smotani
petak, 24.10.2008.
Još tjedan jedan :)
|
Dan je započeo dobrom viješću… mogu ostati tjedan dana na godišnjem, jupiii …. Nekako, nisam još spreman za nove radne pobjede… moram se malo odmoriti … od bolovanja. Uobičajena kavica uz čitanje vijesti na Portu… Joj..danas samo ružne vijesti… Nije ni čudo.. zaista, nekad pomislim da je i bolje što nemam djecu, barem, barem ne brinem kao mnogi roditelji jučer.. Isuse…pa tamo je moj klinac, u blizini… Strašno.. Jučer, u doba kada se čuo veliki prasak, sjedio sam za kompom i ostao bez teksta…stakla su se zatresla, bila je to jedna podmukla tutnjava…odmah sam shvatio da je nešto letilo u zrak – na žalost, nije prvi puta da čujem taj zvuk…Iskreno, uplašio sam se… pa to se dogodilo u 18,23 (po mom kompu..), pa to je vrijeme uobičajene popodnevne kupnje, šetnje.. kako bezbrižno otići, prošetati gradom, popiti kavu negdje u nekom kafiću .. a biti siguran da baš tu, ili malo dalje neće nešto ili neko odletiti u zrak? Ne, ovo nije moj grad kakvoga pamtim, bezbrižan i siguran…došla su neka, neka druga vremena… Dakle, od vijesti samo one vezane uz jučerašnji veliki prasak….tužan sam… Sada je pravi trenutak da, konačno, stavim i ovdje neke meni drage pjesme, koje ili su, one za dušu, ili u njima nalazim snagu za dalje ili ih, jednostavno, volim slušati.. Ne, nisu to sve moje omiljene..ima njih još…ali i ovo je potrajalo…. I dobro da sam se zadržao malo sa njima… stigao je gospodin Bofrost..potpuno sam na njega zaboravio… eto, počastio sam se nekim malim paniranim čudima – ma, iskreno, ne da mi se za mene samoga slagati te neke egzibicije pa se onda, tako, malo pošmajhlam…. Nakon šetnje koja je postala dio svakodnevnog rituala, barem sada dok sam doma, evo mene sa najnovijim informacijama sa nasipa. Koliko prijatelja danas u šetnji.. pa da, i ja sam u drugo vrijeme bio nego obično… i tako, dok sam šetao, igrao se četveronožnim prijateljima, razmijenio i pokoju riječ sa gazdama (ako sam stigao od ovih malih, slatkih, čupavih stvorenja) sjetio sam se Tihane – nisam je čuo od onoga dana – nazvao sam je, pozvao na kavu što je ona sa oduševljenjem i prihvatila ( eh, ne može se reći da baš nikoga ne pozivam na kavu). Vrijeme nam je doslovno pobjeglo… ne, nismo danas ništa tužno pričali, nismo padali u depre..to je bio uvjet.. prisjetili smo se, između ostalog, jednog vikenda na moru…. Hm, sada stvarno razumijem, ovako, malo stariji i sa odmakom, zašto je majka ponekad znala reći pa ja te ne prepoznajem.. ma iz čije si ti torbe ispao? Da, i ja se ponekad pitam… ali znam, siguran sam..iz majčine… Tihana je sa toliko žara prepričavala scenu kada sam se, kao posljednji mulac, namazao kremom ( da ne pocrvenim) – ali…namazao tako da sam bio bijel… potrošio sam i kremu zaštitnog faktora 15 i 10, a onim od 20 (koji je tada bio inn) namazao sam cijelo lice… Sjetili smo se Sanjinog izraza lica kada me ugledala..a Mladen, to živo spadalo, počeo je bjesomučno trčati po plaži i vikati…evo ih opet, stigli su po nas, ali, ljudi…pogledajte..nisu zeleni..bijeli su… neki su se malo i trznuli jer bili smo na Pagu, a priču o Paškom trokutu zasigurno svi znamo…. A ja..ja sam zbunjeno hodao po plaži..ne mogavši ništa reći, samo sam mumljao, jer krema koja se topila na licu klizila je pri svakom pokušaju izbacivanja nekog artikuliranog glasa, ravno u usta..bljak, i danas mi je taj okus u ustima…. Kada sam htio uzeti ručnik, i malo obrisati lice… joj, joj…ne smijem se niti sjetiti što mi je Sanja izgovorila… ali sjećam se….sjećam se kraja te paljbe… ma ko te ovako blentavog ne bi volio…  Za kaznu, naravno, morao sam ići kupiti najskuplje kreme za sunčanje, jer pogađate, onih normalnih, uobičajenih…nije bilo..  Kada sam došao kući, potražio sam te slike i shvatio da nema slike malog bijelog – morat ću se dati u potragu i vidjet ko ima jer to…to se isplati imati.. ne, ne vjerujem da ću to jednoga dana moći djeci pokazivati, svojoj djeci, ali ima djece… kojima ću svakako reći ne se tako ponašati, ovaj je striček malo lud (naravno da nemam namjere priznati da sam to ja). Super, i moje su se pjesmice do kraja „poskidale“… idem sada nešto općekorisno napraviti – iskreno, nemam ideju što bi to bilo..ali..idem…I ne, nije da volim samo domaće pjesme…ima i uvoznih koje „udaraju“..ali njih…drugom prilikom… i tako mislim da mi ovdje još neke „jake“ fale … |
- 14:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||