Današnji sam dan iskoristio za još jednu malu šetnju i posjetu dragim, tihim, prijateljima koji nijemo svjedoče o mojem životu. Sunce, koje nas je danas počastilo svojim prisustvom, izmamilo je malo radosniji pogled na svijet, na život…. Bilo je lijepo prošetati odmarajući pogled na tom nepreglednom prostranstvu bezbroj plamena svijeća, upijajući te predivne mirise svježeg cvijeća, gledajući ljude kako, svaki sa svojim mislima, nijemo stoje pored posljednjih počivališta svojih najmilijih, dječicu kako, trčkarajući oko nogu svojih roditelja, ispituju koliko još ima do bake, djeda…… Koliko vedrine i dostojanstva u tim ljudima….. Kao da je i ovo sunce izmamilo neku dodatnu radost, neko dodatno veselje, neku dodatnu snagu i ljepotu života… .Predivno… za razliku od jučerašnjeg kišnog i sumornog dana….
Jedući pečene kestene uputio sam se prijatelju kojeg sam upoznao za vrijeme rata. Koja je to ljudina bila. Upoznao sam ga za vrijeme jedne uzbune, sasvim slučajno.. zatekao se u Zagrebu, na sred ulice, sirene su započele svoj pjev, a on…izbezumljeno gleda kud sad? Povukao sam ga za sobom i otišli smo u obližnje sklonište.. dečko je bio iz Osijeka i došao je obići roditelje koji su tu preselili. Kako sam za vrijeme rata često bio u Osijeku, javio sam mu se. Znali smo sate provodili u skloništima, blizu prvih linija… bili smo nerazdvojni.. Jedan, samo jedan metak bio je dovoljan da zaustavi osmjeh na njegovom licu, da njegove roditelje zavije u crno… Zapalio sam jednu s njim, malo popričao i krenuo u laganu šetnju dalje… imam ja još tihih prijatelja…
I u toj opuštajućoj šetnji i ne prevelikoj gužvi ostao sam bez riječi…. Ne znam da li sam već nečim dao do znanja da sam obožavatelj kućnih ljubimaca? Ako nisam, eto samo ukratko – obožavam ta mala divna stvorenja, ma može i ona malo veća .. Osobno, zbog mnogobrojnih obveza i čestog izbivanja nisam i sam u mogućnosti uživati u njihovim čarima, ali postoje moji „prijatelji“ na nasipu, u kvartu… Ovo sam samo htio naglasiti da ne bi neko pomislio da sam mrzitelj pasa, mačaka, jer, i ta ljubav, ljubav prema životinjama oplemenjuje, hrani… I tako, šećem ja Mirogojem, gledam lijepo uređene grobove, popravim po koji aranžman koji se od jučer prevrnuo… i odjednom stanem… ne vjerujem svojim očima… ne vjerujem…!! Gospođa, nekih cca 40-45 godina..( ili tu negdje…) ponosno, uzdignute glave koja dodiruje oblake, remeteći tišinu svojim štiklama, korača sa maltezerom koji nestašno trčkara od groba do groba…. Stojim u šoku i ne, ne vjerujem svojim očima?! Pa zar nije tim malim slatkim stvorenjima zabranjeno dovođenje na groblje? I ne bi možda niti reagirao da to malo slatko stvorenje nije imalo potrebu….i to veliku…a dama…. Ona je samo nataknula sunčane naočale i ..produžila… nisam izdržao..nisam..“Gospođo, vašem ljubimcu je nešto ispalo…“ Bože, kako me ošinula pogledom! Smrznuo sam se.. .i onako..damski…Kaaaj?... skoro sam joj nešto na to odgovorio, ali suzdržao sam se… i tada sam ušao u jedan verbalni okršaj kojeg bi volio da nisam doživio..ali… nisam mogao prešutiti… ne, ne bi sada čak niti o Zakonu… nego o nekoj moralnoj obvezi… ma kako ostaviti te „paketiće“ po livadi gdje će se poslije klinci igrati, valjati… a o groblju.. ma to da i ne govorim…u najmanju ruku – nije lijepo… Pokrenuo sam lavinu… svi koji su se nalazili u blizini imali su nešto za dodati, a gospođa, ona kao da se to nju ne tiče (zapravo nje i ne, ali njenog ljubimca .. i te kako ) i, naravno, omiljena igračka njenog ljubimca ostala je, odbačena, na puteljku... i kome se požaliti? Kome prijaviti? Stajao sam još neko vrijeme kao i ostali..negodujući, a gospođa i njen ljubimac bili su sve dalje i dalje… Uzeo sam iz ruksaka jednu vrećicu, pobrao tu igračku, bacio u koš za otpatke koji je bio u blizini… tada sam doživio još jedan šok… prisutni, koji su još uvijek negodovali, odjednom, sa prizvukom veselja i odobravanja, samo što nisu zapljeskali... pohvalili su moj čin…. Vjerujte, tek tada sam bio u nevjerici, u dilemi, trilemi…sa sto i jednim pitanjem…znamo kuditi, znamo hvaliti… ali od nas dvadesetak koliko nas se okupilo, samo sam ja našao shodnim maknuti tu igračku…. Ma, nije da se i meni baš to dopalo, ali nisam mogao otići i to ostaviti… ne na groblju! Onako, kao nezainteresirano, dodao sam… pa to bi svako od nas prisutnih napravio, zar ne?! Vidio sam veliki upitnik iznad njihove glave… što li su mi htjeli reći? Ne znam, nisam čekao odgovore… u nevjerici sam krenuo dalje, u posjet još jednom prijatelju….
Post je objavljen 02.11.2008. u 17:40 sati.