smotani
ponedjeljak, 03.11.2008.
Valja poć radit....
|
Nakon 45 dana bolovanja i 5 dana godišnjeg evo mene u novim radnim pobjedama. Iako su se poneki začudili da sam «već» došao raditi, bilo je i onih koji su me jedva dočekali... eh, neki radi posla, a neki... a falio sam im. Bilo je i onih koji me nisu niti primijetili...a iskreno, nisam ni ja njih..zadovoljstvo susreta bilo je obostrano. Razmišljajući tako o tim našim međuljudskim odnosima malo sam pao... pa tu nas ima dvadesetak, a ja, u tren oka, napravio nekoliko grupica... kada bih krenuo u malo detaljniju «analizu» došao bih do poražavajuće informacije, i ne, ne želim na nju niti pomisliti. Umjesto male, složne obitelji mi smo ko političke stranke... jedan čovjek – jedna stranka – jedan predsjednik stranke i možda pokoji član .. strašno. Ako ne može drugačije... onda demokratski – pa, to smo i htjeli – demokraciju. Sa «svojim» sada već «bivšim» curama popio sam kavicu, malo pretresli sve novitete ali i raritete... i da, pri tom moram naglasiti da je naša stranka ostala složna.. bez obzira što nismo više vezani poslom – stečeno prijateljstvo i povjerenje se ne gubi... ono je iskreno, i ma koliko se drugi trudili «razbiti» nas... ne uspijevaju i, nadam se i vjerujem, niti neće. Vrijeme do, do sada nikad korištene, pauze prohujalo je... otišli smo u obližnji kafić na sok... jer, o nekim stvarima ne možemo na poslu. Cure su u panici tražile pomoć – moraju napraviti neke izvještaje koje nikada nisu radile, jer sam ih ja trebao raditi, a sada, sada me ne smiju niti pitati kako ih napraviti!! Jadne, žao mi ih je..ali...kako bi rekli u narodu – viša sila. Brzinski sam im, na najlakši mogući način pokušao objasniti, a onda, do kraja radnog vremena, komunikacija mailovima kad zapnu... kak sad? A zakaj to? Di to nađeš? ... jer.. i zidovi imaju uši, a tek one druge stranke... a ja se, kao ne smijem miješati. Iskreno, nadam se da će do sutra, kad im je rok, uspjeti završiti..pomogao sam im, napravio dobar dio..ali dalje ne mogu.... Meni su ostala neka sitna zaduženja koja iziskuju puno vremena, komunikacije sa partnerima...ali shvatio sam to kao dobrodošlu promjenu i kao konačno poznato radno vrijeme. E to, to sam čekao godinama! Znam da u 16,00 idem kući... osim, možda, možda ponekad, ali to je zanemarivo... Ipak, ne smijem se potpuno opustiti jer i ovo je rješenje samo kratkog daha.... pitanje je kako mi misle dalje piti krv.. da li na slamku, da li rezat žile, da li raditi lobotomiju... ali, pokušao sam se, ovo vrijeme provedeno na postoperativnom oporavku, psihički pripremiti za sve moguće varijante... ne, ona najgora mi se ne može dogoditi... može se dogoditi da sjedim i nemam posla jer eto nekome nisam po mjeri, ne kimam glavom, imam svoje profesionalno mišljenje i smatram, prije svega svojom moralnom obvezom, potrebnim upozoriti nadređene – a onda ispadne... on ima nešto protiv mene, kopa mi rupu......ah, stari štosevi i novo stari bedaki – nikad se neću naučiti šutiti... nikad.. zašto ja ne mogu kao ostali šutiti, klimati glavom, odraditi kako mi se kaže jer se tako traži? Zašto? Ma zato što, ono malo mozga što koristim, ono malo morala što imam kosi se sa tim... ne mogu to i gotovo! Sad barem imam normalno vrijeme za družiti se sa svojim hobijima….. Mislim da su cure jedva dočekale ispričati mi neke „sočne“ detalje… navikli smo, uz kavicu, uvijek imati neku zanimaciju, prepričati poneku dogodovštinu prethodnog dana, poneku glupost koju smo uspjeli napraviti…a sada…ostatak hodnika upro je oči u nas, pretvorili su se u uho… jer..sa smijenjenim se ne smije kontaktirati. Pokušao sam im objasniti, za njihovo dobro, da se na poslu nećemo družiti, a da ćemo, van radnog vremena, kao i do sada, otići na kavicu, vikendom roštiljada, da se u privatnim odnosima neće ništa promijeniti. Hm, bolje da sam tu zamisao prešutio.. kako su me „napale“.. ma to su moje cure… Ne dolazi u obzir, ako nekome smeta neka zatvori oči, začepi uši, kao i svi i mi imamo pravo popušiti jednu i popiti kavicu, naročito jer je prije službenog gonga… početka radnog vremena. Iskreno, mislim da mi je nešto tada upalo u oko…potekla je suza… Iako sam takav odgovor i očekivao, bez imalo prepotencije, bio sam viši za barem deset centimetara…poletio sam, krila se razmahala… bio sam ponosan i sretan.. jer, nije ovo prvi put da imamo uspone i padove u našoj Službi, ali uvijek, uvijek smo ostali složni, uvijek smo ostali kakvi smo i bili… radišni, odgovorni i profesionalni prije svega, ali prijatelji zauvijek. Nije se to rodilo preko noći.. godinama mi zajedno radimo, zajedno dišemo, zajedno subotama, nedjeljama provodimo vrijeme bilo na poslu, bilo kod nekog na vikendici, bilo u prirodi… i to, to svi za jednog jedan za sve.. To, kao i najbolji rezultati u radu…to nekome nije odgovaralo. Stalno su prstom upirali na nas, stalno krivnju tražili u nama, ali, uvijek bezuspješno.. I baš to, baš to što smo na vrijeme upozoravali gdje „šteka“, gdje i kada će nastati problemi, jer, mi smo profesionalci, baš to je vrijedilo moje glave.. i neka je. Moja je glava i dalje visoko uzdignuta, ponosno, iako još uvijek malo pogrbljeno, koračam hodnikom, svakome mogu pogledati u oči, pozdraviti, pa čak i nasmiješiti se… a opet i glasno nasmijati kada neki prolaze pognute glave gledajući u pod, čitajući prazan papir naglo mijenjajući smjer kretanja…samo, samo da ne moraju proći pored mene… Zašto? Imaju li možda savjest? Grižnja te savjesti? Ne, ne znam.. i iskreno, ne zanima me. Mislim da će oni sami morati potražiti odgovore. Ipak, moram priznati da godi, godi kada te osobe dođu i pitaju Smotani, možeš li mi molim te objasniti, pokazati kako da napravim ovo? A ja, blago telećeg pogleda, onom blentavom facom uzvratim pitanjem A smiješ li se ti meni obraćati? Vjeruješ li ti da ću ti ja točno reći? I, da li uopće mene smiješ to pitati? Onaj izbezumljeni pogled, nevjerica, šok, ona smušenost daje mi moralnu nagradu… i konačno dragi moji …ja imam radno vrijeme…. Od 8,00 – 16.00 sati…jupiii |
- 17:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||