smotani

nedjelja, 30.11.2008.

Prva nedjelja, Prva svijeća.....

Današnji dan tekao je po planu…Jutarnje obveze, mali poslići, kavica, novine, blog, prijatelji…. Odlazak po punicu i junca, pohodi tihim domovima mojih najdražih žena, paljenje Prve svijeće.. svijeće nade i iščekivanja… eh, ta mi je nekako, trenutno…najjača..valjda je zato i prva? Uz tihu molitvu, pokoju suzu ali i neka lijepa sjećanja, vrijeme je proletilo... Punica je, nakon završenog ručka, gongom označila start… nema kod nje..nisam gladan, ne mogu sad… idemo! Tiha molitva, prisjećanje na sve drage i iznenadni dodatak moga junca… I mali daj više, pokreni se, poleti… počeo si hodati… vrijeme oporavka od operacije je prošlo…potrči u susret životu! Nisam siguran da sam baš citirao njegove riječi..ali to je bio smisao… kada je to izgovorio, pogledao me onako… snažnim i nježnim muškim pogledom, punica mi prišla, zagrlila me, poljubila…. Uf, kako sam se rasplakao… kolika je ljubav u tim ljudima…. Koliko i oni žele vidjeti me opet nasmijanog i sretnog… Njihova podrška kao da je točka na i u mojim razmišljanjima ovih dana i odgovor na moje pitanje..“kud plovi ovaj brod?“ .. izgleda u mirne vode tražeći mirnu i sigurnu luku… Za vrijeme ručka vječita borba… to ti je malo… pogledaj se kako izgledaš… pa srušit ćeš se negdje.. Nikako moju dragu punicu uvjeriti da mi je to dosta… od juhe do deserta, svega po malo..pa puknut ću… i naravno…jedva sam se pridigao od stola… zavalili smo se u boravak… oni kavicu, ja sok i malo ćakulali u toplini njihova doma… Kada sam im rekao da ću ove godine, konačno, nakon 7 godina, imati Adventski vijenac… da ću, kad dođem kući upaliti Prvu svijeću i u svome domu… nijemi osmjeh na njihovom licu, nekako zamagljeni pogled, kao da im je nešto upalo u oko pa suze oči, govorio je više od riječi…..Čuo sam samo tiho Hvala Bogu… i osjetio zagrljaj punice….. tiho je dodala….samo polako sine, krenuo si…nemoj stati…. Koliko mi te riječi znače…. Hvala Vam punice! Naravno da mi je natrpala punu vreću hrane… da imam za koji dan, pa samo si dodaj ovo ili ono…..jooojjj.. pa Punice, znam ja kuhati… ma znam sine, ali stalno si u nekoj strci, smotan si..ajde, ponesi to i ne brundaj… Jesam li vam već rekao koliko volim svoju punicu? Ma ne, ne zbog te klope… nju, nju kao osobu…. Predivna je to žena..predivna…a i junac..koji je to lik…. Predivan lik, koji kao da uvijek i iznova smišlja neki novi izgled, neki novi stav…izluđuje me do besvijesti… uvijek zna kada treba okrenuti ploču u pravom trenutku…kada me bocnuti, kada me smiriti, kada mi dignuti krila…koji je to filistar…. Njega obožavam na jedan poseban način…. Otišao sam od njih… svratio do Tihane…. Ima neki „problem“… kako složiti vjenčić na vrata, jer protuprovalna su, ne može zabiti čavao, selotejp ne drži… po glasu sam joj osjetio da baš nije sretna tom spoznajom… Sredili smo mi vrata brzo… ma ne smije moja Tihana biti nesretna…malo sam se zadržao i krenuo kući… Putem sam već vidio kako palim svjećicu na vijencu… Kao malo dijete radovao sam se tome… i sam sam se iznenadio s kolikim sam nestrpljenjem čekao taj trenutak.... Dugo sam gledao u taj plamičak koji je obasjavao sobu…..iskreno ne znam o čemu sam razmišljao..samo sam gledao, uživao….. neka toplina, svjetlost… kao da su iznenada tolikom snagom obasjale moje srce, dušu… iznenađen sam bio tim stanjem…. Nešto, nešto što sam odavno zaboravio….. nije to onaj sjaj koji je bio, ali, kao da se vraća… i traje…. Uživao sam, pustio sam tiho muziku…. Sjećanja, slike prošlosti…ali i neke slike koje ne znam kako bi nazvao… slike ne tako stare a u budućnosti…. Prelijepo je bilo vidjeti taj slide koji je u mojim mislima slijedio… kako čovjek, potaknut samo nekim sitnicama, može stvoriti neki novi svijet… svijet mašte…. Svijet mašte? Ali, ja bi…da polako, taj svijet mašte postane moj život, moja sadašnjost…. Uz svijetlost ove Prve svijeće…svijeće nade i iščekivanja i tihom molitvom kao da je snaga veća i jača…Kao da polako podižem jedra….. i plovim….. za sada mirnijim morem…u to sam siguran….ili griješim? Tako, sav u nekom čudnom stanju, pun sjećanja, gledao sam malo slike….stare slike… nisam već dugo ovako zaronio u njih…. Primijetio sam nešto čudno…. Jako, jako čudno…. Kod svake sam se sjetio nekog lijepog detalja, nasmijao, potekla je i po koja suza…., ali bila je to, prvi put, jedna lijepa šetnja… nakon koje nisam pao u očaj, nakon koje nisam poželio da me nema, nakon koje sam, prvi puta od kada ih gledam sam, rekao….Bože, kako lijepe slike … koja lijepa sjećanja….. i… dobio nove ideje koje ću polako, dan po dan, podijeliti s vama…. A to, to me malo „zabrinulo“…. Dobio sam volju pričati o prošlosti….je li to mirenje s njom? Da li je to dobar znak? Vjerujem da je….ne znam..... Pamtit ću dugo i današnji dan Ugledao sam Adventske svijeće plam Nakon sedam godina dugih Svijetlost mijenja mjesto tuzi Kao da toplinom, snagom svoga svijetla Govori mi…dolaze bolja ljeta Od ružnih će uspomena Ostati tek sjeta……… Gledam plam svijeće ove U sjećanja polako tonem Uzimam albume. u slikama nešto tražim Gledam ih, osmjehujem se… osjećam se snažnim Smješkam se gledajući slike stare Podsjećaju me na dane pune snage Al osmjeh kojim gledam ih sada Uz svijetlost svijeće – osjećam se snažan Kao da je dah novog života u meni Kao da nastaju novi snovi sneni Kao da koračam nekim novim putem Kao da krećem za nekim novim suncem Zamišljen tako, gledajući slike Sjetih se tako i ove prilike Sretnog života i ljubavnog sna Što odnijela su samo jutra dva Al nisam potonuo draga sada Kao da me vuče nova nada Mislim na vas drage moje I pokušavam ostvariti svoje snove Ljubav vaša kao da me prati Kao da ste mi rekle da shvatim Vrijeme je mali kreni dalje Za novi život, polako, skupljam snage Uživajte drage moje u sjećanjima mojim Vaše se slike više ne bojim U snu vas svojem očekujem skoro Jer za mene je došlo, nadam se, vrijeme novo Kad mi tiho u san dođete Kada tiho noću mi prođete Tada ću znati da na pravom sam putu da primio sam vašu ispruženu ruku Ne znam da li ovi dani koji dolaze, da li ja sam, da li moj papirić, ne znam ko je za ovo zaslužan, ali osjećam se mirnije….. osjećam se sretnije iako još nisam siguran čemu se ja to radujem… ali jedno sigurno znam… počeo sam se, po malo, radovati životu….. opet…..Počeo sam prihvaćati istinu o životu kao i moj dragi prijatelj kojeg rado čitam… Kroz njegove oči svijet je tako jednostavan, ružičast…a sve trnje i prepreke na koje je putem nailazio izgledaju kao jedna mala igra koju je lakoćom savladavao… i od njega malo učim…. Ma koliko sporo, polako, sa još uvijek prisutnim padovima ali i bržim pridizanjima iščekujem nadolazeće vrijeme...... da li sa nadom? I da ne mislite … moja Prva svjećica, upaljena nakon 7 godina u mome domu….. Koji sjaj, koja snaga tog plamena……….. I malo ozračja Zagrebačkih ulica……….

- 17:45 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2008.

Vrijeme Došašća....

Sutra započinje Advent ili Došašće – vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa…… četiri tjedna do Božića. Ove sam godine odlučio i, nadam se da ću barem pol od toga i ostvariti, na drugačiji način provesti ovo vrijeme…. Ne, bacajući se u depre, ne tugujući, pokušavajući učiniti još jedan mali korak naprijed. Kako mi je ovaj tjedan bio „lud“ na poslu i dulje sam ostajao, danas sam krenuo, nakon neprospavane noći, na plac… uobičajene potrepštine – možda konačno i nešto skuham.. Zagledao sam se u Adventske vijence.. Sjetio sam se kako sam kod bake samo smetao dok je ona pokušavala, svake godine iznova, naučiti me kako se on radi. Baka je nabavila slame, borove grančice, češere… nešto ispreplitala… ma, nikada mi to nije uspijevalo. Redovito bi me tada zadužila da iz kutije gdje su bili nakiti, koje je svake godine nakon Tri kralja pažljivo zamotala u papir i spremila, pronađem neke figurice… polako odmotavajući jednu po jednu … slagao ih sa strane, vadio lampice za bor…palio ih, provjeravao da li je koja žaruljica pregorila, raspetljavao….. tako sam ja, podalje od bake, „pomagao“ joj u izradi Adventskog vijenca. I kasnije, kada se Božić u našoj kući tiho uvukao na vrata, pokušao sam od majke naučiti kako se to slaže. Sada je već bilo puno lakše… imao si za kupiti gotove slamnate vjenčiće i čarolija je bila u njegovom upotpunjavanju.. Ma, ni to mi nije išlo.. dakle takvo spadalo za te stvari još niste vidjeli..Znate kad je neko antitalent…e, a ja sam to isto ali na kvadrat… Pa, nismo svi za sve. Kada sam počeo život sa Sanjom uživao sam u spretnosti njezinih ruku… kojom lakoćom, jednostavnošću, ljubavi…. Ma to je trebalo vidjeti kako se rađa taj vjenčić…ili sam ja bio toliko zaljubljen ili je to bilo tako…ali bili su najljepši… Onda je došlo vrijeme bez tih čari, bez nekih mojih bisera vezanih uz te dane… Bili su to samo nijemi obilasci dragih mi osoba, paljenje svijeće sa svakom od njih…. Tiha molitva, riječi koje su… nadam se doprele do njih, suze, bol… ali…Smotani je i tu ostao dosljedan…. Koliko god sam nastojao „odabrati“ lijepe vijence, toliko sam, kao u pravilu se trudio, napraviti i neku „glupost“… navike ostaju navike, i kao da su moje drage osobe koje sam tih nedjelja pohodio, bile sa mnom, uživale u mojoj nespretnosti, mojoj zbunjenosti….. kao da je sve bilo isto.. kao da se ništa nije promijenilo..osim što one nisu uz mene. Ne, neću Vam sve dogodovštine ispričati..samo neke… Listao sam malo dnevnik…. I prisjetio se, nasmijao i naplakao u isto vrijeme…. Prvu godinu, išao sam zajedno sa punicom i juncem…. Dakle.. taj Sanjin otac, koji je to lik…. Što sam ga više upoznavao shvatio sam Sanjine riječi „ isti si ko moj stari“ i gotovo uvijek nakon toga dobio sam mali poljubac…obožavala je svog oca, a ja, ja sam obožavao tu njihovu ljubav. Punica je, ne jedan put znala reći, Smotani..ti kao da si njegov sin … ma kako vam te gluposti padnu na pamet… Redovito sam s njim radio gluposti, više štete nego koristi od nas, kako je ponekad punica znala reći…ali sve kroz smijeh, sve kroz predivno ozračje…. Doista ga volim… ne znam, mogu li reći kao oca…jer ne znam kako se otac voli…ali lijep je to osjećaj voljeti nekoga i poštivati tako kako ja osjećam za njega.. Uf, odlutao sam…Dakle, tu prvu godinu, krenuli smo… namjeravali smo ići Sanji i mojoj majci….tek nedugo su nas napustile, i sve je bilo tako svježe… tako bolno… i, krenemo mi… dođemo do Partizanskog spomenika.. i kud sad? Sanja je na jednu stranu, majka na drugu… gdje ćemo prvo… Ja bi da mogu u isto vrijeme biti na oba mjesta, da su mi zajedno…ali… i sad, velim ja, idemo prvo Sanji… veli punica… ne idemo tvojoj majci…. I tako, nastane malo dogovaranje… a moj junac ni pet ni šest pogleda me i veli…Biraj par ili ne par! Ma.. sad sam se nasmijao kao lud… dva bedaka, na sred groblja, u velikoj tuzi i boli igraju par ne par bim bam bus… da bi odlučili kome idemo prvo… Takav je moj junac… i zahvaljujući njemu opstao sam ono najteže vrijeme… hranili smo se ponekim šokantnim glupostima i preživljavali, polako…. Odluka je pala, idemo prvo mojoj majci… Druge sam godine išao sam, nismo mogli pogoditi zajedničke termine zbog nekih mojih obveza, i ja sam išao prvi. Rekao sam punici da ću ja odnijeti vjenčiće da ne moraju o tome brinuti… Punica me nazvala navečer i smijala se kao luda…. Nisam je ništa razumio… Uglavnom.. pitala me jesam li ja možda napisao neku novu povijest, počeo stvarati neke nove običaje…. Ništa nisam razumio… a bit priče je… da sam uzeo aranžmane sa tri svijeće…kako? Nemam pojma, i nemojte me to niti pitati? Ne znam…. Tako sam juncu dodao zadatak da ide po svijeću…ali i on, dovoljno pametan poznavajući mene, uzeo je 8 svijeća…kao da je slutio da će se isto ponoviti kod Sanje…. I naravno, kad su došli do Sanje..stanje isto…tri svijeće… Smotani stvara nove običaje..I kada sam o tome razmišljao, ma siguran sam da su bile četiri svijeće…no, dobro…. Jedne sam godine, bili smo opet skupa, bio sam nešto rastrojen… naime, kod Sanje smo „sreli“ njenu prijateljicu.. onu, vlasnicu očeva stana o kojoj sam vam pričao, i odmah mi je mrak pao na oči… Junac me zabavljao cijelo vrijeme, daj ovo , daj ono…ali njena slika nikako da se makne.. .i kada smo sve pripremili, idem ja zapaliti svijeću, tiho ćemo se pomoliti…. Palim ja svijeću…kad odjednom, zagrli me punica, šapne na uho… Smotani…samo jednu svijeću…ne sve…. E ..grrrrrr… pogledao sam ju upitno a kaj ću sad? Tri su već bile upaljene……..Koliko me ta osoba može izbaciti iz ravnoteže…. Još samo jedan biser… uzeo sam ja i Adventske vijence bez svijeća…. Neću zaboraviti puničin pogled Dobro Smotani a kaj bumo palili? A junac, ni pet ni šest, ajmo mi prvo zapaliti jednu cigaretu sa Sanjom…pa ćemo mali i ja po svijeće….. Moram vam priznati da mi je s punicom, u početku, bilo teško ići Sanji, ali i mojoj majci… ma ta žena ima toliku snagu, toliku ljubav, obožavala je, naravno, svoje dijete, voljela je i poštivala moju majku..ali ne da plakat kad smo tamo…ne da…. A ja baš tamo pucam…. Njena je parola..tulite doma, a ovdje želim vidjeti radost novom životu… ma znam, u pravu je.. a di ćeš ti Smotanog vidjeti da prizna da je neko u pravu? I tako, šetajući placom, obilazeći štandove, cvjećarnice… nađem ja konačno dva vjenčića koja su bila nešto što mi se dopalo.… provjerim svijeće… sve je u redu… Sutra ćemo, opet, svi zajedno…polako… do dragih nam osoba.. zapaliti svijeću, pomoliti se, prisjetiti se.. i da, naravno, vjerojatno opet imati neku dogodovštinu… Iako godine prolaze samoća ostaje.. nekako ovo vrijeme je najteže.. ali, kao što sam rekao.. ove ću godine nastojati na drugi način to proći… Već je danas punica najavila da moram ostati na ručku…. Joj..opet će biti borba kako ništa ne jedem, kako to izgledam, kaj delam od sebe… već ju čujem… ali…ma ja ju volim, oprat ću uši, napraviti propuh, i onako, kako ja to njoj znam napraviti, nasmijati joj se šarmerski, zagrliti je, poljubiti i kao usput reći…da mama… obožavam svoju punicu…Mnogi me pitaju kako to da je zovem punica… kao, pa niste se niti oženili… eh, da je sve bilo kako treba….oženili bi se… ali, pa živjeli smo skupa, bili zaručeni…nije li to kao brak? Samo smo još jednom trebali prisegnuti pred Bogom…ali, mi smo to i tako učinili.. Kad sam došao kući, prvi put zadnjih godina, počeo sam razmišljati ponovno o boru… o onom drvcu za kojim sam u djetinjstvu toliko patio…. Ne, ne znam još da li ću ga imati…ali, osmijeh mi se razvukao kada sam na to i pomislio… opet su navrla sjećanja… neka već znate, a neka vam, možda baš ovih dana ispričam…. Nekako mi vani miriši na snijeg…kao da sve počinje odisati predblagdanskim duhom… nekako sam opušten, sjetan ali i nekako čudno sretan…miran….. kao da malo uživam u tom duhu… i, iskreno, sviđa mi se taj osjećaj……zaboravio sam ga….kao da se vraća….nadam se i vjerujem u to…..

- 14:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 28.11.2008.

Pioniri maleni....

Sutra je Dan Stare Republike… kako su na taj dan prvašići primani u Pionire, a sutra je subota, sjećanje na taj događaj objavit ću danas….. i..post posvetiti mom kumčetu, mojoj maloj prvašici…. I nastojati, kao kum, voditi je poštenju, iskrenosti, odanosti, upornosti, istinitosti i radišnosti …. Dan stare Republike… Sjećam se u nekim blic slikama primanja u pionire. Bio je to veliki događaj, znak odrastanja, ponos u obitelji… Nikada nisam shvatio zašto? Kaj, dobit ću Titovku, maramu, morat ću imati bijelu košulju, cipele...pa kaj je tu fora? Ah, zaboravio sam na nove tamnoplave hlače – uf, koja gnjavaža. Ne mogu reći da se baš svega sjećam iz tog razdoblja društvene priprave za zdrav život. Jedan dio je iz priča moje majke, kojim je mnogima htjela pojasniti što u praksi znači poslovica „ispeci pa reci“ ili „prvo skoči pa reci hop“. Bio sam živahan klinac . kao da sam, tek u školi, bio na svojem…. Krenuo sam u školu sa 6 godina i 2 mjeseca…Doma je bilo sve u redu dok nije bilo oca. Iako je rijetko boravio u stanu – došao je prespavati u, kako je majka znala reći, „Hotel k mulcu“. Mulac, odnosno mula bila je ona, moja majka – tek kasnije sam shvatio te njezine riječi. Dakle, u školi sam se osjećao nekako opušteno, nije bilo straha da će, odnekuda, pojaviti se figura koja navlači mrak na moje lice – moj otac. I tako, u toj zaigranosti, opuštenosti, znao sam i napraviti koje nestašluke – a tko nije? Iskreno, danas ti nestašluci djeluju kao dobro vladanje u školi . . . kako se kriteriji mijenjaju. U jeku priprema za primanje u pionire kao da je vrag ušao u mene. Nestašluk za nestašlukom. Prvo sam spužvom pogodio učiteljicu – drugaricu, ali, nisam ja kriv što je ušla u razred prije zvona. Onda sam, slučajno, slomio stolicu – pa bila je već sva klimava. Koji dan poslije, potukao sam se sa prijateljem zato što je prepolovio moju gumicu za brisanje …a bio sam tako ponosan na nju.. Točka na i bila je nerazumijevanje značenja nekih pojmova….. Do tada mi nije bilo jasno zašto, kad idemo doma, moramo svi ustati, staviti „pesnicu“ o sljepoočicu, predsjednik razreda je stao pred ploču i, onako vojnički, zagrmio „za domovinu s Titom“ a mi smo, kao jedan, kao prava Titova vojska, trebali odgovoriti pokličem „napred!“ . Eh, kako nam niko nije objasnio, a kako ćeš i klincima objasniti značenje tih urlika, pomislio sam i rekao „natrag“ – i možda bi se to stopilo s grmljavinom ostale mlade vojske, ali, uranio sam… uvijek se guram gdje ne treba… Naravno da sam izazvao čuđenje, razred se razišao bez pozdrava, a ja sam morao izvaditi onu malu bilježnicu, narančastu, zvanu informativka, gdje je učiteljica pisala pisma roditeljima. Nešto je drljala, nisam znao što i napomenula da, svakako, to danas dam mami. Ma, moš mislit! Ak majka sama ne pogleda baš bum o tome razmišljao…Navečer, kad je majka, nakon povratka s posla obavila većinu kućanskih poslova, uzela je na pregled zadaću. Provjeriti bilježnice i sve po ustaljenom protokolu… Ne znam što joj bi da uzme onu najmanju bilježnicu, informativku. Nije ju svaki dan uzimala, ali majka, kao da osjeti…Otvorila je, pogledala me, otišla u kuhinju i psst…tišina… čak sam pomislio „ super, nije ništa strašno…“ Tada me tiho pozvala „sine dođi“ . Uf.. sad počinje njeno predavanje. Obožavao sam svoju majku, ali i stariji sam joj znao reći.. daj, ošamari me, lupi, viči, urlaj!! – majko ove tvoje riječi me ubijaju! Znala je to majka…iako kažu da je batina iz raja izašla na mene su djelovale riječi..i to – ubojito! Sjeli smo za kuhinjski stol. Pogledala me onim svojim smeđim očima i pitala „što je to bilo danas u školi?“ Znao sam da majci ne smijem lagati…polako sam, svojim riječima, ispričao situaciju… pogledala me i počela svoj monolog. Od svega sam zapamtio „nećeš biti primljen u pionire“ Pih, neš ti… i tako mi nisu bili jasni ti mali pioniri…učili smo pjevati neke pjesmice, vježbali neku zakletvu, čitali priče…od kojih mi je Boško Buha ostao u sjećanju ali, samo zbog imena…. Pitao sam majku „jel to znači da ne moram u školu?“ Nasmijala se . sjećam se tog osmjeha „ne, ne sine…i opet je nastavila priču kojom mi je pokušala objasniti što to znači….ali, nisam baš razumio. Majka je drugi dan išla na razgovor učiteljici, pardon – drugarici. Ne znam o čemu su pričali….Sjećam se da je to popodne došla baka…opasno…. Čuo sam da, naravno, pričaju o pionirima…majka je nešto objašnjavala, nešto sam čuo, nešto su šaptale..shvatio sam da, ipak, nešto nije u redu. Baka je imala zadatak uvjeriti me da se moram popraviti, da je čast biti primljen u pionire, da ću osramotiti majku… Kasnije sam tek shvatio koliko joj je to bilo teško pričati jer, imala je totalno drugačije uvjerenje, ali da pomogne majci trudila se..jako…. Ipak, kad smo tako razgovarali rekao sam joj „ a gle, a sad me svi u razredu zezaju nećeš biti pionir ha ha ha , tebe Tito neće u svoju vojsku“ i takve nekakve misli koje nisam razumio..kakvu vojsku? Ne kužim, kaj sam ja sad tako loš? I tako, dok sam to baki pričao, nije mogla odoliti a da ne uzvrati, da me trgne „ reci ti njima da si ti već Božji pionir!“ Snaga je bila u riječi pionir… Pitao sam baku što u stvari ta riječ znači..pokušala mi je objasniti da je to kao jedno mlado dijete koje kroči u jedan život, na jednom putu. Pitao sam je zašto bi morao biti i Titov pionir, ako sam već, kako je rekla Božji? Kako dječja mašta i misli znaju zakomplicirati. Majka mi je kasnije pričala, toga se ne sjećam, da je baka dugo pričala samo da zaboravim „Božji pionir“ Morao sam biti „miran kao bubica“ da popravim sve grijehe i postanem pionir, a vremena nije bilo puno… Bio sam dobar, nisam divljao po razredu, hodniku…baš onako kako je majka rekla. I, sve bi, vjerojatno, prošlo dobro da me prijatelj nije pod jednim odmorom peckao---„ nećeš biti pionir ahaaaa“ na to sam, mirno, odgovorio nema veze, ja već jesam pionir, Božji pionir. Prijatelj je zastao i naravno, pojma nije imao o čemu ja pričam. No, pitao je svoje roditelje. Joj, a otac Sekretar Partijske čelije, majka isto u Partiji. Ne znam što su njemu rekli ali znam da su mu zabranili druženje sa mnom, da su drugi dan došli drugarici u školu sve to ispričati, da je majka ponovo morala u školu…i to, ne jednom…. Taj dan znam da je plakala. Nisam shvatio zašto, nisam pitao… došla je i baka. Dugo su pričale. Ja sam u sobi pisao zadaću i čekao hoće li meni nešto reći…Nakon nekog vremena pozvale su me u kuhinju. Ne znam koliko i što su sve pričale ali sjećam se da sam morao obećati da nigdje, van stana, neću spominjati crkvu, Boga…da ću se smiriti… Nisam ništa shvaćao, ali obećao sam. majka je skoro svaki dan hodočastila u školu, ja sam se „popravio“ i naravno, bio sam primljen u pionire. Svi nose te dane sa nekim uspomenama, evo i ja. Uspomena, koja baš i nje neka, ali je istinita i moja je. znam da sam vježbao zakletvu i toliko je dobro naučio, radi majke, da i danas dio znam. Kad sam malo odrastao htio sam shvatiti značenje riječi pionir…. Definicija PIONIRa P pošten I iskren O odan N nepokolebljiv I istinoljubiv R radišan Iskreno, kada sam to savladao… bio sam ponosan što sam pionir…. Jer, ove kvalitete, odlike s ponosom i časti trebale bi krasiti svakog čovjeka. Pitanje je da li svi uspijemo u životu te kvalitete i održati. Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ - da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, i biti vjeran i iskren drug, koji drži datu riječ. Da ću voljeti našu domovinu, samoupravnu SFRJ, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito. Da ću cjeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir! Čak i Pionirska zakletva odiše nekom čarolijom…nema u njoj ništa sporno…baš ništa.. Danas će neki spomenuti onaj, zadnji, dio „ Da ću voljeti svoju domovinu SFRJ i sve njene narode i narodnosti“…ali, iskreno….ne vidim ništa sporno u tome. Pa isto je i danas… druga država, svi smo veliki Hrvati…. Ma..nikada me politika nije zanimala, ne na način da bi se njome bavio…i bio sam, kao i mnogi Pioniri u ratu za našu Hrvatsku, kao i mnogi Pioniri zaklinjao sam se Hrvatskoj zastavi…. Zato kažem……nije ništa loše u značenju riječi PIONIR…. Pošten, Iskren, Odan, Nepokolebljiv, Istinoljubiv, Radišan…i da smo barem uspjeli zadržati te kvalitete…………..a prisegnuli smo! I ona kapa i marama, i ona jednaka, gotovo uniformirana, odjeća..odavala je neke čari….sjećam se da sam „za kaznu“ dobio najdužu pjesmicu za naučiti napamet… Nisam razočarao majku, htio sam se iskupiti za sve probleme koje sam joj prethodno napravio….Ne sjećam se da li sam to tečno izveo (majka kao majka…uvijek je tvrdila da jesam) ali, sjećam se….kada je sve prošlo, kada su konačno roditelji čestitali svojim pionirima…prišla mi je majka, čvrsto me zagrlila i šapnula na uho „volim te“…suza u njezinim očima govorila je sve…. Bila je ponosna na mene… tek, mnogo godina kasnije, shvatio sam kakve sam joj neugodnosti priuštio, kako joj je bilo…….ali..shvatio sam na vrijeme….Sve sam to jako dobro naučio do vremena kad sam priman u omladince…. Nisam ponovio grešku, ali bio sam već i veći, pametniji………Jesam li? Eh, i što danas u te dane radimo? Kao i onda..nešto slavimo…. Sada samo, uglavnom kolinje.... svinjokolje su počele, bit će kobasa, čvaraka.... a mali, radišni pioniri, kao moje kumče, trčkarat će (sad bar mogu bolje joj neke stvari objasniti) i stalno zapitkivati.... Kume, zašto si ovo bacio na stranu? Fuj...ovo nije fino, kaj ćemo s tim? Daš mi najljepši komad da mi mama speka?.... Naravno...to su njezina, prošlogodišnja pitanja, kada sam trančirao pajceka.... mala će garant, ove godine, biti moj prvi šegrt pri trančiranju..... Ali, znate kaj...meni se ne dela...tak mi se ova slikica sviđaa.....i ja bi tak.....

- 13:44 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2008.

Do cilja bez motiva.....

Eto, nekako u zadnje vrijeme razmišljam o nekim svojim, neizvršenim a zamišljenim, ciljevima. Na jedan me svaki dan podsjeti jedan papirić…..sa jednim imenom….. Vraćam se malo unazad… pokušavam otkriti jesam li barem jedan korak napravio ka tom cilju…Iskreno… u bunilu misli ne znam što bi odgovorio… Znam da sam u početku danima u glavi slagao kako….. i, kada sam konačno razvio neku strategiju u glavi, (znam, reći ćete da mi muškarci uvijek kompliciramo) sve je krenulo, kao po najvišem toboganu…nizbrdo…. Ne znam da li je toranj u Parizu dovoljna usporedba te strmine, te lavine koja me sastavila… Nakon neslavnog, još uvijek se nadam privremenog (ali…vrijeme prolazi) rastanka sa dragom osobom koja mi je upalila svijetlo, udahnula snagu, volju i želju za životom, slijedili su, jedan po jedan – sve jači, sve teži, udarci na poslu…koje sam, iskreno, sve teže podnosio….. bolovanje je bio jedini izlaz…. Nikome nisam govorio o tim udarcima, nosio sam u sebi….drage osobe nisam htio time opterećivati, i tako sam ih već dovoljno „najašio“ svojim „dogodovštinama“ i ne, one to nisu zaslužile, Ea, kojoj bi možda i rekao.. nije tu…ne doživljava me na taj način, pokušava me svojim stavovima „probuditi“…. Veliki dio priče znala je jedna meni draga osoba…jako, jako draga…. Koja me je nasmijavala do besvijesti pričajući pričice kako doskočiti „guzdi“… mislim da me uopće nije ozbiljno doživjela ….. U tom kaosu na poslu, u nebrojenim drškama noževa koje su virile iz mojih leđa, u toj šumi nogu preko kojih sam se svakodnevno se popikavao….. pao sam… dobrano sam pao i tresnuo da se nisam više mogao pridići…. Izgubio sam se….Godišnji mi nisu dali…. Kao..bio si kad ti je otac umro….super….4 dana slobodna i par dana godišnjeg, jer se i priča oko njegova kremiranja, ukopa, otegla, a bio je i praznik… A imam još i prošlogodišnji godišnji koji nisam imao kad potrošiti – nisu mi dali, jer ko će raditi?- Odgovor je bio…zaboravi…brisan je… sve više sam padao… jedini izlaz vidio sam u bolovanju. Ali, kako ići na bolovanje? Što reći? U međuvremenu sam doista pao niz štenge jer sam, zadivljen nebom i oblacima koji su najavljivali ljetno nevrijeme podigao glavu ko puran…i … fulao štengu….Bio je to let iznad kukavičjeg gnijezda… Moji problemi sa leđima samo su se pojačali… kada sam sa doktoricom pričao, došao po neke tablete protiv bolova…. Primijetila je da nešto ne štima… zna kakav sam bio nakon majke, nakon Sanje… ali nije ovo zbog gubitka oca..osjetila je to…. U iskrenom razgovoru rekao sam joj da mi treba malo mira, malo odmaka….. znala je dobro da neću uzeti bolovanje zbog „psihičkog stresa“ pa nisam ga uzeo kad mi je bilo puno teže, za vrijeme rata, kada sam vidio mnoge strahote, za majkom…. Predložila je da je možda vrijeme da, neplanirano, razmislim o svojoj operaciji, koja je, kako su stručnjaci rekli, neminovna…. Nisam dugo razmišljao.. to je za mene bio dovoljno dobar razlog za bolovanje…..sada mi treba taj mir… a i riješit ću to što me već dugo smeta… Kako se već dugo liječim, dugo me nagovaraju na taj korak, relativno sam brzo imao zakazan termin. Nikome nisam govorio….. baš, nikome do dan dva prije same operacije….i tada, nisu znali svi…. Puno dragih ljudi saznalo je to tek iz maila kojeg je poslao moj frend.. .Jednostavno, nisam nikoga htio opterećivati, nikoga zamarati. Pa i on…moj frend, moj tako reći kum, saznao je tek kad ga je sestra nazvala, nakon operacije…. Eh, kad me onda nije šupio….. I sve sam to vrijeme i tu odluku o operaciji, i to stanje na poslu i svoja neka stanja, dileme, strahove nosio u sebi...…. No, nije niti tu bio kraj piče…. Još dok sam čekao odlazak u bolnicu, neki ljudi su se pobrinuli da me obavijeste da je otac napravio oporuku, da je negdje među njegovim dokumentima….Hm, zanimljivo… a kome bi otac mogao što ostaviti? OK..vjerojatno bratiću… i, to mi je bilo drago, jer..obožavam ga, kao rođeni brat mi je. Potražio sam oporuku…i, našao. Kada me tada nije infarkt udario….neće, neće nikada…Čitao sam nekoliko puta….i ne, ni danas ne vjerujem da je to istina……..ali..je! Stan je naslijedila osoba koju sam u nekim postovima nazvao gadura – ružna riječ, zar ne? Slažem se… ali, iskreno, ja ne znam kako bi drugačije tu osobu nazvao? Možda vi imate pametniji naziv? Ne, to nije bila nikakva draga moga oca, ne…. Nije, od majčine smrti nikoga doveo u kuću… a ko bi to zanovijetalo više i trpio, kojoj ženi, starije dobi, to treba? Osoba, iznenadna, bar za mene, nasljednica stana je osoba koju ne mogu vidjeti niti na slikama… do nedugo sam njezinu pojavu pokušavao uvijek opravdati činjenicom…bila je Sanjina najbolja prijateljica, i, tako sam nekako opravdao njezino povremeno sretanje u mom životu.. ali, od petog mjeseca su stvari malo izmakle kontroli… da malo…od njezinog opsjedanja i svakodnevnog presretanja kada sam išao na terapije, preko iznenadnih pojavljivanja na druženjima na koje je niko nije zvao, kada svi smo sa upitnikom gledali njezina pojavljivanja, do trenutka kad sam je ugledao kod mog oca….Tada nisam znao što bi rekao, što napravio…. Njezino opsjedanje moje malenkosti tim je činom prešlo sve granice… Upitno sam pogledao…a otac…nikada neću zaboraviti taj cinični (to sam poslije tek shvatio) osmjeh…. Vidi ko mi je došao….. Inače, ona poznaje mog oca…od davnih dana.. dok je još sa Sanjom znala navratiti mojoj majci na čapalinke, kolače… i od tada nije se pojavljivala….Samo sam je pogledao, tiho rekao ..lijepo… ostavio ocu stvari koje sam donio…i pristojno se ispričao…jer, moram ići…Otac je burno reagirao…kako se to ponašam, neka skuham kavu, neka damu ponudim pićem…. Pogledao sam ga jednim svojim specifičnim pogledom….damu? A gdje ti ovdje vidiš damu? I oče, nije meni došla u posjet…..okrenuo sam se … pozdravio i otišao…..Otac je još nešto vikao za mnom…ali nisam se obazirao. Znao je za njezinu opsjednutost sa mnom, znao je za moje mišljenje o njoj… ali ona mu je punila glavu svojim vizijama „zajedničkog života“…. a on…kao opčinjen sve je podržavao……ma, sve sam to tek poslije shvatio….Opet sam malo „odšetao“…. Ali, kao pojašnjenje… Gubitak drage mi osobe koja je, zaspavši u snu, ne tako mirnom, ne tako lakom, bio je samo još jedan bolni teret s kojim sam se suočio. Otišao sam na operaciju..iskreno, poželio sam nikada se probuditi iz narkoze…. Kada sam ugledao svoga „kuma“ nekako… ne znam…. I je, i nije mi bilo drago…Oporavak je nekako tekao…dan po dan…. Bližila se i ostavinska rasprava…. Postajao sam sve nervozniji…. Ne želim se na njoj pojaviti…NE ŽELIM! Kum je išao umjesto mene……Izjavu koju sam, kao očitovanje na oporuku sastavio, kum je ponio na raspravu.... Oporukom je stan ostavljen «dami» uz jednu napomenu... može postati moj ako «damu» odvedem pred oltar..... E Gospe, što se mene tiče bit će ko Bepina!!!!! Ma, otkud mu uopće takva ideja? Koliko čovjek može biti otrovan da tako nešto sroči? Pa zar je, doista, pomislio da ću na to pristati? Meni je ostavio imovinu u Lici..... Savjetovao sam se sa prijateljem, odvjetnikom.... mogao sam pobijati oporuku....ali... nužni dio na koji imam pravo kompenziran je sa imovinom u Lici, želju oca, u prijevodu, ne mogu pobiti. Ma, i ne želim! Ne želim ništa što će me na njega podsjećati.... Izjavom sam se odrekao naslijeđenog dijela u korist bratića, nisam se pojavio, ne želim produljenje te agonije...samo neka što prije sve završi. Nedugo je stiglo i pravomoćno rješenje...... U međuvremenu, iselio sam stvari iz stana.... jer, u oporuci nije pisalo....»namješten» stan...sve sam podijelio.....i moj je stan zatrpan kutijama sa stvarima koje me svakodnevno podsjećaju ...Dama je pokušala, preko odvjetnika, tužit me...zamislite tužit me!!! zbog iznesenih stvari...ali...nema uporište.. pa, i ja sam studirao pravo, imam i ja neke frendove s faksa.....znam svoja prava.... Tako, polako, ali konačno pokušavam uvesti neki mir u svoj život barem s te strane priče. I dok se s te strane borim s jednim dijelom misli s druge me, neumorno opsjedaju nove dogodovštine, i više stvarno ne znam imam li ja neki magnet ili sve gledam nekim krivim očima? Na poslu stanje dolazi do usijanja.... ja sam još uvijek na bolovanju... U bolnici donosim odluku o starom blogu, o novom početku.... ni tu se baš ne snalazim, ali tabanam.... Počinjem raditi, sav po malo rastrojen, ali jednostavno, želim se pokrenuti.... ako naši vladajući namjeravaju pokrenuti cijelu Hrvatsku, pa valjda ja sam sebe mogu pokrenuti...ili se varam? Ne gubim nadu...polako, dan po dan idem nekuda.... Na poslu još poneki stari nož u leđima pika, doletio je i pokoji novi...ali, kao da su otupili, kao da nemaju više onu snagu... da li ja to jačam? Da li nemaju više artiljerije? Ne znam...ali čini mi se da nekima polako ali sigurno, izmiče tlo. Mirno i staloženo, pod pojačanim pritiskom, odrađujem sve... još nisam pukao, i ne..ne dam im gušta....čak, čak dobivam i iznenadne pohvale, koje me ostavljaju bez teksta. Najavljena je opet promjena radnog mjesta, naravno, kako je i red...po hodnicima... pa, tako je bilo i kad su me smijenili... ne reagiram, čekam...... doći će i taj trenutak...1.12. ili 01.01. ... ima vremena..polako..... I sada, siguran sam, nije vam jasno čemu sve ovo? Ma, malo sam, ponukan nekim događajima, pokušao vidjeti na kakvom sam putu... .prelistao sam malo svoj dnevnik pa ovaj «novi» blog, od početka, pokušao vidjeti «kuda plovi ovaj brod»... u nekim trenucima nazire se svijetlo, u nekima padam ( ma ok, pa neki su i dani za padove dozvoljeni) , ali... nekako, čini mi se da ipak idem u dobrom smjeru... mislim da sam se ipak malo trgnuo.... i to ne samo ovdje, u virtuali, gdje skriven od svih mogu muljati, mogu svašta napisati..., mislim da i u životu uvodim neke male pomake... ne, ne znam da li idem cilju...onom papiriću kojeg sam na početku spomenuo... jer... nekako vrti mi se jedna « bez motiva...nema cilja»...a ja, ja ću pokušati dokazati suprotno... Volje imam, snagu nalazim..... želja – ma ona nije nikada bila upitna..... samo je pitanje koliko cilj može čekati. koliko želi čekati i da li............. e, na to nemam odgovor....ali...idemo dalje...... MySpace Music Playlist at MixPod.com

- 13:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 26.11.2008.

Vratimo osmijeh...

- 14:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 25.11.2008.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

- 13:30 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.11.2008.

Molim 15 dBA buke.......

Danas sam bio malo vredniji nego inače, rano sam ustao, spremio se, napravio kapučino, sjeo i slušajući TV Kalendar pomislio kako sam dobro napunio baterije za vikend. Zrak, malo fizičkog rada, malo opuštene atmosfere bitno je utjecalo na moje opće stanje. Počelo je Dobro jutro Hrvatska – koje sam krajičkom uha slušao.... Zainteresirala me tema o buci... Decibel – dBA je mjerna jedinica za buku iako, ja bi ju prozvao po jednoj mojoj kolegici a 1 ONA bila bi ekvivalent 10 dBA. Samo sam kratko čuo da je za posao koji iziskuje visoki stupanj koncentracije, npr. Znanstvena istraživanja, buka od već 35 dBA opasna za kvalitetno obavljanje poslova. Za ostale poslove, u kojima je potrebna koncentracija, istraživanja govore o buci, podnošljivoj, do 45 dBA... a, kao nikako ista ne bi smjela biti veća od 65 dBA. I sad se Smotani zamislio.... koji posao ne iziskuje koncentraciju? Svako obavljanje poslova traži određeni stupanj koncentracije, angažiranosti, određene uvjete..i sl. Osobno, ponekad mislim da od jednostavnih poslova pojedinci žele napraviti nauku kako bi to bolje izgledalo, zvučalo.... i prikazalo njihovu maksimalnu i pojačanu aktivnost. Nemam ništa protiv toga, jer, na neki način mislim da su samim tim pristupom osmislili i razmislili kako svome poslu dati na težini...dakle, razmišljali su o njemu – i to je dobro... Međutim, kada u tom razmišljanju stvaraju buku veću od podnošljivih 65 dBA pitam se koji je cilj cijele priče. Sjedim u sobi sa tri žene koje su, osim što su malo glasnije, i malo tanje....u svakom pogledu...osim s kilama..s njima su si dobre.. Pa, to je i u redu, za takve glaščine treba imati snage. Sad... možete si zamisliti situaciju...svako obavlja, po sebi, zahtjevan posao.... nismo nešto povezani, djelujemo kao samostalci u toj sobi (što iskreno, jedina mi je prednost), sve nešto žustro raspravljaju, na glas, same sa svojim mislima... telefoniraju, urlaju na telefon na sugovornika jer, time pokazuju svoju nadmoć, svoje «znanje», svoju superiornost... Nekada u toj galami pokušavam razumjeti ko se kome obraća, što žele reći, na koga se ljute... ali bezuspješno... Vraćam se na buku.... kažu da buku od 45 dBA stvara razgovor sugovornika na udaljenosti jednog metra!! I to, kao normalnim glasom...E sad, što je normalni glas? Ovo, što je tu, u našoj sobi, sigurno nije! Rekao bih da sam izložen prevelikoj buci... i ja, ali i osobe koje istu stvaraju.... Kolika je buka možda vam govori činjenica da, ne jedan put, moram izaći iz sobe, otići u čajnu kuhinju i u nekim, normalnijim uvjetima, objasniti stranci zašto neće dobiti robu...jer, neugodno mi je kad kažu...Dajte malo glasnije, ne čujem Vas! Pa di ste vi to..na placu? Ipak, stalo mi je do imiđa firme...iako, ponekad se pitam..treba li mi biti? Malo sam pročačkao o toj buci... pokušat ću naučno djelovati na moje kolegice...... sa kratkog izleta po netu izvukao sam neke «strelice» , ispisao na papir i napiknuo na svoju «čarobnu» ploču gdje se nalaze mnoge «važne» stvari za mene, ali koje moje cimerice obožavaju čitati, na sve imaju neke komentare, sugestije i prijedloge....Evo što sam im za početak pripremio, kao i uvijek, osim naučnih teza i činjenice kako se to odražava na nas, mene... i baš me zanima što će na ovo reći..: • Prema definiciji BUKA je neželjeni zvuk, koji na više načina ugrožava ljudsko zdravlje i sam sluh valjda iz tog razloga sve manje pjevam • Buka izaziva proširenje zjenica, lupanje srca, reakcije mišića, lučenje adrenalina, hormona štitnjače i nadbubrežne žlijezde, porast krvnog tlaka Ako sam ponekad kao zombi i mislite da sam nenaspavan, ako ponekad srce lovim po hodniku – nije od ljubavi za vama, ako sam često na «pudranju nosa», ako sam crven kao paprika... drage moje.... to vaš glas izaziva u meni.... podsvjesne reakcije a kažu..dobar se glas daleko čuje! • Buka smanjuje efektivnost rada, poremećaj ponašanja, nesanicu, strah.... znao sam ja da je sa mnom sve u redu.... okolina utječe na mene... • Nakon izloženosti buci od 85 dBA za vrijeme od 8 sati, potrebno je 16 sati oporavka... Sva sreća da dan ima 24 sata! Ali... bojim se da je 85 dBA.............?? Kada sam naišao na ovaj zadnji podatak...zamislio sam se..ma, ima li itko na ovome svijetu ko nije izložen buci? Pomislio sam ima! Ljudi, tamo negdje, u manje urbanim sredinama, gdje je priroda preuzela stresne situacije, gdje ona diktira tempo i nosi neko smirenje... No, i tu sam se prevario.... i priroda stvara buku.... more i vjetar, grmljavina, životinje (slon, kit).... ali, moram priznati da se tom oštećenju sluha ne bunim.... uz šum valova, udaranje mora o stijene, pa i grmljavinu i glasanje slona, i kita..... osjećao bi se puno bolje, puno zdravije, opuštenije... nego uz glasanje mojih kolegica koje ponekad uspoređujem sa krikovima Indijanaca, koje sam zapamtio iz filmova..... sjećate se onih pokliča kada su išli u osvajanje nekih utvrda? Eto, otprilike to tako zvuči...i moram priznati, shvatio sam zašto su sve tri stavljene u istu sobu... one se uopće ne doživljavaju... svaka svoju priču priča, ne slušaju se, ne razumiju se..., samo, iskreno... .zamislio sam se... koliko sam ja zgriješio kad je mene stavio u tu sobu? Očito jesam.... ali, iskreno... koliko ih pokušavam «ignorirati», ne čuti...toliko mi je sve teže...osjetim pomalo nervozu, jer podsvjesno...očito ipak djeluju. Ipak, reći ću vam..sad mi je lakše..jer, mislim da sam otkrio barem mali uzrok tome...BUKA...sad bar znam protiv čega se borim... Na nedavno održanom savjetovanju u Opatiji na temu zaštite na radu, konstatirano je «Buka na radnom mjestu jedan je od čestih izvora profesionalnih oboljenja, a statistike pokazuju da je u novije vrijeme uz industrijske grane koje su posebno izložene buka prisutna i u uslužnim djelatnostima poput ''call centara''. Eto, i ko kaže da nisam sretan...ne radim u call centru, ali kao da sam na nekom ringišpilu.... a i on stvara buku, zar ne?

- 14:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.11.2008.

Moj prijatelj - "Stari"

Nedjelja…….. vratio sam se sa kratkog izbivanja…. Malo sam prozračio viksu, zaštitio voćkice, uživao u oštrijoj klimi…mirisao zimu. Pucketanje drva u peći koju sam odmah u petak upalio još uvijek mi odzvanja u ušima. Koji predivan osjećaj. Kako je lijepo zavaliti se, malo uživati u miru, tišini koju diskretno remete zvukovi pucketanja drva. Obavio sam planirano, zaštitio mlade sadnice od smrzavanja…. Drva će, na žalost, do daljnjega ostati neispiljena. Probao sam malo, ali….ne mogu još…. Zamolio sam susjeda da mi, kad bude imao vremena, malo ispili ……ja ću ostatak kad malo ojačam.. Postavio sam i zamkice za mišiće, koji će, vjerojatno kao i svake godine navratiti u gozbu. Ajde, čekam vas…. Ma ne bi ja njih lovio da nisu mali zločkići… kada bi oni bili dobri…ja bi im ogradio jedan dio, napravio im mali ranč u dnevnom boravku, ostavio klopu…ali…. Kad mi se razmižu po cijeloj kući, kad vidim da su se igrali na krevetu, pa mi cijele police sa klopom ispreskakali (iako je sva u kutijama i zaštićena ) , pa vidim njihove tragove po stolu u boravku…e dečki…kod Smotanog mora biti discipline! Malo lijepila, malo špekića..i čekat ćete mi mirni ko bubice…tu, tu, ovdje, aha i tu…. Čekaj, i na katu ću vam pripremiti……E tako… neka igre počnu. Možda Vam ovo izgleda okrutno? Ali, škvadro, ma nije meni problem kaj moram kompletne police poskidati, oprati, dezifincirati…to isto učiniti sa stolom, suđem, sudoperom…nije niti problem oprati podove… ni deke odnijeti u Zagreb u kemijsku čistionu..znate koji je najveći problem? Ma ja se miša bojim!!!! Ma, zapravo, neugodno mi ga je vidjeti..onako mali, slatki..a ja ga ne mogu vidjeti….. i nikako da ih naučim..ne meni u kuću! Ne meni! Sad ćemo vidjeti..ko je uporniji ovu zimu… Krenuo sam ranije kući… mrači se rano, morao sam još neke stvari iznijeti iz auta…u nekoliko puta… treba malo i pospremiti, sutra se radi… i, kada sam obavio većinu poslova, stavio veš prati… sjeo sam tu, u moju malu oazu… upalio sam komp…. Pogledao sam sad već neslućeni broj mailova mog prijatelja Starog…. Preko 20 ih je. na koje nisam odgovorio… malo sam pregledao novoprispjele… nekako su smotani, ništa ne razumijem, ne mogu pohvatati! Pročitao sam zadnji mail… samo jedna riječ „IDEM!“ uplašio sam se! dok sam dizao njegov blog pokušao sam pohvatati što misli u prethodnim mailovima… ništa, baš ništa ne shvaćam….. otvara se blog…NE…. NE OTVARA SE!!!!!! STRANICA JE UKLONJENA ILI…… ma ne..nisam pogriješio…to je adresa njegovog bloga! Ponavljam… ništa, nema… idem na tražilicu..pokušavam na razne načine…. NEMA!!!! Šaljem mu mail…. Glupi, ali šaljem…Stari, ne mogu na tvoj blog? Ne odgovaram na prethodne mailove, samo pitam…. Nisam čekao dugo..stiže odgovor.. Stari, a fakat ti dobro ovaj Smotani stoji…NEMA GA… OBRISAO SAM!!!! Ljudi, zaplakao sam! Osjetio je on to… razgovarali smo svašta mi je rekao, kako ne vjeruje da je to učinio, kako si ne može oprostiti ali kako nije mogao podnijeti da se ne javljam… pokušao sam okrenuti temu…objasnit mu da znam kako se osjeća, jer, i sam se tako osjećam…prazan sam, puste mi misli, vrludam… nisam ja više onaj nasmijani Smotani koji je krenuo u njegovo oslobađanje, objašnjavam mu da znam kako je čekati da se neko javi..a nema ga…. I znaš da se neće javiti dok ti…… eto, ja sam se njemu javio..obećao sam… meni, doduše nitko nije obećao…ali…ja svejedno čekam, nadam se… i time se hranim. Stari mi je uljepšao ovaj lijepi vikend… vikend u prirodi… zaista, završio je na najbolje mogući način. Rekao mi je da se loše osjeća…Znam Stari.. i samom mi je bilo tako….i ovo zadnje vrijeme požalio sam poneki put što sam to napravio….Iznenadio se kad sam mu to priznao..ali… ipak, mislim da se ne bi vratio na staro..možda ću past, možda ću i potonut… ne znam tko će mi i da li će pružiti ruku..ali… probat ću makar sam isplivati, upravo ovako, kako u posljednje vrijeme vodim neku unutarnju borbu… mislim da se malo lomim, da pucam…Ali Stari, a to sam ti i rekao..ti si mi nagrada za ovo razdoblje!!! Znam da ćeš malo patiti, ali..neću ti dati previše prostora… a ne! Volio bi da opet počneš pisati…. Drugačije… znam ja da ti to znaš! Polako, vidjet ćeš… daj si malo vremena… nema žurbe, ne jurimo nigdje..Stari..dan po dan… tako je mene učila Malena, maknuo sam se… možeš ti to, a pokazao si i da želiš… i sad te još više volim!!!! Znaš da na mene možeš računati..OK… rekao si..bez poznanstva, još uvijek..nema frke..možda se jednom i poželimo pogledati u oči..ali to sada nije niti bitno… I još nešto…. Moram vam reći da mi je priznao da ga je jedan komentar u onom pismu zdrmao…pozitivno – jače od ostalih… . Koji..pojma nemam… nije mi htio reći…ali, zahvalio je svima na podršci koju ste dali meni, ali i njemu… shvatio je da i u tom mračnom svijetu nije sam…ma ne damo mu! Eto, vratio sam jednog prijatelja, makar on bio i virtualni…moj je! Ne dam ga! Previše gubim u zadnje vrijeme…vrijeme je da nešto i zadržim..uspjelo mi je, makar njega!

- 19:45 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 22.11.2008.

Mila, teški su ovi dani

- 14:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 21.11.2008.

Ajme petka.....

- 13:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.11.2008.

Laku noć svirači...

- 12:31 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 19.11.2008.

Prava djeteta

- 12:32 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 18.11.2008.

Nijema straža

Dan u kojem su sunčeve zrake unijele malo svježine. Konačno nema one magle koja mi ujutro zatvara pogled… Ne znam, nisam Vam rekao da sam na tajnom, specijalnom zadatku? Po izravnoj zapovjedi zapovjednika naše tenkovske bojne Zapovjednika Creative …na straži sam do 25. novembra, ima povjerenje u mene…ne smijem ga iznevjeriti. Iako iscrpljen od viroze navukao sam rezervnu odjeću koju mi je on nabavio i krenuo u mrklu noć. Zapovijed je stigla točno u ponoć. Po PS-u.. ozbiljno sam je shvatio. Mislim da je zadovoljan sa prethodno izvršenim zadacima po izdatim zapovjedima. Kao kapetanu, starešini, prigovorio mi je da sam mek, da vojska traži odabrane…dao sam sve od sebe….. Na straži, u mrkloj noći ,sjetio sam 1991 godine. Sjetio sam se noći u kojoj ni vlastite misli nisu nalazile put od tutnjave, grmljavine tona i tona granata, mina, projektila…ko zna čega sve ne.. Sjećam se molitve u skloništima, straha za ljude koji su tu, blizu…a tako daleko…Vukovar… tako blizu, a tako daleko… Jauk, plač, sirene..slike se izmjenjuju..one koje tek dolaze – te su strašne, prestrašne. Stojim nemoćno. Pružam ruku starici i pomažem joj pri ulasku u autobus. Njena „prtljaga“, tek jedna vrećica, prozirna… nazire se suknja, marama, majica i neka mala kutijica. Starica me pogledala, vidjela moj znatiželjni pogled… „bakina škrinjica“ tiho je rekla… Sine, nekada je tu bila povijest moje obitelji, obiteljski nakit. Sada je ona prazna. Neki ljudi su uzeli njenu povijest, ali…ostala je mala škrinjica… Mala škrinjica koja odiše poviješću, koja, iako prazna, nijemo svjedoči i govori…priče…priče koje će ova starica prenijeti svojim unucima..ako ih nađe..ne zna gdje su…kolona je duga, nepregledna..ne vidi dobro… izmućena lica, nepregledne kolone, nijemi koraci, jauk, suze…Ugleda znanca, pita za svoje – nijemo odmahuje glavom – ne zna. Autobus, jedan u nizu, treba krenuti. Pun je odavno ali čeka…nešto, nekoga…dok stojimo, baka mi pokazuje sliku obitelji – Sine, ako ih vidiš, reci da je baka dobro! Suza mi je krenula, zagrlio sam staricu, imao sam potrebu reć joj….tu sam, nisam tvoj sin, ali tu sam..Pogledao sam sliku…nasmiješena lica predivnih ljudi..kako ću ih prepoznati? Kako da nađem taj predivan osmjeh na tim ljudima? Baka me gledala…. Čekala je odgovor… hoću bako, ne brinite – odgovorio sam joj ne htijuć joj otkriti svoje misli. Autobusi su krenuli… u koloni… Rijeka ljudi još uvijek je pristizala. Gledao sam ih…da li ću u nekom licu prepoznati bakinu obitelj? U noćnoj straži sjećanja stara 17 godina. Suze tiho, nijemo klizeći niz obraze nose novu rijeku sjećanja. I danas tražim taj osmjeh…U onoj strci nisam zapisao bakino ime….a čuo sam ih puno…Ivan, ako ga vidiš reci mu da sam dobro…ja, ja sam Marija … Kata, ako ju vidiš, reci da Josip ide u Zagreb, kod sestre..prepoznat ćeš je plava je, lijepa, visoka…. Ana, ja sam Ana…majka i otac trebaju naić…reci im da sam dobro…. I danas, na mrtvoj straži odzvanjaju ta imena, te poruke…. Suze same nalaze svoj put….. Samo sam jedno lice zapamtio…. Lice jedne male djevojčice Ane… kada sam došao u Zagreb potražio sam je… Našao sam je sa roditeljima u Građevinskom školskom centru…Otac joj je bio ranjen ali nije mogao do bolnice…sva sreća…Bio sam presretan…Barem jedna obitelj…. Odselili su u Njemačku..Sada je to već djevojka na fakultetu… Svake godine za Božić, htio ja ili ne, ona me podsjeti na svoje postojanje… Čestitka ispisana tom malom ručicom, kakvu pamtim, uvijek iznjedri jedan poseban osmijeh, posebne suze….radosnice… Prošlo je 17 godina… rađaju se nove generacije… Ne znam koliko znaju što se tada događalo? Zašto se događalo? Iskreno… bojim se da su mnogima nejasni odgovori na neka pitanja. Jedno je sigurno… izgubljeni su mnogi životi, mnoge obitelji…ali, život ide dalje…. Vraćam se u sadašnjost…. Obavljam mirnodopske zadatke..čuvam stražu, izvršavam naredbu zapovjednika. Straža u tihoj i mirnoj noći… Zapovjedniče, ponosno sam noćas sa mislima i sjećanjima držao stražu…..mom voljenom gradu Vukovar gradu. Srastao sam s njim onih godina patnje i boli, doživio ga, kao i Osijek u kojem sam često boravio, kao svoj drugi dom….. Vukovare… neka tisuće svijeća upaljenih u čast tvojih najmilijih osvijetle ti put u budućnost.

- 11:32 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2008.

Pismo prijatelju

* Dragi moji i vjerni prijatelji – blogeri - Prije nego počnete čitat današnje „Pismo prijatelju“, molio bi Vas da ga, Vi, shvatite kao, recimo, izmišljenu priču…. A Ti, Prijatelju…… Stari, Ljut sam! Bijesan! Kako si mi to mogao reći?! Prijatelju, koliko se mi znamo? Mislim oko tri godine, zar ne? Zar ti ove tri godine nisu pokazale, dokazale da sam bio uz tebe kao i ti uz mene? Zajedno smo tugovali, plakali….bili nerazdvojni virtualni prijatelji! Nikada nismo imali potrebu upoznati se…zašto? Vjerojatno bi tada oboje zašutili, ne znam… Mislim da smo ovako bili nijema i tiha podrška jedan drugome u našoj tuzi i boli. Koliko puta smo znali reći I muškarci plaču, zar ne? Mnogi koji su navratili na naše stranice mislili su..neka dva luđaka klepaju nekakvu tragediju, nekog Romea i Juliju…Neki su osjetili naše priče, suosjećali, povremeno nam bili podrška! Stari, zaglibili smo! Znaš kada sam to shvatio? Kada sam slučajno ( da li je to bilo slučajno?) upoznao jednu ekipu na igricama…Smijao si se tada kao lud, nisi mogao vjerovati… Pokušao sam i tebe dovući - odbijao si. Stari, tada, prije godinu dana počeo sam se prvo smješkati a onda i smijati! Čak sam i ja znao poneku ubaciti – poluduhovitu… A bilo mi je grozno…ja se smijem, a . . . . – sve znaš, neću ponavljati. Zamjerio si mi što sam sve manje pisao. Stari, nisam mogao!! Objasnio sam ti da bi bilo licemjerno, lažno pisati onakve crne riječi, onakve bezdane, a jedan prozorčić dalje razgovarati o stvarnim, životnim temama. Bilo bi licemjerno!! I, kada sam povremeno objavio po koji post, ti si bio taj koji me popljuvao! Rekao si da sam te izdao!! Jesam li, prijatelju? Jesam li? Razmisli dobro, da li te izdaje onaj koji skoro dnevno dijeli tvoje misli, koji se bori ostati s tobom u trenucima kada je ugledao neko svijetlo? Znaš da su me opet stvarni problemi okružili ali bio sam nekako sretan, nekako ispunjen. Da, Malena je taj preokret napravila u mom životu, ona je polako unijela svjetlost i nadu u život…vratila mi vjeru u ljude, u život, pa i u Boga… Stari, da li sam te izdao što sam ti pružio ruku i pokušao i tebe povući za sobom, prema svijetlu? Mene je povukla Malena…. Htio sam tu svijetlost nastaviti širiti, htio sam da nestanu one mračne stranice. Prestao sam pisati. Gušilo me svako slovo jer odisalo je nekom novom vjerom, nadom…. Nisam mogao tamo nastaviti..nisam! I to si mi zamjerio! Ali, svaki dan sam pisao….samo tebi! Pokušao sam pružiti ruku sve dalje….nisi je prihvatio. Osjetio sam da te gubim. Osjetio sam da propadaš još više. Slučajno ili ne, i ja sam tada počeo, opet, padati….iskoristio si priliku i opet me odvukao u onaj svijet. Svijet tame. Ne, nisi ti kriv….JA sam kriv! I odjednom, srušilo se sve…posljednji bastion jedne čudne obitelji – moj otac – uz dosta muke otišao je u vječna lovišta…; sa Malenom dolazim do zvijezda i padam u najdublje ponore; sa onom gadurom imam okršaje, sve jače, sve bolnije; gubim Eu – jednu predivnu prijateljicu i to, opet zbog svog pada – ne želi me više takvoga gledati; gubim još jednu prijateljicu – dragu, osjećajnu..otišla je tiho, jedne noći – sama, sa ko zna kojim mislima; odlazim na operaciju… TI cijelo to vrijeme unosiš dodatni mrak na svoje stranice, kao da me hraniš, kao da me vapajima zoveš natrag….. U bolnici, svega par dana bez tebe… bez mogućnosti da te „gledam“ – odlučio sam! Čim Mladen donese lap prvo ću izbrisati svoj blog! To sam i učinio! Nisam više htio provjeravati u svojim mislima zašto? Da li? Učinio sam to! Svašta si mi tada izgovorio – nisam ti zamjerio prijatelju! Naprotiv, i dalje sam ostao uz tebe, i dalje ti pružam ruku….. Počeo sam ponovno pisati. Gubio sam se i, još uvijek, nisam načisto, ponekad odlutam…ali, ne dam se. ne dam se, prijatelju! Moj dnevnik izgleda svakako – ima i padova…ooo ima, ali – odiše svjetlijim bojama. I sretan sam da svijetlo koje mi je Malena upalila još gori! Ona to ne vidi, ali nadam se, vjerujem da osjeti. Iz zahvalnosti, ljubavi prema njoj nastojat ću da to svijetlo, ma kojim sjajem sjajilo, nikada ne ugasne. Ona neće vidjeti ali, vjerujem, osjetit će da negdje neka svjetlost obasjava njen put, da je neko sa iskrenom ljubavi i zahvalnošću uz nju i da neko u svojim molitvama, tiho, misli na nju… Stari, danas si me uvrijedio!!!!!!! Već nekoliko dana, po tvojim pismima, shvatio sam da me tu čitaš. Potajno sam se radovao tome jer sam mislio da prihvaćaš ruku, uzimaš ju polako, ali da još nećeš i ne želiš sebi priznati. Smješkao sam se nekim rečenicama koje kao da si namjerno napisao, koje su gotovo moj citat sa ovih stranica, htio si mi pokazati – probat ću, idem probati?! To sam mislio, i bio sam sretan. Do danas. Iako sam ti na pismo odgovorio uobičajenim putem pišem ti i ovdje. A znaš zašto? Želim da jedno shvatiš – uvrijedio me jesi ali me nisi izgubio!! Ja ću opet biti uz tebe! Ali, molim te, imam jedan uvjet! Samo jedan! Zaboravit ću sve uvrede koje si uputio, ne samo meni… Stari, posljednji put te molim OBRIŠI BLOG! Misliš da nemam karakter, snagu? Misliš da neću izdržati? Hoću! Posljednje što sam od Malene naučio je imati snagu, karakter, inat – ma kako nazvali. Ne, neću ti se javljati dok ne napraviš taj korak. Prijatelju, ne jedan put, rekao si da me voliš kao rođenog brata! I ja tebe… i ja tebe istom snagom, iako ne znam kako se rođeni brat voli, ali osjećam da je to tako nekako… Spojila nas je tuga, bol, gubitak…Spojile su nas crne, tamno crne misli… Ja sam prvi, ne svojom zaslugom, krenuo prema svijetlu….Prijatelju, dozvoli sebi, kreni i ti. Ako ne želiš…kreni, za početak, jer te ja, tvoj „brat“ molim! Kreni zbog te ljubavi prema meni. Vjeruj, stari, i ja tebe volim na isti način, ne želim ti zlo…Zar ne osjetiš promjene u meni? Ne boj se! Nije strašno! Stari, uspomene i sjećanja nam niko ne može uzeti ( lijepo je to moj frend Zoki primijetio..) jer su one toliko jake….ali, da se stari, i s njima, polako živjeti jedan drugi, normalniji život! Vjeruj mi! Znaš da sam stalno govorio NIKAD – a evo – dogodilo se – život piše romane. Tragediju smo ispisali…stari, mi možemo, imamo snage, želje i volje za doživjeti još koji sunčan dan! Prijatelju, ako nećeš zbog sebe, učini to radi mene!! Ako me doista voliš, kako si rekao…ako?! Učini to radi mene,,,, boli me, jako me boli kad ono gledam….a, i ti, stari moj ne možeš dalje dok je ono tamo. Stari…znam! Prošao sam to! Imao sam sreću da je Malena bila uz mene, da me svojim toplim riječima, iskrenim i punim predivnih osjećaja vodila polako…dan po dan… Ne, neću ti sada opet odgovoriti na one uvrede…to sam već učinio u pismu. Prijatelju …ne želim te izgubiti!!! Molim te, znam da ovo čitaš!! Molim te, ako ne radi sebe, obriši radi mene….boli ono gledati prijatelju… I ne, neću ti se više javljati sve dok je „ono“ tamo! NEĆU! Iznenadit ćeš se zadnjoj lekciji – dosljednosti – koju učim! Ti znaš da ja sa malenom nisam bio dosljedan, nisam mogao, previše mi znači….nisam niti sada… ispisano je bezbroj mailova, bezbroj pjesama – ali ona ih ne vidi. Eto vidiš, i ja još uvijek učim..pratim njezinu dosljednost.. i opet me vodi, uči..iako nije tu, pored mene, ali vidjet ćeš..naučila me i to!! Čekam prijatelju dan da ti se, sa radošću, mogu opet javiti….. Tvoj prijatelj, brat… S. I da ne zaboravimo: Zdravstveni bilten: Konzilij liječnika je Smotanome preporučio dan odmora (a kao da je nešto ovih dana i radio ?) Virozu i dalje maziti andolima, c vitaminima, čajevima…. Po potrebi uzet kuhano vino (crno) ili prokuhanu šljivu! Tu potrebu, molim tako i shvatiti!!!! Nadalje, valja nešto i pojest…i to, ne samo rogače što ti susjeda donijela, nego i nešto konkrevetno! Ovaj, konkretno… Nadalje, preznojavanje nekoliko puta …. I redovito presvlačenje…ne ostati mokar, makar se preznojavanje nastavilo u nizu! Konzilij preporuča još jedan dan ostanka, ali kako čuje, neće moči . . . Smotani je primoran, sutra, svoju novu ljubav izvesti, otići u firmu, upoznati je s kolegama…… lijepa gesta nema što!!!! Odgovorni su naredili dolazak s njom…jer moraju vidjeti s kim se Smotani druži. Time bi konzilij završio svoje sudjelovanje u ovoj priči..i Smotani ne žali se više….. crno ti se piše Bilten by Smotani nisam išao na posao... nije mi gđa Viroza dala...a sad Vi meni recite kako bi vi odolili da Vam zapjeva zagrli me kao dijete, ostani kad sva si ljubav moja samo ti.. naravno da sam joj, opijen tim njezinim riječima odgovorio, otpjevao..... Nikoga nisam volio tako dušom i tijelom beskrajno lako kao tebe, nikog kao tebe

- 16:02 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.11.2008.

Snaga žene

Pogledao sam kroz prozor.. snen, umoran od svakakve noći…vidio sam sivilo…maglu… pravo jesenje vrijeme. Nimalo ohrabrujuće, nimalo osvježavajuće. Cijelu sam noć imao razgovore sa gospođom…. Stvarno, ta žena će me uništiti! Ma, ne, ne nisam pomislio na nju…već na gospođu Virozu…. Shvatio sam da se ona tako dobro udomaćila, uselila kod mene, uživa sve blagodati mog komfora…samo ja, samo sam ja nezadovoljan u toj priči… Ah, ti muškarci! Stalno traže dlaku u jajetu… dobro, dobro..neću sad o tim temama. I bez šljive i bez vina….radila je od mene što je htjela… nevjerojatna snaga… oduvijek sam se divio Vama, ženama….. Bez ironije, iskreno… nekako kao da sve u životu puno bolje nosite, snalazite se, opstajete… Ali, opet, s druge strane… kao da vam je to sudbina? Zašto?.. uvijek se pitam. Ne jedan put pitao sam se zašto Bog, kad je stvarao, nije stvorio muškarca majku? Da li je on već tada shvatio da, po nama, svijet bi brzo izumro? Ne znam, nekada stvarno zalutam u tako nekim pitanjima…. I ne, ne znam odgovore. Kako uspijevate nositi sve terete, a opet, sa smiješkom, ići dalje? Samo Vi, vaše srce i duša znaju kako vam je… nekada se to da naslutiti, ali skrivate… skrivate ne zato što se bojite…nisam tako shvatio..nego zbog dostojanstva i ponosa kojeg u sebi nosite! I koliko je to dobro, toliko..ne znam……. Najnoviji, istiniti, događaji mojeg života samo su ta pitanja produbili… divim se vašem JA! Vašem karakteru… A mi, mi muškarci….pekmezi… počev od jedne gripice s kojom se, ili ne znamo, ili ne želimo nositi, do nekih težih, većih stvari. Ma, OK..i nas ima svakakvih..ali kad ovako generaliziram mislim na većinu. Sad se sigurno pitate koji mu je? Ma, nekako danas, opet sam malo pekmezast…valjda je i temperatura, koja to i nije, učinila svoje..možda buncam…. Ali, u tom mom nespokoju bunila prenulo me zvono…susjeda…došla je provjeriti kako je njen miljenik, njen Smotani…. Gospođa sa skoro 79 ljeta i zimi dolazi pitati za ovakvog, za nju balavca! Tu ženu sam upoznao davnih sedamdesetih kada smo se doselili u ovaj kvart. Bio sam klinac sa svim nestašlucima..baš kao i njezin sin s kojim sam dijelio nekad samo razred a nekad i školsku klupu. Bili smo nerazdvojni. Kroz naše druženje i majke su se sprijateljile. Susjeda je 10 godina starija od moje majke… tako da se nekada znalo dogoditi da smo „zaštitu“ tražili kod moje majke…imala je malo više razumijevanja za dva bedaka koja su delala gluposti. Postale su nerazdvojne a naročito kad je i moja majka otišla u zasluženu mirovinu. Ta predivna žena bila je pri ruci kad mi je majka bila bolesna i kada me tiho, kako je i živjela, napustila. Tada se dogodio onaj dan…u mom životu više ništa nije bilo isto. Ostao sam sam. Mislio sam da sam sam…… Ta žena, ta draga susjeda, majka mog prijatelja, svakodnevno je dolazila….. muku mučila sa mnom… pazila na mene…. Ona je bila ta koja je Eu nagovorila da na jedno vrijeme doseli meni, bez obzira što će drugi pričati, jer, pomalo sam gubio kontrolu života. Moji Anđeli čuvari…. Po malo sam se vračao u neki ustaljeni ritam života, nosilo me vrijeme…dan po dan… Ea je otišla – zaključili su da je došlo vrijeme stavit me na „probu“… Zbog njih, iz zahvalnosti njima… išao sam dan po dan…. Nekako, polako….. Ta je žena, ta predivna susjeda, diskretno, tiho uvijek bila pored mene… tu negdje… Nekad je, ne znajući kako doći i provjeriti me, jer jučer je zbog toga bila, znala nazvati..Smotani, imaš malo ulja? Soli? Ma, shvatio sam ja da nije to to…shvatio..ali neopisivo je bio drag i simpatičan način na koji je ona to činila… Volio sam njezino prisustvo..iako, nekada vam dojadi ta pažnja, ta briga…ali, uvijek sam bio i bit ću zahvalan. I zapravo, krenuo sam od priče da je navratila vidjeti kako sam….jer, nisam se dva dana javio…zabrinula se…. Danas je zvala i saznala da imam društvo… gđu Virozu… i , jednostavno, došla na vrata sa juhom, piletinom, povrćem, mandarinama…… jer..ja sam njen ljubimac. Nevjerojatna je ta ljubav kuju ta žena ima prema meni već….ijuhuu godina…i ja prema njoj, naravno. Počeo sam od te snage, snage žene…. S kolikim žarom je ona taj ručak spremila, tjerala me jesti jer, kaže, izgledaš ko strašilo..ma, super, još mi i tepa… nije marila za moje vapaje da ne mogu, nisam gladan, budem…. Sjedila je dok nisam pred njom barem nešto pojeo.. .a bilo je teško…ne mogu žvakat, nemam snage gutat…. I sada, izvlačim se na virozu, naravno… a nismo li mi malo pekmezasti? Malo razmaženi? Ne znam, iskreno, ne mislim da sam razmažen, nije me baš život mazio, ali, da i ja, ma kao i svako biće, volim i želim pažnju, nježnost, ljubav i primiti, ali i dati…to je normalno. Lijepo je kad su ta pažnja i ljubav uvijek uz tebe, ma kakva ona bila….. susjedska, prijateljska… ljepše je ako je ona nešto više….. Ali, trenutno, najbliža mome srcu je gđa Viroza, koja me toliko opčinila, toliko ušla u mene, u moje osjećaje, dušu…. Osvojila me, pao sam na prvu…. I ne znam, ne znam kako ću je se riješiti…jer danas, ona je u meni prisutnija nego jučer..obožava me… a ja nju? I dalje, kao da u vjetar govorim…Odlazi, odlazi…moja draga ljubavi..ona je, kao i sve žene, jaka i postojana… čvrsta kao stijena..ja sam tek mali kamenčić kojeg je pretvorila u prah na svome putu…idem, idem dragoj napraviti čaj, bit ću dobar…poslužit ću je u krevetu…jer Smotani kad prima…prima svim srcem!

- 17:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 15.11.2008.

Gospođa Viroza

Od svih današnjih planova – ništa! Kako se u tren sve promijeni, kako se sruše planovi, snovi, želje…Današnji mali tulum u čast, već prošlog, imendana, pretvorio se u jedno ništavilo. Nije ga bilo! Slavljenik od jučer muku muči s nekim podmuklim zdravstvenim problemima – kako bi neki rekli „pročišćavam misli“ . Nisam baš ni spavao…izgleda da je gospođa Viroza odlučila obuzeti me svom silinom svog zagrljaja, toliko čvrstog, toliko jakog. Evo, ona je jedna od rijetkih koja me u posljednje vrijeme uspjela preznojiti. Baš se osjećam iscrpljeno. Ni nekadašnji odlasci na Sljeme nisu u meni stvorili toliku nemoć, toliku slabost. Ležeći u krevetu vrtim po TV programima…sve mi je dosadno, sve mi ide na živce, ne mogu se koncentrirati. Nailazim na jednu zgodnu emisiju o životinjama…ne, nemam snage pratiti. Trenutno niti svoj jezik ne razumijem..a diš mi sad Engleski… Zažmirio sam, pokušao se opustiti, zaspati i malo skupiti snage. Nejde ni to – malo groznica, malo brzog trčanja, kojem na putu stoje neke prepreke – kutije sa stvarima iz očeva stana a za koje još uvijek ne znam kud bi s njima… Uf..gladan sam, a nisam… bojim se jesti, uzimam bobi štapiće. Dvopek, juha… Pa, gospođo Viroza .. i ja vas volim ali, budite malo nježniji! Ovo, privremeno, mirno ležanje bilo je sve samo ne mirno. Misli su radile 100 na sat. Svašta mi je proletilo kroz glavu, ali..neke su se misli zadržale. I opet, pomislio sam kako ona provodi popodne? Kako je? Da mi je samo malo čuti njezin glas, njezin osmijeh…barem to…. Znam da je to nemoguće, ali, zašto se ne nadati? Zašto ne vjerovati? I opet se sjetim obećanja, i opet se pitam zašto se ona daju? Kada možeš „prekršiti ga“? da li to uopće smiješ? Uf… opet sam se malo zamislio… Sva sreća, iz tih me misli prekinuo zvon telefona. Ne znam zašto, ali tog sam trenutka pomislio da je sa druge strane ona…. Vjerojatno zato što sam baš tada o njoj razmišljao. Ali..nije, bila je Tihana. Došla je u telefonsku vizitu provjeriti kako sam. Kako se družimo ja i moja gospođa Viroza… kako blizu stanuje, ponudila se napraviti neku klopu i donijeti. Ma ne, hvala ti draga, složio sam si ja nekaj, a iskreno, nisam baš i gladan – mislim gladan sam, ali ne mogu jesti. Moji dragi prijatelji, s kojima sam se večeras trebao družiti, zaključili su da muljam jer se neću družiti s njima…kao.. i tako me nešto često viđaju u zadnje vrijeme – eto, i oni misle da sad neiskren, da lažem, da muljam…. Uzaludni su bili pokušaji objasniti im da nema razloga ljubomori, da poštovana dama može trenutno zauzeti i obuzeti moje srce, ali da će to biti prva žena koju ću ja najuriti, i čak štoviše, velikodušno sam im imenovanu ponudio na korištenje….Eh, niti jedan se nije našao, raširio ruke, i prihvatio gospođu Virozu u svoj zagrljaj… Tumaram po stanu…toliko posla, a nemam snage…. Ne mogu… bauljam ko neki pijanac….eto sad će i ples sa zvijezdama…super… možda da gospođu Virozu zamolim za ples? Možda da ja nju malo preznojim, izmorim? Idem se ušuškati u krevet, idem plesati sa zvijezdama…U mašti imat ću partnericu i muziku na koju ćemo zaplesati… poletiti beskonačnim prostranstvima misli, osjećaja, snova…. A jesam neki sentiš danas…… Gospođo Viroza..vidjeste li vi što mi radite??? Ajmo…iš, iš…..

- 21:48 - Komentari (44) - Isprintaj - #

- 11:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 14.11.2008.

I što reći...?

Rekao sam! Bit će nastavka :) i niko nije kriv...samo ja, s….. smotanko...... a ideju sam dobio danas......kad sam vidio koliko Vas je pohodilo u čestitare...... PRVO... jedna mala, kratka riječ....HVALA!!! Hvala Vam svima na svim Vašim čestitkama, koje su toliko srčane, iskrene… Bez imalo pretjerivanja, podilaženja.... nemam niti zašto.... ne mogu Vam opisati kako sam se osjećao jutros otvorivši blog..... Predivno.. a sve, sve su krive moje cure:) E pa, sto puta sam rekao - da ih nema...trebalo bi ih izmisliti!!!! I, iskreno.... bio mi je to, nakon dugo, dugo vremena jedan od ljepših imendana!. Iskreno, najiskrenije..... ( vjerovali ili ne…) Nevjerojatno je, koliko je prijatelja svratilo u čestitare.... i znam, znam da nije zbog šampanjca! Pa njega sam Vam tek na kraju ponudio.....:) (škrtac) I naravno, sutra je tulum.... najavila se moja ekipa... kumovi,... jedino...krsni kum je zaboravio...ali dobro, pa čovjek je u godinama....nećemo zamjeriti :) E sad...kako sam i rekao... današnji post posvećen je, opet, Vama...i to, sa velikim zadovoljstvom.... kada sam čitao Vaše drage čestitke, htio sam, kao i uvijek, svakome ponaosob, odgovoriti...ali...ovo nisu uobičajeni odgovori, ovi su odgovori posebni...za mene jako posebni, jako dragi..i nisam mogao dozvoliti da ostanu tu zapisani nekim malim slovima koje mnogi neće vidjeti.... Vaše čestitke i moja mala zahvala zaslužuju puno više i od ovog posta...ko zna...možda jednom? Nikad se ne zna.... Kako ono naši vrli političari kažu... E pa, gospođe i gospodo, dragi moji blogeri, dragi moji prijatelji! Dozvolite da se sa par riječi osvrnem na prethodno razdoblje ( ma Smotani...pa to je samo jedan dan!) da sa ovim statističkim podacima koje smo dobili iz našeg savršenog Blog editora (koji se BTW ne financira iz državnog proračuna...konačno neko ko nije na državnim jaslama, a koristimo ga..trebamo ga..) dokažem kako je Blogersko srce veliko, kako se Blogeri uvijek nalaze na pravom mjestu u pravo vrijeme, jer to je taj zanos, to je ta srčanost, to je ta duša kojom idemo naprijed, kojom stvaramo, po našim mjerilima, željama, mislima, bolje sutra... ( e sad si ga pretjerao Smotani...ode ti publika!!!) fijuuu fijuuu ......( a dobro, pa kaj, i političarima fućkaju...iako oni misle da je to melodija „Dobro mi došel prijatelj") ALI...dragi moji.... statistika kaže... a ona ne laže... da, ili izazvani naslovom, da li čestitarskim željama, da li lutajući po stranicama bespuća, da li svratili na šampanj, ili oni moji stalni prijatelji koji su došli svratiti i vidjeti kaj je Smotani opet smotao, da li je sarma smotana.., dakle...statistika kaže... posjetilo me je ukupno 28 od kojeg broja 4 do sada neviđenih Blogera u mom malom dijelu svemira. Pa dozvolite da novopridošlima u moj dio svemira prvo zaželim dobrodošlicu ( iako bi bio red da sam to jučer napravio..ali..jezik mi se tak fuflal...dok sam sa svakim nazdravil...uf...) Dakle, Novaci koji su unovačeni ovom prigodom su Betanija, fra gavun, TS, i put u beskraj.....kojima želim barem donekle podnošljiv boravak u mom malom dijelu svemira…. (creativa..misliš da nekoga mobiliziramo u našu brigadu? Hihihihhihihi da nastavi tulum s nama ) i, nadam se da dragi moji nećete čekati neku drugu priliku slavlja za vaš ponovni dolazak.... ( ne, ne naplaćujem ulaznice :) Hvala, hvala.......ne trebate pljeskati... to su obični ljudi kao i mi i nisu navikli na to (Smotani? nekaj si pobrkal.,.... a di ti je ona političarska pauza, stanka.....za aplauz? ... eh, imaš ti još za učiti!) I sada, osvrnuo bi se na sve lijepe Vaše izrečene čestitarske želje........i molim, bez uvrede..... ne, neću abecednim redom...nego redom dolaska svemirskog broda koji vas je doveo u moj prostor.... sva sreća da naš već spomenuti Blog prati vrijeme...meni je već u 23 roleta opala na oči..(Quince... što si mi u šampanj draga stavila?) Moje misli…posvećene Vama dok sam čitao Vaše čestitke Onitsown joj, pa sretan imendan! bas sam danas razmisljala kako se zoves i sad znam :)) iznenadio si me kako je to ime u vasoj obitelji, a meni je bas rijetko. kako super, nadam se da sam shvatila (vraz, jel je? :) bas imas lijepe cure na poslu, bas mi je drago sto ste si tako dobri. upravo sam dobila kom od sestre 'kaj se ti smijes i pises?' :)) topli pozz onitsown • 13.11.2008. u 22:39 e pa draga... je ime je u obitelji, pustilo je korijene ... ali neće dugo , neće... i da...od prve si pogodila.... pa nije baš da nisam dobro navodio, zar ne? (ipak me Creativa mobilizirao u tenkovsku brigadu) A cure…eh, rekao sam….drim tim…. Quince hm...sad je red da i ja nešto pametno kažem?! ha? paaaa ovako ... Ako ti zatreba netko tko će te tiješiti, kad je teško - nasmiješiti.. netko da sluša bez riječi sve što želiš reći, netko kom´ se možeš povjeriti.. da imaš mene nemoj zaboraviti! Još jednom SRETAN IMENDAN smoto smotani! :o)) i pusa pusa :-* Quince • 13.11.2008. u 22:55 Eh, ti me stvarno nekada iznenadiš...mislim ugodno ... tješiti, slušati... pa kaj ti ni već dosta mog kukanja??? Ma znam ja , dok ja kukam, tipkam, ti kuhaš ručak, dođeš, pogledaš...vidiš ovaj još priča... Naravno da se šalim.... znam, znam draga da su tvoje uši uvijek spremne saslušati..ali, znaš to već, nisam ja spreman izgovoriti.... ali, lijepo je sa prijateljem, kako kažeš, i šutiti..... I, hvala na šampanjcu... evo i danas ga dijelim...ima ga..vidi se.... nisi cicija Mirjam A ja da bih shvatila odoh u rubriku 'svetac dana' ... i saznadoh... : Od srca ti želim najsretniji imendan !!! BTB !!! Lijep pozdrav ... mirjam • 13.11.2008. u 23:00 Da, svetac dana.... ma ja sam jedan običan, najobičniji smotani tip, koji se na razno razne načine, pokušava malo izboriti za svoje mjesto......pod suncem.... oblaci koji su duže vrijeme nad mojom glavom baš ne priliče svecu..ali, ne dam se...lako je kad čovjek dobije poticaj, malo je teže kad tog poticaja više nema...ali.. ...ne dam se upravo radi osobe koja je taj poticaj i napravila..... nastojim samo ostati...normalan, običan............. hvala ti na lijepim željama..... BTB! Suncokretica E, ja nisam nigdje našla "Smotani" u popisu imendana :))))))))))))))))))))) Sretan tebi imendan! I.......čin-čin....klo-klo-klo-klo! Popila sam naiskap (za sreću) šampanjac! Hik! Odoh ja spavati, ipak za mene nisu fešte ovako kasno! Hik! a možda još samo jedan šampanjac na drugu nogu? Klo-klo-klo........ suncokretica • 13.11.2008. u 23:01 Ah, sva sreća da ne šljiviš imenik imena ... .pa ko bi sa mnom popio, nazdravio?? ... uf, al eksaš.... svaka čast!!! Lako tebi, ti si svoje spila, mene ostavila , a gosti i dalje pristižu..joooj..kak bum se napil.... Betanija Sretan imendan! betanija • 13.11.2008. u 23:28 hvala lijepa na čestitkama ... i nadam se da se čitamo...pozdrav ti šaljem Missillusion Neobično ime:), sretan ti imendan!:)))) missillusion • 13.11.2008. u 23:44 Missillusion hihi, neobično....pa znam! Nisam još upoznao imenjaka...Smotanog hihihih.... a eto, je, malo je rjeđe.... hvala ti na čestitkama....:)))) Fra gavun "I dragi moji prijatelji….. popijte sa mnom jednu, veselimo se bilo čemu za veselje uvijek temu nađimo jer i veseljem dušu hranimo!!!!!" Imendan! Pa sretan ti, i doista popijmo nešto u čast imendana. pozdrav. p fra gavun • 14.11.2008. u 00:33 Fra gavun da... mislim da je imendan dovoljno dobar razlog za slavlje ;)) popijmo jednu, dvije.... nek se duša smije ..... ;)) hvala ti na čestitkama..i živio!!! Odmor za umorna srca evo sa zakašnjenjem, ali od srca za imendan jedna pjesma od jednog stanka: Istina je li? Ili san? Tresu se bor i jela tanka, Zaviđajuć joj struk tanan. U lugu slatki zbor slavulja Šuti uz njezin slađi glas; Nad njome trepti roj metulja Mnijuć da j’cvijetak njen obraz. Dive se u vrtu krasne ruže, Gledeć taj lica, usta raj; Vjetrici zračna krila pruže, Da ju odvedu u svoj gaj. Niz stijenu prska, u dol skače Brože i brže vodopad: Gdje, igrajuć se prst namače, Da ga poljubi, nosi hlad. Tako sve čezne da ju prati I grli, ljubeć njezin slijed; Samo ja moram ovdje stati, Gdje me začara njen pogled. odmor za umorna srca • 14.11.2008. u 05:51 …Stanko Vraz... da, njegove riječi, ma ne, ne zato što mi je imenjak, nego doista....dopiru.... Iskreno.... njegove Đulabije su me opčinile.... i jedno sam vrijeme u njima uživao tražeći nešto ... neizrečeno.... i uvijek sam našao baš ono što sam htio..... I draga, za lijepe i iskrene želje nikada nije kasno...nikada! Hvala ti! Creativa pa nije li danas Dan tenkista :))))) sretno! creativa • 14.11.2008. u 06:32 Uf, zapovjedniče...dozvolite da se obratim :P noćas sam imao generalnu probu za današnje slavlje! Spreman sam zapovjedniče;)))) i...hvala na čestitkama...ajmo mi sad proslaviti Dan tenkista !!;) Carla_bruni Čestitam uz jednu prigodnu carla_bruni • 14.11.2008. u 07:57 Hvala, hvala.......prvo na iskrenim čestitkama...a onda i na prigodnoj!!!! E baš si me razveselila ;))) hvala ti vužgi vužgi, vrag te skelil, kaj sam ti se ja zameril? Smijeh je tražila sritno i svaka ti dala :))) Smijeh je tražila... • 14.11.2008. u 08:01 Hvala srićo!!!!! E svaka..hihihi....jel' ti to meni želje za nekoliko godina unaprid??? ;))))) Santea Pa sretan imendan Smotani!Jel ostalo što šampanjca od sinoć?:) Pozdrav veliki ostavljam Santea • 14.11.2008. u 08:10 Hvala draga... ma ostalo je, ostalo je...vidiš da tulum još traje hihi;))) samo se ti ponudi... i ja tebi šaljem velikii pozdrav;) TS Čestitam i ja imendan (mada nemam pojma koji je :o) , morat ću pogledat doma kad dođem). Ali razveselio si me pjesmom u pozadini. Nisam je prije čula, ali stvarno je lijepa. Ima ono nešto, raspoloži čovjeka, baš je vedra. Još malo pa ću zaplesat ovdje po hodnicima. :) TS • 14.11.2008. u 08:12 hihihihi pa Smotani hihi...!!!! Mislim, ako si do sada pogledala...shvatila si....Hvala ti puno na čestitci...a pjesma...eh, predivna je zar ne?? I da, jednostavno nosi....nosi na krilima nota....Smijem li zamoliti za ples? ;)) Magdalena ...sretan imendan... ...jedan posebno drag prijatelj...nosio je isto ime... ...i što još....da ti zaželim... ...ma ...puno svjetla u ovom jesenskom danu... ...puno boja na Nebu....puno toplih odsjaja... ...ma puno radosti....i blagoslovljenosti... Btb! magdalena • 14.11.2008. u 08:17 Hvala ti na lijepim željama...puno ih je... ostvarenje i dijela njih ... puno je... eto, ko je rekao da je ovo ime rijetko? ...ma je, rijetko je... ali eto...tebe vežu lijepa siječanja na prijatelja...a mene...na obiteljsko stablo Pockemon ...dobar ti jutar...slav..eto prođe ti i imendan,vidim bilo je ugodno juče u tvom svijetu, i treba tako, malo sam se sinoć posvečivala nekim mrvu drugačijim stvarima, a eto kada sam ipak stigla do bloga ,...hmm, bilo je vrijeme za spavanje i to dobrahno,..normal da sam ti ko svi drugi bar u mislima poželjela sretan imendan, a eto i sada iako je dan iza nas,..vrijeme se malo popravilo iako je juče ovdje kod nas divljala kiša ,..danas možda promili mrva sunca, želim ti ugodno vrijeme što god da radiš,..pa eto kad je več ta tema odrađena na tvom blogu,..pozdravlja te ..staroslavenska ..hmmm..boginja proljeća..he,..he..ugodna kavica.. Ej medo..htjela sam ti reći,..jako ti lijepo stoji ova crvena boja ljubavi, a...pjesmica.,znam je, odavno je nisam čula, jako je lijepa i optimistična,..pravo pomorska,..e u toj maloj barčici,..po moru sinjemu,hmmmm...puno se lijepih stvari dešava,...da, da...pusica pockemon • 14.11.2008. u 08:56 neka draga... neka si ti svoju večer provela na sebi najbolji način......hvala na lijepim željama...i znaš da za njih nikada nije kasno!!!! I misao na nekoga dovoljna je da se osjeti...... eh, draga moja boginjo proljeća....sada mi mnoge stvari postaju jasnije...one sanjarske pjesme, stihovi..... Aha...crvena boja ljubavi ;)) žarka, topla.... da istina lijepo stoji onome ko je zaljubljen...a ja? .... i da, pjesmica je nešto što asocira na ljubav, snove, maštanje.... čaroliju svih tih osjećaja ;) je, svašta se na moru draga moja dešava..... Hram žena sa blagim zakašnjenjem sretan ti imendan! Hram žena • 14.11.2008. u 11:25 Hram žena nema zakašnjenja za lijepe želje... hvala puno :);) Lady ...gužva na tvom golu...he he he ...sretan ti imendan :) lady • 14.11.2008. u 12:04 da, gužva u šesnaestercu hihihi... hvala ti puno...;) pockemon ...će bit....puno mućiš za jeno jutro...alo cakani, niš ne ćujen više tu lepu kanconetu na tvom blogu,...kvar? eko ti jena nova...pre lipa je.. http://www.youtube.com/watch?v=KrKTSBi_GL4 ala buoh...! pockemon • 14.11.2008. u 13:04 eto... provjerio sam draga jer i ja sam suze zbog tišine lio.... ali radi, radi...vjerojatno se teta već umorila od pjevanja pa je uzela malu pauzu .... ;) Ali..i ova je lipa.....o je....... Vjetar tuge ....promjenila sam se krivicom nekih drugih ljudi..... sad sam na ovoj adresi... *....osmijeh...:) -SRETAN IMENDAN!!! Vjetar Tuge • 14.11.2008. u 13:55 Ma ne, nisi se ti promijenila... žao mi je zbog bloga, ali ti si ista.... iako nisam MUP , hvala na prijavi promjene adrese hihihihi I, naravno, hvala na čestitkama za imendan!.. Put u beskraj Dragi Smotani, prvo sretan ti imendan (vrijedi valjda i danas) a drugo, hvala ti što si ušao u moj svijet, sretna sam zbog toga i dobro mi došao. Post ti je jako interesantan i s guštom sam ga čitala. Navratiti ću ja opet, budi siguran. Pozdrav ti ostavljam. put u beskraj • 14.11.2008. u 14:07 Naravno da vrijedi , naravno...dobre su želje uvijek dobrodošle! Hvala na lijepim riječima za post...a u tvoj svijet....uvijek nešto privuče, pa tako je i mene..jedan tvoj komentar, ostavljen na jednom blogu...i drago mi je zbog toga... Sam' što nije Sretan ti imendan, smotani! (a i nadimakdan, opet si ga potvrdio u prvom dijelu posta, hehe:)) MiB Sam' što nije • 14.11.2008. u 15:32 Hvala, hvala na lijepim željama! Hihi... si vidla...Smotani ko Smotani..a kako sam se zblamirao....joooj... ma neka, neka...nije mi žao...nasmijao sam ih do suza, što mi već dugo nije uspjelo! Fancy Pridružujem se čestitkama za imendan uz tople pozdrave i osmjeh ostavljam :)) fancy • 14.11.2008. u 16:17 Koliko je ljepote u tim čestitkama sa tim osmjehom;) hvala, hvala…a nećeš ništa popiti? Promatram, razmišljam ... Smireni, često povučeni, svoj privatni život i misli drže za sebe, skrivaju od okoline. Često su obavijena velom tajne. ... Prvo, sretan ti imendan ! A što se tiče tradicije, pa Bože moj, jednom svemu dođe kraj. I, moram ti reći da CITIRANO povezujem s tvojim bitkom. Nešto me na TO navelo, što, bar za sada nisam na čisto ! Lijepo te ozdravljam. promatram, razmišljam • 14.11.2008. u 16:49 Ja ću..prvo…HVALA na čestitkama….. i da, tradicije…. Nekad je vrijeme za prekide, iako, bilo bi, siguran sam, ljepše da drvo, obiteljsko drvo, bez obzira na ime, dalje raste…razvija svoje krošnje…ali..što je tu je….. A sad,.kad ti promatraš, razmišljaš…znam, osjetim…vidiš….i ne sumnjam u tebe… i čekam…. Pozdrav ti veliki šaljem…. Plodovi klečanja sretan imendan i pijem onaj gore šampanj u tvoje zdravlje :))) plodoviklečanja • 14.11.2008. u 17:21 Hvala na čestitkama..i naravno..šampanj i je za to … živjela ti meni 100% Pockemon ....ahhha...medo se vratio pa je malo svratio... kući rano krenuo... pa kod mora skrenuo...ha...ha.. kući sada medo licka.. nakon klope,..štapić gricka..kezzz,...uživaj menjo... pockemon • 14.11.2008. u 17:56 Hihi evo uz čestitke i ode o medi ,,… uživam, uživam..i osjećam se kao da mi je i danas imendan…….baš, uživam Riječi tišine Malo kasnim, pa neću poželit niš za imendan, ali zato mogu poželit lijep, ugodan i radostan vikend. A pjesma me podsjetila na neke lipe stvari. Pozdrav sa juga... riječi tišine • 14.11.2008. u 18:07 Ne, ne kasniš…znaš da za dobre želje nikad nije kasno..makar one bile i za dobar vikend..e da, i mene podsjeća na lijepe stvari…pa, zato je i tu…zavidim ti..moreeee….. Skladateljica snova Sretan ti imendan, neka ti ovaj dan... kao i svi koji će iza njega dođu budu putovanje kroz mir, sreću, zadovoljstvo, zdravlje i ljubav. Osmjeh ti ostavljam :-) I poljubac u obraz. :-) skladateljica snova • 14.11.2008. u 18:15 Uf..lijepe želje..hvala ti puno… bit će , makar nešto od toga, ali..ne odustajem..makar u mislima…pa, mogu i ja skladati snove kad već ne sanjam, zar ne? Uzvraćam poljubac..u obraz…hvala Za njega ja živim sretan imenndaaannnnnnnnn,.................. dobra pjesma........... ZA NJEGA JA ŽIVIM... • 14.11.2008. u 18:47 Hvala, hvala… i je, pjesma je i lijepa, topla, osjećajna, i nekako vesela…taman da svi ti lijepi osjećaji polete…nebu pod oblake…… Pipi duga Sretan Ti imendan! Nikola,zar ne? :)) pipi duga • 14.11.2008. u 20:14 Nije, nije…..;) ali….dok si do tu došla sigurno si otkrila;) hvala ti puno na lijepim željama;) Odlazim Ooo smotani vidis da nisi sam :))) sa zakasnjenjem sretan ti imendan, a koji je da i ne pitam hahahah:))) Hvala an lipom komentaru ali legenda:) odlazim • 14.11.2008. u 21:50 Nikad nije kasno za lijepe želje...i da...vidim da nisam sam! I barem ovdje, u ovome svijetu, prijateljstvo je bezgranično... Hvala ti...Hm...Legenda kažeš...da ne bi bio...... I dragi moji…još uvijek sam, ugodno, iznenađen …..Vama, Vašom dobrotom i plemenitošću….zapravo..lijep je ovaj svijet virtuale……..a gdje sam ja do sada bio?? E pa, Smotani…mogu li ti ja reći hvala što si se maknuo iz onog svog Titanika? I meni je ljepše ovako, OK..moram te ovako smotanog trpiti..ali , to je lakši dio posla nego nositi te onakvog…..Znam, znam….nisi samo ti zaslužan…dobro..znamo svi….. i sada, dragi moji blogeri.....samo ću Vas informirati da niste baš neki potrošači... ostalo je još šampanja;))))))) do slijedeće prilike ;) ( to se našim političarima sigurno ne bi dogodilo ) ** a ovu vam pjesmu našega Vice poklanjam u znak zahvalnosti za vašu prisutnost, za vaše postojanje, za svaku vašu riječ…….. MySpace Music Playlist at MixPod.com

- 22:02 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

Smotani, sretan ti imendan

Super… da nema mojih cura ja bi sigurno zaboravio da je danas jedan poseban dan u godini… za mene, moje pretke, i još mnoge, mnoge ljude….. Na jutarnjoj kavici dobio sam neki mali smotuljak i, sav začuđen, gledam…Kaj je to? Mali paketić, dugoljasti, lijepo zamotan, sa jednom malom mašnicom…..a ja u čudu…Kaj, opet neki oproštajni poklon? Opet su me smijenili? Njihovo smijuljenje me dovelo do ludila jer pojma nisam imao o čemu se radi. I tada sam se sjetio da je ovih dana, ne znam točno kad, pretpostavio sam sad, kolegici rođendan, pa sam mislio da joj taj smotuljak, kad dođe „kod Jožeka“ , trebam, uz naravno pusicu, uručiti. U tom je trenutku „slavljenica“ dolazila u našu „pušionu“ na jutarnju kavicu, i ja, onako kako se to obično i radi, zaželio joj sve po spisku i, naravno izljubio je… Nakon prvotne nevjerice nazočnih, nastao je smijeh koji je mnoge uznemirio - naravno nepušače, koji su, ko sumanuti, opet, počeli dolaziti u naše službene prostorije. Kaj sam sad napravio??? Ništa mi nije bilo jasno! Odvrtio sam svoj „govor“ unatrag…pa niš nisam takvoga rekao da se ovako valjaju..kaj je sad? Dok su, konačno, došle do daha, kroz suze od smijeha, jedva, promucale su….Smotani, sretan ti imendan!!!! O Bože, pa koji je datum? Imendan? Ostao sam bez riječi! Doslovno! Dobio sam, kao vječito piskaralo, predivno nalivpero…. Mmmmm ..kako lijepo piše, a kako je ugodno za ruku…mmmm. Sad će moj Dnevnik doživjeti preporod! Eto… sve i da hoću, uz ovakve cure, ne mogu zaboraviti ni na što…one su moja savjest! Naravno da sam ih počastio gablecom…… Kad sam došao kući počeo sam malo razmišljati o samim imenima... Moj se imendan u obitelji uvijek slavio, kao i imendani svih mojih prethodnika, imenjaka, koji sežu daleko u prošlost. Davno sam, dok je još i baka bila živa, radio obiteljsko drvo našeg imena… da, imenjak sam bake, ujaka, djeda, pradjeda, … i svih ostalih pra pra pra djedova … nekoliko stotina godina unazad. Korijeni obiteljskog imena, ono do kuda smo mi uspjeli „doći“ su još iz 13 stoljeća……. Bilo je nekih izvedenica tog imena…to je staro Slavensko ime koje je doživjelo mnoge izvedenice kroz povijest. Značenje imena, prema nekim zapisima iz vremena kada se vjerovalo da riječ djeluje kao magija - urok, bilo je da se tim imenom može zaustaviti umiranje djece u nekoj obitelji ili obrnuto, zaustaviti daljnje rađanje djece tamo gdje ih već ima puno. Neki pak zapisi govore da je davanje toga imena označavalo roditeljsku želju da se dijete održi i ostane na životu. Dodjelivši to ime meni, obitelj je mislila da će se tradicija nastaviti…da će opstati ova teza da se dijete rodi i opstane ....no, izgleda da sam ja uveo novo značenje tog imena – prekid tradicije. Ne znam kako će se moji preci s time nositi, a bilo ih je svih fela…od plemića preko malih kapitalista do gradonačelnika i običnih radničkih sinova……. Eto, i to ću jednog dana saznati. Kad sam već zapeo s tim imenima… naluknuo sam se u numerološku analizu svog imena i prezimena… evo što tvorci ove analize, kad su numerološki jezik preveli na nama razumljivi, kažu o mom identifikacijskom kodu – Ovo je karmički broj, često osobe ovog broja žive drugačije, skoro drugi život. Smireni, često povučeni, svoj privatni život i misli drže za sebe, skrivaju od okoline. Često su obavijena velom tajne. Pa sad..koliko su u pravu? Ne bi se štel mešati!!Još samo jedno promišljanje o imenima ljudi…ako se o njima razmišlja na kršćanski način sreo sam se sa zapisanim riječima Proroka Izaije „imenom sam te zazvao: ti si moj!“ Roditelji, često, djeci biraju imena sveca, a odabirom imena i krštenjem, uvode dijete u život….Krsno ime sam dobio po imenu krsnog kuma – ujaka…dakle…i svjetovno i krsno ime..su mi isti. Ali, imena se ne daju samo ljudima…. Svoja imena imaju i biljke, životinje, stvari, planete, gradovi, crkve, države, automobili, poduzeća……….. I svi su oni svrstani u neke imenike, svi oni sa sobom nose neku priču, neke godine, i lijepa i loša siječanja, i žive, svaki na svoj osebujan način… Dalo bi se i o značenju imena po tim područjima puno….ali…ma ne slavimo njihov imendan…….. I tako sam, ne znajući, nastavio kao neku priču u nastavku…. Sa Smotanim sam počeo zbog Vas, izazvali ste me, sa Imenom sam nastavio zbog svojih cura – izazvale su me… i sada..nešto si mislim…a što je sutra na redu??? I dragi moji prijatelji….. popijte sa mnom jednu, veselimo se bilo čemu za veselje uvijek temu nađimo jer i veseljem dušu hranimo!!!!! Pijte dragi moji prijatelji Pijte sada sa mnom i vi neka ostvare nam se snovi u veselju dočekajmo dan novi! i, za trošak šampanja nema brige poslala ga je Quince iz neke knjige ** i ova pjesma nema veze s mojim imenom….ali ima lijepo ime „ Barka lipog imena „ koju pjeva Gina Picinic i Klapa Reful….. i osim lijepog imena….pjesma ima i nešto…nešto lijepo što me ponese..... ovu sam sliku snimio danas, vračajuć se kući, sa mobom...nisam znao da li je to vatromet u moju čast ili je novi znak za poziv Betmena u pomoć..ili...samo neke svijetle zrake sa Interlibera na Velesajmu MySpace Music Playlist at MixPod.com

- 22:10 - Komentari (37) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2008.

Smotani o smotanom

- 21:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 11.11.2008.

Moje flash vijesti

Inspiriran današnjim uvrštenjem na „Flash vijesti“ sa prvim dojmovima zabrane pušenja na radnim mjestima i velikim naslovom „Četka za zahod dvorane na Višnjiku – 800 kuna“ na jednom portalu, malo sam prozujao netom i pomislio kakve bi mogle izgledati flash vijesti sa naših portala. Ta šuma naslova, ponekad istih članaka sa totalno zbunjujućim naslovima odvela me u svijet ludila novinarskih tekstova. Inače, prateći vijesti po portalu nailazio sam na nelogičnosti tih pompoznih naslova npr. „Samoubojstvo ili ubojstvo?“ a tek, na kraju teksta, piše ….“Odvezen je u bolnicu gdje se liječnicu bore za njegov život… „i sad ti ostani normalan…. Nisam novinar, ali se izuzetno divim nekim perima našeg novinarstva. No, uvijek me zanima koliko oni mogu biti iskreni i dosljedni u svojim pisanjima, istragama, čačkanjima…kada djeluju u okolini u kojoj takva izvješća nisu dobrodošla. Na žalost, ma ko što mislio o gospodinu Pukiju, dokaz je mojih tvrdnji… Zato, ovako uvaljen u svoju udobnu stolicu, iza ekrana kroz koji me ne vidite, mogu pisati, opušten i bez prevelikog straha, a opet…, opet ne želim zagrabiti u neke druge teme…ne samo zbog straha nego i zbog činjenice da niti raspolažem tim iskustvom pisane riječi, niti raspolažem adekvatnim podacima za neke mini istrage, a iskreno…nemam niti volje za to. Ipak, upustio sam se u malu „istragu“, u kojoj sam, samo prenoseći vijesti iz raznih on line tiskovnih izdanja, dodao, tek pokoju svoju misao…. „listam“ tako stranice i nailazim na šokantne naslove, pokušao sam neke, koji se učestalo pojavljuju i neke specifične za pojedine regije, izdvojiti. Flash on – line vijesti po mom izboru …. Koradeu sutkinja savjetovala da se uozbilji i odraste – obzirom da je mladić sve češće na naslovnicama pitam se da li je željan javnog eksponiranja ili su neke druge stvari u pitanju..jer, iskreno, ako sa 19 godina nije odrastao teško da će pomoći i „packa“ sutkinje…. Sud na kojem vode spor 'pomogli' s 200.000 kuna Kadija te tuži, kadija te sudi… fino… Zagrebački Holding uplatio je 200.000 na račun Trgovačkog suda u Zagrebu – kažu, za unutarnje uređenje. Naime, spomenuti sud je pokrenuo neke sudske sporove protiv Holdinga, a ovi pak, da bi u udobnim foteljama dočekali presude u svoju korist, „pomogli“ su sud sa značajnim sredstvima. Obitelji Dragalić ipak uključena struja… Nova TV pokreće akciju pomoći u izgradnji kuće za osmeročlanu obitelj. I dok se prilozima iz Hrvatske, ali i inozemstva za par dana prikupila 61 tisuća kuna HEP jednim zamahom obustavlja isporuku struje zbog duga od 1300 Kn. Aktivnostima Udruge „Dobro srce“ struja je, ipak, ponovno uključena. Što dodati ovome… dok jedni svojim nesebičnim aktivnostima, odricanjima pomažu ovoj obitelji, HEP vodeća i dobrostojeća firma u Hrvatskoj nema niti trunke razumijevanja i, ne zna za slučaj obitelji koji mnoga srca nije ostavio ravnodušnima ( a u susjedstvu im je)… Zapravo, i to je u redu…pa nije HEP socijalna ustanova, humanitarna udruga…….. Ironično, ali i istinito Zadrani mladića oteli, tukli i ošišali kažu iz čista mira pretukli a potom i ošišali.. da nije crna kronika pitao bih Ministra Šukera jel naplaćen PDV na izvršenu uslugu? Predsjedniku mladeži HDZ prijeti zatvorska kazna zbog divljanja, remećenja javnog reda i mira i vrijeđanja građana podnesena je prekršajna prijava. Jedino što me „tješi“ jest činjenica da je isti barem ponudio ostavku na svoje funkcije jer je svjestan svoje odgovornosti. Ima nade… možda i stariji nauče nešto iz ovog čina. Uljanik u plusu Ovo je jedna od rijetkih dobrih vijesti… Uljaniku raste zarada, i ako ne bude neočekivanih problema ( a kada su oni očekivani ?) godinu će završiti u plusu…što mu je posljednji put uspjelo 2002. g. Čestitam!!! Blanka po Rivi prošetala novi nos strašno, kada sam to pročitao, pomislio sam da je naša Olimpijka Blanka Vlašić, razočarana što joj Split još nije napravio dvoranu, odrezala nos, stavila ga na lajnu i prošetala po Rivi…pa neka svi vide kako izgleda kada nekoga vučeš za nos! A, prošetala je „novim“ nosom nakon izvršene operacije… Neka se svaki stan vještači posebno! Trakavica sa Vrbanima se nastavlja.. Na sudu je zatraženo pojedinačno vještačenje svih 73 stanova… jer, ako niste znali…svaki od ta 73 stana imao je svoju, odvojenu, cijev za dotok vode i logično je da je nužno vještaku platiti 73 vještačka rada!?! Nadam se, da je za proteklu noć Vještica, vještak dobio barem novu metlu… Sud odbio zahtjeve obrane „maestraša“ radi se o dokazima prikupljenim praćenjem i prisluškivanjima za koje je obrana tražila da se izuzmu. Pa, pitam se, kao laik, ako je to montirani proces, proces za pokazivanje pred EU, kako obrana tvrdi, zašto se bojati onda laganih razgovora sa prijateljima, izjava prijateljstva na telefon, šetnje psa i slučajnim susretom budućeg velikog poduzetnika ili nešto slično? Sud izdao nalog da se Čučića dovede Pitam se, da li nam je to bilo potrebno…ne ulazeći u raspravu o sudskoj odluci. Ako je neko osuđen, nije li prva mjera osiguranja njegovog pojavljivanja na odsluženje kazne oduzimanje putnih isprava? Ne znam, ja sam laik… samo, sada opet, kao laik, zbrajam dodatne troškove u tom procesu…. Četka za zahod dvorane na Višnjiku - 800 kuna Nećemo reklamirati projektanta ali, baš me zanima kakva je to četka? I ako uzmemo u obzir činjenicu da je to velika lijepa dvorana u kojoj mora biti veći broj prostorija ukrašenih tom plemenitom četkom uopće ne čudi izračun cijene izgradnje… Evo, mislim da bi ovdje dobro došao jedan prigodan vic: Razgovaraju dva policajca. 'Jučer sam kupio četku za WC.' 'I?' 'Pa ne znam, nekako mi je s papirom bilo bolje...' Bolesnoj starici butra progutala pola mirovine Butra je novi sustav naplate voznih karata u Gradskom prijevozu u Osijeku. Gledajući neki dan reportažu o toj pametnoj karti bio sam oduševljen..ali…Za kartu koju je po starom sustavu plaćala 20,00 kuna butra joj je skinula za tri takve vožnje 220 kuna…Žalba….( ne odgađa izvršenje…) Zagreb ostaje bez Božićnog sajma Drvene kućice na Jelačić placu, u kojima su brojni Zagrepčani kupovali božićne poklone, ove će godine zamijeniti veliki šator, a u njemu će se nuditi jedino vino i kobasice. Iz teksta je vidljivo da interes lani nije bio velik, ali je zarada ipak bila unosna. I kako sad to tumačiti..nego „kruha i igara“. Iako se u svemu nekako uspoređujemo s Europom, ovaj vid oživljavanja starih obrta, njegovanje jedne tradicije čini nam se suvišno za donijeti kao neki identitet u Europu… Čini mi se da Božićni sajam postaje sve samo ne ono što bi duh tog Blagdana trebao nositi…mir i dobro… I nije to sve… ima ovakvih naslova koliko želite…ali, izdvojio sam listu svojih Flash vijesti. Imam i ja pravo na svoju listu, zar ne?

- 22:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.11.2008.

Greške u komunikacijskom kanalu

Ne znam kako današnji nazvati nego greške u komunikacijskom kanalu… Jutarnja kava počela je zaista zanimljivo. Znajući za primjenu novog Zakona i Odluku direktora krenuo sam ranije kako bi ,u manjoj gužvi, u miru popio kavicu sa kojom cigareticom na omanjem balkonu. Imamo mi dva balkona, ali ovaj mi je nekako draži…. I krenem ja tako sa kavicom kad ono…balkon pun! Nepušača! Pa kaj je sad ovo??? Lijepo smo napisali nepušačima ulaz zabranjen…. Nema mjesta ni za nas pušače..kaj će oni tu? Popušio sam par dimova i otišao u sobu..jer, osim što je bilo i malo hladnije, nije mi se stajalo, ko rodi, na jednoj nozi. Takav baš ovisnik nisam..(moš' mislit). Nekako, svima slađi, manji balkon, prozvao sam „kod Mate“ – dakako po imenu nosioca „stanarskog prava“ zadnje sobe , a drugi balkon, koji je malo veći ali nekako, a ne znam,…drugačiji.., prozvao sam „pri Jožeku“ ( po istom ključu ). Svi smo odmah prihvatili imena dva novootvorena kafića… i kad je prošla jutarnja histerija, pošaljem curama mail…idemo pri Jožeku ? Ubrzo smo se okupili, zapalili i počeli one naše, uobičajene, ćakule…kad…evo njih opet! Nepušači! Ako ja više išta razumijem…. Kao, došli su jer u čajnoj kuhinji više nema zezancije, nemaju s kim pričati..dosadno je bez nas… Pogledao sam ih, onako zamišljeno… i započeo svoj monolog….Eto ne samo da smo pušači u pravom smislu riječi, pušači smo na radnom mjestu, a sada…sada smo i pušači od nepušača – malo sam zapetljao a? poa(e)nta je vrlo jednostavna…. Dragi gospodine Ministre… zaštiti i nas pušače u otpadničkom prostoru od nepušača…valjda i mi imamo neka prava na 7 stupnjeva (za sada) na vjetru i ovoj magluštini? Kako sam vidio da me od njih, nepušača, niko ne doživljava, nastavio sam… Ma super je ova odluka…evo.. kako je krenulo, danas ću na poslu ušparati barem kutiju cigareta, što je po tržišnoj vrijednosti 14,00 kuna ( neću vam reći pošto ja kupujem „ispod ruke“ ) dakle, u jednom radnom tjednu „zaradit“ ću 70,00 Kn…ako mjesec ima 4 tjedna ( a ima..) to je 280,00 Kn neto!!!! Dakle, moj zaključak monologa bio je….i plaća mi je povećana, malo i pluća zaštićena, to kaj bum navlekel prehladu nije važno…..Eto, ne treba mi stimulacija, dobit ću je kroz ovu zabranu…. Nepušači su sad već pomalo zavidno gledali .. . i odmah mi je sinula ideja… pa, mislim da bi vi sad trebali tražiti povećanje plaće! Ma, nevjerojatno… nećete vjerovati .. čak dvije su rekle…ma u pravu si Smotani…. Po izrazu njihovog lica vidio sam da su najozbiljnije!! Pa sam mudro nastavio…. Čak mislim da bi nama trebalo dati i negativnu stimulaciju jer, već sam prvi put, za vrijeme radnog vremena na puš pauzi ( a bilo je oko pola jedanaest) i podijeliti je vama, nepušačima, jer vi ne koristite tu pauzu! Osmijeh pojedinaca je bio sve veći, a one druge skoro su me zgađale pogledom… i znao sam da moje cure to neće prešutjeti… Ma nemoj, a što one tu onda rade? Njima isto treba negativna, čak i veća…. i tako malo po malo…zakuhao sam, ugasio cigaretu i pobjego od "Jožeka"… nekako, postalo je opasno… No, komunikacijske buke bilo je još… razgovaram sa jednom strankom iz lipog dalmatinskog gradića… i govorim joj neke brojke… a ona meni Petsta… velim ja ne dvjesta… a e, petsta.. ne gospođo dvije stotine ..a ? ne čujen! Ajoj…opet ona petsta ste rekli? Ne gospođo, dvjesta…pokušavam pratiti njen izgovor..petsta – dvjesta…nejde… već pomalo izluđen, jer zvoni mobitel, zvoni druga linija velim ja njoj ma gospođo tu handred.. taj čas sam pomislio na Rinu iz BB kuće….a veli meni žena…a, e gospe ti a šta ne kažeš na rvatskom dvjesta…… nisam, nisam ništa rekao, samo da gospođo..evo kažem… Danas je stvarno bio neki bučni dan u komunikacijskim vezama… rokovi za izvršenje nekog dijela posla istekli su u petak… i pogledam ja danas, jer trebaju mi ti podaci da mogu složiti neke elaborate, koje BTW niko ne gleda (ili gleda pa se pravi da ne vidi?), a ono..nigdje ničega… pitam ja…u kojoj ste fazi..a ono.. pa kaj je tebi? Jesi ti normalan? Nama treba još barem dva dana? Što hoćeš, nisi više ……! Ne, dalje neću..jer je komunikacijska buka proizvela i neke riječi za koje mi se čini da nisu primjerene ponoviti ih! Kako bi izbjegao daljnju komunikacijsku buku svima zainteresiranima, barem sam mislio da jesu, poslao sam mail sa podsjetnikom na rokove, koje, usput, nisam odredio ja nego kapo di kapo. Shvatio sam, konačno kako bi moje cure rekle, sa nekim ljudima, na žalost, ne možeš komunicirati drugačije nego službeno. Osobno, protiv sam takvog načina komunikacije, ali , kad se to slomi preko vaših leđa… prešutite, no, kada to ugrožava izvršenje mojih poslova ..e, onda sam na stražnjim nogama… jer, možemo se i trebamo zezati, možemo i zabušavati i to, točno znamo kada nam je to dozvoljeno, ali… i to ima granice… Eh, kao da sam dirnuo u osinje gnijezdo… osice se razmilile po hodniku, bockaju svojim žalcina… a ja, smješkajući se, čekam ishod…. I sad će opet ispasti da sam ja prasac! Znam..ali… kada sam trebao predati svoje monstruozno izvješće učinio sam to, no….. bilo je praznih polja…. Kučice bez podataka… a kako bi ih upisao kad prethodna procedura nije niti počela ? Ja sam svoje napravio…nepotpuno, istina..ali , jel' to moja greška? Stigao je nalog… ostaje se dok ne završite!!! Hm, ima ona jedna narodna… tko pod drugim jamu kopa…sam u nju pada! Siguran sam da ste sada pomislili… hihihi tak ti i treba…. A neki dan sam se hvalio, konačno, poznatim radnim vremenom !? Već pripremljen, ne pitajući, ne dolijevajući još ulja na vatru., u 16,00 sam najavio kratki odlazak, i naravno povratak… Mislio sam otići kući nešto pojesti, odnijeti Tihani dnevnike i vratiti se završiti stvar…i dok sam objašnjavao da se vraćam za oko sat i pol nastala je prava komunikacijska buka… Ne znam kako bi vam to opisao… Zamislite oko 8 ženskih glasova, različitih tonaliteta i jakosti, koje ne hvatajući zrak, svaka svoje misli iznosi na najuvjerljiviji način…. Pokušao sam razumjeti što pričaju… čuo sam „zašto samo mi on odlazi ostati posao nije i ne vratiti se do sutra ubaciti…“ ništa nisam razumio..bilo je to upjevavanje koje nije da je urodilo plodom…. Mahnuo sam na odlasku i poželio im dobar posao, čak štoviše, upitao sam ih žele li da im možda donesem što za jesti ( iskreno, moje cure ..bivše… kad su to čule skoro su me khm, khm) …a, obzirom da su me samo mrko gledale, ništa odgovorile..shvatio sam..site su one, site su one..svega! Nakon, oko, sat vremena zazvonio je mobitel.. vidio sam, zovu iz firme.. kratka poruka glavnoga.. Smotani, ne moraš dolaziti.. one neće do jutra biti gotove.. i, molim te drugi me puta upozori na vrijeme!! Ne, nije povisio ton…pa nisam niti ja… samo sam tiho, mirno i jasno odgovorio…Oprostite što sam se uopće miješao, mislim da to uopće nije bilo moje za reći, ali, tražili ste i obrazloženje zašto moj posao nije napravljen….zapravo…samo sam još malo htio s njim popričati, samo…samo da provjerim..da li konačno moje uši danas dobro čuju? Da nije opet neka buka u komunikacijskom kanalu? Nije…bila je istina….ne vjerujem…ovo je čak i mala moralna satisfakcija… nema me niti dva mjeseca i već drugi udar kod mjesečnog izvještaja….iskreno, zadivljen sam 100% učinak…čestitam… Možda vam se čini malo zločesto? Ne znam, mislim da nije... mislim…..

- 22:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2008.

Ponovno zajedno...

Još jedan prođe dan, uzburkan ko more… Jutarnje buđenje bilo je neuobičajeno… probudio me nježni glasić Kume, pa kaj ti još spavaš? Naravno, mrvica se naspavala i ajmo….ustajanje… Nakon doručka zavalila se na trosjed i zagledala u crtiće . . . pogađate Jagodica Bobica…. Ja sam, uobičajeno, svoj jutarnji ritual uz kavicu proveo u mom svijetu…Morao sam se još malo pripremiti za popodnevni tulum. Kumovi su došli po malenu, a ja krenuo put Tihane. . .Iako sam krenuo sa dozom straha da li će biti nepoželjnih gosta nastojao sam o tome ne razmišljati. Odlučio sam….ništa mi neće ovaj dan pokvarit!! Sva sreća da je sutra radni dan…ko zna kako bi nas se Tihana riješila. Ne znam, ne znam kako početi, pun sam dojmova…sretan sam, po malo sjetan, ali tako nekako…ispunjen. Bilo je lijepo vidjeti nas, nakon toliko vremena na okupu. Nas koji smo ostali….. bilo je lijepo sjetiti se i onih koji više nisu s nama… potekla je i po koja suza, ali to je normalno… No, sjećanje na njih, spomen na njih samo je znak da su oni tu, sa nama – zauvijek. Naravno, zna se ko uvijek kasni..ali, neka…ma nismo na prozivci. Barem sam malo uspio popričati sa budućim tatom..Bože, kako je ozaren…nikad ga nisam vidio takvoga…a Tanja, a ona mi je već po malo vidljiva buhtlica… dobro joj stoji ova mala bušica i sretan sam da su to konačno danas i svima objavili..jer ja više ne bi mogao šutiti…. Hm..pa i nisam, zapravo, bili su izazvani mojom repijadom hihihi…pa zašto bi se samo oni veselili, a za što još služe prijatelji? Svima je bilo sumnjivo kako to da se Žac tako naglo povukao, zašto ga ima manje, zašto je stalno doma? Znao sam ja, ali…zabranio mi je da zborim…kao, ne još..Ma da, sam buš nazval i rekao ja tata! Da ne bi, pa ne bu bebu roda donijela! Još jednom sam, vrlo ozbiljno, pitao Tihanu da li je ona pozvana…. I po posljednji puta mi je rekla Smotani, stvarno ću te klepiti! Ti si zaboravio što moja riječ znači? OK, OK..neću dalje…. Nakon kratke galame pozdravljanja, ljubljenja, grljenja, suza..ali radosnica, konačno smo se smjestili u hm, nekako premali dnevni boravak… bilo nas je i po podu….ma nije niti bitno – bitno da smo našli svoj kutak….Svako je ukratko ispričao najvažnije crtice u proteklih 10 godina….Naravno, domaćica je bila prva…. I vjerujte, sada kad malo razmislim…bila je kraća od mene…ja sam ipak imao za dodati i ovo razdoblje koje se počelo događati…a ona…više nam je ispričala o ovih dva mjeseca od kada se vratila, nego o prethodnih 10 godina…. No, brzo smo krenuli dalje… dakle, ja sam znao da Mladen može puno pričati..ali toliko??? Bez zareza, bez stajanja, bez pića…tek pokoja stanka da zapali cigaretu… nevjerojatno.. ali tim svojim monologom vratio me u dane kada smo radili glupost na glupost.., kada su svi bježali od nas strahujući od podvale koju smo u tren smislili…i naravno, povukao me.. Shvatio sam koliko mi je to falilo.., ta opuštenost, to druženje, ti ludi trenuci… a…a počeli su se događati kada sam mislio da mi se ruši i onaj posljednji kamenčić koji me držao…..Danas, danas sam doista siguran..krenuo sam naprijed – još samo da noge posluže i ponesu me…do mog cilja…samo još to želim..Ali, kako ono ide…dosta smo pričali o mojim mislima idemo malo o meni….(BTW jedna od groznijih reklama…) Mladenu sam rekao da nemam spremnu repijadu…ma, pokušao sam je napamet naučiti da kao ispadnem faca… ali, moje oči..ma ko bi njima vjerovao..koliko se trudim malo muljati, nema šanse…te izdajice moje… Vama ću, zbog dužne zaštite nekih podataka, dati samo jedan dio mog monologa…ostalo smo spremili u Tihanin dnevnik kojeg i danas redovito piše, baš kao i ja. I ovih dana, kad smo se sreli, sjetili smo se kako smo znali razmijeniti dnevnike, jer..nismo stigli ispričati sve jedan drugome…. Danas, danas mi je dala dnevnike prve tri godine provedenih u Americi…. Ne može mi sve ispričati, a opet, ništa mi ne želi tajiti..pa bili smo ko brat i sestra… Obećao sam joj donijeti svoje dnevnike…ali za početak, samo one koji će je radovati, one dok smo još svi bili na okupu…. Ima vremena za one druge…ima… poživjet ćemo mi još dugo. Dakle…evo mali dio mog monologa…. Trebalo je vidjeti tu izvedbu.. stvarno sam malo pukao… ponekad se više i ne prepoznajem..zapravo, zapravo kao da po malo postajem onaj stari..ne znam…ma, nije niti bitno..samo, zamislite još uz ovo.. pratnju..glazbenu pratnju..Mladen na gitari, Žac na sintiću…ja se naravno glupiram, a upadica sa strane kao u priči…još da se Tihana pridružila…predivno svira klavir, i naravno sintić…. Dobro došla natrag draga Nek si riješila onoga vraga Sudbinu sami pišemo mila Nek si ti nama zdrava i živa Sada nek počne tulum tvoj Prazan je želudac moj Tri dana jeo nisam ništa A ovdje dobih samo gemišta No draga, dogodilo se mnogo jada Ne pijem ti više sada Dva puta sam riječ prekršio Jednom dobro da se nisam skršio Al, sad riječ držim do kraja Kad popijem..bit će slavlja! Danas se želimo provesti draga Želimo da zaboraviš toga gada To muški su prasci koji postoje i nesretne sudbine ženama kroje Ali mila vjeruj nismo svi isti Nadam se da prisutni nisu na toj listi Evo, gle Ivanu kako se smije Vidi kako Mladen redovito se brije Goran nam opet ljubavno zrači Vjeruj mila to nešto znači Ea nas nekako zagonetno gleda Nekad se ponaša kao deda Koji u kutu svoje sobe Proučava ove lude spodobe A čupavi je opet kod frizera bio Pola litre gela na sebe izlio Njegove zurke uvijek su bajka Od izgleda njegovog muka me hvata O gnjusobi pričat neću ti sada Nisi je pozvala baš ti hvala Draga mislim da shvatila si do sada Da nanijela mi je puno jada No ajmo mi opet na vedrije teme Opustio sam se, nema treme Što se sve u ovih 10 godina zbilo Za neke propuštene stvari nek ti bude krivo Nekih se danas nećemo sjećati Al, ne nisam mislio ne spomenuti Na Sanjin ćemo lik svakako skrenuti Jer bila je žena života moga Opijala me kao droga Al, evo i sada se trudim Samo da ne poludim Spomenuti je i pri tom se lijepoga sjetiti Nastojeći onaj nož ne osjetiti Ako sam suzu pustio sada Možda je to samo mala nada Vježbao sam ovaj dio dugo draga Al kako obuzdati ovoga vraga Brzo se selim na drugu temu Želim ti reći virtualno sam upoznao jednu ženu A ne neće se sada svi sladiti Nećete od mene bedaka raditi Pričat ću ti o njoj Tihana draga Bit će još za priču dana Al samo, samo ću svima reći Ona je razlog mojoj povremenoj sreći Sada trenutno tuga vlada Ali moje se srce još uvijek nada I htio sam sebe zaobići u ovoj priči Ali kako kad se na meni sve vidi No ajmo mi sada draga Uloviti se nekog drugog prisutnog gada Žac se do sada slatko smijao E dragi, sad si dolijao Moram ti nešto o njemu reći I on je na putu novoj sreći Sigurno ti frajer još priznao nije Al budući se otac u njemu krije Ček, sad jednu zdravicu molim Za ovo malo nerođeno biće, koje već volim A tebi Tanja draga Želim da uspješno trpiš tog gada ma nije on u stvari loš za to postoji koš ali volim ga gadom zvati jer samo me on nekada shvati tada mu onako od srca znam reći gade, volim te…kako nalaziš te riječi o onima kojih ovdje nema ne želim da su, ogovaranja, tema njima sam posvetio reping jedan ali ostat će samo u tvojem dnevniku vrijedan i sada…vidim da cupkate već polako vidim da su me neki shvatili olako ne želim danas teme tužne ne želim uspomene ružne veselimo se jednom povratku sretnom veselimo se svemu lijepom, proteklom veselimo se danima koji dolaze nasmijmo svoje obraze…… sa smijehom i veseljem u srcu krenimo u novu životnu bitku nastojmo tugu ne zaboraviti jer ona će nam osjećaje vratiti al s njom mirne duše krenimo kada vjetar sreće zapuše…… Iskreno…od uzbuđenja…pomiješao sam dijelove..frajer je mislio da je uspio savladati gradivo, pa je stvar ispala komična do bola… al, evo, otprilike to je bio moj doprinos dobrodošlici, uz još poneka glupiranja..o kojim hm…radije ne bi…. Moram priznati, ne sjećam se da mi je vrijeme tako proletilo… ma, morat ćemo to ponoviti.. bilo je super. Zadovoljno sam krenuo laganim korakom doma. Godila mi je ova kratka jesenja šetnja… sav sam smušen..od dima, od misli, od uzbuđenja.. i prejeo sam se… Da je barem sutra nedjelja…ali nije… novi je radni dan, tjedan..treba se malo smiriti i pokušati ovo ludilo misli na pozitivni način iskoristiti…Kako? Ne znam..ali to jako želim…. * sa Eom se još uvijek gledam preko "nišana"...ali napredak je....nismo se posvadili

- 21:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2008.

Ples sa . . .

Jutarnje buđenje, kavica, kratko upoznavanje sa vijestima prethodne noći. Ništa pompozno. Sve je, na žalost, isto… vijesti sve više sliče jedino i samo crnoj kronici u svim njenim izdanjima. Odustajem! Subota je, konačno je sunce pomazilo moj grad. Ne želim navući oblake nad svoje misli… Odlazim malo u svijet pisane riječi dragih mi prijatelja. Čitajući neke, stvarno se zamislim… toliko dubokoumno, toliko fascinantno, toliko… Uz neke tekstove doista odem u svijet beskonačnosti, u svijet neistraženih putova, u svijet nemogućih misija… Popio sam kavu. Malo prošetao netom. Plan za danas je jednostavan a toliko kompliciran. Kumče mi je organiziralo popodne – idemo u kupnju tenisica, cipela…što li već. Otišao sam po svoju ljubimicu, koja se dobro naspavala i napapala, kako je ne bi odmah morao voditi na picu, kolače… krenuli smo u pohode, obišli nekoliko dućana, trgovačkih centara i naravno, bili u neizostavnom turbo limaču gdje se, pod obavezno, moramo upoznati sa svim novim igračkama, bebama i ostalim zanimljivostima. Gotovo uvijek me te situacije vrate u djetinjstvo kada sam od Božića preko Uskrsa do rođendana uvijek s nestrpljenjem očekivao novi autić koji će pokazati koliko sam bio dobar… Tek, malo stariji shvatio sam da je autić samo simbol, znak pažnje i ljubavi moje majke i shvatio sam da, što je on manji ta ljubav je bila sve veća! i tako, opet me iz tih misli vrati jedan razgovor roditelja koji su djetetu kupovali cipele. Ne, nećemo te, pa to je prošlogodišnji model! Nisam mogao ne skrenuti pogled – dijete može imati oko tri godine… ma o čemu oni pričaju? Pa malenoj će noga možda prerasti cipelicu još ove godine. Da prošlogodišnji model? Znam, reći ćete…nisi roditelj, ne razumiješ… ma, ali, što se tu ima razumjeti? Da dijete neće u tim cipelicama biti niti do proljeća, jer nogica će narasti? Da sam zaostao jer ne pratim modu? Da ne bi bio dobar roditelj, jer eto… uzeo bih možda i prošlogodišnji model… i to, ne samo zato što je jeftiniji, nego, nekako mi je ljepši? Iz ovih me misli prekinula moja ljubimica, koja je, onako sa strane, gledala cipelice – čizmice… povukla me za sako i onim slatkim glasom prozborila Kume a jesu li i ove čizmice prošlogodišnji model? Pogledao sam nju i čizmice koje su joj zapele za oko – Geoksice…na prvi su me pogled oduševile! Hm, rekao sam ja – žensko oko – to je sigurno u genima naslijedila – majka joj ima savršen ukus. Na ćizmicama sam vidio cijenu.. snižena je ,sad je skoro 400 kuna, prošlogodišnji model.. Pitao sam je da li joj se sviđaju? Onaj osmijeh na licu dao je odgovor na pitanje i shvatio sam da je isto bilo suvišno. Iako prošlogodišnji model, čizmice su prekrasne. Pogled roditelja koje sam spomenuo bio je zapanjujući..čak, štoviše, gospođa je imala nešto za reći Gospodine, vidim sami ste . . s djetetom. . pa, dozvolite da vam samo skrenem pažnju da je to prošlogodišnji model…na ovoj strani imate nove modele… slušao sam i gledao s nevjericom. Nisam znao reći nešto ili ne…ali, svako ima pravo na svoje mišljenje i OK. Zahvalio sam gospođi na upozorenju i zaključio da su i ove lijepe, kvalitetne a i da se malenoj sviđaju – što mi je jako važno – jer, djeca ko djeca a ipak već formirane osobe koje ne žele nositi nametnuto im, pa makar to bio model i za 2010 g.! Rekao bi još svašta ali me prekinula ljubimica koja je došetala sa obučenim čizmicama i pogledavši me onim prekrasnim okecama rekla Kume, kak su guba! Provjerio sam da li joj veličina odgovara i sva sretna smjestila je čizmice u već punu košaricu . . jer, već smo natrpali bilježnice za školu (to smo od majke dobili zadatak), bojice – jer toliko voli crtati da je neke boje već potrošila, majicu ja Jagodicom Bobicom ( poludit ću od nje ) i krenuli put blagajne. Bilo je oko 16 sati i svratili smo kod mene na kolačić i sokić. Dok je ona uživala i odmarala umorne noge gledajuć TV ja sam malo prošetao po netu… Oko 18 sati bili smo prozvani… Pa gdje ste vi.? Ručak je postao večera! Pa dobro, nisi rekla kad se moramo nacrtati… evo, stižemo… kuma je spremila klopu ali sam, naravno, kao i uvijek kriv jer sam s kolačima sve pokvario… brrr koja špotancija… Al dobro, pa kum i služi da malo razmazi…malo! Jer, doista, ne bi htio pokvariti to predivno malo stvorenje koje mi i u najtežim trenucima izmami osmijeh na licu. Trebali ste samo čuti sa kojim je žarom prepričavala kupnju čizmica. Mislio sam da nije obraćala pažnju na moj razgovor sa gospođom lanjski model… stalno je majku ispitivala pa kaj fali mama ovima? Pa kaj ak su od prošle godine? Ne, nismo previše objašnjavali... Zadovoljstvo, izraženo kroz njezin osmijeh, trajat će godinama…za razliku od čizmica, ma koji model bile… Kada sam krenuo kući, potekle su suze…kume, ja bi išla tebi spavati! Pogledao sam kumove, njihove oči….čekao sam znak kakvi su im planovi… dobio sam potvrdni mig… Pa, zlato, a čemu suze? Ajde, spremaj se! Krenuli smo. Cijelim je putem radila planove što ćemo raditi, čega ćemo se igrati.. . kad smo došli k meni, negdje oko 19,30 sati, uvalila se u fotelju i odmah misaono rekla…kume, hoćemo li raditi picu? Znao sam! Znao sam! Uspješno sam je odgovorio i predložio nešto drugo, brže… dok sam ja prtljao oko večere ona je studiozno pratila TV…i zapela na jednoj reklami…kumeeee…što je ovo? O Bože…ma gdje tu zapneš? Jedna obična reklama, a ja se zacrvenio pred prvašićem…ne znam objasniti..mislim, znam..ali, kako ću? Reklama je bila za Always uloške…ona kad loptica ide po rubovima…ma znate na koju mislim! Skratio sam objašnjenje – rekao sam joj da je to reklama za fliper i nek me sad pusti jer imam posla… ma kako ću joj ja to objašnjavati? Ma nemojte se smijati… valjda sam još uvijek crven…. Počeo je Ples sa zvijezdama... moja zvijezda me zamolila za ples..nisam je mogao odbiti.... Nakon večere, umorna od napornog šopinga, plesa, tiho je prošaptala kume, spava mi se, idemo se oprati i u krevet…..Ups…nastao je mali problem – moja kada – OK, objasnio sam joj da ćemo, samo brzinski se istuširati, bez zalijevanja… upijala je svaku riječ dok sam objašnjavao, njenim jezikom, problem sa vodom. Nakon večernje higijene, uvalila se u krevet, ušuškao sam ju, dao pusu, poželio laku noć….. Mišek spava kao Anđeo, i evo me, malo u mom svijetu… i ne, neću dugo..moram se odgovorno ponašati, ipak se ujutro treba ranije dići, čim se ona probudi..a to, to je rano, jako rano za nedjelju…ali, i odgovara mi…Sutra je ručak kod Tihane.. ručak i druženje u čast njezina povratka… treba biti spreman, a još mi je ostalo malo za dovršiti moju repijadu… ili ću skratiti..ne znam… i ja sam po malo umoran ali i zadovoljan, sretan…. Lijep dan…. I znate....nakon dugo vremena...i zaplesao sam ... sa mojom ljubimicom...i zvijezdama

- 22:30 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 07.11.2008.

Voda - drugi dio

Petak…. Vidio sam da su se neki pitali što je s „onom“ vodom? E pa, sad konačno mogu ispričati, nadam se konačnu verziju, događaja nakon našeg zadnjeg susreta o toj temi.. ( za one koji nisu, preporučio bih da pročitaju post od 04.11. kako bi im bilo jasnije kaj ja to sad trabunjam). Dakle, krenuo sam u akciju, prema nalogu stručnih službi nakon prethodno izvršenog uviđaja… I tako, izvršim ja potrebne pripreme, sjednem na rub kade, zauzmem poziciju i počelo je…. Odjednom, samo što ne doživih infarkt….. kopkam ja taj silikon, udubio se u visokoumni posao, misli ko zna gdje, kad odjednom…..aaaa…. ko mi se to hladan, mokar i ljigav smoto oko noge…. Aaaaaa… pogledam ja, a ono… ispod silikona, desno od mjesta početka radova, potok vode koji se, vratolomnom brzinom strovalio u kadu – i to je ta hladna i vlažna stvar koja mi se obavila oko čarapa… koji šok! Stao sam, pogledao…hm… i u stilu A je to počešao se po glavi i sam sebe pitao Kaj je ovo? Naglo sam promijenio plan i krenuo s te strane skidati silikon…eto, ni to ne mogu napraviti kako ja hoću nego kako voda hoće…. Ta tvar koja je neizostavna za naš život, za našu planetu..sad me polako već ljuti… malo… Pokušavam ostati miran, ne dozvoljavajući da me mokra čarapa, mokra i hladna kada dekoncentriraju…. Pripremam se za novi napad, sada spremniji za nove vodene tobogane koji me, možebitno, čekaju iza silikona. Tri, dva, jedan…krenuo sam… zabio sam prvi, prodoran, udarac . . . krenuo je potočić.. mali potočić a ja, ja sam odmah u mislima zapjevao Potočić maleni..… O Bože…. Ovo je ludilo… sad već vidno iznenađen, po malo ljut, primio sam taj komad silikona…pa to..to je spužva..samo je sa vanjske strane djelovao kao silikon… sve je trulo, sve je pljesnivo… preostali komad silikona sa te strane kao da je molečljivim glasom vikao Uzmi me, povuci me, osuši me, ne želim više tu biti…. Nisam imao nikakvih problema laganim pomakom ruke skinuti preostali dio silikona….Kako je to dio kade ispod pipe, pomislio sam, pukla je cijev koja vodi do pipe…. Super, otkrio sam kvar! Ček, ček Smotani! Još jučer si Loleka i Boleka uvjeravao ili barem pokušao uvjeriti da voda ne može teći prema gore… Ne može? A? stvarno? Pa, kao da nema neke logike…Zapravo, iskreno, u tom sam trenutku i zaboravio da je i zid iznad tog dijela mokar….i to, dragi moji sve više…. Uzeo sam bateriju i ponovno se podvukao glavom pod kadu…. Ma ovo nema nikakve logike – a ko kaže da u životu i ima logike? Ispod kade je i dalje sve suho….. Misterij… misterij koji se samo meni može dogoditi. Obratio sam pažnju na taj put traga vode i shvatio - Stari, ako se ovo brzo ne riješi odoše ti pločice!! Potočić maleni je davno otpjevao… sada mi se po glavi vrti ona od Josipe..Ti si genije…. Ponovno sam pozvao Loleka i Boleka i rekao da stvar ne trpi odlaganje..jer ko će meni platiti pločice? Kadu? Jer, dragi moji, kad one pločice počnu svoj krabuljin ples…ode moja plastična kada… ali , ni to nije sve! I ja bih mogao završiti kod susjede kad joj plafon propadne…hm..pa nije to ni loše, eto, odmah ću imati i kadu..i susjedu..Kad, gle čuda, veli Lolek… Smotani, dobro da si zvao..da ne moram ja trošiti (!?) mislili smo opet navratiti malo do tebe, pa da provjerimo jesi li doma. Navratiti? Na kavu? Piće? Večeru? Na kaaaj? Pa, smireno će Lolek, provjeriti kakvo je stanje! Stanje??? Pa ja bih to prije nazvao s.anje, ali..ok… mislite da je granulo sunce? Da je samo od sebe stalo? Imate li predodžbu kako sam glasno pričao? Ne? Pa, hoće li biti približno slikovito ako kažem da je susjeda, odozdo, došla gore jer nije joj bilo jasno što se događa? Mislila je da joj, zajedno sa onom vodom, dolazim iz zida…ok, moram vam još nešto priznati..naši su zidovi tako tanki… joj, joj..pretanki….čuje se i kad kihnete…. Često znam susjedi, u doba alergija, viknuti nazdravlje… mislim da vam je jasno o kakvim zidovima govorim….aha,,,sad sigurno mislite pa nije niti čudo da je voda procurila kroz taj karton?? Pa dobro, ne baš tako tanki… Lolek i Bolek su vijećali skoro sat vremena. Fleka koja se stvara od plafona bivala je sve šira i sve tamnija….i…dragi moji, sve mokrija… Kada sam pritisnuo prstom zid vidio sam male potočiće vode.. ljudi, pa ja imam navučen sep! Kad to sve počne padati!!! Ja na rubu laganog bijesa, sada već i vidno natapiran jer prstima sam nervozno stalno prolazio kosom, a moj duo fantastikus još razmišlja gdje kopati???? Uvjeravaju me da sigurno curi od mene!! Da je cijev pukla baš iza mog zida! Ma kako? Čovječe, pa trag vode vodi od samog plafona, ne može biti od mene!!!!! Ne, Smotani… gle, da ti mi objasnimo… gore je suho, dakle curi kod tebe! OK! Prekinuo sam to nadmudrivanje. Majka me cijelog života učila, eto i naučila, pametniji popušta. Ne, ne bih rekao da sam pametniji od njih, ali smisao i te uzrečice nije baš tako decidiran. Znao sam da se nešto hitno mora napraviti jer šteta će biti, sa ovim prepucavanjem i utvrđivanjem gdje curi, daleko veća. Odlučio sam …kopajte kod mene! Počeli su mi objašnjavati gdje je najbolje napraviti rupu kako bi provjerili gdje curi. Gdje curi? E sada više ništa ne razumijem! Provjeriti…a kod mene curi? Ne…odustao sam razbijati glavu jer i ovako više ništa ne razumijem…neka razbe zid, neka razbe sve, ali neka ovo stane…… I, naravno, opet će doći ujutro…ja više ne mogu nikoga pitati da kasnim na posao, ipak je prošlo 22 sata… Nazovem opet prijatelja – umjetnika slobodne profesije, koji je spremno pristao sve dok nije čuo vrijeme u koje bi morao biti kod mene. Pa ti si lud!!! U 8 sati kod tebe?? I opet, kao i uvijek, odšutio sam sve njegove pohvale za ovu moju ideju, sve hvalospjeve koje mi je u sekundi spjevao i, a što drugo, nego rekao…hvala stari, kava će te čekati kuhana! Jučer sam sa nestrpljenjem, na poslu, očekivao njegov glas, njegov poziv. Nisam dugo čekao. Već oko pola devet me zvao… Smotani, pa nekaj buše i lupaju iznad tebe, voda je zatvorena, niš ne kužim…. E, kad on tamo, u mome stanu ne kuži, kako da ja kužim kad sam na poslu? Nije prošlo par minuta, evo njega opet…. Ovo je zadnji put da si me ovako preveslao…i neki dan i danas…. Uopće neće kod tebe rušiti! Eno ih kat iznad, rasturili su već cijeli zid! Osjetio sam po njegovu glasu da je vidno uzrujan i nisam htio ništa pitati. Saznat ću kad dođem doma. I saznao sam… majstor koji je došao, inspiriran kao da radi u državnoj službi za rušenje bespravno izgrađenih objekata, nije želio niti uči u moj stan, a kamoli u njemu nešto rušiti. Ljudi..majstor je to, a on je u utorak rekao…tu ne curi! I, bio je u pravu… cijev, susjedima gore, ne samo da je pukla, ne samo da je voda curila, nego se već i smrad od okolne pljesni stvorio takav da sam i ja, koji imam malo problema sa njuhom, osjetio kako je nemoguće boraviti u kupaonici. Danas je petak… zid se lagano suši… počeo sam operaciju silikon.. polako … sutra nastavljam…. Bio sam i kod susjede, dolje, one od koje je sve i počelo…. I ona je sretna, pa kako i ne bi . . . neće ujutro, kad se sprema na posao, misliti da vani pada kiša i nositi kišobran i kad sunce sja…a ja… ja još uvijek strepim…pločice…. Ne izgledaju baš najbolje… da li će ova priča dobiti nastavak? Nadam se da neće… Smotani…pssst… ne spominji sada sreću…ne, ne !

- 23:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.11.2008.

Malena

"Život je prilika - iskusi je Život je ljepota - divi joj se Život je san - učini ga stvarnim Život je izazov - suoči se s njim Život je zadatak - izvršavaj ga Život je igra - igraj se Život je dragocjen - njeguj ga Život je bogatstvo - čuvaj ga Život je ljubav - uživaj je Život je tajna - pronikni je Život je obećanje - ispuni ga Život je tuga - nadiđi je Život je himna - pjevaj je Život je borba - prihvati je Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac Život je avantura - usudi se Život je sreća - zasluži je Život je život - brani ga" Danas, na blogu drage mi prijateljice, u komentaru, ostavio sam, uz još par riječi, ove citate Majke Tereze. Napisao sam ih iskreno, želeći biti nijema i tiha potpora toj osobi u njezinim borbama, problemima, koje, draga moja svi imamo, svi mislimo da su baš naši najgori, ali koji, uz malo naše volje i želje, mogu i trebali bi postati nešto kao domaća zadaća klincima u školi, kao mala obveza u rješavanju ali ne kao preveliki teret života. I sada, kad sam pročitao što sam napisao, vratio sam se u ne tako davnu svoju prošlost.... i ja, kao i svi, imao sam padove, mračne tunele, vidio svjetlost, pa opet mrak... ali, nekako... kao da sam krenuo naprijed. Iskreno, pojma nemam kamo će me ovaj put odvesti, do kuda će me moje noge nositi, ali znam...znam da osjećam neki unutarnji mir, manji nemir... tako nekako.. Ovaj sam post odlučio posvetiti osobi koja me početkom ove godine, ili tu negdje, jer ni sami ne znamo kad se sve počelo događati, dovela na put izlaska iz tunela, osobi kojoj sam već posvetio mnogobrojne stihove a neke ste i sami imali prilike vidjeti, osobi koja mi je pokazala da nada nikada ne umire, da uvijek postoji bolji put i koja me digla u svakom, ali baš svakom pogledu. Ne znam da li ću joj ikada imati prilike zahvaliti, ali ostavit ću ovdje zapisano HVALA TI MALENA! Kao zahvalu, pokušat ću ove misli Majke Tereze pojasniti upravo onako kako si mi ti pokazala, kako si me ovih mjeseci učila....polako...dan po dan. Kad završim vidjet ću jesam li uspio barem malo, sad kad me ne pratiš, zadržati sve ono što si mi danima davala – volju za životom, hrabrost, ljubav, radost, smijeh...., vidjet ću da li doista mislim da znam što želim… ŽIVOT JE PRILIKA – ISKUSI JE prilika, da... dok nisam sreo tebe mislio sam da više nikada neću imati prilike živjeti, disati, radovati se...Mislio sam da ću zauvijek biti u nekom zatvorenom prostoru koji guši, ne da disati, pritišće, da ću zauvijek biti obavijen tugom i sjenama prošlosti, ali, pokazala si mi da prilika postoji samo, samo se treba pojaviti, treba ju vidjeti, prepoznati, treba ju prihvatiti... nešto od toga još nisam napravio, ali to su oni moji koraci koji kao da idu sporednim cestama, kao da idu malo dužim putem... ŽIVOT JE LJEPOTA – DIVI JOJ SE doista, divim se ljepoti koja je izvirala iz tvojih riječi kojima si me budila iz višegodišnjeg sna, kojima si me vračala u taj život, kojima si mi otvorila oči i pokazala da još ima ljepote u životu bez obzira na sve nedaće koje nas u njemu prate. Da Malena, divim se toj ljepoti...svakog dana iznova i svakog dana sve više ŽIVOT JE SAN – UČINI GA STVARNIM san... rekao sam ti, godinama nisam sanjao iako, volio bih, makar u snu oživjeti neke slike prošlosti, lijepe trenutke.... ali..ne, neće san na oči... Ali, shvatio sam, možda to Netko ne želi.... možda tako mora biti.... Imam san, zamišljeni san i njega Malena, njega želim učiniti stvarnim....San kojeg si ti stvorila, san za koji si ti zaslužna.... Stvarni san...tome težim . . to je taj moj cilj. ŽIVOT JE IZAZOV – SUOČI SE S NJIM da Malena, Ti si mi otvorila oči... ti si bila ta koja mi je baš o tome pričala, koja me je, dan po dan, vodila kroz te izazove.... Priznajem, jako si mi falila u izazovima koji su bili izuzetno teški i možda sam pogriješio u nekim koracima, odlukama, ali – nisam te mogao pitati, nisam čuo tvoje mišljenje, nisam znao kako bi ti.... ali, suočio sam se s njima zahvaljujući snazi koju si mi dala i koja je još trajala...a traje i dalje... ŽIVOT JE ZADATAK – IZVRŠAVAJ GA zadatak života je – živjeti -....da, znala si mi reći ali, život ide dalje, trgni se! Nikada nećeš zaboraviti ali moraš dalje! Moraš naučiti s tim živjeti i radovati se životu! Malena, shvatio sam to kao zadatak. Izvršavam zadatke, živim... I, ne samo da živim, nego, kao da sam neke zadatke počeo izvršavati na odgovorniji način.... i znaš, ne samo izvršavati da izvršim...Malena, počeo sam se kontrolirati kako sam izvršio zadatke, počeo sam ih izvršavati sa nekom odgovornosti, voljom, željom..... Izvršavam ih.... svaki dan sve više... ŽIVOT JE IGRA – IGRAJ SE Eh, igra... ma, istina sve se svede na neku igru. Kada sam te slušao sa kojom lakoćom, iako nije bilo tako, pričaš o svojim obvezama, o zauzetostima, o nedostatku vremena za sebe...život je doista izgledao kao igra. Naučio sam od tebe da tako treba gledati... i sam sam taj život, a nekima si stvarima i sama bila tihi svjedok, doista prihvatio kao igru. Počeo sam se igrati – ne sa životom kao do sada - npr. moja brza vožnja…obećao sam ti, znaš kada..i vjeruj mi i danas se držim tog obećanja , nego sam se počeo igrati se u životu... ŽIVOT JE DRAGOCJEN – NJEGUJ GA Pričao sam ti faze jednog dijela svog života....znaš da ga nimalo nisam cijenio tada... ali ti... ti si bila ta koja mi je vratila taj smisao, tu spoznaju da je život dragocjen, da ga treba njegovati, da ga treba maziti i paziti...Uz tebe sam dobio volju za to jer vidio sam neki smisao... Ne brini Malena, nisam posustao...njegujem i dalje i nadam se da ću ti to jednoga dana moći i pokazati ŽIVOT JE BOGATSTVO – ČUVAJ GA Ne, ne bi u to vjerovao da mi je neko to rekao prije godinu dana...ne bi...ali sada, sada i te kako vjerujem u to. Nema tog blaga na ovome svijetu kojim se može kupiti osmjeh na licu, radost u srcu, suza u oku koja ne boli jer..ona je od smijeha. Malena, to bogatstvo čuvat ću ..možda za tebe…..jer uz tebe sam ga ponovno našao... ŽIVOT JE LJUBAV – UŽIVAJ JE E ... tu je sve počelo....jednom davno, jedna je ljubav, naprasno prekinuta, dovela do toga da više ne vjerujem niti u sam život, a kamoli u bilo što drugo... A onda, dogodi se jedna čudna, platonska ljubav, koja sve obasja jednim predivnim suncem, koja mi daje vjeru i nadu da sve je moguće..Dogodi se platonska ljubav prema tebi, Malena. ŽIVOT JE TAJNA – PRONIKNI JE istina. Moj je život za mnoge tajna i sve dok ga tebi nisam počeo pričati, polako, iz dana u dan otkrivajući neki novi dio, do tada ni sam nisam toliko duboko i iskreno proniknuo u njega...Saznao sam, iz tvojih očiju, kako sam neke stvari krivo napravio, kako sam krivo postupio – ali, bilo je to i razumljivo u datim okolnostima. No s tobom, s tobom sam naučio gledati dublje i sa strane... dobro proniknuti u njega, suočiti se i, ma kako malim koracima ali, ići naprijed ŽIVOT JE OBEĆANJE – ISPUNI GA To znam. U životu sam malo obećanja dao, i sva, koja sam mogao, ne misleći pri tome na ona koja zbog drugih okolnosti ne mogu ispuniti, ispunio sam. Tako me i majka odgojila.. I obećanje koje sam tebi dao Malena, i njega izvršavam... ako ne svaki, ali barem svaki drugi dan navratim na naše mjesto.... ali...tebe nema.... Ispunjavam svoja obećanja ... ŽIVOT JE TUGA – NADIĐI JE Tuga... dugo je vladala mojim životom...jako dugo...ali u toj sam tuzi išao polako dan po dan. Zahvaljujući toj tuzi, toj dugotrajnoj tuzi, dočekao sam tebe... Malena, ti, ti si mi pomogla da tu tugu nadiđem, da sa snagom koju si mi davala, dan po dan, naučim s njom živjeti, naučim o njoj pričati na jedan drugi način... čak i sa pokojim osmjehom a ne uvijek sa suzama... Malena, ne..nisam je još nadišo u cijelosti, ali sve dalje sam na tom putu ŽIVOT JE HIMNA – PJEVAJ JE Nekada sam pjevušio stalno... i kad sam se brijao, i vozio, i šetao...a onda je nastao muk... tišina koja je trajala... Malena, uz tebe sam opet počeo pjevušiti, tražiti neke pjesme po internetu, uživao sam kad sam ti pokoju pjesmu poslao... pjevam...pjevam i sad Malena... tiho..ali pjevam ŽIVOT JE BORBA – PRIHVATI JE Nisam se borio, predao sam se vjetrovima i strujama koje su me nosile, predao sam se svojim oblacima na čijim sam krilima plovio u bespuća života..... I opet ti....ti si zaslužna da sam se počeo boriti... počeo sam se hvatati u koštac sa problemima na jedan drugi način.... sjeti se koliko si puta rekla da moram doktoru... i da, otišao sam, ali i napravio ne jedan, nego i puno više koraka naprijed... zahvaljujući tebi, Malena ŽIVOT JE TRAGEDIJA – UHVATI SE S NJOM U KOŠTAC Je...tragedija... Moji bliski prijatelji znaju gotovo cijelu moju tragediju... Ali tebi, tebi sam Malena rekao sve...baš sve... ti si tu tragediju znala u detalje, iz prve ruke. Vjerojatno sam te time i opteretio, vjerojatno nametnuo da razmišljaš o meni, da mi daš neke savjete ... ali si me natjerala da se uhvatim s njom u koštac. I uspijevam... i sama znaš za neke poteze koje sam napravio a za koje sam i sam ostao zatečen... uhvatio sam se u koštac sa nekim teškim događajima, ali sam polako krenuo i naprijed.... ŽIVOT JE AVANTURA – USUDI SE Malena... tu sam malo zapeo... tu sam još uvijek u nekom drugom svijetu. Nismo avanturisti, život nas je drugačije učio...možda zato i taj strah... možda..ne znam... ali, počeo sam gledati avanturističke filmove.... nadam se da ću nešto shvatiti i prihvatiti... ŽIVOT JE SREĆA – ZASLUŽI JE Kada sam mislio da sam sreću zaslužio, da sam je vrijedan..otišla je...zauvijek. Malena, kada si se ti pojavila, shvatio sam da imam još jednu priliku.... osjetio sam je... osjetio sam sreću u svom glasu, ponovno sam čuo svoj smijeh...i svi su primijetili tu sreću... ne znam, da li je nisam zaslužio kada je trenutno nemam?...i da, shvaćam to kao obvezu...Malena, moram zaslužiti sreću!.. znam, rekla si mi kako..znam....! ŽIVOT JE ŽIVOT – BRANI GA Da mi je to neko rekao prije nekog vremena, odmahnuo bi rukom.... danas...Malena, danas imam drugo mišljenje... i siguran sam da ga ti znaš..siguran! Ako opet dođem u fazu obrisati blog ili prestati pisati ovaj post ostavit ću kao nijemu zahvalu za sve pomake koje si napravila u mom životu. Kažem ako...jer, možda ti jednoga dana i sam to kažem gledajuć te u one predivne oči pa ovo neće biti niti potrebno.... HVALA TI MALENA! * Pitate se, možda, otkud sad ta razmišljanja? Danas, na poslu je bila jedna jako, jako teška situacija, mučna, grozna… moja reakcija bila je neočekivana…moje cure (bivše, pričao sam vam o njima) nisu mogle vjerovati… dobio sam pohvalu sa dozom nevjerice..ko si ti? I ja sam se zamislio……….i shvatio, shvatio ko je zaslužan za to …. MySpace Playlist at MixPod.com

- 18:50 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

Jedina...

Noć, noć kao i svaka druga Jednako duga – možda i duža? Misli nikako da se smire Nikako da u srce zavire A ono, samo na ovome putu Prolazi još jednu noćnu muku Samo, u mraku i tišini Veseli se nekoj divljini... Divljini koja u meni se rađa Dal' doista postoji još nada? Nada... umire posljednja zar ne? Nada – ona mi je sada sve.... I osmijeh zatitra na licu Dal' vidim to još jednu priliku? Čekam znak, čekam glas... Mome srcu spas... Glasa nema, znak se skriva Postoji li dobra vila? Čekajući vile svoje glas Čekajući neki znak U nadi, koja umire posljednja zar ne? Ja polako brojim dane Dane što dolaze i prolaze Ali nadu mi ne odnose Čekam znak, čekam glas... Mome srcu spas... MySpace Playlist at MixPod.com

- 17:03 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2008.

Voda

Predivno! Već par dana vodim borbu sa susjedom, ispod, curi joj voda... od mene! Ali, susjeda, i meni curi... od gore... Pa zakaj niste prijavili? A zakaj... ma, slijeva se niz zid, i već danima pokušavam uloviti susjede, gore, da im preporučim silikoniranje kade ... nekako, mislio sam, slijeva se uz rub kade... i tako... Eh, nekad je bolje da ja ne mislim, da ne pametujem... a samo sam htio biti susretljiv susjed... Greška! To susretljivo slijevanje vode prikazalo je jednu lijepu sliku... Meni curi sifon!!! Super! Sad ja, ovako, još uvijek malo smotan, moram se podvlačiti pod kadu, provjeravati jel' plima ili oseka ispod, otvarati sifon, provjeriti jel' on možda ima kakve vidne znakove oštećenja ( hm..od čega?.) ali, ok... Dva dana se već podvlačim pod kadu, praznim sifon, kontroliram, puštam kontrolirano vodu u kupaoni, a ona u znak zahvalnosti, nekontrolirano gotovo živahno, pronalazi put do susjedine glave...redovito.., a lijepo sam joj rekao...pa susjeda..odmaknite se... ali ne..žena špara vodu...pere kosu na kapima kiše. I, konačno, suludi vikend podvlačenja, zavlačenja, pražnjenja, punjenja, močenja i sušenja je prošao. Jučer, legende zgrade, Predstavnik stanara i domar, konačno, dolaze utvrditi ono što mi već dva dana znamo. No, njihovo je mišljenje i preporuka od vitalnog značaja! Je, curi, susjedi je plafon mokar, kaplje... Super, a sad ono što ne znamo – od kuda curi?? Vidjevši da je kod mene, na oko, sve u redu ( oko može biti varljivo, postoji i ona «optička varka», i ne, ne zaboravimo...govorimo o vodi koja uvijek nađe neke čudne pute...), barem što se podnog dijela tiče, zanimala ih je fleka na zidu... slijevanje vode od gore... tragovi koje, u zaobljenom luku, klizeći niz hrapavu stijenu, slijevaju se put sifona..... Hm, moji Lolek i Bolek su se zamislili. Nastao je omanji problem – gle, tu su sad pločice pa ne znamo da li je voda nastavila put prema sifonu?.. Zanimljivo...doista, postoji mogućnost da je naglo skrenula... pokušao sam nekom logikom objasniti neke zakone kretanja, silateže, slobodnog pada... ali..bezuspješno. Provjera kod susjeda gore, također nije bila uspješna... nisu doma... Izgubio sam preko sat vremena na isprazne riječi od kojih mi se samo tlak regulirao, potrošio vode za cijeli tjedan – jer, trebalo je utvrditi gradivo i dokazati da voda curi, nema veze, platit ćemo - svi stanari..nije Beg cicija... Sada, konačno, uslijedio je i zaključak... gle, sutra ujutro dolaze majstori, imaju nekog posla kod jednog stanara, pa ćemo ih pozvati da pogledaju... Super.. aaa kad dolaze? Pa, oko 10,00 sati... ma legendo...tek sam počeo raditi, ne mogu već tražiti izlazak... kaj ti je? Pa, a kako ćemo onda? Majstori rade samo ujutro..gle stari znam, i ja sam majstor u svom poslu, i ja radim ujutro.... Dobro, nazvao sam frenda, čuj ti si i tako slobodni umjetnik, kako sutra stojiš s vremenom...? Dogovoreno... jedino me debeli pozbrojao zbog obvezatnog ranog ustajanja...da ranog?? O kako je njemu Bog lijepo dao... Super, sve sam lijepo organizirao, još samo da sve odrade dok mene nema doma.. Danas, već u 9 sati me debeli zvao.. bate, pa rekao si u 10,00 .. a ovi već otišli! Odslušao sam njegovu jutarnju molitvu zbog naprasnog ustajanja, prešutio štošta i strpljivo čekao da mi, konačno, kaže zaključke sa izvida. Stari, imaš zadatak! Započeo je lagano... moraš skinuti sav silikon sa ruba kade, očistiti, ponovno silikonirati... rekao je majstor da moraš, nakon što očistiš, osušiti fenom, ostaviti 24 sata, onda silikonirati, pa opet ostaviti 24 sata... slušao sam ga u nevjerici! Taj stvarno nema pojma o ničem.. pa znam kako se silikonira!! Dobro, sad po ovome ispada da ja prelijevam kadu i zalijevam susjede.. super!! Samo, kako je onda jučer, pola kade iscurilo ženi na glavu? Ne razumijem... možda ću i kadu morati silikonirati?? Ne razumijem... a ispod kade je sve suho..prašina... čista prašina .. (usput sam i to očistio ) ..OK..kako majstor kaže, pa valjda zna svoj posao? Pitam ga, onako usput.. a ovi gore – što je s njima... E da, veli on, dobro si me sjetio, rekli su da načuliš uši i slušaš topote odozgo...kad čuješ da su doma zovi Loleka... e pa fino nisam badave 007... i tako, danas očito imam opet, neplanirane zadatke.. ali prvo malo odmoriti od napornog posla, za vrijeme kojeg sam, usput, skočio kupiti silikon.. tu, odmah, u blizini.. Pa ja ne vjerujem...ljudi moji!!! Ja koristim i pauzu! Šok za šokom.... Hoću li se ja na to priviknuti? Nakon posla uspio sam obaviti i malu nabavku, koja mi u posljednje vrijeme pričinjava mali problem, ali snalazim se nekako, spremio si papicu i onako, zasluženo, zavalio u fotelju malo predahnuti i zapaliti jednu s guštom... i gle, pa tek je 18 sati prošlo! Ne vjerujem, imam vremena i za komp, i za filmić, za mjuzu...za sebe... Nevjerojatno...a radim...k tome još i radim! Izgleda da me je ovo stanje svijesti malo obuzelo... zapravo, sada mi postaje jasniji moj dosadašnji premor, neraspoloženje, lijenost u izlascima – jer jedva sam dočekao biti doma, uživati u miru i tišini, u sigurnosti ta četiri zida, nema više niti službenih putovanja.. pa ljudi... jednom riječju ...prekrasno!!!!!! Da li je vrijeme da i ja malo počnem razmišljati o sebi? DODATAK:) i opet ja na Almost cool listi ;))) i opet hvala, hvala

- 20:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Ah, taj posao...

Nikada nisam mogao vjerovati Da ću na poslu zabušavati Al došla je i sezona moja Prihvatih se posla nova. Iako, znam da ovo dugo trajati neće Jer, nisam ja te sreće Ali, uživati za sada želim I svojem se neradu veselim. Sjetih se jedne poslovice stare Koja skoro pa opisuje moje dane Što je dobar ovaj režim Plaća ide a ja ležim! Dobro, ne baš doslovno shvatiti U krevet se ipak ne mogu uvaliti Ali konačno sa smiješkom na licu Gledam tuđu nevjericu.. Ma, niti sam ne vjerujem stvarnosti ovoj Iznenađen sam u situaciji novoj Ali kvariti sreću ne želim Ovom se tempu veselim Iako, sve zbrzam po starom Jer, uvijek sam lupao glavom Vremena mi nikad nije bilo dosta Koliko su mi natrpali posla. I kad zbrzam to malo posla Puno mi slobodnog vremena osta I sada poklanjam vam ovu odu I uživam na poslu novu..... A navika, navika je ostala stara Za složiti šalu imam dara Pa tako u novoj sobi nemam mira Moja muzika sa bloga svira A žene i njihove priče... Mislim, što me se tiče.. Al ne mogu se oglušiti na te priče Bez obzira što me se ne tiče. I uvijek neku upadicu imam I stalno neke poglede primam Al iskreno, morat ću čepiće donijeti Jer ja njihovu buku ne mogu podnijeti! Kad se one dohvate dragi moji Najbolje prolazi onaj ko stoji Jer, brzo iz sobe pobjeći može Al, ne može se iz te kože. To je zamka guzde bila Sredina koja mi nije mila Al, sredit ću ja njih polako Ne predajem se ja olako! Kada smijeh iz ove sobe krene Mislim da će doći i to vrijeme Nestat će sve dileme Smotani – dolazi tvoje vrijeme! nije to sve za danas... vidimo se mi još ** za sve one koji misle da je ovo dugo trajalo...e nije i vidiš flowerall ... dok ti kuhaš ručak, ja radim...teško je, ali izdrži se... eh, da me još i ručak dočeka..... DODATAK... za ovaj nerad još dođem i na almost cool listu..guba :))) rekao sam ja Smotani dolazi tvoje vrijeme....eh, nadam se u svemu.... hvala...hvala

- 12:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

Valja poć radit....

- 17:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2008.

Nedjeljna šetnja

- 17:40 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 01.11.2008.

Tišina i sijećanje

MySpace Music Playlist at MixPod.com

- 00:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #