman… ipak, puno se stvari izmijenilo vratolomnom brzinom… Listao sam malo po blogovima…rekli bi surfao… i, naišao sam na jedan blog… na kojem nisam dugo bio a čiji se autor na kratko vratio… iščitao sam nešto u njemu… pratio sam ja taj blog i prije, naravno, pod drugim nikom, i nikada, nikada nisam priznao da ga čitam.. iako, osobu ne poznam osobno, mislim, mislim da sam je dovoljno upoznao i zato one riječi koje sam tamo našao malo su me udarile… povezao sam događaje od tada, posložio kockice, da…mislim da sam shvatio – shvatio sam, ali nisam siguran da li bi se složio sa njihovim, usudio bih se reći, planom… Ne znam, ne želim sada o tome razmišljati, neka dan po dan učine svoje – ali, jedno ću ipak reći…nisam siguran da je to dobar plan, nisam siguran drage moje… nisu svi muškarci isti, nisu..a ja, ja sigurno nisam tip od nož pod grlo – to ste trebale shvatiti… ne, nisam ostavio komentar jer…ostao sam bez teksta, a možda…možda sam sve krivo shvatio? Možda…. Nakon „prešetavanja“ po razno raznim ostvarenjima pojedinih autora došao je Mladen kojeg sam zamolio da mi iz auta donese kupus… E vidim vas! Sada se sigurno smijete.. koji papak nemre si sam dofurati vreću kupusa! Ako niste u trendu..operirao sam kičmu i to baš ne bi bila preporučljiva vježba – ne još. Bez obzira na bolest, na događaje koji me tako širokogrudno obasipaju posljednje vrijeme, ipak ne mogu bez domaćeg kiselog kupusa.. Istina, nisam siguran kome uopće kuhati? Ma, sebi za gušt! E tako, odmah sam ga iskoristio – a ne…ne tako ;) da mi još neke stvari, poveće težine, premjesti kako bih mogao, ovih dana, nesmetano krenuti u akciju Kiseljenje kupusa…. Popili smo kavicu (danas malo pretjerujem s njom) i malo pretresli jučerašnji dan.. Pokušao sam saznati što je jučer očajnici šapnuo na uho kada je, bez riječi, počastila nas svojim odlaskom…ali, samo se zagonetno nasmijao i onako, kako on zna, rekao.. stari, i ja konja za utrku imam! Nisam inzistirao….ali sam mu zahvalio, jer, priznao sam, polako sam pucao i ne znam što bi bilo da je ostala…ne znam… nakupilo se u meni toliko bijesa, tuge, jada, boli, nevjerice, razočarenja, nadanja, straha..toliko ispremiješanih osjećaja, a veliki dio kojih je zaslužna baš ona! Godinama me trovala nekim lažima koje su, iz dana u dan povećavale moju bol, moju patnju, moje strahove, moju krivnju, moju tugu… I kada sam mislio da sam je donekle udaljio iz svog života, tada se pobjednički vratila sa crvenom krpom u rukama…Bože, kako sam sada bijesan, tužan i jadan.. I sam, doslovno sam vodim tu bitku, nema riječi dragih mi prijatelja.. neki su otišli, napustili me – vjerojatno im je dojadilo to slušati, gledati, vjerojatno i sami ne vjeruju da je sve to moguće (a ne, niti ne znaju najnovije),… - nekima je dojadilo čekati da ja posložim svoje kockice i napravim jedan veliki most preko kojeg ću, uzdignute glave sa sjajem u očima, smiješkom na usnama, pohitati na drugu stranu obale ove hirovite životne rijeke na kojoj će me čekati svi oni srcu dragi; a neki, neki jednostavno se ne usude ništa reći jer ovo već polako prelazi u priču vjerovali ili ne! Ali Mladen, on je našao neke riječi specijalno za nju.. i hvala mu na tome… Počeli smo se dogovarati koje bi iznenađenje pripremili Tihani za njezin povratak…nešto, nešto što će je podsjetiti na naše dane radosti, sreće, bezbrižnih ludosti kako bi, barem malo, skrenuli joj misli sa njezinih sjećanja o desetljeću provedenom u Americi. Eh, svakakve ludosti su nam padale na pamet… shvatio sam da smo, ponekad, još uvijek onako bedasti, zaigrani, otkačeni… kao i prije…kao i prije 6, kao i prije 10 godina.. Mladen već polako priprema govor dobrodošlice… i moram priznati od samo dvije rečenice boli me trbuh od smijeha. Taj čovjek je totalno lud! Drago mi je da su on i Ivana prošli jednu krizu iz koje su izašli jači, sretniji i još više zaljubljeniji. Stalno ponavljaju kako je za to zaslužno jedno njegovo pijanstvo na mojoj vikendici… ajde, bar neke koristi od mene – opijam ljude i dijelim savjete… pih… e kada bi barem sebi udijelio koji… ali, polako…dan po dan…. Naravno, punica je već nekoliko puta zvala da provjeri kako sam, hoću li doći na ručak, večeru…. Nevjerojatna žena! Bože, koliko ju volim…pa to…kako bi Englezi rekli, to mi je majka po zakonu… e glupog li prijevoda… ali doista, ona mi je druga majka – bila je to i dok je moja, ponosno i gordo, hvalila se svima ovo je moj sin….bila je i tada.. oduvijek sam tu ženu volio i cijenio i nikada, niko, tu ljubav ne može umanjiti..a probali su…probali su neki, naročito kada se dogodila Sanjina priča… pokušavali su nas posvaditi, pokušavali su zlim riječima udaljiti nas..ali ne, kao što vidite… nisu uspjeli, i neće. Ma, kako bi ja bez puničinih ručkova? Bez partije šaha sa juncem? Kako bi ja bez njenih, majčinskih, savjeta i životnih izjava… Sine, vrijeme prolazi, nisi to zaslužio, trgni se, udahni punim plućima i nastavi živjeti… To je moja punica koju bezgranično volim…. Ali, iako ponekad nepotrebno brine, previše kontrolira, nikada, nikada joj to nisam pokazao jer, shvatio sam, u tome nema ni trunka lošega osim…osim što ona brine…obožavam svoju punicu… Malo gledam, e stvarno sam danas malo…smotan? Ili je to opet jedan od onih dana? Dana kada misli mi vrludaju? Nemam pojma..ali dan polako prilazi svome kraju… Nekako brzo to ide…dan po dan… prolaze tjedni…. ** stavio sam, u mp3 formatu, moju najdražu pjesmu…Igra bez granica…. Koja me motivira, koja mi daje snagu, vjeru i želju za dalje… za novi dan, za novi život…. Rado bi stavio i video, koji sam napravio zajedno sa svojim Suncokretom..ovako, putem neta (ako ste mislili da je nemoguće – prevarili ste se), ali..ne znam smijem li..ipak je to zajednički rad…oboje smo autori… a nju, nju ne mogu pitati… možda, možda jednom i stavim, možda je uspijem pitati…. |
- 19:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Još jedan prođe dan
|
Ostao sam sa slikama, uspomenama do dugo u noć…. Toliko sam se nasmijao sjetivši se nekih situacija koje smo doživjeli, koje sam ja zakuhao, koje si sa nevjericom gledala pa jesi li ti normalan? Kako je lijepo sjetiti se toga sa smiješkom…samo, bilo bi puno ljepše da si tu, pored mene, da zajedničkim mislima prisjećamo se tih dana i da smijeh koji je bio naš vječiti pratilac, opet zaori ovim stanom… sudbina… Gledam sa koliko si ljubavi složila te albume, kako si svugdje napisala mjesto…jer ja, naravno, to ne pamtim… kao, kao da si znala…kao da si znala da ću jednoga dana sam gledati te slike, da znam di je što…. Gledam hrpu slika sa zadnjeg putovanja… ako se dobro sjećam 8 filmova, oko 300 slika… ostalo je onako u kutiji, sa svim tvojim zabilješkama, prospektima, vodičima, kartama mjesta koje smo uvijek prvo morali uzeti jer nas je, uvijek, istraživački duh odveo i u najmanju uličicu… tu je i 5 kazeta snimljenog materijala kako si znala reći…čeka… od onda čeka da sjednemo, i kao uvijek, nakon svakog putovanja, napravimo plan, natuknice, slažemo, ubacujemo, režemo..slažemo naš filmić… pamtim svaku premjeru naših filmova….samo mi, da vidimo kako nam je uspjelo.. osim, osim puta u Svetu zemlju…i tvoja i moja majka bile su toliko nestrpljive da smo ih morali pozvati na premjeru… kako su nas samo ganjale onda..dajte djeco, požurite, i mi bi htjele vidjeti…a sjećaš se, sjećaš se kad smo ih zvali da idu s nama…bi one ali da ne moraju puno hodati… a je, tada smo se nahodali..imam ponekad osjećaj da me i danas bole noge…a bilo je to davno…kako smo se znali šaliti da smo došli utrti put Papi Ivanu Pavlu….mi smo odlazili iz Jeruzalema a on..on je dolazio… Nakon višesatnog gledanja slikica, filmova, nakon mnogih uspomena….otišao sam za komp i na blogu Prostranstvo beskonačnost – topio se u najljepšim ljubavnim stihovima… stihovima koje samo nježno, osjećajno srce može napisati….. uživao sam, a svako toliko u njima, u njima sam vidio tebe draga…. Otišao sam malo leć…sad sam već pomalo osjećao bolove u leđima… Evo i komp je ostao upaljen na ovoj stranici…Osjećam se malo bolje… ne mogu ostaviti na pola izrečene misli… Još jedan je dan prošao, još jedan u nizu bolnih dana…ali, draga, ma siguran sam da si i ti primijetila – smijao sam se, nisam stalno plakao….duša – nju ne pitaj, ona bi ti svašta mogla reći, ali ja, danas sam bio nekako drugačiji…nekako smireniji, nekako…. Ne znam draga da li sam to bliže tebi ili, ipak, ipak idem ka ostvarenju nekih svojih želja, ciljeva… Ne znam draga, ali znam da naša ljubav nikada neće nestati, nikada se neće ugasiti – shvatio sam danas da sa tom ljubavi ja mogu dalje, barem, barem to želim… ne znam hoću li uspjeti, ne znam da li će me neko sa druge strane čekati….ali idem…dan po dan, možda ostvarim svoj san… Draga, podsjetilo me ovo na naše noći provedene uz komp kada smo slagali naše „putopise“… kada smo u ovo doba ( 8 je sati ujutro…) znali, svježi kao da smo se tek probudili, pogledati se i onako sanjarski provaliti….danas je na tebe red za kavu?... i opet se smijem, sjetio sam se, sjetio sam se one kave kada smo imali goste…o Bože, bila je kao kava by solane Pag….to sam ja, tvoj smotani… Idem draga, idem malo ubiti oko….navrati, navrati u moje snove…čekam te draga… |
- 11:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 22.10.2008.
Slike s putovanja
 Uz svijetlo male lampe, tiho, sjetno, na krevetu sam raširio slike sa nekih putovanja. Pokušao sam se prisjetiti naziva nekih mjesta, ali draga, kao i uvijek – bezuspješno. Ipak, sjetio sam se koje sam pozicije zauzimao ne bi li „uhvatio“ dobru sliku, sjetio sam se kako je deva poskočila u Jerihonu ( Aleluja, nešto sam zapamtio) kada sam legao pored nje namjeravajući napraviti najluđu fotografiju u svom životu. Da li je najluđa? Ne znam, ali gledam ju sada i smijem se tvom zaprepaštenom izrazu lica koji kao da govori joj kak će te klepiti!. Listam dalje… Isusov grob – tada, tada si rekla nešto što nismo nikada ostvarili, nismo stigli… nismo se vratili sa svojom djecom… Evo, putujem – stigao sam do prekrasnog Nila i jednog lijepog putovanja. Sjećam se kako sam bio glup i mislio da ću na tom krstarenju sresti mamu Kukunku, tatu Tarantu i maloga Juju kako pobjedonosno stoje pored oderanog krokodila. Sjećam se tvog upitnog pogleda punog iznenađenja i nevjerice Kaj si to stvarno mislio?? Kako sam se znao napraviti bedastim, bedastim i još pri tome uvjerljivim… Gledajući film koji smo snimili prošao sam cijeli taj put…sjetio se iznenađujućeg pogleda kada smo ušli u Tutankamunovu grobnicu – paaaa..di je on??; one pustinje u kojoj i nije bilo tako vruče kako mnogi kažu, onog vjetra i oči pune pijeska, danima si ga ispirala iz svoje kose… Ponovno smo na devi – uvijek sam te nastojao oponašati, koje držanje…. Kao da jašeš prekrasnog bijelog konja i elegantno kaskate pustinjom…nikada mi to nije uspijevalo, stalno sam imao osjećaj da padam, da će me ta grba zgnječiti i samo, samo zbog tebe sam se upustio u tu vratolomiju. E, baš vratolomiju – kako me deva skoro izbacila, kako sam skoro odletio na glavu – ona i njen stil podizanja. Smješkam se, sjetio sam se kako mi je neki „gazda“ nudio 50 deva za tebe, kako su svi rekli daj, prodaj ju, doći će ona kući – doista je bilo komično slušati tog tipa kako podiže svoju cijenu… Uspomene, lijepa sijećanja nastavio sam krstarenjem po Nilu i došao do Asuanske brane. Joj, tu bi scenu rado zaboravio, ali..ne mogu – kako mi je bilo neugodno - a strah…on je došao tek poslije, tek kada su mi objasnili o čemu se radi – strahovito sam ih podsjetio na jednog kriminalca, teroristu..što li već… doduše, samo na trenutak, ali dovoljno…dovoljno za sve šale koje ste poslije zbijali na moj račun a koje su me toliko dojmile da sam na slijedećim maškarama bio terorista. Kad se sjetim kako si bježala od mene…ko je ovaj? Ja ga ne poznam! Maknite seeee ..policijaaaa! Da, smijem se draga, smijem se i uživam u sjećanjima, uspomenama – ona su trag mog života, ona ostaju takva, predivna, kakva i jesu. Ona su postojana i trajna kao i ti… A ja, ja idem dalje....dan po dan....sam....sam sa svojim mislima, strahovima, nadanjima i možda...možda nikad ostvarenim željama kojima sada težim..... |
- 21:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Susret prijatelja....
 Dan se polako bliži kraju. Još jedan u nizu težih dana… U svemu, u svemu je bilo nešto i lijepo….okupili su se stari prijatelji, svi na jednome mjestu, kao nekada… Bilo je naravno i onih koje nisam rado vidio ali nisu došli meni… Punica je, kao i uvijek, nastojala da bez suza sa sjećanjem, lijepim sjećanjem provedemo te trenutke i, kao i svake godine, uspijevala je u tome. Ponosan sam na nju iako znam, njoj je najteže…Zadržali smo se kod Sanje dugo…bio je lijep dan (za razliku od prošle godine…), prisjetili razno raznih dogodovština…ove smo godine čuli i za neke nove..Kako je Tihana prvi put na ovaj dan s nama osvježila nam je sjećanje sa nekim trenucima koje smo gotovo i zaboravili. Moram priznati, obzirom što je i ona sve prošla, divim joj se… to je Tihana koju znam, koju pamtim… Bila je i Ea….nju nisam već dugo vidio..jako, jako dugo…. Jedno predivno stvorenje u mom životu bez koje, pitanje da li bi danas hodao, disao, živio…. Ali toliko tvrdoglavo (bik je po horoskopu)…. I iz nekih principa, iz nekih naših tvrdoglavih stavova, iz nekih, svima nepoznatih razloga, malo smo se udaljili…da malo? Ona i ja znamo razloge…. I oni još postoje…. Kada me ugledala nasmiješila se i onim prodornim očima, podignutih obrva konstatirala…ni na sms mi ne možeš odgovoriti? Sada sam zastao…da, jučer mi je poslala sms i znam, znam da sam odgovorio…. O, ne..opet sam krivo poslao? Da….očito je, misli mi vrludaju….. iako… prije sam znao biti upozoren kad sam to napravio…ovaj puta nisam… sve više se pitam želi li uopće čuti za mene? Naravno, poruku sam poslao svom Suncokretu….. nije to prvi puta, događalo se to meni, ali je znala poruku vratiti i tako sam shvatio da sam fulao….ovoga puta ne… Dobro, Ea i tako ne bi marila za odgovor, napravila bi po svome… Otišli smo svi na piče… osoba čiji me glas i prisustvo toliko bacaju u očaj bila je najglasnija, nastojala je biti u centru pažnje..iako, iako svi znaju kako je završila ostavinska nakon moga oca, što su mi njih dvoje napravili – ma ne, nisu mi ništa napravili….oni su mislili napraviti mi, ali, iako boli, jako boli ta njihova gesta (da gesta?), mislim da sam, barem pred njom, ispao kuler…- a ne, neću priznati kako mi je..ne….I kada je mlada dama bivala sve glasnija i glasnija, sve iritantnija, prišao joj je Mladen, tiho nešto šapnuo na uho, ona je promijenila cijeli spektar boja i mirno, tiho, sa određenim grčem u licu, prišla punici i puncu – pozdraviti ih, jer odlazi…. Kada je krenula prema meni, sa nekim izazovnim osmjehom, punim neke ironije, okrenuo sam joj leđa i mirno, tiho gledao kroz prozor kako lišće pada sa obližnjeg drveta i uživao u jesenskom prizoru… Prišla mi je Ivana…. U redu je, otišla je….. Tek tada, tek tada sam se malo opustio….ona napetost koja je cijelo vrijeme vladala, ona neopisiva želja da poludim i napravim kraval, sada…kao da je jednim pokretom odneseno, kao da sam 5 kila lakši…. Osjetio sam poglede na sebi, svi su me proučavali…hej pa nisam izložbeni primjerak, zlo je otišlo i dobro se osjećam… Ne, ne mogu o toj ženi ništa lijepo reći, ne nakon Sanje…. A prije, prije sam je podnosio samo zato što je to bila njezina prijateljica, iako, vjerujte nikada mi nije bilo jasno zašto… no, nije bilo moje da sudim…. Ali, siguran sam da sada vidi, vidi kakva je to prijateljica bila…no, nećemo o njoj, nećemo kvariti ovaj dan koji je sam po sebi dovoljno težak… Punica je konačno došla do izražaja. Bože, koliko snage u toj ženi ima, koliko ljubavi….. počela je svoj, već svima poznati monolog, koji redovito završava prisjećanjem samo na komične situacije Sanjinog života. Sjedio sam sa strane, uživao u tim sjećanjima, smješkao se i kao, kao da sam opet to proživljavao. No, kada je na red došla priča o mojoj ribičiji..strogo sam zabranio svako daljnje javno iznošenje podataka…a ne, neće mi se opet svi smijati kako sam se životom kleo da ću paziti na Sanju a jednu malu, relativno malu ribicu nisam mogao skinuti sa udice…a ne, dosta su se na taj račun nasmijali prethodnih godina…. I tako, kroz suze i smijeh došlo je vrijeme rastanka…. Nadam se da nećemo opet čekati iduću godišnjicu da se svi skupimo…nadam se – ma to, to svake godine kažemo..ali ovaj put je Tihana preuzela obvezu skupiti nas i proslaviti njen povratak. Naravno da su svi oduševljeno prihvatili..samo ja, imao sam nešto za reći…. Može, ali molim te, samo jednu, jednu osobu mi ne dovodi… nastao je tajac a onda i smijeh – pa kaj ti je, ja zovem na slavlje a ne na boks meč… naravno, Tihana ko Tihana, uvijek se mora slikovito izražavati…Odvezao sam Sanjine roditelje kući, malo se još zadržao kod njih i krenuo sa svojim mislima u dom gdje sam nekada sa radošću hitao, a sada…teškog koraka, suznih očiju idem u zagrljaj samoće, tišine, misli…. |
- 19:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Šest godina poslije
  Teško je i šest godina poslije..isto kao i prvoga dana..ili i teže? Izgubljen sam u vrtlogu koji me prati. Prvi puta od tog jutra počeli su se u meni buditi neki novi osjećaji, počeli su grčevi u trbuhu, ili, kako bi to meni draga osoba rekla, poletjeli su leptirići…A ja, ja stojim po strani, kao da se to mene ne tiče, kao da to nema veze sa mnom……Zbunjen sam….nisam se, očito, niti šest godina stariji, oprostio od ljubavi svog života….ne mogu je ostaviti, iako svi kažu…“Pusti je, mora imati svoj mir..“…a ja se tada sakrijem u mračni kutak svoje sobe, i tiho, najtiše što mogu, razmišljam o njoj….da je ne probudim, da joj ne smetam….. Nikako se ne mogu maknuti sa mrtve točke, vezan sam lancima za kamen krivnje, kamen tereta..a on, on je težak…a ja..ja sam slab, preslab da bi ga pomaknuo….Iako…grčevi, leptirići…vuku me na drugu stranu….vuku me k predivnoj osobi koja je u svakom, ali vjerujte, svakom pogledu….Posebna…..Moja Posebna ( moj Suncokret )….koja na žalost nije moja…..ona je posebna nekom drugom, koji joj, nadam se i silno to vjerujem, pruža i daje sve ono što zaslužuje….a zaslužuje puno! I to me tješi….nadam se da je sretna, da je i ona konačno našla smirenje i sreću u životu…Možda, možda sam trebao uz sav strah i prelomiti činjenicu da je „zauzeta“…..možda sam trebao biti muška pi….i smoći snage…možda..možda…Ma, nije na početku bilo tako….htio sam upoznati osobu koja je vratila osmijeh na moje lice, htio sam vidjeti osobu čije su me riječi izvukle iz moga mraka…a tada, bio sam pogrešno shvaćen….i sve je ostalo na riječima, na riječima koje su svaki dan bivale sve duže i duže…. I stao sam na misli…kao znanica, kao prijatelja…samo neka bude uz mene, jer…daje mi snagu, daje mi vjeru….. Previše je možda, ali i ostalih pomagala….možda….Ali jedno sam siguran…ovo je prvi puta da na današnji dan moje misli nisu upućene samo Ljubavi mog života, ovo je prvi puta da te misli dijelim na još jednu dragu mi osobu….Ovo je prvi puta da sam u mislima upoznao Ljubav svog života sa Posebnom..i koliko osjećam..slažu se…Samo, samo sam se ja pogubio u svemu tome, samo se ja ne snalazim u normama ponašanja, samo ja sam izgubljen i nesretan..Ali, valjda tako mora biti..negdje je tako zapisano…. Kažu, sami smo tvorci svoje sreće, …kažu…baš me zanima da li su ti koji se tako olako razbacuju tim izjavama to i probali? Da li su to ostvarili gazeći sve pred sobom, ne misleći na druge već samo na sebe? Ja, ja to ne mogu…..I stalno mi se vrti jedna rečenica…i stalno me ona koči….“ne želim povrijediti niti ovo biće koje volim niti tebe“…i to je to…a ja…JA ne želim biti taj zbog kojeg će možda biti povrijeđeno biće koje voli, niti moja Posebna…..za mene i tako nije važno..ja sam samo padobranac, koji je spletom okolnosti našao se u tom krugu, ali koji je i ostao u tom začaranom krugu, koji je na razne načine pokušao iz njega izaći, ali vidim..stojim tu..nepomičan, noge su teške, okovi i lanci stežu…a ja..pomalo tonem ka dnu…dnu života…. Ostao sam bez još jednog prijatelja kojeg sam upoznao…a nisam…. I više nisam siguran da li žurim Ljubavi svog života, ili žurim pobjeći od Posebne, od želje da je zagrlim, da je poljubim i zadržim uz sebe…zauvijek…i od straha da ipak prevagne ona „ne želim povrijediti biće koje volim..“ ..Više nisam siguran da li joj i prijatelj mogu biti, da li me želi kao prijatelja..više ni u što nisam siguran…ne javlja se, ništa ne znam…do tek zadnjih riječi, a one…one se gube…nestaju polako u ovom prostoru, vremenu…izgubljenom za neke, za neke nikad shvaćenom, za neke zauvijek..praznom….  Ali siguran sam, ipak, nekamo idem….ovo je prvi puta da moje misli na ovaj dan nisu posvećene samo Ljubavi mog života…. Mirno spavaj, moj anđele…… |
- 09:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Mila, nešto ti moram reći
 Mila, nešto ti moram reći Još uvijek sanjam o našoj sreći Još uvijek samo tebe volim Novih osjećaja, pomalo se bojim Dal smijem mila, raširiti svoja krila? Dal smijem mila, drugoj ženi reći mila? Dal smijem mila, krenuti svjetlu na kraju tunela? Dal smije mi mila, druga, voljena, biti žena? I znam, znam što bi ti sada rekla I znam da upalila bi sva svijetla Da obasjaju put životu mome Ali ja, mila moja, polako tonem… Kažu…vrijeme sve rane liječi Kažu…vrijeme je, kreni novoj sreći…. Kažu…a pitam ja- kojim putem krenuti? Pitam ih ja, na kojem raskršću skrenuti? Mila, nešto ti moram reći Tražim put ka novoj sreći novih se osjećaja, pomalo, bojim Trenutke do našeg susreta brojim.. Ali, nisi li primijetila nešto čudno? Nisi li primijetila nešto, čega već nije bilo dugo? Mila, opet sam tebi posvetio stihove ove Mila, opet sam napisao riječi nove Koje, kad gledam i sam se pitam Koji sam ja to uhvatio „ritam“ Gdje su oni stihovi sreće Koje sam ti pisao svako veče Gdje je ona životna radost Kojom sam opisivao našu mladost Kojom sam svaku sekundu naše sreće Učinio da ostanu još i veće? Ali mila, ipak, promjena ima Bez obzira da li ovo bila rima Želim ti reći, nešto se u meni događa Želim te pitati dal neka me strelica pogađa? Želim, želim ti reći mila, ma gdje sada ti bila Pokušavam, pokušavam podići svoja krila Molim te, ako ih podignem, oprosti mi mila…. Naša je ljubav toliko jaka, I ne boj se u njoj nikada neće biti mraka.. ali, grčevi, koji u meni toliko su jaki mila, znam da ćeš me shvatit želim, želim vidjeti, dal u meni snage ima dal meni se može dogoditi, nova, ljubavna plima Mila, odat ću ti jednu tajnu Mislim da sam „upoznao“ ženu sjajnu Toliko dobrote u toj osobi ima Toliko ta žena volje za život ima Toliko sjaja u njezinim očima ima Toliko nježnosti u njezinom glasu, mila… Iako, znam da tebi ovo nije tajna Iako, znam da sretna bi me voljela vidjeti..draga Nikako, nikako da se maknem sa mrtve točke Nikako da širenje mojih krila počne Ne mogu, ne mogu krenuti dalje mila Spavaj mi mirno, ma gdje sada bila… A ja, ja ću i dalje u mračnom kutu male sobe Svijat se od grčeva novih – koji bole I opet ću prevrtiti cijeli film I opet ću shvatiti ja sam kriv Al ne mogu tako dalje više mila Ne, nisi ti draga nizašto kriva… Ja, ja sam taj koji krivnju nosim Krivnju s kojom se ne ponosim Zbog koje teški su lanci i okovi Zbog koje i rijetki prijatelj odlazi A ja, ja opet ostajem sam I u mračnom kutu male sobe čekam novi dan.. |
- 00:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Prolaze dani, tjedni, godine....
 |
- 00:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 21.10.2008.
Dan sa kumčetom
|
Evo, svi se brinu da danas ne padam u neka depresivna stanja, pa i moji kumovi - odnosno roditelji mog kumčeta – zapravo Sanjinog ( pa tako i mojeg ). Kao, danas imaju neodgodivih poslova, pa jel bi mogao malenu uzeti iz škole (prvašić) i malo s njom biti dok oni ne obave sve… Naravno da mogu…pa na bolovanju sam, a i sam sam shvatio da je bolje malo ne misliti… Otišao sam po malenu i prvo je bilo…kume idemo na Boćarski..Kako stanujem blizu istoga naše šetnje započinju i završavaju tamo, na svim onim mogućim i nemogućim igračkama od kojih mi pamet stane. Sjećam se, kao klinac, stanovali smo u Novom Zagrebu….ljuljačke, pješčanik – u kojem su se uglavnom igrale djevojčice, i jedan prekrasan, ogromni brod – dakako, od željeza, sa puno prepreka i zamki…svako toliko dolazio sam doma sa pokojom šljivom, pokojom posjekotinom, jer neustrašivi gusari nemaju prepreka… osim..osim ovih brodskih.. I tako, došli smo u Boćarski, a malena je jurila od igračke do igračke…i naravno, ljutila se na mene jer neću na klackalice, jer je neću podići u neku kučicu…Ma, nije da neću..nego, ipak, ne smijem još to…ali kako to malenom vražičku objasniti. Kada me pogleda onim prekrasnim očima, ma ko bi joj odolio…ali… I došli smo do onog divljeg gumiranog štrika….kume podigni me…ma ne, zlato ne smijem, znaš da sam operiran, ne smijem…Ma daj, samo jednom… i tako, u tom našem „prepucavanju“ prekine nas jedna mlada žena koja je sa svojim djetetom provodila opuštajuće trenutke u parkiću…Pa dobro, kakav ste vi to otac? Dijete vas moli a vi se pravite gluhi?? Hm, neočekivani napad, a moja vragolanka se samo smiješi….i sada, ja trebam nepoznatoj osobi koja me „praši“ nasred parkića objašnjavati da ne da ne ću nego ne smijem…joj joj, vražičak mali, u što si me uvalila… I kada sam mladoj ženi, dakako, samo u grubo objasnio zašto nisam u stanju izvesti tu vratolomiju, ona se nasmijala podigla malenu i onako kao od šale….to je kad postanete tata u godinama….. Ajoj, pa nisam ni objasnio da ja nisam tata, ali, da li nešto mijenja? Da li bi da sam tata podigao malenu? E ne bi… I tako, čim je našla žrtvu koja će je dizati iznova na taj štrik da bi ona mogla poletjeti prostranstvima bespuća, nismo se micali od te sprave… Pokušao sam joj objasniti da nije lijepo, da teta mora dalje..ali ne, mlada žena me razoružala, ma ne, neka..imam ja vremena…. I tako, zadržali smo se na tom mjestu sve dok, mlada mama, konačno, nije krenula doma… Naravno da sam se zahvalio, naravno da sam onako „šarmerski“ rekao…vratit ću vam uslugu jednoga dana… mlada se mama nasmijala i dodala, e nadam se da mi nećete trebati vraćati….barem, barem ne uskoro. Krenuo sam sa malenom prošetati malo nasipom. I ona, kao i ja, obožava četveronožne ljubimce, a na nasipu ih uvijek ima. Igrali smo se tako sa nekim mojim starim prijateljima, sada je barem ona bacala lopticu pa je i smotani malo dobio mira, i nakon dobrih sat vremena jurcanja rekla je…kume, umorna sam, ajmo k tebi… E sad je nastupilo ludilo… kao, trebali bi nešto i pojesti, ona teška na hrani, a ja još teži… Najrađe bi oboje zavalili se u krevet i odmorili..ali znam, mora mala jesti… kreću pregovori…što ćemo…kako ta mala izmišljava kaj bi jela..samo da ne jede… uf, na mukama sam…slušam njezine želje i padam od smijeha…punjene lignje (ma kako li ih se sjetila), pizza ali da ti napraviš tijesto (jer zna da ga neću praviti), pečeno pile (jer zna da ga nemam – prvo me preispitala), ondaaaa rizi bizzi….e to…stop…dočekao sam te…ok rizi bizi a što ćemo uz njega…pa pohanu piletinu – tako mama radi….ajoj to malo čudo od djeteta, izludit će me… sjetio sam se da možda, možda u škrinji imam koji komad piletine, da, provjerio sam ima jedan paket bijelog i boca – super. Brzo sam stavio u mikrovalnu na odleđivanje, stavio kuhati rižu . jer moram požuriti dok je ne prođe volja, dok ne smisli nešto drugo… Moj pomoćnik mi je sve dodavao, zajedno smo kuhali, prljali kuhinju i uživali… Konačno je ručak bio gotov.. a moj filozof…e sad bi ona palačinke aaaaaaaaa….. brzo smo sklopili dogovor, pojedemo ručak i idemo peć palačinke. E pa, nisam vjerovao da to malo slatko stvorenje može tako brzo jest …samo da se dočepa palačinka.. primili smo se novog kulinarskog zadatka….čapalinke..bila je malo razočarana što nisu bile leteće, što ih nisam okretao u zraku, ali probao sam jednu, i kako sam osjetio malu bol pri tom naglom pokretu – odustao sam…ne treba izazivati .. Ispekli smo preko 30 palačinki, samo je pitanje ko će to pojesti? Dobro, napravili smo malo više za mamu i tatu kad dođu po nju..ali što je previše..previše je. Hm..mazanje čapalinka proteklo je u savršenom neredu… nutele, pekmeza..bilo je posvuda…ali, vjerujte i u njima.. Kad smo sve završili lijepo smo sjeli, svaki sa svojim tanjurom i jednom cijelom palačinkom i uživali. Pustio sam joj crtić Ledeno doba 2, i ona je, lagano utonula u san. Pokrio sam svoju mazu, stišao TV i sam malo prilegao. Probudilo nas je zvono na vratima…e baš smo začorili. Nakon zajedničkog druženja i ponovne degustacije palačinki polako su se spremali doma… bilo je već 7 sati navečer… Isprativši ih, zatvorio sam vrata, duboko udahnuo i pomislio…a sada..sada mir…moje misli, ja, sjećanja, dileme i strahovi…sve, sve se slilo u jedno… Prepuštam se njima….i sada već sve više tužan, dočekujem novi dan….. |
- 20:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dan prije
|
Kako se sjećam dana prije Kako bi volio da dogodio se nije Da nije bilo tog dana prije Možda i danas ove suze ne bi lile…. Da nije, da nije, da nije… Što bi bilo…da nije? Teško je sada o tome govoriti Teško je koju pametnu prozboriti Samo, sjećam se dana prije Za kojeg bi volio da dogodio se nije Jer možda, možda ne bi bilo ovih suza Možda, možda ne bi to bila uspomena ružna ovako sa bolom toga se dana sjećam još uvijek njezin zadnji zagrljaj osjećam miris njenog tijela pomalo slabi Bože, kako prolaze dani…. Prolaze dani, tjedni, godine…. O Bože, moje krivnje oslobodi me….. |
- 12:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.10.2008.
Kad misli mi vrludaju...
|
Nakon što su me opet malo obuzele svakakve misli, nakon jedne, konačno kuhane, kavice krenuo sam polako u boj sa hrpom stvari iz ormara, sa kojima iskreno ne znam što ću…Ima tu svega, od majica, trenirki, hlača, vesti…koje već godinama nisam nosio iz ovih ili onih razloga, puno krilo crne odjeće koja zauzima mjesto a ne, ne volim je više na sebe stavljati…jedva sam je i skinuo….i razmišljam…kuda s njom? Nazvao sam punicu i lijepo ju zamolio neka vidi ima li koga kome je to potrebno i neka dođu po to..jer, ja ipak, ipak još ne bi smio to tegliti… Bila je presretna da sam konačno našao volju uči u ormar i riješiti se stvari koje ne nosim, a zbog kojih imam takvu gužvu po ormarima kao da nas je ovdje barem troje… Oprezno, izdaleka, pitala je da li sam krenuo u kompletnu čistku? Znam, znam na što se to pitanje odnosilo…znam. Da, da draga punice, i Sanjine, i njezine su stvari složene, složene i spremne…ostala je samo ona narančasta haljina koju sam sa svojom košuljom stavio pod najlon, i koja u kutu ormara samo tiho svjedoči o nekim danima. Nje, te haljine se ne mogu i ne želim odreći…barem ne za sada….Ali, nakon današnjeg potonuća u mislima shvatio sam, da svaki put kad je takva zbrka u mojoj glavi, napravim jedan neočekivani korak….korak kojim zatvaram sve više vrata – vrata prošlosti. I koliko sam sretan toliko sam i zbunjen…stvarno se nešto događa u meni..puštam i prepuštam se tome, i ne, ne znam kuda će me odvesti…vjerojatno opet do jednog zida kojeg već nazirem i vidim…. Ali, idem dalje…dan po dan… Zadržao sam se s tim slaganjem… prošlo je malo vremena…. Danas, ne znam zašto, svaki čas gledam u mobitel da li je zvala pa ja nisam čuo? Ima li kakva poruka….danas sam nestašan… Već nekoliko puta uzeo sam mob sa namjerom nazvati je…ali znam, …zapravo više ne znam, ne znam da li uopće smijem nazvati? Ne, ne…ona je sigurno dobro…bolje da se ne javljam, bolje da je ne zbunjujem…, jer, sada sam sve više siguran, želi me zaboraviti – možda, možda je i tako bolje…za nju vjerojatno je, jer sama je odabrala to… pokušavam zaboraviti obećanje koje sam joj dao, koje je molila da joj dam jer, shvatila je da sam osoba koja poštuje datu riječ…ali ne mogu…ispunjavam ga, a svaki puta boli, boli sve više….Iako, i ona je tada, usput, rekla isto..ali shvatio sam…ona ide dalje, odlučila je ići naprijed, a ja, ja sam se tu negdje izgubio…..Neka, neka je ona dobro..zaslužila je to… a ja, ja ću i dalje ići dan po dan, ma kuda me to odvelo. I stalno mi se mota po glavi ona općepoznata „daleko od oka….daleko od srca…“ i pitam se, odnosi li se to i na „daleko od uha, daleko od srca“..jer…nekako, nekako imam osjećaj da me je zaboravila, da više nema niti volje, niti želje a niti snage voditi me dalje…i sad, stojim na jednom raskršću i ne znam kuda..kojim putem krenuti? Da li me uopće želi na tom putu? Kako ću znati? Uf, opet puno pitanja na koje nemam odgovor….danas sam stvarno odlutao….. Nakon kratke pauze primio sam se saugera. I sam sam se iznenadio koji mi je gušt bio, nakon toliko vremena, družiti se sa svojim fifijem. Malo po malo, sa više pauza, usisao sam skoro cijeli stan. Obzirom na opći dojam moga stanja – zadovoljan sam. Spremio sam si nešto za klopu i zavaljen na trosjedu slušao glazbu….a nee….Hladno pivo, ne..idem okrenuti program, maknuti se sa CMC, ne, ne mogu još i njih sada…odmah će mi misli vrludati…. Zapravo, ugasio sam TV, pokrio se dekom i prepustio misli laganom snu…. Malo sam ubio oko i odmah sam svježiji…toliko svježiji da sam odmah, sa puno žara krenuo plaćati račune – kako sam stalno doma, zaboravim koji je datum, zaboravim platiti režije…e stvarno sam smotan…a iskreno…e kako sam tek račun smotao ..:)  |
- 20:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Kontrola
- 11:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 19.10.2008.
Daješ mi krila... (mom Suncokretu)
- 22:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Nedjelja
- 22:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 18.10.2008.
Još jedan dan...
- 20:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #
petak, 17.10.2008.
Petak
 Dan kao i svaki drugi….nekima radni, a nekima, kao meni, i dalje…..neradni. Još malo. Još malo „uživanja“, oporavka i krećem u nove „radne pobjede“. Ustao sam nešto ranije nego ovih dana, odradio svoje vježbice koje, polako ali sigurno, ulaze u svakodnevne radne navike. I, kažu, tako treba biti..ajde…neka i toga, kud sve, tu i to….Uobičajeno vrijeme za netom, razmišljanje o ručku – iako, stvarno ne znam za koga kuham? Pa uopće ne jedem! Nisam li malo pretjerao sa tom svojom linijom? Odlučio sam, neću ništa kuhati, nešto je ostalo od jučer, ako i to pojedem, bit će super! Kišni je dan. Kapi kiše slijevaju se niz prozore. Gledam ljude kako se, noseći kišobran u jednoj ruci, neke vrećice ili torbe u drugoj, sudaraju po ulici…..svi nekuda jure i žure, a vrijeme, vrijeme kao da na njima ostavljala traga. Kada ih tako gledam, nekako, kao da se tješim, ha, pa ne događa se to samo meni, ima još takvih. Gledao sam tako, zamišljeno, sjetno…. Bliži se jedan dan, jedan datum koji mi je obilježio život…. Sjetio sam se, sjetio sam se kako je lani na taj dan vrijeme bilo užasno….padala je kiša, hladni vjetar prodirao je do kostiju, nikako, baš nikako se nisi mogao zaštiti…kišobran, on je služio za dekoraciju i pokazivanje..“imam ja kišobran!“. Sjetio sam se i svađe sa Irenom, Sanjinom najboljom prijateljicom, koju sam ostavio na Mirogoju, da po onom vremenu ide pješke doma – pa nije sa mnom niti došla….prisjetio sam se izraza lica nesuđene punice, koja me, nakon toga izljubila kao da sam nekoga spasio od utapljanja iz nabujale rijeke. Zašto, zašto onda ja osjećam grižnju savjesti? Zašto sam se sada toga sjetio? Ne znam, dovoljna je sitnica, jedan detalj, jedna sličnost, a ja opet i iznova vraćam se unazad. Odmaknuo sam se od prozora, idem, idem nešto raditi. Ali što? Tumaram po stanu, bezvoljan, neraspoložen, baš kao i ovo vrijeme. Dobro, idemo se nečim zabaviti! Kako se vrijeme počelo mijenjati, odlučio sam, idem, idem srediti ormar, zamijeniti mjesta ljetnoj i zimskoj odjeći. Počeo sam, polagano jer drugačije ni ne mogu, vaditi stvari, slagati po krevetu…… i sve, sve je bilo dobro dok nisam naišao na jednu košulju…jednu narančastu košulju..Koliko se sjećam, to je zadnja košulja koju mi je Sanja kupila – i nosim je, nosim je samo u specijalnim prilikama. Opet, opet sam mislima odlutao na jedan dan, prije više od šest godina, kada smo, šetajući gradom naišli na tu košulju u izlogu. Sanja je odmah poludila na boju, bila je oduševljena, a ja, ja sam cijelo vrijeme vikao da nisam papagaj, da to neću nositi, da kaj je njoj…..Naravno, pogađate, ušli smo u dućan, morao sam probati košulju, Sanja se raspametila, prodavačice također, kao „kako vam super stoji“, „kak je boja pogođena“…joooj, poludio sam….i tada, tada je Sanja, sa onim prekrasnim pogledom, samo za mene, izvukla pogled broj 33, osmjehnula se, prišla, i šapnula na uho „mili, ova boja košulje ista je kao i moja haljina koju mislim imati na Mladenovoj svadbi!“. E da, sad sam sve pohvatao, moram imati košulju boje njezine haljine na svadbi najboljeg prijatelja, kojemu sam ujedno i kum! Naravno da sam znao da je suvišno bilo što reći, da će me, kao i uvijek, razoružati svojim pogledom, svojim osmjehom – što mi je preostalo nego da ipak, ipak moja bude zadnja! Da draga. I tako, uzeli smo tu košulju, naravno sada su krenule druge kombinacije, odijelo, cipele…..I sve, sve je to Sanja složila da Mladenovi kumovi izgledaju kao jedan – baš onako kakvi smo i bili, baš onako kako smo osjećali….bili smo, kao jedno. Misli su tonule sve dublje i dublje …..žao mi je, žao mi je što samo u glavi vidim sliku iz ogledala kada smo isprobali svoju obleku, što samo u svojim mislima prisjećam se tog trenutka kada sam i sam ostao bez teksta kako je to dobro izgledalo, žao mi je, jer to je bila samo generalna proba a premjera…..premjera nije nikad održana. Zavjesa se spustila par dana prije Mladenovog vjenčanja. Zavjesa se spustila i nikada, nikada je niko nije uspio podići. Ostala je, prikovana za pod, čekajući neka vremena, neke dane….. Da li će ti dani doći? Da li će dizanje zavjese pomoći? Ne znam, doista, ne znam. Ali jedno znam, provirio sam kroz tu zavjesu prije par mjeseci, ugledao sam neko svijetlo koje mi je zaslijepilo oči, kojeg sam se malo uplašio i brzo, nespretnim rukama, ponovno spustio istu. Sada, sada polako prilazim toj zavjesi, odmičem je polako, polako….želim se priviknuti na to svijetlo, želim ga vidjeti svom puninom kojom sjaji…..želim krenuti….u susret tom svijetlu…svijetlu na kraju jednog dugog, dugog i mračnog tunela! |
- 20:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 16.10.2008.
Jesen
 Nakon kasnog ustajanja iz kreveta, uživajući još malo u neradnim danima, dan je započeo uobičajeno dosadno.. Kavica, komp, vijesti, malo mailići…i po koji telefonski razgovor sa nekima koji još uvijek nisu izgubili volju i snagu zanimajući se za moje zdravlje. I kada sam, konačno, odlučio nešto pojesti, shvatio sam….nema kruha. Hm, to nije značilo ništa drugo nego obući se i krenuti do dućana. Dan je bio predivan…ne bi nikad rekao koji je datum…sunce je obasjalo parkić, lišće na drvetu poprima pravu jesensku boju…..a jakna, koju sam ponio više iz zdravstvenih razloga, doista mi je bila višak. Odlučio sam, ipak i malo prošetati…udahnuti miris jeseni… Popeo sam se na nasip, i laganim, doista laganim koracima krenuo u najdužu šetnju nakon operacije..Kako me dugo tu nije bilo, sreo sam neke moje ljubimce na četiri šape, koji su od sreće odmah povješali se po meni. Nisu navikli da smotani ne padne na pod igrajući se s njima, nisu navikli da im smotani neće baciti lopticu, pomaziti ih, istrpiti te slatke poljupce koje su kradući od gazde poklonili meni…U čudu, te slatke okece pitale su se….hej dečki…ma, je li to naš smotani? Ma koji je ovaj? Grrrrr, vauu, vauuu…slušao sam njihov govor i pitao se….Bože, što li sad oni misle? Kako tim slatkim stvorenjima objasniti da se smotani smotao i više, da je trenutno malo van „igre“, ali…da će opet, kroz neko vrijeme biti sve kao i prije? Hoće li…? I dok sam u stilu ukočenog majmuna pokušavao, ipak, obratiti se na njima ne prepoznatljiv način, prišla mi je jedna gospođa, mlađa, sa malim djetetom… Bila je nekako, rekao bih, tužna, uplakana, žalosna….Ali, ko danas nema briga, ko je danas bez ovih ili onih problema? Pogledao sam je, sa velikim upitnikom iznad glave, ne prepoznajući je…Bojao sam se obratiti, jer, možda žena samo u svojim mislima gleda kroz mene…i ne vidi me….Zastao sam. Čekao njen potez…da li će me primijetiti? Da li da se pomaknem u stranu, da joj ne stojim na putu? I dok sam razmišljao što učiniti, ta mlada žena mi se obratila…imenom…Sad sam bio zatečen…Inače, osoba sam koje ljude ne pamti. Ma, to je nedostatak mog posla u kojem se susrećem sa puno stranaka, i nekako, nekako podsvjesno, ne pamtim lica…ma ko bi to sve popamtio i zašto? Neke ljude sretneš jednom u životu, neke ne sretneš godinama pa malo slika izblijedi, neke ne sretneš nikada ali njihovu sliku vidiš uvijek u nekome, neke viđaš svakodnevno a ne želiš se sresti s njima… Mali je broj onih koje želim vidjeti, koji su mi, na ma koji način dragi, čije lice ne bi želio nikada zaboraviti, ili ne daj Bože ne prepoznati….Tu ubrajam i par lica koja sam samo vidio na slikama, a volio bih da su uz mene svaki dan….Eto, smotani je opet odlutao….. Dakle, žena mi je prišla i obratila se imenom…“Smotani?“…onako, iznenađen, pogledao sam ju, napravio jedan brzinski bek ap u glavi pokušavajući barem locirati lik ispred sebe….Nisam stigao. „Ne prepoznaješ me?“ začu se glas mlade žene. Sada već polako ljut na samoga sebe biram riječi kako priznati da ne znam ko je ona? Kako ženi koja me pozna, očito je, reći: „Oprostite, ne mogu Vas nigdje smjestiti?“. Da, doista me poznavala, i to jako, jako dobro….nasmijala se i jednim sasvim drugim glasom rekla „Smotani, ostao si isti…nit pamtiš, nit prepoznaješ….pa ja sam..“ i taman, taj trenutak prepoznao sam taj osmjeh, prepoznao sam to lice „Tihana“ u isti glas, kao da vježbamo zborno pjevanje, izrekli smo to ime…. Nakon prvotnog smijeha, nastupilo je „odmjeravanje“… ona mene, ja nju….I opet u isti glas. „Super izgledaš“…E sad sam se, naravno, kao i uvijek, pobunio… ne, ne draga, ti izgledaš predivno…Kada smo se malo pribrali, dogovorili ko kako izgleda, prisjetili smo se zadnjeg susreta… Da, to je moja jako, jako dobra prijateljica još iz srednje škole i znamo se preko 20 godina – ali, sudbine su nas malo razdvojile i nismo se dugo, dugo vidjeli….nismo se vidjeli 10 godina….ni čuli, ni pisali, ni vidjeli….sudbine…..O njenoj priči samo bi rekao da se pogrešno zaljubila, otišla u Ameriku, i teško, doista teško preživjela svih ovih 10 godina. U tih 10 godina nije niti jednom došla doma, nije vidjela majku koju je obožavala….a vratila se, vratila se majci na sprovod. I ta zamišljenost… sa majkom je u svojim mislima ponovno, svakog dana iznova, šetala istim nasipom na kojem su svakodnevno bile rado viđen gost, pričala i vodila iste razgovore kao i tada…..Pričala mi je dugo o svom životu u Americi, o svojoj ljubavi, braku….bilo mi je teško slušati, a kako li je njoj tek bilo pričati. Raspala se, rasplakala… tada sam je privukao sebi, zagrlio, prijateljski poljubio i rekao, pitao, i što sada? Što ćeš sada? Plakala je kao malo dijete…nisam je znao utješiti…nisam znao, prvi puta sam i ja ostao bez snage, jer, doista, njezina priča…šokantna je…..Tek tada, ugledao sam lice malog djeteta i sjetio se slike sa početka…pa Bože, ona ima dijete…u svemu tome zaboravili smo na malu djevojčicu koja je mirno, velikih plavih očiju i loknica u kosi, gledala malo Tihanu, malo mene, pridržavajući se onom malom ručicom za klupicu….Tada sam odmaknuo Tihanu, lagano, i skrenuo pozornost na malu….nasmijala se, sada već dobro znanim osmijehom, : „Vidiš, sekina mala, moja nećakinja..“ …Ostali smo na nasipu dugo, imala mi je što za pričati….I ja njoj…pričao sam joj kako mi je majka umrla, otac..kako sam upravo operirao kičmu, kako sam promjenio radno mjesto, kakav je život u Hrvatskoj…..pričao sam joj o svemu, samo, samo sam jednu temu izbjegavao…osjetila je to….Nakon nekog vremena, zastala je, pogledala mi u ruke…..vidio sam dobro znani upitnik nad njenom glavom…..šutio sam…šutila je i ona….šutili smo nekoliko minuta..i tada je, smogavši snage, pitala …“Sanja?“….Šutio sam i dalje, a suze..samo su tiho pričale priču…moju priču, našu priču…Nisam mogao govoriti…previše tuge u jednom danu, previše. Pogledao sam ju, i samo tiho rekao…“Nema je, spava…“ Šutili smo neko vrijeme, zapalili cigaretu, gledali u travu….kao dva neznanca svako sa svojim mislima….I tada je malena plavooka razbila tu tišinu….“teta, žedna sam…“ Otišli smo na sok…nismo se vraćali na priču o Sanji….Nismo se više vraćali niti na njezinu priču…pričali smo o nebitnim i nevažnim, a opet tako važnim stvarima… Morali smo se rastati….nisam se usudio ništa pitati, jer opet, opet mi je proletila njezina kratka priča o životu u Americi, nisam imao snage ništa pitati…ali to je Tihana, pozna ona Smotanog jako, jako dobro…..“Smotani, do kad si na bolovanju? Ja ostajem, ne vraćam se više tamo….moramo se nać….imamo toliko toga…..“ Da, doista imamo…..toliko toga ..i više….Sa osmijehom na licu krenuo sam kući, i sretan i tužan…i tužan i sretan….Veselim se slijedećem susretu sa Tihanom..imamo toliko toga za pričati…puno je, puno je vremena prošlo…i znam, opet ćemo se, kao i pri svakom susretu sjetiti nekih dogodovština iz škole, i opet će mi na nos „nabiti“ moje nestašluke sa maturalca, i opet ćemo se smijati kao nekada…sve dok…sve dok ne „odrastemo“, dok se ne sjetimo naših „starijih“ dana, dok se ne sjetimo naših ljubavi, uspona i padova…….Jer…još od srednje škole, nas dvoje bili smo rame za plakanje jedan drugome….ona meni o svojim nastojanjima da nekoga osvoji, ja uvijek pri ruci..pomoći ako treba…ja sam njoj pričao o mojim simpatijama….ma, stanovali smo blizu, družili se puno, bili smo…doista vezani….I bio sam tužan kada se nije javljala iz daleke Amerike, bio sam očajan….od njezine sam majke, koju sam cijelo ovo vrijeme obilazio, dobivao tek šture informacije da je dobro, da će mi se javiti…..osjetio sam da nešto nije u redu, ali nisam majku htio više žalostiti…u njezinim se očima vidjela bol…ja, ja nisam taj koji smije u tu bol dirati……Žao mi je, ali nisam niti znao da joj je majka umrla…jer baš tada, baš tada bio sam na operaciji…. I na kraju, zahvalio bi se Sekhmet…..na preporuci da idem prošetati, da je lijep dan…, ali i činjenici da sam ostao bez kruha… |
- 21:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 15.10.2008.
Peti dan.....
 Peti je dan kako sam izbrisao stari blog Peti je dan od kada sam čvrsto odlučio napraviti, ili barem pokušati napraviti, određene pomake u životu Peti je dan kako sve više razmišljam o starom blogu… Peti je dan kako se pitam da li mi je žao Peti je dan…. Peti je dan…..ma, koga ja to uvjeravam? Zašto sam mislio da će to biti tako lako? Ne znam…zbunjen sam…..Ipak, nisam mislio da će toliku zbrku donijeti mi u glavi, nisam mislio da će mi toliko nedostajati…blog….Blog?….Ma ne, nedostaje mi on…nedostaje mi sve ono što je tamo bilo…, nedostaje mi dio mog života, nedostaje mi sreća, radost, ljubav koju sam na tim stranicama održavao….Ali, odlučio sam, vrijeme je da se probam maknuti sa mrtve točke…, vrijeme je da probam krenuti dalje…Ostala je tamo i jedna nova ljubav.., ljubav ili bar mislim da se tako zove, zbog koje sam sve ovo napravio, zbog koje sam izbrisao stari blog….ona je, u mojim mislima , ona je – moj cilj…….. Ne, to nikako ne znači da sve ove godine mogu izbrisati jednostavnim pritiskom na tipku „izbriši“ – niti znači, niti to želim. Ljubav ostaje, sjećanje ostaje, ostaju svi oni predivni trenuci, svi planovi i sve želje…ostaju…neostvareni, ali ostaju… Peti je dan……možda u slijedećih pet bude lakše? Možda se malo pokrenem i opustim, možda prestanem brojati dane……to brojanje dana, tjedana, mjeseci, godina…to sam ostavio u starom blogu…a sada, sada brojim vrijeme kada sam to učinio…zbunjen sam… Idem…idem preživjeti peti dan…idem se prisjetiti nekih događaja i sa osmijehom na licu nastaviti ovaj sumorni dan…možda, možda neka lijepa slika….ali.., ne …trebao bih krenuti naprijed…. Kako tako naglo sve presjeći…kako? Naglo? Pa baš i ne bih rekao….ali teško, teško idem naprijed..poskakujem na mjestu…..Idem…dan po dan…samo da mi u ovom, novom brojanju, opet ne prođu dani, tjedni, mjeseci, godine….dio života….. Nedostaješ mi…..ti.... Nedostaješ mi Ti Znaš da jednom srest ćemo se mi nekad složni, puni ljubavi moja draga, nedostaješ mi ti Jesen u meni skoro prolazi moje sunce još ne dolazi moja draga, nedostaješ mi ti Ponekad daj sjeti se proljeća, nadanja ponekad daj javi se moja draga, nedostaješ mi ti Još se tope lanjski snjegovi nestali su naši tragovi moja draga, nedostaješ mi ti Jesen u meni skoro prolazi moje sunce još ne dolazi moja draga, nedostaješ mi ti Ponekad daj sjeti se proljeća, šaptanja ponekad daj javi se moja draga, nedostaješ mi ti (Alen Slavica) Nedostaješ mi Ti Kad bi htjela ti da budeš moja luka, moje more moja ljubav, zauvjek kad bi htjela ti da budeš moje noći, moje zore moja sreća, zauvjek Ja bih znao da te vodim putem nježnosti i snova da te vodim zauvjek ja bih znao da te volim ovim srcem sve do bola da te volim zauvjek Nedostaješ mi ti i ove noći nedostaješ mi ti tvoj smjeh, tvoj glas i oči nedostaješ mi ti a noć je duga nedostaješ mi ti za san, za mir, za ljubav (Oliver Dragojević) |
- 13:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #
utorak, 14.10.2008.
Dijeta...
|
Ni sam nisam svjestan koliko sam se odmorio ovo vrijeme na bolovanju…Iako, nedostaju mi moje cure, nedostaje mi moj „drim tim“ ali, danas sam shvatio..ma mogu i bez njih malo…I vjerujte, sretan sam da još slijedeći tjedan ostajem doma… Stjecajem okolnosti, morao sam navratiti u firmu, obaviti neke posliće, a naletio sam na slavlje koje bi, da sam znao, drage volje propustio, izbjegao. Ne zbog slavlja, ne zbog osobe koja i što slavi, nego zbog onih koje sam bio prisiljen vidjeti, a eto, mogao sam izbjeći…no, to je svugdje tako, i nema tu nekih novosti… Nastojao sam, onako frajerski, doduše pomalo zatežući u hodu, uletiti kao Broj jedan iz Alan forda..ali bez kolica… I uletio sam…klopa je već bila spremna….onako nakostriješen pogledao sam svoje cure sa velikim upitnikom iznad glave…Što je ovo? A one, onako zagonetno, sa osmijehom od uha do uha, pa garant nisi ništa jeo, pogledaj koliko si oslabio, ajde da mi tebe malo dohranimo…kao da sam prasac na tovu.. Kada sam saznao svrhu i razlog slavlja, uslijedio je drugi šok, ali sam ga stoički podnio, kao i uvijek, đentlmenski sam prišao dami, čestitao na promaknuću i zaželio puno sreće i strpljenja u obavljanju mojih dojučerašnjih poslova. I to je život….usponi i padovi, ali sve treba gledati na način - svako zašto ima i svoj zato, pa tako i ja gledam na ove promjene, sa velikim smirenjem, sa vjerom u smirenije dane provedene na poslu, sa više slobodnog vremena, kojeg, iskreno uopće nisam niti imao, sa povratkom nekog, do sada nepoznatog, mirnijeg tempa u osobnom životu. I ne, nisam to shvatio kao pad…nikako…shvatio sam to kao mogućnost napretka u osobnom životu kojem toliko težim! No, dosta o poslu..pa na bolovanju sam …to je zabranjena tema. Dakle, fešta je spremna, hrana na stolu, tulum je počeo. Iz pristojnosti, da se ne bi drugačije protumačilo, pojeo sam mali šnicl (ne pitajte od koje zvjeri..nisam ja spremao), malo salate..i to je to. Iskreno, bez imalo primjesa, objasnio sam da moram paziti na prehranu iz zdravstvenih razloga, da moram paziti na kilažu, jer netom sam se vratio sa operacije kičme, i doista, niko mi ne može i ne smije ništa zamjeriti. Linija prije svega! I tada je počela, općepoznata ženska kanonada pitanja – Koliko si skinuo? Kako održavaš liniju? Na kojoj si dijeti? Do kada moraš tako?...JOOOJJJJJJ…dostaaaaa…..drage moje….ma najjednostavnija i najučinkovitija dijeta…..gladujete, ono malo što pojedete, potroše vam živčeki, malo se više krećite i potrošite i ono staro….dakle, recept je vrlo jednostavan – samo, trebaju se poklopiti sve kockice…..i da…treba znat reć mozgu, objasniti mu…ne stari, nisi gladan….treba naučiti slušati kruljenje crijeva i u društvu praviti se..ne, to nisu moja crijeva, treba znati izdržati tri dana sa pola kile kruha…a treći dan frtalj baciti jer se osušio, ko kamen je, ..dakle…svaki treći dan si bez kruha… Sva sreća, sad sam doma, imam vremena, a i volim prtljati po kuhinji, pa uvijek složim neki lagani, kuhani obrok…ali, iskreno, strah me je kad počnem raditi… Ufffff, bolje da nisam kuhanje niti spomenuo..slijedio je novi set pitanja – a kaj kuhaš? Kako? Koliko? Sa čim miješaš? Koje začine dodaješ? Sa kojim prilogom? I tako, odgovaram na drugi set pitanja, kuham od ponedjeljka do petka, vikendom su i one sa obiteljima i ne dam, ne dam im recept za vikend…Ali..ni tu nije kraj!! Iako sam mislio, zadovoljit će se mojim iskustvom, kulinarskim, doduše pred njima teoretskim, sposobnostima, prevario sam se. Krenulo je „vaganje“…. Šacale su me koliko sam skinuo, pala je kladionica na koliko sam pao (dakako kila, rekli smo da o bodovima i poslu nećemo) , i opet…moj monolog… Nisam znao da im toliko nedostajem….da sam znao što me čeka, obukao bi skafander i malo popunio svoj izgled, i siguran sam, niko ne bi ništa primijetio i niko me ništa ne bi pitao. Ali, to su moje cure, uvijek razmjenjuju dijete sa mnom, i gle čuda…njima nikada nije niti jedna uspjela a meni je svaka, naravno, kada sam je se i pridržavao….I tako, stao sam malo sa strane, slušao njihova iskustva tj, neiskustva sa razno raznim dijetama, zapalio jednu i smješkao se….A kako i ne bi….ne valja ova dijeta, ne valja ona dijeta, gle smotanog kak je smršavil (da ne velim i propao) , a smotani gleda u njihov tanjur…a ne, ne brojim im.., ali gle čuda…..niti jedna nije preskočila tacnu sa kolačima, niti jedna se nije odrekla slatkog zadovoljstva! Ma, zašto i bi..nije li život, sam po sebi i težak i gorak, ma ko šljivi kilu više ili manje, uživajte drage moje dok možete! Ne daj Bože bolesti, sve će se to rasplinuti, sve će nestati kao dim….uživajte u tim malim slatkim zadovoljstvima, jer to, malo popravlja okus ovog smotanog i gorkog života!  |
- 14:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.10.2008.
Bolnički dani.....
|
Još svježih uspomena na dane provedene u bolnici pribojavam se novih susreta, pa i same kontrole. Operativni zahvat učinio me na neko vrijeme slabije pokretnim, tromijim i malo bezvoljnim…ali, kako vrijeme odmiče, noge sve bolje služe a i ja, kao da sam malo živnuo. Dobro, nisam još poletio ..ali nikad se ne zna kad će Ikarov duh proraditi u meni…. Imam u blizini visoke nebodere, možda i ja poželim postati ptica…Ali…vratimo se na temu ( ja stvarno brzo odlutam..). Približava se kontrola i susret sa mojom, ne baš omiljenom medicinskom sestrom….to je jedna od rijetkih koje sam se bojao, koja je na mene ostavila dojam prave, stroge sestre….Ma, cijenim ja njihov poziv, i doista..ne bi im bio u koži…što sve jadne moraju prolaziti. Ali, kad neko ne legne…ne legne…ma, tada bi rado da i ja toj osobi ne „legnem“ – iskreno, bilo bi mi lakše…bilo bi kako kažu „na obostrano zadovoljstvo“. Prvi opaki susret imao sam s njom prilikom jednog pikanja. Ma, ne toga pikanja, kako brzo mašta radi – mislio sam na injekciju protiv bolova. Druge sestre su mi to sa puno nježnosti i razumijevanja ubole, i makar su mi oči znale iskočiti  i pitati „Jel' gotovooo?¨bio sam nekako smireniji…jer njihove riječi su me nekako umirile. Naravno da boli, peče ona konjska doza koktela, analgetika i antibiotika..i čega sve ne…ali kad vam je zapiče sa puno razumijevanja, suosjećanja uz pokoju šalu, nekako..lakše je, ali kad vam dođe gospođa onako malo jače konstrukcije, kada sa vratiju zagrmi „Okreni se“ (kao da sam pred streljačkim vodom), kada potegne hlače i onako, kako bi sportski rekli, iz voleja kresne..jooojjjj…e to malo, malo jače boli….ne stignem ni zagalamiti, a suze već nalaze svoj put… Ali, ja sam muško! Muškarci ne plaču! Ha, ha, ha..a di si to pročitao smotani? Tko ti je to rekao? E, sada, ako do sada nisam znao, uvjerio sam se muškarci i te kako plaču….ali ajde, nastojao sam da moja najdraža sestra to ne primijeti…ne dam joj gušta! I kada sam se drugi dan malo „raspitivao“ o njoj, svi su mi rekli da je to jedna od najboljih..pa što sam joj se ja zamjerio? Pri prvom susretu odmah je pokazala sve svoje sposobnosti igranja pikada po mojoj stražnjici, pitao sam se imam li negdje nacrtano ono polje sa jednim malenim kružićem – centrom koji nosi najviše bodova, ali i bolova? I tako, razmišljajući kaj sam tak hudoga teti napravil? kaj sam joj se tak zameril? polako utonem u san..san koji je, kažu prijeko potreban za normalno funkcioniranje ljudskog organizma, a koji meni kronično nedostaje. I taman, taman sam počeo spavati, kad..već je jutro…buđenje, doručak, neka slikanja i kontrole izvršenog zahvata, pa opet malo dremanja, opet buđenje, posjeta, osobna higijena ( za održavanje koje je zadužena frendova žena..ima zlatne i nježne ruke ), popodnevna kavica, i opet…opet noćna i moja najdraža sestra… Odlučio sam ovu noć provjeriti da li ona mene stvarno ne voli? Voljeti – a i ja trabunjam, pa ja sam samo jedan u nizu na odjelu…, jedan pacijent na jednom krevetu, koji ponekad treba dobiti šuz u guz..ili pikado strelicu…i ništa više….ja sam, ja sam samo dio njezinog, vjerujem već pomalo dosadnog posla, sa kojeg, siguran sam, svakoga dana odlazi sve umornija…Kada se smirila večernja bitka po hodnicima, bitka za kupaonu, bitka za odlazak na zadnju cigaretu prije spavanja, bitka za gledanje dnevnika, CSI ili čega sve već ne…, kada se sve smirilo.., prošetao sam do njezine sobe, kao i uvijek, pristojno pokucao, pozdravio, i pitao smijem li malo sjesti – ne spava mi se, a deda pored mene hrče do te mjere da pola odjela ne može spavati (a kako bi ja na metar od njega? Pa nije mi draga da ga moram slušati..) Sa osmjehom na licu rekla je…izvolite, sjednite, kako ste danas? Jel bolje? Boli li jako?... Bio sam zbunjen tolikim pitanjima, ali i sretan zbog onog osmjeha…ipak , ipak nije tako huda…možda je, kao i svi, imala loš dan.. I tako, razgovarali smo dugo, do iza ponoći…, bilo mi je jako ugodno i lijepo u njezinom društvu, nakon dugo vremena sam se i nasmijao (kako dobro priča viceve;) , i bilo mi je teško ostaviti je da, u dosadi hrhanja i ostalih zvukova iz soba, dočeka sama zoru…ALI…oštra teta Helga (samo za ovu priliku), potjerala me, bez pogovora, u horizontalu…jer i to je dio mog oporavka. Shvatio sam, ma znao sam ja to i prije, da ljude doista ne treba cijeniti na „prvu“.. svi smo mi od krvi i mesa…, svi imamo nekakve živote, i svi smo nekada bolje nekada lošije volje… A posao, to nužno zlo koje moramo odraditi, nekad sa više, nekad sa manje zadovoljstva i žara, treba upravo tako i shvatiti…ja sam eto, na nesreću, sestru Helgu upoznao možda u jednom od onih dana u mjesecu…ali..upoznao sam je i u pravom izdanju. Doista, bile su u pravu njene kolegice kada su rekle…“Ma daj smotani, ona je jedna od najboljih!“.. svaki put kad bi dolazila u smjenu, znao sam, bit će lijepog razgovora, puno viceva….i bilo je…ali je kratko trajalo. Taman kad sam upoznao sve smjene, sve Helge….otišao sam kući….Pušten sam na kućnu njegu…. I sad se pitate… Koje se to sestre Helge bojim? Zašto sam rekao da nije omiljena? E, pa zato….zato što sam opet htio i ovime dokazati da prvi dojam može prevariti. I o meni mnogi misle da sam cool….na prvu, a kad me upoznaju, zapravo tek tada shvate koja sam ja smotana osoba…..  |
- 19:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Krešo, moj prijatelj, kolega....
|
Nakon jutarnjeg buđenja, kavice, malo listanja po portu i čitanja vijesti, zazvonio je telefon i uslijedio razgovor koji će mi obilježiti dan. Naime, zbog nekih zdravstvenih problema, još uvijek sam na bolovanju – iako svaki je dan bolji od prethodnog, a nadam se lošiji od dolazećeg ….. Javio mi se kolega iz Zadra (Krešo za ovu priliku), i najavio, kao i uvijek, glasno svoj dolazak u Metropolu. Ne bi to bio nikakav događaj, a još manje problem, da isti nije „bacio oko“ na mene, a ja, ovako sramežljiv ne znam se nositi s time. Ne, nemam „tih“ sklonosti, ali ponekad moja neodlučnost, pristojnost ali i odgoj izmaknu kontroli pa se može dobiti i krivi dojam. Uglavnom, nakon prošlogodišnjeg „plesa zaljubljenih“ sve je krenulo slijepom ulicom….Svi bruje o neuzvraćenoj ljubavi, ja se samo smješkam, a Krešo….on još uvijek ne odustaje…i tako, vrtimo se u krug. Kako me Krešo nije vidio od operacije, sa velikom zabrinutošću se raspitivao o zdravlju, pokretljivosti (hm, na koju pokretljivost je mislio?) – općenito o stanju. Nastojao sam odmjerenim odgovorima dati mu do znanja da ne brine, da sam dobro i da, naravno, očekujem daljnji napredak. Kao i obično, negdje sam napravio krivi korak - u plesu to obično znači da ću partnerici stati na nogu, a sa Krešom - e sa njim to znači „vidjet ćemo se!“. Nisam se mogao izvući od susreta u četiri oka! Joj, joj….što sad? Ovo će biti naš prvi susret na samo! Prvi susret bez prisutnosti još kojeg pari očiju! Priznajem, uhvatio me mali strah, neugoda… Što ako razgovor krene nekim pravcem o kojem ne želim niti razmišljati? Što ako mi konačno kaže ono o čemu svi bruje a ja uporno to niti želim vidjeti, niti želim vjerovati? OK…skulirat ću se….ma on je samo Krešo, kolega iz Zadra koji me samo želi vidjeti, uvjeriti se da postoperativne dane provodim vodeći brigu o svom zdravlju, opuštajući se, odmarajući se…. Put od Zadra do Metropole sada je daleko kraći – živjela Dalmatina – pa vremena za kuliranje i nemam previše….Polako sam se obukao, ranije nego obično ovih dana, odradio jutarnje vježbe i odlučio malo prošetati kako bi uhvatio zraka toliko potrebnog za razbistriti misli…..Skrenuo sam u kafić na još jednu kavicu pokušavajući racionalno sabrati misli – ma ne, sve je to šala. Odavno sam shvatio da Krešo ima nekih sklonosti prema muškarcima ali oduvijek sam ga smatrao dobrim prijateljem, kolegom i suradnikom. Nikada nisam dozvoljavao da taj njegov život utječe na naše odnose u bilo kojem pogledu. No, znate kako to biva kad se u nekim slobodnim trenucima društvo malo opusti… e to je sa takvim ljudima greška. Naime, sve ono što u šali i „odvalite“ njima se to prikazuje na jedan drugi način – kao davanje miga „samo naprijed“. Olakotna okolnost u svemu je ta što ja i danas njega gledam kao prijatelja, kolegu… Vratio sam se doma i sa nestrpljenjem, cupkajući (kao da idem na prvi čvenk) čekao Krešu. Nakon nekog vremena začulo se zvono na vratima… stigao je… U čast njegova dolaska nisam se niti obrijao jer , znao mi je reći „kako ti lijep ten imaš“..e pa da ne izazivam, ostao sam onako „neuredan“, neobrijan – konačno, na bolovanju sam, neka se i lice malo odmori… Osmijeh koji sam ugledao kada sam otvorio vrata raspršio je sve sumnje . ma to je samo Krešo, moj prijatelj, kolega…. Kao pravi domaćin, iako usporeno od posljedica zahvata na mom tijelu, napravio sam kavu, ponudio ga gablecom (iliti marendom – taman mu je vrijeme za nju) , sok….Uz razgovor vrijeme je počelo odbrojavati minute do podneva……. I tada….uz zvuk topa uslijedilo je nešto…čega sam se plašio, mislio sam bez razloga…ali… Lagano, kao pravo muško, počeo je o svojim osjećajima prema meni .. a ja, nisam znao da li se smijati, plakati, izbaciti ga van…? Brzo sam sabrao misli, i onako kako sam i odgojen, saslušao ga… Kada je završio svoj monolog pokušao sam sa malo humora, objasniti mu kako sam od njega naučio kako priči svojoj simpatiji koju bih tako rado pozvao na kavu i kojoj bi tada izrekao upravo to što je on meni rekao. Iskreno, jako sam pazio da ga ne povrijedim, jer znam da je jako teško svoje osjećaje izreći baš onome na koga se odnose… iako su ti osjećaji bili namijenjeni meni, iako nemam tih sklonosti, poštujem izbor drugih i na kraj pameti mi nije grubo ih povrijediti. I oni imaju osjećaje, zar ne? Krešo se otvorio kao malo dijete….bilo mi ga je žao….ali na žalost, ne mogu mu pomoći. Drago mi je, da smo nakon dugog razgovora, došli do jedne teme koja je mene jako mučila….nisam li mu svojim opuštenim ponašanjem dao povoda za to? Nisam li ga prošlogodišnjim „plesom zaljubljenih“ izazvao, dao mu signal…? Ne, nije to Krešo tako shvatio ..dobro je… malo me to proganjalo, ali i to smo razjasnili. Dugo se Krešo zadržao, i bilo mi je žao kad je krenuo… Nakon ovog razgovora stekao sam još jednog pravog prijatelja! Ma koliko čudno i neobično nekima bilo, imam nekoliko prijatelja takvih uvjerenja koji me nikada nisu razočarali, nikada napustili, nikada iznevjerili. Danas sam stekao još jednoga, sa kojim su sve nejasnoće ili dvosmislenosti riješene, sa kojim ću sada biti opušteniji, znajući da nema nerazjašnjenih pitanja, da nema sumnji ili nadanja. Krešo, moj prijatelj, kolega…..  |
- 11:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #
petak, 10.10.2008.
Vatrogasci
 Slušam ovih dana pozive na Dane otvorenih vrata Vatrogasne postrojbe Zagreb. Eto, na žalost neću ići iz nekih objektivnih razloga, ali obzirom da sam nedugo imao «bliski susret» s njima i njihovim znanjem neću baš puno izgubiti...ili...hoću? Od malih nogu učili su me « ... sine...šibice nisu za igru...» i tako, svaki put kad sam se približio istima ..uvijek ista priča....Samo, majka je u tom žaru zaboravila reći «sine, to se odnosi i na upaljač» - ali, što je tu je...kažu: « Na greškama se uči..» Ja sam, na jedan «grešni» način i naučio. Prije nekog vremena, u potkrovlju vikendice, vrijedni i marljivi obadi, napravili su svoj krov nad glavom. Ma, moraju i oni živjeti, skrbiti se za obitelj, stvarati potomstvo i osigurati im krov nad glavom – razumijem ja to..ali, zar baš moraju nad mojom glavom? Zar baš moraju nad izlazom na terasu? Eto, nisu me pitali za građevinsku dozvolu, i ja, pomalo ljut od stalnog mahanja rukama i tjeranjem tih malih «letećih medvjedića» (kao da sam netom izašao iz neke od «onih» ustanova), odlučio sam, sukladno pozitivnim zakonskim propisima, izvršiti rušenje bespravno sagrađenog stambenog im objekta! Bio sam ustrajan početi čistiti u svom dvorištu i poštivati pravnu državu. Konzultirao sam se sa susjedstvom, sa stručnom literaturom, nekim građevinskim stručnjacima, prijateljima..........sa ljudima različitih struka, političkih i vjerskih nazora...ali...nešto sam propustio... No, mislim da će biti više nego očito koga sam zaboravio konzultirati.. Došao je dan D.. petak..stižem naoružan sredstvima za koja sam ocijenio da su najprihvatljivija i meni izvediva u izvršavanju postavljenog zadatka. Lak za kosu, upaljač, lojtre, malo hrabrosti i ..to je to. Čekao sam, u zasjedi, noć.....da se moji medvjedići smire, uđu u kučicu, a onda nastupam ja.....dipl. Palikuća.. približio sam lojtre, onako tiho, popeo se po njima kao da dragoj idem pjevati pod prozor. Umjesto buketa cvijeća ili flaše pića (što je uobičajeno donijeti prilikom prvog dolaska u nečiju kuću) u jednoj ruci sam imao lak za kosu .. i to najbolje marke (tako kažu njegove korisnice – ja se ne bi štel mešati ali tvrdim: «dobro gori») a u drugoj upaljač...Mislim da sada već uviđate na koji sam način odlučio rušiti bespravnu građevinu na mom posjedu... I, nakon izdisaja te ljepljive tekućine iz ogromne boce i jedne iskrice iz upaljača nastao je veliki vuušššš....bio sam uporan i postupak ponovio nekoliko puta – odlučio sam se na opciju rušenje do temelja! Ne bute vi to meni više letali oko glave...Nakon iscrpljujućeg zadatka, potrošenog laka za kosu, skurenih prstiju, protrljao sam dlanom o dlan....nešto u stilu A je to!... Zadatak uspješno obavljen, objekt . bez urednih «papira» srušen... Onako sretan i zadovoljan ali i iscrpljen i gladan išao sam si pripremiti večeru – lovačku večeru – ulovi što se nađe u frižideru. Nakon večere, zavalio sam se u stolicu, zapalio jednu onako ko stari deda, otpuhnuo dim i vrtio film prethodnog dana koji je bio u crno bijeloj tehnici (više crnoj)....film se vrtio, vrtio i došao do scene letećih medvjedića. Pa da, idem vidjeti jesu li još leteći......... E pa, ne znam da li bi više volio da nisam ni pošao kud sam došao...imao sam što i vidjeti...dim je, polako ali sigurno, nalazio put ispod grede u nebeska prostranstva...Hm...nekaj ne štima! Popnem se na lojtru i imam što i vidjeti. Dipl. Palikuća je doista uspješno obavio zadatak – osim bespravno sagrađene kuče u potkrovlju zapalio sam i ovu, koja po svemu ima papire, ali – sad sam se i ja zabrinuo? Ima li? Je li to pravna država na djelu i u mom dvorištu? Nakon prvotnog šoka, brzo sam stupio u akciju – izvadio šlauf iz garaže, nataknuo umjesto vatrogasne kacige šiltericu, popeo se (ne)vatrogasnim ljestvama i počeo zalijevati grede. E sad, dolazimo do novog problema...signal za mobitel! Signal je loš – kao da sam u nekoj pustari a ne odaljen 40-tak km od stana. No, kako sam se približio na lojtrama Bogu, i on mi je pomogao...dao mi je crticu signala jupiiiiiiii. Sad već polako u laganoj panici, zovem vatrogasce novi broj 112 ....javlja se dispečer... da u redu, preusmjerit ću vas, javlja se drugi – da, u redu poslat ćemo DVD ....mi smo kod vas za 15-tak minuta. Super!!! Vodovoda nemam, ljeto je...kiša je ove godine – Bože, hvala Ti – bila malo darežljivija nego lani i malo popunila cisterne, ali strah...taj neprijatelj....hoće li je biti dovoljno dok oni ne dođu?? U cijeloj toj situaciji, shvatio sam da imam i vještine akrobate...mobitel u jednoj ruci, šlauf u drugoj - voda se sa krovišta cijedi po meni, ja stoički stojim ko cirkusant, a ravnotežu drže mobitel, šilterica i crijevo.....I tako, da ne duljim, dim je sve jači, vode sve manje.... a njih nema....OK...mogu ja to, nema mjesta panici, sve će biti u redu. Nakon 30-tak minuta primijetio sam na cesti plava rotirajuća svijetla...tooo....krov još nije planuo, dakle bit će u redu! Kada su njih četvorica istrčali van nastala je gužva....njihove pripreme, pregled, informativni razgovor i prva naredba « isključite strujni osigurač!» Ajme koji glupan!!!!! Cijelo vrijeme zalijevam vodom krovište a ispod greda strujne instalacije za rasvjetu na terasi....joj, joj..ma, nisam bez veze smotani  I krene akcija NNI 2008 «kod smotanog»... Stručno oko (sad ste već, siguran sam, shvatili koje stručnjake nisam konzultirao u svojim pripremama..) utvrdilo je: «Žarište izolirano» ..uf.... dobro je...Počastili smo se koka kolom – trebalo je malo sprati grla, zapalili – ma cigaretu  i dečki su otišli, nadam se u mirnu noć. Kako je priča posvećena njima, ne bi sada i o policiji koja je došla nakon sat vremena upoznati dipl. Palikuću, i koja se pri tome izgubila, koju sam trebao ići tražiti..Dakle, to je moje poznavanje i osobno iskustvo sa njima i olakotna okolnost neodlaska na Dane otvorenih vrata. Iskreno, draže mi je kad oni meni otvaraju vrata, a ne ja njima...ali što je tu je... Iako neću ići, znam da je to plemenito zanimanje, puno odricanja i opasnosti – ali zanimanje koje, iako, čini mi se pomalo zanemareno, dostojno svakog mogućeg poštovanja. Dakako, sada ću još žešće i sam zastupati tezu kako šibice, ali i upaljač  , nisu za igru...Uz Dane otvorenih vrata, još jednom, moja osobna zahvala , i poslužio bi se citatom sa njihovih stranica: «... ako vam neko kaže da je profesionalni vatrogasac nemojte ga gledati s podsmjehom i izrugivati mu se jer mi smo ovdje da štitimo i pomognemo vama i vašima najbližima.» «...vatru gasi, brata spasi to je našeg društva zov kad se požar nam doglasi eto nas na plamni krov...»  |
- 13:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||