smotani

utorak, 30.12.2008.

Sretna Nova!

Dragi moji, kao što ste primijetili odspaman sam.... Eto, događa se, doduše, meni malo češće, no...zanimljivije je ... Prije glavnog dijela samo da se pohvalim da sam popravio grijanje na poslu Jutros, sve su sobe bile zagrijane, osim, naravno moje. Ulazim u sobu i razmišljam skinuti jaknu ili ne... onak, baš mi je ugodno u njoj. Danas sam se i bolje pripremio, obukao termo dokoljenke na neke rombiće pa su cure imale nekaj za primijetiti, no, nećemo na modnu pistu..bitno da je toplo... Kapa koju u ormaru držim kao poklon jedne stranke odigrala je svoju rolu...utoplila glavu i prekrila uši da ne čujem muziku kojom me danas moja miljenica u sobi opako gađala. Drznuo sam se dati joj malo posla, a ona, udri po pjesmama koje me «tuku»... dobro, preživjet ću ja to! Oko podneva mi je već dobrano sumnjivo grijanje u našoj sobi... Ide smotani provjeriti puhalicu od klime....ledeno! Tražim termostat u sobi..nema ga... naravno kada je skriven iza hrpe jakni moje miljenice, pjevačice, koja, kao da je od doma donijela sve iz ormara i pokazuje koliko jakni i kaputa ima. Dakle, kad me šlag nije trefil! Eto, neko se igrao čiribu – čiriba i stavio na hlađenje .... pomaknuo sam termostat A onu vušššššš..... dakle, kao da sam vidio tople pare koje su obasjale sobu..... koji filing. Kada je pjevačica došla u sobu, onako, usput, pitam ju... Čuj, jesi ti možda nešto prčkala po ovom kotačiću... pogleda me prodornim očima, odmah sam stao u stavu mirno, i odbrusi.. pa majmune, ti uopće ne razumiješ žene i njihove promjene.. zaustio sam nešto reći..nisam imao prilike... da je vama samo jedan dan biti žensko u promjeni, vidjela bi ja vas kako bi se ponašali, sram te bilo, sad ti smeta što sam smanjila grijanje.... Halo! Da smanjila?? Ženo, pa hlađenje si uključila, kad već hoćeš da budem žensko na jedan dan...hoćeš da jajnike prehladim? ... Ok... dalje vam neću pričati, ali vjerujte bilo je zanimljivo... Bilo bi zapravo jako komično da me nije bombardirala meni dragim pjesmama...No i moje je strpljenje došlo kraju.. kada sam ju lijepo zamolio da malo stiša, tek toliko da baš ne čujem, proderala se na mene da sam kao u PMS.... e pa sad je dosta.. to, to mi jedino moje cure mogu reći ... e baš i jesam.. kako faca ipak ima jače zvučnike, počeo je tulum... prvi CD pri ruci, i raspali... Novi fosili, Zlatni Dukati, Kićo..... i fešta je počela.. Nakon samo tri minute bio je mir u sobi... OK gužva na poslu standardna...ali nećemo o njoj..... ne danas i ne više ove godine. Bitno da smo se u miru dogovorili za sva dežurstva jer, pojedinci, imaju čast biti libero do 07.01. i neka, mali godišnji... A sada... mislim moj posljednji post ove godine... Mala oda mojoj jednoj od „boljih“ godina u životu Draga moja dvije i osma Bila si gorda i ponosna Neki te po dobru pamte Ja molim da se tvoji dani ne vrate Svima kojima si lijepa bila Ostani i dalje mila Ja kličem sa uzvikom sreće Prespavat ću tvoje posljednje veče… A ti draga mirno u povijest idi Da te moje oko više ne vidi Pamtit ću te po mnogo čemu Ali nemamo baš zajedničku temu No, hvala ti za sve lijepe dane Hvala ti za sve nove rane Jer, na kraju ipak neke je koristi bilo Malo sam se digao, i to mi je milo Dakle, na kraju, draga moja ipak ću reći Hvala ti na svoj pruženoj sreći Samo po tome pamtit ću te draga A sve loše neka ode bez traga Morao sam ipak se malo prišmajhlati… jer doista sve ružno želim brzo zaboraviti… sad vrijeme je da Novu najavim i malo slikicu popravim Još jedna Nova na vrata kuca I siguran sam da joj se štuca Od spominjanja u posljednje vrijeme Nadam se da nema veće treme Dobrodošla dvije i deveta u naše živote Nagledaj se ove ljepote I uzvrati radošću i srećom Podari nas toplinom većom Po preporuci naše vlade Remenu se rupice rade A ti draga naša Nova Budi ipak bolja Prevari i vladu na suncu i u sjeni Ne daj da se sve zapjeni Smiri ove iskrice što lete Donesi nam mirne dane, sretne…. Donesi blagostanje ljudima ovim Jer s njima i ja remen krojim Donesi sreću i veselje u domove naše Donesi zdravlja i smijeha – to nam paše. A mi, mi ćemo kao i uvijek dobri biti U tvojim se danima po malo kriti Stupati s tobom kroz život tvoj 365 dana točan je broj Podvukao sam crtu, napravio bilancu protekle godine, ali nisam vam rekao što očekujem u Novoj… Evo, neka bude kao kraj ove… neka to neko smirenje, neka čudna snaga i dalje sa mnom vlada… samo da, kao rak pravi, koji korak unazad ne napravim…i, ja, ja ću biti sretan. Zdravlje, da i ono me malo muči, ali.. neka oporavak ide po planu i opet, opet ću biti sretan. Posao…. Nekako, kao da sam stvorio neki, barem vanjski imunitet, nemam želja, dobro mi je, ne dirajte me, ni ja ne diram… neka tako bude…. Ljubav… eh, ljubav… a što poželiti…. Pa jednostavno… nek živi ljubav! To su moje želje, nemam ih puno, a tako su velike…. I, bit ću sretan ako se ostvare. A Vama, Vama dragi moji, od srca i iskreno želim puno zdravlja, ljubavi i sreće, puno radosti i dana ispunjenih veseljem i zadovoljstvom…. Kao velikom potrošaću cijele godine, a naročito u ove slavljeničke dane primio sam direkt iz Uprave Coca cole već znanu čestitku…. E pa dečki, hvala Vam, ali mogli ste skrenuti koji kamion prema nasipu I za kraj, Pjesma o jednoj mladosti mi je ponudila da se pridružim u pljuckanju po staroj godini….jesam draga, objeručke sam prihvatio…i ko voli...nek izvoli pridružiti nam se ali, mi smo ipak iz finih hiža izbačeni pa ćemo to u ovom čošku obaviti…. A svi oni, kojima je ova bila lijepa i neponovljiva neka ovdje posade koji cvijetak i neka uživaju…. SRETNA NAM NOVA GODINA!!!! Od srca Vam želi Smotani Dodatak 31.12.08. Danas sam dobio ovaj mailić.... i poželio ga podijeliti s Vama dragi moji...još jednom SRETNO!!!! Želim Vam ... 1. miris prve jutarnje kave, 2. spoznaju da je sutra praznik 3. pobjedu naše reprezentacije 4. sniženje 50% u vašem omiljenom dućanu 5. sunčano subotnje jutro 6. kućnog ljubimca koji vam se veseli ...11. slobodno parkirno mjesto u centru grada 12. spoznaju da možete odspavati još sat vremena ...21. vino ohlađeno na idealnu temperaturu 22. da isprve pronađete hlače koje vam dobro stoje 23. kavu s prijateljima iz djetinjstva 24. maštovit i vesel san 25. iznenadan posjet prijatelja baš nakon što ste završili veliko čišćenje .. .35. spoznaju da ste u bržoj koloni 36. da isprve izaberete ključ iz bunta 37. hiperaktivne prijatelje u petak navečer 38. da vam konobar donese smeđi šećer bez da ste ga tražili ...45. da uhvatite zeleno na semaforu 46. da vaš omiljeni prastari kaput postane modni hit sezone 47. cappuccino s puuuno pjene ...53. da vas voljena osoba dočeka ispred posla 54. svježe pecivo u tri popodne 55. dvije kile manje nakon sinoćnjih ćevapa ...65. petak, na sve moguće načine 66. užitak u besciljnoj vožnji po praznim cestama 67. da se sjetite stihova pjesme iz vaše mladosti 68. rješenje problema koje vas muči danima 69. da otkrijete da se nekome sviđate ...79. važan podatak baš kad ga trebate 80. reprizu epizode omiljene serije koju ste propustili 81. da netko na dodjeli Oscara ima iste cipele kao vi 82. priče koje jedva čekate podijeliti s drugima 83. da vas netko razveseli sitnim poklonom bez povoda, ...94. da vama dragi prijatelji postanu roditelji 95. vruću čokoladu u hladnom danu 96. duplo manji račun za mobitel . ..100. da pronađete u džepu proljetne jakne 100kn na koje ste već zaboravili 101. susret zbog kojeg brojite dane 102. da svaki dan naučite nešto novo 112. da kolač koji radite prvi puta ispadne fantastično 113. smiješak djeteta koje ne poznajete 114. miris vedre ljetne noći ...125. da vam kiša opere auto 126. da uočite prve visibabe u snijegu 127. pahulje koje vam padaju na nos 128. da laste naprave gnijezdo pod vašim prozorom ...139. užitak u prvim trešnjama 140. da osmijehom pobijedite svaki stres 141. parfe tortu sa šlagom koja ne deblja ...152. vikend u nekoj europskoj metropoli 153. "leptiriće" u trbuhu ...164. osjećaj uzbuđenja pred putovanje koje dugo planirate 165. osjećaj olakšanja kad otkopčate pancericu 166. jutro bez gužve ...172. ugodnu bol u mišićima nakon treninga 173. sastanak sa zgodnim klijentom . ..184. jutarnji cvrkut ptičica pod prozorom 185. uspjeh dragih osoba . .196. da otkrijete novi omiljeni kafić gdje puštaju super muziku 197. livadu punu maslačaka za puhanje 198. sklupčavanje ispod deke uz super film dok vani pada kiša ...200. iskren pljesak kad na karaokama otpjevate pjesmu grozno, ali uživajući 201. dobro raspoložene ljude na poslu 202. pjevanje u zoru ..213. odličnu ideju za rođendanski poklon prijatelju 214. mjesto do prozora u avionu ...225. odličnu vremensku prognozu za vikend 226. fotografiju na kojoj odlično izgledate 227. poljubac za laku noć ..238. poljubac za dobro jutro 239. snijeg na skijanju ...246. neotkrivenu pješčanu uvalu (bez ježeva) 247. klima uređaj dok čekate u redu ...258. godišnjicu mature na kojoj blistate 259. zasluženu povišicu 260. pjevanje uz pjesmu s radija dok se vozite na posao ..274. život s onima koje volite 275. da se riješite štetnih navika 276. lijepo vrijeme na godišnjem ...289. nalet inspiracije pred praznim papirom (ekranom) 290. praznik koji pada na ponedjeljak ili petak ...299. bezbolan posjet zubaru 300. prezentaciju dovršenu prije roka 301. duhovitu zdravicu u vašu čast ...313. lift na vašem katu kad ga trebate 314. da pronađete staru snimku na kojoj se glupirate ...329. da vam netko napravi fine sendviče za put 330. zaradu na (HT-ovim) dionicama ...341. sretan put kamo god išli 342. smijeh koji ne prestaje ..353. pozitivne misli i ideje, 354. pravog prijatelja na kojeg možete računati 360. da svi koje volite budu zdravi ...362. zadovoljstvo samim sobom 363. da se svako jutro budite sa osmjehom na licu 364. da darujete krv koja nekome spasi život 365. još 365 novih razloga za osmijeh u 2009. godini! malo krividaju želje a?..a tako i životni put krivuda....ali, neka, neka krivuda ali neka sve ove želje izguraju ostale loše!!!

- 20:35 - Komentari (71) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.12.2008.

Opet radno i..hladno

Nakon malog godišnjeg okupljanje je jutros proteklo u dosta kaosnom redu. Dolazilo se i do 10 sati – živjela anarhija! Ma kao da će se nešto važno dogoditi.. Pola ih je spojilo ove blagdane, dio ih je bolesno, a nas malo što je hrabrih i neustrašivih pokušavamo pokrivati sve. Iako, iskreno teško je... zima je za poludit i ne znam da li mi je bolje na balkonu – u pušioni – ili u sobi. Ubundani u jakne pokušavamo trenirati za doček Nove na Trgu.. Iskreno, čak sam, obzirom na ovlasti vlastodršca koje trenutno imam, pomislio pustiti sve doma.. ovo nisu uvjeti za rad! Ali, ne mogu jer ipak neke stvari treba odraditi, kraj je godine, gungula, kompovi su tek danas proradili, treba sve «zaostatke», papiriće ukucati....Ipak, one načete, kihalice i kašljuce smo potjerali doma...ako danas grijanje ne zasja u punom sjaju ne znam ko će sutra ostati raditi....i rukavice sam, one bez prstića, navukao..cure me obukle da mogu kucati ... ne daju mi zabušavati... kucam ja, kucam...samo što ? hihihi no, hvale me...kuca Smoto ko lud .. Dakle, kad su posložile gablec..pobegel sam... dosta mi je hrane do najluđe noći... kada sam, onak, usput samo, opet dežuran.. Koliko slatkiša, ljudi moji, koliko hrane sam potrpao u sebe ovih dana... danas me strah bilo na vagu stat – ako sam se uprasio bit će fešte, doki će me naprašiti na kontroli...no, imam vremena do sredine siječnja, skinut ću ja to već a? A danas, danas krećem sa sarmicom... jučer sam obavio potrebnu nabavku, moj kupus, provjereno, izvrstan.. jedva čekam onaj miris kad razmili po stanu...mmmm... Kao što se vidjeli, opet mi je sadržaj bloga prijavljen administratoru kao spam - baš me zanima koji je dio teksta za njega neprihvatljiv? ... i ne, ne mogu vam trenutno odgovoriti..ali, proći će to... No, mogu do vas, što uredno i činim... pa se već nađemo negdje.... Vama ugodan odmor od ovih blagdana... naravno, mislim na radnim mjestima hihi i ostatak dana...

- 13:56 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.12.2008.

Odlazi i godina ova...

Godina se bliži kraju.. sumiramo postignuto, polako podvlačimo crtu… Što sam u ovoj godini ostvario? Što se dogodilo a vrijedno je za pamtiti? Kako sad sumirati nekim redom kad je toliki nered u mojoj glavi – krenuo bi od sredine…. Neke bi stvari preskočio, neke ne spomenuo, neke bi volio da još uvijek traju, neke su, očito, bespovratno otišle….. idem probati nekim redom, ali kroz priču….ne, dosta mi je nabrajanja, dosta mi je brojeva… i tako očekujem novi..porezni broj… dosta predstavljamo stvari, svi nam i dušu, pa i ime žele uzeti….. Godina je počela predivno… imenovanjem na novo radno mjesto, uvođenjem nekih dodatnih poslova, shvatio sam… ode moje vrijeme - moje slobodno vrijeme…mislio sam ja to ne mogu …zapravo želim li ja to uopće…no, niko me nije niti pitao…Zavaravanje mi je oduvijek dobro išlo…samog sebe, dakako. Iz dana u dan situacija je bila nepodnošljivija, vremena sve manje a moji postovi na starom blogu slični smaku svijeta… shvatio sam…Ne štima! Paralelno sa tim novim rupama, s druge strane neke rupe kao da su se počele krpati, ili sam, opet, sebe zavaravao? Ne znam..početak je godine, zbunjen sam, više ništa ne razumijem… Sredina siječnja… vraćam se od zubara… stojim na semaforu, crveno je…. vežem cipelu… taman mi je vrijeme za to… glava sagnuta, ispod volana…odjednom svašta nešto, udarac zvuk, glava….sve se spojilo, pojma nemam kaj se događa… Izvučem nekako glavu ispod volana.. osjetim nešto klizi niz lice….ne, nisu bile suze…krv…slijevala se niz obraze, a epicentar negdje visoko na čeli…. Jooj…. Mislim da me neko klepio… polako pokušavam izaći iz auta… malo mi se vrti.. pridržavajući se, ugledam autić..podosta zgužvan, ličio je na peglicu… .sjetio sam se Policijske akademije, i onog velikog Akademika kad je učio vozit auto..he, he, tako je moj škodilak izgledao..straga. Pogledam tetu…veliki đip…Land rower… pih, samo farovi i branik malo potucani, ma krasno! Teta nije vidla crveno, vidla je zeleno koje se odnosilo na one koji skreću lijevo…super, a ona bi ravno…E neš preko mene! Zagrmih ja..i nastavih se…..da, super mi se sada zezati…no tada sam taman bio spreman za maškare… kada su šljive počele mijenjati boju, cure su me kao maskotu htjele voditi na fašnik u Samobor… dobro mi je počelo nema što…… Nakon tog bliskog susreta problemi sa rukom kao da su pojačali, sve mi je ispadalo, nikakav osjećaj nisam imao…. Bilo je vrijeme za doktora…. Ne, nisam baš samoinicijativno to odradio… puno je tu odigrala Malena… i hvala joj…. Da, očito je da sve nekako kao da ide na bolje…barem na jednom planu, odmah se osjećam nekako snažniji. Sa ocem sve više problema… moždani još jedan, bolnica, dom…. A sve izvan Zagreba… vrijeme, snaga, energija, samo su se topili…. Ne, o financijama ne govorim, to mi dođe kao usputni trošak, novi kredit… Cijelo vrijeme imam potporu, lijepu riječ…. dodatnu snagu… Terapije - pokušavam se provući i malo oporaviti njima… svaki dan, nakon posla jurnjava u bolnicu…vježbe, struja, opet struja – mislio sam da ću prosvijetliti, da ću postati drugi Tesla. Eto, ostao sam anonimni majstor za sitne popravke i kvarove… i ne, ne žalim se. Na tim terapijama susrećem osobu koju ne želim ni na sprovodu vidjeti… cinično mi govori kako mi je punica u bolnici… ostajem u šoku..a ja, ja ne znam? Kako to? Pa neki dan sam se čuo sa juncem..doduše, ne i sa punicom… Ništa strašno, operacija žući, a ne, nisu me htjeli opterećivati jer… stric mi je na samrti… Dobro…no svakodnevno presretanje ove zle žene polako poprima neku fobiju. S jedne strane sam presretan, neke stvari idu svojim, predivnim, iako laganim korakom, s druge… vaga prevaže..ali se ne dam! Nakrivio sam se, ali ne dam se srušiti! I, nakon dugo vremena u sebi osjećam neku snagu…nešto novo – sviđa mi se taj osjećaj. Ubrzo otac završava u bolnici….. prebacujem ga u Dom, u bolnici ga više ne žele držati, a ja, ja ne mogu sam… ni sam baš nisam zdrav, a njemu treba stalna njega… kako ga je ovaj put udarilo, uopće ne dolazi sebi… moram ga nekako zbrinuti, ne jede, malo nešto popije, ali slabo .. i to, dva gutljaja traju satima….U međuvremenu stric umire…ide me….. Običaji… stalno se pitam da li je nužno baš uvijek poštivati običaje? Da li bi neko zamjerio ako iz opravdanih razloga neke stvari preskočimo? Ne znam, ali znam da me nimalo lijepo nisu pogledali kad sam najavio mogućnost da neću iznijeti sa bratićima lijes iz kuće. Već mi je sve to dovoljno bilo stresno…a nošenje…bojao sam se za leđa…. OK…veliki sam ja dečko, mogu ja to! Neće niko pljuvati po mojoj majci kako me preodgojila! Ne dam! Jer, naravno, odmah su pale optužbe na njen račun… .a baš mi je taman to falilo, ja sav kilav – još od prometne – otac u bolnici, na samrti, i sad ovo… mrak….. Jesam, nekako sam to izveo, teško, sa jedva izbjegnutim posrnućem…ali… jesam… Ne, ne pitajte me kako sam se osjećao. Drugi sam dan trčao na drugi kraj Lijepe naše…dobro ne baš kraj, oca iz bolnice prevesti u Dom..jer, drmnulo ga je kad je htio, posljednji put vidjeti brata – nit ga je vidio, nit zna da je umro, nit sam zna za sebe…a i ja sve manje znam otkud mi snage… Na poslu sve veći stresovi… sve veći pritisak i podmetanje mojima…. Tanak sam sa živcima, iscrpljen sam…jedini penicilin su mi razgovori sa Malenom, koja kao nekim čudom, vraća snagu, vjeru i daje mi volju za novi dan…. Pucam na poslu, dokazujući da nije problem za neke propuste u nama... dirnuo sam u zaštićene mede…greška moja..ali, ja drugačije ne mogu, ne znam! Ili po pravdi, ili profesionalno i odgovorno..ili nikako…… i da… počeo je moj pad..ma ne, ne žalim zbog toga, nipošto. Zapravo, kao da sam jedva čekao da se to dogodi, vratit će mi moje vrijeme..slobodno vrijeme… U šestom mjesecu umire otac…praznici.. sve se nekako oteže.. nikako i to završiti.. iscrpljen sam… trebalo je dopremiti ga u grad, sto i jedan papir, dozvole, trči u D. Resu, nosi sve papire..morate i po sanitarnu dozvolu..ajme? Bolje da prešutim komentar..ali gle, u Dugoj R. nema sanitarki…na terenu su..ajde u Karlovac, trči, snalazi se, lijevo, desno….dobim papir, vrati se u D.Resu… odnesi, daj…roba, stvari…ne mogu..vani vrućina za nevjerovati, klimu niti ne palim u autu, ne sjetim se…a i ne koristi… mokar ko miš vraćam se na Mirogoj, opet…papiri…ajme birokracije……. Mislio sam da sa krematorijem (očeva želja) stvari budu lakše nego kako je bilo sa majkom…ali tada nisam niti bio sam…I..sve je bilo dobro do trenutka dok nisu rekli…utorak ispraćaj, srijeda kremiranje, četvrtak ukop… ajme..tri dana…a danas je tek četvrtak tjedan dana prije…ajme.. rekoh..OK..a što ja tu mogu.. U tom trenutku nešto je zazvonilo na uzbunu…. Četvrtak?? A ne…! NE! Može li u petak? Ljubazno upitam…Ma naravno, kad vi želite, ali, mislila sam ono…da požurimo, da se završi – ljubazno će gospođa. Hvala Vam, ali ne bih…ipak na svoj rođendan ne bih ukapao oca, ma kakav bio….. Da, bio mi je to jedan od „boljih“ rođendana u životu.. .ali, što je tu je… Bešćutnost u firmi dolazi do punog izražaja… i o tome zapravo ne želim trošiti riječi… Privatno dolazim do vrhunaca… samo malo mi treba, malo….. milimetar..spremam se na taj korak… i…dum… ko visoko leti..nisko pada.. eto ne znam nego kako drugačije to opisati… ironično sam sebi… jer..uvijek mora biti po mom.. a? Da, naslušao sam se toga.. i izgleda, ma koliko ja tvrdio da baš to nije tako..ne čuje se..glas se gubi.. .sada, sada definitivno nije po mojem.. Sredina je osmog mjeseca… tu negdje doznajem za očevu oporuku… mislim da je to bila točka na i…sad mislim ne treba mi puno….padam..emocionalno, fizički, psihički…nestajem…bježim, želim pobjeći od svih, ali, neki bježe i od mene.. to me dotuklo. Pao sam u strašnu krizu… izgubio sam u kratko vrijeme dvije osobe s kojima sam dijelio sve svoje misli…Ea i Malena… , izgubio sam snagu, i više me niko ne može vratiti.. .želim nestati. Kako? Ipak je neki glas razuma u meni savjetovao se sa liječnicom.. koja me obožava kao pacijenta.. u cijelom stažu jedino bolovanje je operacija žući…i sada sam slomljen… ne mogu dalje.. savjetuje me idi na operaciju, možda je sada pravi trenutak… razgovaram sa kirurgom, slaže se… odlazim u tišini… tek po koji virtualni znanci i prijatelji su to znali… u stvarnom životu..niko! U firmi sam rekao dan prije… svjesno.. jer i tako me maknuo sa svih poslova, samo sam mu smetao, evo i njemu vremena da razmisli što će sa mnom, ili ja s njim.. U to me vrijeme napustila i jedna draga osoba… tiho, nenadano… fali mi….. E baš me ide… Ali ni to nije sve… skoro sam zapalio vikendicu svojim stručnim uklanjanjem nekih podstanara, susjed mi probio zid na apartmanu na moru… zove, hitno je ..dođi…. a ja bezvoljan, bez snage… sve se skupilo u kratko vrijeme, šavovi popuštaju, iz ušiju se polako stvara dim…. Bliži se ostavinska rasprava.. .prije odlaska u bolnicu riješio sam sve izjavom o prihvaćanju nasljedstva kojeg ustupam bratiću ( Lika…) i ne, ništa protiv nemam posljednje očeve želje..samo da ne gledam to zlo više svojim očima….Prijatelj je odnio izjavu na ročište…Mlada je dama bila šokirana kad ga je vidjela..kao, sa mnom se htjela dogovoriti oko uvjeta koje je otac postavio (pričao sam vam o tome..) ma koje dogovore??' I ona svašta umišlja… Sve sam pripremio da može odmah useliti u prazan stan, kako i dolikuje pravoj primopredaji, zar ne? Tu se ne malo iznenadila…ali, iskreno, ne znam što je očekivala? I nije me niti briga… Imam nekoliko prijava na sudu, tužila me je, ali ne marim…. Nema osnova..samo mi malo živce tanji..a kad ja puknem… ne bu dobro, ne bu…. Još jedna velika odluka pada u to vrijeme…e pa kad su kola krenula, pogurat ćemo ih malo jače…. .obrisao sam stari blog, malo pod pritiskom mog Starog – prijatelja, blogera; malo nekim svojim hrabrim i pomalo iznenađujućim odlukama. Koliko sam imao volju sve preokrenuti – možda, možda sam to učinio u krivom trenutku, jer baš tada..počinju teški dani…godišnjice… sve nešto krivo tempiram. Događa se i nešto lijepo tih dana… srećem Tihanu, staru i dragu prijateljicu koju nisam vidio 10 godina… Iako je njezina priča tužna (nešto sam o njoj i pričao) ipak radost susreta i njezinog povratka, barem prvi tren, zasjenjuje sve. Na poslu, a što reći, na nogama sam…ne dam savijati kičmu, nemam razloga… lijepo je osjetiti neku snagu kada prolaziš pored pojedinih „dama“, pristojno, kako me majka i odgojila, pozdravim dotične a one, spuštenog pogleda, prema podu promrmljaju nešto sebi u bradu.. to, to je moja moralna pobjeda! Ja svakome mogu i želim pogledati u oči! Ne, ne zamjeram im… samo, pripremam se za nove situacije – ovaj puta moram biti spreman. Čak dolazim i na feštu moje nasljednice… pojedinci bježe od mene hihih, kao da sam kužan, a samo, samo sam operirao atletičarski disk i sada ću moći bolje preskakati postavljene mi prepone. Možda ih to smeta? Bit ću gipkiji..ali, ne za njih……. Čovjek se uči dok je živ i bedast umre – lijepo je meni govorila moja majka, a ja, sveznadar.. Po povratku na posao prve dane izigravam smetala… malo nešto promrljam, ali ne znam ja odugovlačiti…, malo se zabavljam na neke druge načine, informiram u svijetu blogera….Polako ali sigurno vide se rezultati mojih Naputaka iz Travnja i Svibnja… sve, baš sve je prihvatio, primjenjivao, mene maknuo..ali lijepo je vidjeti da kola kreću uzbrdo. Sretan sam! Ipak me poslušao i to je moja pobjeda. Paralelno sa tim kolima koja kreću sve brže uzbrdo…čak i brže nego sam mislio, dobivam i nove zadatke…Polako postajem Katica za prljave poslove…čistač…Ma, lako je normalnome sve poslove obavljati. Naiđeš na neke probleme, ali godine staža, iskustvo, diplomacija koju vješto prihvaćam od naših političara, sve to pomaže u obavljanju poslova..i to, opet uspješno…. Zadovoljan sam sobom jer malo sam se uplašio…no, strahu nije bilo mjesta. Teško danas neke poslove možete i smijete razdvojiti, sve je nekako povezano i tek, kada se uistinu uhvatiš sa nekima u koštac, shvatiš čarobnu formulu uspjeha…svi za jednog, jedan za sve! Ovaj..jedan za sve me uvijek dopao.. No dobro….volim društveni život…Stvari na poslu sjedaju na svoje mjesto, samo ja nešto iščekujem…rješenje…. Jer traje mi, za ovo radno mjesto do 31.12… a bliži se… Počele su razne priče, nimalo drage mome uhu, ali pokušavam ih ignorirati… Sa dišom uz pokoji žestoki, profesionalni okršaj, imam i neke riječi pohvale..ne bu dobro! Prije par dana saznajem.. produženo mi je obavljanje istih poslova za 6 mjeseci..ali u međuvremenu sam, opet, mali v.d. …ajme, ma koje je uopće moje radno mjesto? Koje poslove obavljam? Više se i ne trudim… ne pamtim, radim i idu dani…. Dežurstva za ove produžene Blagdane prvo izazivaju malu ljutnju..Nikada, baš nikada niko nije na oba blagdana dobio čast…a ja….bilo kuda..Smoto svuda… e, pa…zasučimo rukave, jer uskoro ćemo i remenje..neka igre počnu. Eto, Božićno je dežurstvo prošlo..i čak sam sretan jer prvi puta nakon šest godina nisam bio sam za Božić, i nije bilo strašno…iza mene je..Još Novogodišnje..a , tu sam već ko prav v.d. organizirao mali bijeg….nadam se da će nam uspjeti barem malo do Trga skočiti… barem jedan ples zaplesati sam mojim curama… obećao sam im… I sada..kakva mi je bila godina? Odlazi…dobro je… smotana sa svim i svačim, a ja na kraju nje, kao da sam neki drugi… malo drugačiji, kao da sam počeo malo drugačije, pametnije prihvaćati neke stvari ili mi se to samo čini (sebe uvijek uspješno zavaram) …sad još samo neke puzzle posložiti u glavi….i kako bude.. ili ne bude…. Ali, neka tako bude… Još malo i finila je i ova… želio bi je brzo zaboraviti …. Ne, ne sve…onaj najljepši dio… taj prenosim i u slijedeću godinu kao neostvareni cilj… ali, i dalje cilj… i neću više razmišljati o njoj, prolazi i odlazi… neka nam je svima slijedeća bolja u svemu, a sve ono što je bilo lijepo i dobro nastavimo graditi u slijedećoj.. zapravo, shvatio sam, kad malo razmislim – imam, imam i ja temelje, samo da zidarske ruke počnu stvarati, a znam ja i to.. po malo…. Ne, ne...ma neću Vam još čestitati Novu, pa ima vremena, zar ne? DODATAK 29.12.2008. Dragi moji, trenutno Vam ne mogu odgovarati na Vaše komentare.. od sinoć je moj blog opet SPAM hehehehe...da vidimo do kada ovaj put... Ali, Vas mogu posjećivati, Vama se javljati.... što i činim... izgleda da će me ostaviti u ulozi komentatora:)

- 14:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 27.12.2008.

Opuštanje....

I Božić prođe… a toliko priprema, toliko nervoze, toliko iščekivanja, radosti… a sve tako brzo prođe…. Poželio bi čovjek da malo potraje… Moje dežurstvo prošlo je u malom kaosu, ali, ipak, nekako smo se provlačili. Iskreno, shvatio sam koliko smo vezani za ove mašinerije i kad nešto padne, svi smo obezglavljeni… Živjela informatizacija i sustav održavanja! No, nije ni dečkima za zamjeriti, ma što njih briga što je baš na Badnjak nekome riknuo neki ruter, skuter, pa pao sustav jer nema ovoga i onoga – ne, bolje me ne slušajte, jer pojma nemam što su oni meni objašnjavali – ali je činjenica da se eto, dogodi …. Zanimljivo je bilo gledati kako se snalazimo po papirima, hi hi hi.. a pisanje… ajme, pogubio sam nekoliko olovaka, jer kako sam hodao okolo, tako sam gubio i sredstva za rad. Inače, Badnjak je prošao vrlo zanimljivo..klopu smo si spremili i jeli tek oko pola dvanaest… dakle, za stolom smo dočekali Božić uživajući u netom spremljenom bakalaru.. ajme, stvarno sam već bio gladan… Iza ponoći nastao je pravi kolaps… a ne, ne vezano uz posao, nego naše bajne kolegice, kao u čestitare, pa pozvone na jedan fon, krenem prema njemu, zvoni drugi….sva sreća da su svi dežurni fonovi u jednoj sobi..što je bilo zanimljivo letati .. a mobiteli, dakle, dragi moji, mislim da su mobilne komunikacije pokazale, opet… fijasko… nikako poslati poruku, poneka još i dolazi do mene…ali odaslati…nema šanse! Sam Božić bio je vrlo zanimljiv, dinamičan i ispunjen… Kolega i ja smo ubili malo oku na dvosjedu…. Ali, teško je opustiti se … ujutro, na sam Božić, kao da je redovan radni dan, dinamično, živahno i prometno. Nakon jutarnje mise, navratila mi je i kumica – zapravo došla je provjeriti da li ja stvarno radim… neki dan, kad sam joj rekao da na Božić neću doći jer radim, ko iz topa mi je odvalila „Lažeš kume, ti nikad ne radiš za praznike!“ Lijepo, sad sam još i lažljivac… brzo se htjela izvući, pa kao, doći će ona provjeriti.. i, došla je. Eto, dokazao sam da ne lažem, a mala je bila oduševljena što je mogla trčkarati, igrati zumu, zbrajati na zbrajalicu…ajme, klinci.. .svi su isti kad dođu u firmu. Došle su i neke kolegice, u prolazu, svaka sa hrpom kolača… ponešto klope.. i pomislih, ma nije to ni loše raditi na Božić hi hi… svi te maze i paze…. Jedino što nam se nitko nije sjetio donijeti…bila je kola… u firmi smo ostali bez nje, a voćne sokove… ma to baš nekako oboje ne trošimo, sva sreća pa ja nisam iskrcao svoju nabavku iz auta pa se našlo i kole…. Dan je prošao u dočekivanju i ispraćanju namjernika, pokoja intervencija glede posla, ali, sve u svemu mirno i opušteno. Čak sam uspio završiti neke stvari koje danima odgađam, posložio stol, napravio generalku s papirima… Oko devet navečer nam je, konačno, došla smjena.. čestitke, opraštanje..i konačno u svoj nespokoj. Kada sam došao doma, nakon malo komodanja, zaputio sam se prema jednom paketiću. Rekao sam vam neki dan da sam doživio jedno ugodno iznenađenje…. Naime, jedna draga blogerica, nazvat ćemo je OO jer toliko me iznenadila da bi je prozvao OOOOOO … priredila mi je nesvakidašnje iznenađenje. Dobio sam zadatak otići na jedno stanovito mjesto i preuzeti nešto…e pa i ja sam tajanstven , tako mi je i samom bilo. Međutim, kako sam doista prošli, a i ovaj tjedan, u ludnici, zadatak je obavila moja frendica… Navečer, poslije posla, otišao sam po iznenađenje, no, poruka je glasila…tek na Badnjak smiješ otvorit…uz napomenu da je sve sama napravila! Eh, na Badnjak, ma nema me doma..OK, kad se vratim sa dežurstva. I tako sam ja prišao paketiću, počeo otvarati … ko malo dijete sam promućkao, a nešto je unutra zazvonilo, kao zvonce…pomislio sam neki djedica… otvarao sam sa toliko uzbuđenja…jer, iskreno nikad ovakav poklon nisam dobio…nikada! I posebno poštovanje, posebni osjećaji pojavili su se u meni….. kad sam odmotao papir, naišao sam na lijepu kutijicu…. Uf…a što sad. Ruke su mi se počele tresti, doista sam se osjećao ko mali školarac…… Podigao sam poklopac…. Suze su sam poletile… ne, nisam ih mogao zaustaviti…. Anđeo, kao da je živ, našao se u mojim rukama…ne, ne mogu vam opisati taj osjećaj.. osjećaj koji me i sada prati…. Nepoznata osoba, virtualni prijatelj, a toliko poznata, toliko draga… .Smotani, ne vjerujem da si ti bez teksta………….. Što reći…. Nemam riječi, bez teksta sam… gledao sam tog Anđela, dugo….i shvatio da je život ipak lijep, barem ponekad nam dozvoli malo radosti, malo sreće, i uvijek moje staro pitanje… čime sam ja to zaslužio??? Hvala ti draga OO, dugo, jako dugo nisam osjetio ovakve osjećaje spontane radosti na sitnice koje čine naš život… .ovo, ovo nije sitnica…ovo je nešto veliko, veliko i veče od svake sitnice koju sam mogao poželjeti – prijateljstvo…. Ono je nešto neprocjenjivo! I kako sam ti rekao, znam da sad prtljati, uzvraćati…bilo bi suludo… ovo je neponovljivo! Ali, ono što sam rekao, dvije kovertice, sa dvije srećke Božičinih lutrija stoje…čekaju izvlačenje….Tvoja i moja…. Otvorit ću ih..i vjeruj mi, bit ću pošten! Jučer, malo sam odspavao, i , naravno, otišao mojim najdražim osobama … sa njima u miru podijeliti i ovaj nenadani poklon, popušiti po jednu, malo kumici i naravno, punici i juncu na ručak…. Vrijeme je doista brzo prošlo. Iako je bio hladan dan, osjetio se neki mir, spokoj..ne znam, ne znam vam to opisati…. Čak sam pomislio kako i mob ne zvoni… doista svi uživaju u ovim Blagdanima. No, kad mi je zatrebao fon, kada sam htio nazvati i provjeriti da li je Tihana doma, da i nju malo obiđem, shvatio sam…..i on spava…ispraznio se…e Smotani… OK, sa službenog sam ju nazvao, malo svratio i kod nje, malo smo proćakulali, prisjetili se nekih davnih, lijepih Božića… Navečer sam imao još jednu ideju…suludu, prehrabru, presmjelu… očito…. Preostalo mi je, zavaliti se za komp….otvorio sam blog……….. i opet ostao bez teksta….. Dragi moji prijatelji…. Virtualni prijatelji… bez riječi sam… nisam ni znao da vas toliko imam, da toliki nailazite, prolazite…. HVALA VAM! Doista, doista u pravom smislu riječi, ovaj Božić nisam bio sam! I vi, i vi ste bili u mojim mislima…telepatski sam mislio na vas…. Jer, eto…nisam mogao drugačije….. Još jednom, svima hvala i svako Vam dobro želim! Svim Ivanama i Ivanima želim sretan imendan!

- 12:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 24.12.2008.

Badnji dan...

Što da Vam kažem? Da svi pitaju do kad se radi? Da ih ne puštam ranije da bi što duže bio u društvu? Ma neeee, evo, većina ide u podne, neki će još malo ostati….a ja….. ja ću u mislima sa svima njima, sa svim mojim dragim prijateljima, sa svima vama, dočekati i provesti Božić… U mislima kažem, jer ne znam niti da li ću moći na net…evo, upravo došla ekipa za očevid… riknuli nam neki djelovi na serveru…svi se iza 14 sati trebamo skinuti sa mreže…. I igre počinju… Zanimljivo će biti raditi, pisati po papirićima (koje imam običaj gubiti), sve to poslije ažurirati….ali znam, imat ću konačno vremena pregledati ove hrpice papira oko mene, završiti izmjene u elaboratu za iduću godinu, napraviti još koji grafikon kojim ću slikovno pokazati kako izgleda stezanje remena na naš način…malo se poigrati Zumme koju nisam dugo igrao….a onda doći i ovdje (kad gospoda otkriju i uklone kvar) Vama želim dobru zabavu i miran Božić u krugu Vaših obitelji i najmilijih…. Nemojte previše papati…. Pazite na kalorije, jer onda ćete, po običaju, razmjenjivati iskustva sa dijetama ….. Uživajte u toplini doma, sa svojima najmilijima….. makar i u mislima, kao i ja… .ali, uživajte…. Neka mir i ljubav ispune Vaša srca……….. Vama, Vašim obiteljima, Svima Vašim srcima dragim i dobrim ljudima Želim sretan i blagoslovljen Božić Uživajte, odmorite se i veselite…… Zagrljaj veliki svima u ovaj blagdanski dan..... Voli Vas, Smotani Uz zvuke Radujte se narodi u miru i tišini dočekajmo Rođenje....Radujmo se.... I još danas.... moja čestitka...

- 11:03 - Komentari (67) - Isprintaj - #

utorak, 23.12.2008.

Počelo je....

Jutarnji dolazak do posla, već drugo jutro, pričinjava pravo malo zadovoljstvo. Osjeti se da su mnogi «pospajali» dane i tako vrijeme ovih blagdana provode na zasluženom odmoru. Gužve na cestama su prepolovljene a gušt je voziti u manjoj koloni, umjesto 5-6 čekati samo dva semafora za prolazak preko raskršća, čak i djevojke nalaze parking u nekim normalnijim ulicama ( ok...ja imam još uvijek mjesto u garaži, još mi ga nisu uzeli hihi)...... Sve u svemu, lakše se diše. Ne, o novim dogodovštinama v.d. –a na mjestu zamjene neću danas – samo ukratko, vrlo je živo i dinamično.... sve mi se čini da mi ovaj muving nekako odgovara – tek da ne stignem razmišljati o onim stvarnim mislima .... Padne i po koja pošalica, padne i koji ispad pojedinih kolegica, ali, kao da smo nekako svi u ritmu veselja, nastojimo sve preokrenuti u našu korist, na smijeh, veselje. Dani su kada doista ne treba drugačije, barem kad smo u društvu... Gablec... obzirom da će sutra biti ludilo.... ekipa je odlučila danas zajedničku papicu... ma, bilo je svega.... od čvaraka, špeka, narezaka, pa do bakalara s krumpirom, onih čarobnih ribljih štapića, salate – zgrčke i francuske.. ajme.. .piknik... Bilo je predivno malo se opustiti... osim po kojeg prekidanja fonovima vrijeme je proteklo u predivnom druženju – kratkom, ali slatkom. Sutra za to neće biti prilike jer, već mi je ptičica šapnula, neki neće ni doći, neki će popiti kavicu i zbrisati....Može li Smotani, pa i tako ostaješ na dežurstvu? Ma može, sve može! Uživajte drage moje..ali... nemojte na Božić zaboraviti ručak! Nije me briga ko i što, samo nam nekaj donesite za papicu. Ne, nemojte sumnjati...i Karel nam je zapjevao ali ovaj put nisam stigao baciti koji đir jer prekinula me jedna hitna situacija... no, djevojke su nastavile uživati..i papati u miru.....a ja, jedva sam stigao jednu zapaliti...... Mislim da sam već upotrijebio onu «i pas ima mira kad jede»... a, eto, iz priloženog...Pas ima mira i kad puši...a ja? Malo Božićnog ugođaja ... uz Zvončiće.... I....naravno, moja čestitka.... (još malo..izdržite...)

- 13:15 - Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2008.

Carstvo bez cara :)

Jupiii, od danas kao da sam na malom godišnjem. Naravno, sjećate se – nema guzde. Neće biti psihičke torture, barem ne do negdje 21, 22 sata kad će iz neke udobne stolice, u nekom pretpostavljam elitnom skijalištu, okružen svojim prijateljima, nazvati i pitati Smotani, što ima? No, ma nećemo odmah kvariti dan hihi…. Jutarnja kavica je prošla neuobičajeno živahno…. Preko vikenda su cure, koje su trebale biti dnevno dežurstvo na Božić, „obradile“ dva muškardina da produže smjenu….. Eh, a kako im ne bi udovoljili..ma nama je i ovako smotan blagdan, neka barem one uživaju…ALI..dobile su uvjet – moraju nam donijeti ručak. Naravno, sve je odmah usvojeno. I na jutarnjoj kavici su nam davale razno razne prijedloge kako da se malo ispružimo, ubijemo oko…zanimljivi su bili ti njihovi prijedlozi…do te mjere da sam odustao od „ispružiti kičmu“… Oko 9 sati jedan čudan telefonski poziv… stranka ima neka nebulozna pitanja na koje ja, naravno, niti imam ovlasti odgovoriti a niti ne znam i nije me baš briga. Naime, radi se o Ugovorima za iduću godinu, a vjerujte, ja stvarno nemam pojma kaj je Uprava osmislila, niti me briga..moje je, trenutno, provoditi potpisane Ugovore…ono sve prije toga – nije me briga i ne želim znati… jer, ako ništa drugo, savladao sam Ne guraj nos di mu nije mjesto. I ja, onako pristojan kakav jesam, pokušavam stranci objasniti da je na krivom broju, uputiti je na zamjenu guzde, a on će meni Pa ona me na vas uputila! Kaj se loptate s ljudima? Eh, sad sam, još ljubaznije pokušao shvatiti o čemu se radi, a onaj drugi dio mozga pokušao je dokučiti zašto na mene? Pomislio sam možda se radi o pojašnjenju nekih ustaljenih uvjeta isporuke, plaćanja…. Saslušao sam stranku, no, nisam znao odgovoriti…. Diplomatski sam se izvukao da je problem doista kompleksan a da bi ja želio dati transparentan odgovor (ma jok, nisu to moje riječi, jednom sam slušao sjednicu Sabora i to je bilo dovoljno..) i da ću mu se javiti. Dakako, kontaktirao sam guzdinu zamjenicu a ona meni hehehe znala sam ja da ćeš ti to riješiti!! HALO??? Ništa ja nisam riješio! Otkud meni pravo da ja odgovaram na takva pitanja? A ona, mrtvo hladno .paaaa…. ja ti ga dajem! Udahnuo sam duboko, izdahnuo… i zamolio ju pismeni odgovor. Naime, poučen nekim ranijim iskustvima nekim ljudima više ne vjerujem na riječ! Možda to i nije dobro, možda je tih nekoliko puta bila slučajnost? Ne znam, ali od nje želim na pismeno!. No, dobio sam iznenađujuči odgovor…Nemam ja vremena tebi pisati, pa riješili smo to! E neš, a sutra će biti..nisam jaaa, Smotani je… (bilo je već toga). OK… napišem ja njoj mail i, kao da nismo niti razgovarali, ponovno postavim isto pitanje… Tek sam stisnuo sent već je zazvonio fon…Jel ti to mene zahebavaš??? Zaorilo je s druge strane… .Ne, zašto? mirno, gotovo iritirajuće sam odgovorio Odgovorila sam ti već na to pitanje i neću pisati mail! Tres…. Slušalica je spuštena ( to je od guzde naučila…) Nakon sat vremena, ponovno sam se mailom obratio, uz ispriku što remetim njezin mir..ali, ne znam što bi …….OK, da skratim, tek nakon trećeg maila dobio sam odgovor, i uslišao vapaje stranke za odgovorom. No, telefonski su se pozivi zaredali..i , shvatio sam da je i ona izgleda uzela plaćeni godišnji… drznuo sam se pitati zašto na mene upućuje stranke za odgovore koje nemam kompetencije. Vragolasto se nasmijala i ponovila..paaaa ja ti dajem ovlasti…. Uglavnom, ispadam kao njezin zapisničar i stalno nešto pismeno dosađujem, možda više nego i treba .. .možda joj dojadi….možda,, jer, još nije…. Nekako mi se čini da sam se prerano počeo radovati psihičkom miru…ali, ne damo se smesti. Cure su me natjerale prespojiti fon na mob i idemo van na kavu. Pomislio sam, ma imaju praf… idemo! Tek što smo ušli u prekrasan kafić u blizini…zvoni mob… člankica Uprave.. .DI SI TI??? Hm..nemrem muljat da sam u firmi jer kuži se kad je fon preusmjeren… pa, skočio sam po gablec..odgovaram uz veselu pozadinu Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć… Pa kakva je to dernjava? Kao da vidim tu znatiželju u njezinim očima.. Paaaa znaš da tu na štandovima.. muzika, ljudi, galama…pa gužve su… I sam sebe skoro ošamarim… Ma majmune, pa reci joj da si na pauzi! Ali ne, Smotani opet nešto glumi…. Naravno, ništa me nije trebala… samo eto, potrefila je vrijeme kad me nema da me čuje…. Zaglavili mi bome na toj kavi skoro pola sata… a lijepa muzika, prava, Božićna..vesela… I sad ja vas pitam, ma kako se sad vratiti kad mi je tamo bilo tako lijepo… Eh, pravila, pravila… No, nisam se dao smesti… od ove tri što su sa mnom u sobi dvije su na godišnjem, a treća… nje nikad nema u sobi… uf, konačno mir. I taman si lijepo pustim predivnu pjesmu za koju do nedugo, u takvoj verziji, nisam niti znao da postoji, a koja mi toliko razgali srce kad ju čujem, kad hop…evo mojih cura… ooo Karel.. .ajme majko… ljudi sve sam ih zarazio s tom pjesmom.. baš sve! Carla , hvala ti na toj pjesmi koju si objavila hihi….i znaš, ako me slučajno uklješti od plesa sa ovim mojim komadima…ti buš kriva .. (naravno, šala….molim lijepo ne se mrštiti) Eto, izgleda da je moje cure zahvatilo blagdansko ludilo, lijepo ih je vidjeti tako nasmijane i sretne i kao da dio tog osmjeha prebacuju na mene… pa niti dežurstvo više ne izgleda bauk…. Već se zamišljam kako u Badnju noć plešem sa kolegom hihihihi A to što sam v.d. zamjene hihi...ma ko to još pamti....:) danas uz klapu Raguza..... Ne, ne...nisam zaboravio čestitku

- 13:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.12.2008.

Betlehem

Četvrta nedjelja došašća, četvrta svijeća, svijeća ljubavi… Tako kratka a toliko jaka, velika, snažna i teško opisiva riječ – ljubav. Sa paljenjem ove četvrte svijeće brojimo dane do Božića. Svi sa nekim sjećanjima, iščekivanjima i željama, ali vjerujem, nadam se i želim mirnih misli i barem malom nadom u ispunjenje istih. Ovih dana prisjetio sam se opet puta u Svetu zemlju i htio sam neke crtice tih razmišljanja podijeliti s Vama. Sredina je Ožujka....2000. godina... Vrijeme je promjenjivo – ovisno o dijelu zemlje gdje se nalazimo. Gledam slike i prisjećam se vrućine kad smo se uspeli na Masadu. Danas, jutro svježe, oblačimo duge rukave i nosimo jaknu bez rukava – neka se nađe. Uzbuđeni smo. Na nekih dvadesetak kilometara od našeg hotela nalazi se Betlehem. Mjesto Isusova rođenja. Nakon ubrzanog doručka okupljamo se kod autobusa svi nekako zamišljeni, puni iščekivanja. Prije nego smo krenuli na ovo putovanje, kao svaki znatiželjni turist, malo sam se upoznao sa ovim malim mjestom - na prekrasnom obronku prekrivenom kućama, crkvama, samostanima obogaćenim bujnim zelenilom, maslinama, smokvama, vinovom lozom smjestio se Betlehem nedaleko od Jeruzalema Betlehem – kraljevski grad, grad Davidov, Jišajev, Rutin...iznad svega grad Isusov. Isus mu je pronio slavu svijetom. Kada je car Konstantin 330 g. oslobodio grad od kulta Boga Adona i predao ga kršćanima, grad postaje središte kršćanskog monaškog pokreta. Godine 384 ovdje je došao i Jeronim Dalmatinac, kojemu je Rimska plemkinja Paola sagradila samostan. Car Konstantin je 326 godine dao sagraditi veličanstvenu baziliku nad špiljom u kojoj je prema kršćanskoj predaji rođen Isus. I ova je Bazilika kroz povijest stradavala u ratovima i osvajanjima. U XV st. crkvu Franjevcima otimaju grkoistočni pravoslavni kršćani. Godine 1690 Franjevci ponovno preuzimaju Baziliku i postavljaju na mjesto Isusova rođenja zvijezdu s Latinskim natpisom « Ovdje se rodio od djevice Marije Isus Krist» . Godine 1757 Baziliku opet osvajaju Grkoistočni kršćani. Uskoro nestaje i zvijezda s mjesta rođenja. U tim nemilim događajima u Bazilici je bilo i prolivene krvi – nekoliko je Franjevaca bilo ubijeno... Danas su, najvećim dijelom, vlasnici Bazilike pravoslavni Grci, a dio „posjeduju“ Armenska istočna Pravoslavna crkva, dok Katolička crkva posjeduje prolaz prema spilji Isusova rođenja, a Franjevci crkvu svete Katarine u kojoj se održavaju Božićne Polnoćke. Pri ulasku u Baziliku morali smo se sagnuti kako glavom ne bi udarili u zid. Naime, u srednjem vijeku muslimani su često na konjima ulazili u Baziliku kako bi je obeščastili. Kršćani su stoga zazidali sva vrata – samo su jedna ostavili, ali su ih toliko zazidali da je konjanicima na konju onemogućen ulazak u Baziliku. Čitajući naš putni dnevnik, prisjećajući se detalja gledajući kazete, sjećam se kako smo nakon ulaska kroz ta mala vrata ugledali impozantnu unutrašnjost Bazilike koja svojom veličinom i mnogobrojnim detaljima oduzima dah. Neke su slike posuđene sa Interneta a neke su iz osobnog albuma.... Unutrašnjost Justinijanove bazilike. Glavna lađa sa svetištem Bizantski stupovi sa freskama Podni mozaik Konstantinove bazilike s grčkim natpisom IHThYS, što znači »riba«, a jedan je od najstarijih kršćanskih simbola. Nalazio se uz nekadašnji ulaz u kriptu sa spiljom Rođenja Proletjela mi je priča o konjanicima, o borbi Grkoistočnih kršćana s Franjevcima – kao da su slike tih ratova tu negdje - pored mene. Kao da sam osjetio vjetar kojeg je za sobom ostavio konjanik na svojem lijepom konju prolazeći pored mene, kao da mi Franjevac pruža ruku da ga pridignem od posrnuća.... nevjerojatno je koliko me taj prostor obuzeo. Mjesto rođenja – uobičajeno je na ovom mjestu blagosloviti krunice, drage stvari.... pa tako smo i mi našu torbu sa mnogobrojnim krunicama, flašicama vode iz rijeke Jordan, i još nekim stvarima stavili kod zvijezde i pomolili se…. Spilja Rođenja. Zvijezda koja označava mjesto Isusova rođenja po običaju, i mi smo svoju torbu stavili na mjesto Isusova rođenja... Pored mjesta Isusova rođenja, u stijeni – pored jaslica – zavjet koji smo dali bio je vrlo jednostavan «Zauvijek zajedno». Sjećam se da smo navečer dugo sjedili i pričali o svemu što smo vidjeli, a onda, onda smo u tišini, svaki sa svojim mislima stvarali neke uspomene.... Znam da smo u obilasku Bazilike obećali da ćemo se jednom vratiti, sa svojom djecom.... sjećam se toga kao danas. Ali, u našem dnevniku, njezinom je rukom ostalo zapisano «....obećao si – vratit ćeš se – održi obećanje!» Do današnjih dana ovo nisam primijetio, a toliko sam puta čitao... Što li je mislila pod time? Zašto je tako napisala? Puno me pitanja sad muči.....Vratit ću se...da...jednoga dana.... I danas, kada sam s njom u mislima, u njenom domu, palio Četvrtu svijeću pitao sam je što je time mislila….. čekam… čekam odgovor…… I kako sam i rekao, nadam se da Vam neće dosaditi, za one koji još nisu vidjeli, za sve koji naiđu, moja Božićna čestitka Vama, dragi moji prijatelji I kako bi bez naše legende, bez našeg Olivera i Bijelog Božića....

- 14:30 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 20.12.2008.

Svijet virtuale

Subota je, Aleluja…ne radim! Kao i svi i ja imam malo pojačane, iako u manjem obimu, poslove…. Ne, nemojte mi o pranju prozora, zavjesa…poludit ću od toga… malo, samo sam malo „prošvrljao“… i udahnuo malo svježine. Pa nisam ni imao kad….u kasnim poslijepodnevnim ili ranim večernjim satima kad sam se vraćao s posla stvarno mi nije bilo do takvih aktivnosti…. Više psihička iscrpljenost svime – i onda, što mi je preostalo nego se malo hraniti sa svojim prijateljima, ovdje, u carstvu virtuale…. gdje opušteni, zavaljeni u, nadam se, udobne naslonjače uživamo u razmjeni misli, proživljavanju nečijih razmišljanja…sudjelujemo na jedan čudan, ali prisutan način, u tim životima. I lijepo je tako opušten, napunjen s lijepim i toplim mislima, stihovima, i nekim razmišljanjima leći u krevet i uhvatiti malo sna…. Sada, uz kavicu, malo razmišljam o tome… a upravo me draga Mirjam na to potaknula svojim komentarom na prošlom postu…. Dragi, dobri prijatelju ! Kako je prekrasno kada te ovako na divan način iznenadi i od srca ti pošalje raspjevanu čestitku prepunu dobrih želja čovjek koji te nečim taknuo, dodirnuo tvoju dubinu ... Dal' uopće ikad znamo koji je to momenat kad je netko ušao u naše srce i našao svoje mjesto samo njemu namjenjeno i oduvijek čekano ... ... i tako popunio tu 'prazninu' ... Vjerujem da je naše srce toliko veliko, da može primiti, da može nastaniti sve ljude ... i da postoje još mnoge 'praznine' koje čekaju te ljude da zauzmu svoja oduvijek rezervirana mjesta u njemu ... Razgaljena srca, sa ljubavlju i zahvalnošću ... morao sam je citirati…jer ja to ne znam prepričati….i ne da se to…ali jednako tako osjećam za sve Vas i ovdje, ali i sve koji me okružuju….doista Mirjam, ne znam koji je to moment… taško ga je odrediti, ali znam… da mjesta uvijek ima, i zapravo shvatio sam da su naša srca jako, jako velika i posebna i teško je nekada dokučiti njihovu veličinu, snagu… Razgaljena… da, lijepo si to rekla…razgaljena sa ljubavlju i zahvalnošću… Vjerujte, kako mi je teško kada ne stignem do svih mi dragih prijatelja..ne, ne samo ovih u boxu..jer i to moram ažurirati – samo nisam siguran može li box primiti sve linkove dragih mi prijatelja…ima li on tako veliko srce kao mi? Vaši su me komentari uistinu dirnuli, raznježili i izmamili po koju suzu. Shvatio sam da smo toliko opterećeni, da smo toliko u nekom ludom ritmu života da niti ne vidimo te male sitnice koje život čine lijepim, vrijednim življenja…. Zapravo, tako nam malo treba a baš to malo nam nedostaje. Unaprijed sam se ispričao za malo mutne slike sa vaših avatara i lijepo je Aquaria rekla… „Mogao si možda tražiti da ti pošaljemo avatare u većem formatu, ali onda bi izostao element iznenađenja...“ tako je….faktor iznenađenja je bio ono što sam želio s Vama podijeliti… osobno, jako volim iznenađenja, pogotovo ona lijepa i od srca – a vjerujte, ova mala čestitka je doista od srca. I sam sam jučer doživio jedno iznenađenje koje me toliko nahranilo da Vam ne mogu opisati… no, nisam još pitao za suglasnost smijem li o tome pisati, pa za sada, neka to ostane moje slatko iznenađenje koje mi dokazuje moje misli da je u virtuali sve moguće i da se i te kako uvuče u naša srca, živi s nama i dijeli i misli i dane. Smotani je i u ovoj čestitki, spotu…kako god, pokazao i dokazao opravdanost svog postojanja – dakako, mislim na moj nik… znam da je jedna osoba sigurno primijetila… a ja? Ja sam tek shvatio kad se tu „oglasila“ – nešto mi je bilo čudno…. Smotano…. Kako mi je na poslu, već poznata moja profesionalna deformacija, pemac u brojevima, sada sam počeo to isto raditi i sa slovima….pa sam dragu Amorfiu prekrstio u spotiću u Amforia – oprosti Smotanome, nije, naravno bilo namjerno…popravio sam…i sada je bolje…. … Iskreno, iako mi je više vremena trebalo pohvatati Vas sve..već sam otkrio da sam neke, isto drage mi prijatelje kojima rado svratim, koje rado čitam i gdje se osjećam ugodno – preskočio…. Uz ispriku..evo, danas sam malo pojačao…..Mala crna knjižica, moji najmiliji, Lipa mare. I da, naravno Lukini bebači…pa kako sam samo njih bio zaboravio?? – oprostite Smotanome….nije namjerno, samo umor…. I još nešto moram reći… najteže mi je bilo kako vas i kojim redom posložiti…ma, ima li tu reda? Kada ste mi svi jako i iskreno dragi… Nema, odgovaram sam za sebe…. I nekako svojim smotanim principom sam Vas posložio…… Ipak… malo sam razmišljao ko će biti prvi… tu su ljudi jako osjetljivi, znam…. Da nikoga ne povrijedim, da se niko ne osjeća istaknut ili zakinut…. Odlučio sam se za Wictora – Tomislava…Dragi moji, Tomislav me toliko dirnuo svojim iskustvima sa umjetnom pužnicom…..da svaki puta kad čitam njegove postove ostanem bez riječi….. i sretan sam …sretan sam Tomislave zbog tebe…iako, nije ti lako, ipak mislim da si na putu onoga što je mnogima od Boga dano a ne znaju to cijeniti….zato volim uživati u tvojem napretku, veseliti se svakom novom zvuku i kao i ti, plašiti se novih, nepoznatih ……. A bit će ih sve manje…vjerujem i nadam se iskreno tome……. Ova, današnja verzija moje čestitke je konačna…ne, ne bi ju više mijenjao, i siguran sam da mi nećete zamjeriti….ako sam, opet, koga ispustio….iskrena isprika, ali zato neka se svi dobri i dragi ljudi nađu u zadnjem imenu…i svi ostali…i oni su od srca.. jer, vidim po broju ulazaka na blog da ih ima puno….. onu od jučer ostavljam onakvu….pa takva je i bila, zar ne? I da... ponavljat ću je do Božića...da je svi stignete vidjeti..nadam se da Vam neće dosaditi? Eto, idem se i ja malo primiti posla…..lješnjaci me čekaju, neće se sami samljeti…..a ima toga još…ufff….ipak smo odlučili na dežurstvu uživati, ma kako nam bilo…. Moja čestitka Vama ** a za pjesmu u susret Božiću… Đurđica koje se rado i uvijek sjetim sa predivnom pjemsmom Majčine oči…, a danas…od nje ...jedna prigodna

- 13:16 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 19.12.2008.

Dežurstva...

Što reć... petak...i mislim da od danas počinju igre bez granica, a trajat će... a, dok ne završe... Jutro mi je počelo jednim predivnim faksom Kupca koji mi je odmah napravio Afro frizuru, podigao tlak do neslućenih razmjera i označio dinamičan dan. Ne znam da li je dobro ili loše što se baš danas pojavio sa svojim nebulozama...ali, siguran sam da je on, zasluženo, dobio bujicu lijepih riječi koje već danima mudro čuvam u sebi za specijalnu priliku...koja se, eto, pojavila. Nastavak je sve dinamičniji... određuju se dežurstva u «neradne» dane – ali, ne po ustaljenoj praksi već po nekim čudnovatim kriterijima... Malo smo se «udubili» u gotovi prijedlog koji čeka još samo potpis guzde. Iznenađenju nema kraja..... Nikad se još nije dogodilo da nekoga kvače dva dežurstva ovih dana.... nikog – ali, kako kaže ona narodna...»za sve postoji prvi put». Prisjetio sam se odmah Novih fosila i čarobne Bilo mi je prvi put... eh, kako ću je slatko pjevati ovih dežurstava... Mene, koji imam i nemam veze s ovim djelom priče zapala su, prema zaslugama dva dežurstva... OK, prihvaćam to kao samac jer uvijek mi je draže kad obitelj može tih dana biti na okupu...... ali ipak...dva puta u tjedan dana? Ah, Smotani..kako ono ide? Fata je Fata, al dva put je dva put..a? Svi s nevjericom gledaju popis i naravno odaju mi priznanje kako sam se svojim aktivnostima uspio nametnuti dva puta na top listu. Ironija, da... to je jedino što je sada ostalo...Ne znam više kako opisati ovo stanje... stanje totalne i apsolutne svejednosti... odustajem od svega jer vidim da nema smisla – krojačke škare režu jedan od posljednjih krojeva..... skupljam snagu, kuliram živčeke... i ne, neće me izbaciti iz mog pravca. Telefonski mi je samo javio brojeve na koje ga te dane mogu dobiti ... mirno, kako priliči osobi od povjerenja kojoj je povjereno dežurstvo tih dana, odgovorio sam....OK, hvala...ali, ne, neću Vas ometati jer, doista ste, dragi Direktore, zaslužili mirne i Blagoslovljene ove blagdane u krugu najmilijih. Iskazavši ovo povjerenje trodnevnim dežurstvom ovih dana potvrđuje mi Vašu vjeru u mene, moje znanje i sposobnosti, stoga nije nužno da Vas ometam...osim ako se dogodi elementarna nepogoda...... Naravno, naš guzda radi danas skraćeno, spojio je sve do Tri kralja...i ode u haj lajf..Ostavio tek šture instrukcije koje bolje da je zadržao za sebe jer je samo pokazao i dokazao ... ma...šutim..... Djevojke su već počele raditi mijenjanja... to mi je uvijek bio najslađi dio... Čim dobe raspored u 5 minuta su dogovorene izmjene ... i ispadne kako sa osmijehom dolaze na dežurstva.... Ali...znate što je dobro u ovoj cijeloj priči? Eto, bar za Božić neću biti sam..... čuvari, još jedan kolega i ja... a i cure su obećale navratiti u neko doba...nakon ponoćke (nadam se da budu i kolače donijele hihi) Naravno, i danas se smiješi radno popodne... ali, to već polako prelazi u neku uobičajenu praksu.... samo u sebi ponavljam..neće dugo..... I ove sam dane, malo umoran od svega, ipak, našao snage, pored uvijek prisutne volje, za Vas, dragi moji prijatelji... Čestitka za Božićne Blagdane ... je samo mali znak pažnje prema Vama, mali, ali od srca, iako, tek virtualni, poklon kojim se želim pridružiti sa lijepim željama..... Uz ispriku za slike, ponekad malo mutnije – nisam kriv, to sam uzeo sa Vašeg avatara... i, ako sam koga «preskočio» najdublja isprika...nije s nikakvom namjerom nego.... eto, previdio sam (iako, jako sam pazio...no, nikad se ne zna...).... Čestitka dragim Prijateljima - Blogerima... **A danas Vas «častim» željom za srećom u prosincu..........

- 11:46 - Komentari (41) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.

Zapuhalo je....

Hm.... nadali smo se boljem vremenu..a ono..grrrrrr. OK..Pjesmo..kao bura nekakva je zapuhala, istina..glava je jutros hitala dva koraka isprid mene ko sila nečista, kosa je lepršala na sve strane hihi..al nije tak duga..ne, ne... a kišobran .... eh...on je nešto glumio....iskreno nemam pojma zašto sam ga uopće otvarao i tako sam bio mokar ko miš... I tako, mokar, propuhan, kao i svi danas, dolazim na posao. Tješim se – moja frizura bar nečem sliči – ali cure...ajme koje su to frizure...ljute, bjesne, mokre.... dakle, od frizeraja, mijenjanja hulahopki do presvlačenja cipelica... ajme revije.. Znate što me uvijek fasciniralo? Kako cure uvijek imaju rezervne cipele u ormarima...ne kužim, nikada mi to nije bilo jasno... pa kaj će im rezervne cipice, ak nemreju hodati u ovima koje su im na nogama pa što onda dolaze u njima? Znaaaam.... sad ćete me svi naprašiti....mi muški papci....OK..niš se više ne pitam, baš niš...sve mi je jasno. Atmosfera na poslu, podgrijana jučerašnjim događanjima, stihijskom reakcijom Kupaca i nekim tvrdoglavim stavovima guzde poprima neke kaotične razmjere. Već od pola osam telefoni su zvonili kao ludi. Pomislio sam ne javljati se – jer, od osam se radi...no, ni sam nisam znao da li mi je bolje slušati zvon telefona ili jadikovku kupca... No, nešto ipak imam..još mi je Moral i korektnost prema Kupcu ostala, javljam se, slušam, razumijem, kukam s kupcem, žao mi ga ali, pomoći mu ne mogu... pokušavam mu dati neke savjete kojima ćemo na kratko vrijeme «zamazati» oči.. a kad se otkrije, nekako potajno se nadam da će ova neizdrživa odluka nekoga doći glave...ma, ako i neće, pa ja ću biti kriv – smislit ću nešto... ne želim sada negativno razmišljati... ajmo mi guzdu malo smiriti i po svome..zapravo – ne, ne po svome već po Ugovoru, po Zakonu, po Moralu! Eh, Moral... njega doista počinjem pisati velikim slovom jer on je tako rijedak slučaj u mojoj firmi da ga toliko poštujem kad ga sretnem – pomislim ljubiti zemlju po kojoj hoda........ Jadno, osjećam se jadno, iscrpljeno nakon nekoliko takvih razgovora... a kako li je tek tim ljudima? Doista se pokazuje točnom ona Zakoni postoje da bi se kršili, Ugovori se potpisuju da se troši papir... pojedinci doista uzimaju sve u svoje ruke – ogorčen sam! I opet, tješim se – valjda neće dugo... no ranjena zvijer je najopasnija, tada čini nepromišljene korake – ili, ipak promišljene? On odlazi, da li je cilj osramotiti nas, uništiti godine ulaganja, stvaranja nekog poslovnog imidža na tržištu, kod Partnera....Ne znam, ali znam da mi, barem još neko vrijeme ostajemo, znam da smo puno snage i vremena, ali i znanja, spretnosti i domišljatosti uložili u tu firmu...a oni koji u nju dolaze u prolazu nisu i ne smiju biti ti koji će nas uništiti.. ne, to nećemo dozvoliti. Hladne glave, pojačanih napora, neskrivenom željom iako već po malo iscrpljen, hvatam se u koštac s ovim izazovom... Kao «istureni» igrač nastojim ublažiti tenzije koje su nastale, pokušavam između redova objasniti...strpite se dragi moji...svaka sila za vremena vlada.... ali, treba to izdržati... i Oni...i mi....do tada i ja crpim snagu iz svih raspoloživih rezervi, iako...rezerve su slabe...jako slabe (podsjećaju me na ovu opskrbu tržišta plinom) i kad se malo osilim, malo podignem.. sjetim se da me čeka još jedno đenje, đenje.... a to je moj raspored na NEKE poslove... ah...ne, e sad je već previše..... Otvaram vrata od balkona... neka ova bura uđe, raznese sve loše misli... eh, upravo sada cure su mi poslale, stari..ali uvijek jednako dobar test Da li ste pod stresom...... hihihihihi pogledajte sliku...i..... POGLEDAJ DVA DELFINA ŠTO SKAČU IZ VODE – DELFINI SU POTPUNO JEDNAKI. ISTRAŽIVANJA SU POKAZALA, DA LJUDI KOJI SU NA RADNOM MJESTU POD JAKIM PRITISKOM I STRESOM, NE VIDE DELFINE JEDNAKIM, NEGO UOČE PUNO RAZLIKA MEĐU NJIMA! DAKLE, AKO NA SLICI VIDITE DVA RAZLIČITA DELFINA SAVJETUJEMO VAM DA SMJESTA, ALI SMJESTA, SPAKIRATE DOMA I ODMARATE !! ** za danas Grofovi koji kao da sanjaju sa mnom Bijeli Božić.............

- 12:15 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2008.

Zvončići...

U kratkoj ali slatkoj pauzi samo kratki brejk ludog dana..... Eto, pukao sam do te mjere da me više ni zabrane pušenja na javnim mjestima ne diraju...da, zapalio sam u sobi ljut i bijesan na cijelu situaciju...no dovoljno priseban da sakrijem sve tragove.... Nema pojašnjenja današnjeg ludila - neka loša vibra, divljina i surova strast pojedinaca.... ali..ne damo se još smo mladi... zato danas ne padamo u neka sjećanja i raspoloženja...već veselo zvonimo zvončićima, izigravamo male klaunove i veselimo se vremenu koje dolazi..... kako sam i rekao...ako neće biti posta, bit će pjesme...danas, vjerujte..bolje da ništa ne pišem zato ćemo se samo prilagoditi duhu dolazećih Blagdana, uživati u zvončićima i zamišljati najljepši snježni Božić ( možda zbunimo kišu hihi)

- 13:30 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 16.12.2008.

Kratko ali slatko :)

Samo kao kratki raport sa jučerašnjeg ludog provoda sa kumicom ...par riječi... Kiša nas je, naravno, izludila...svakih par minuta nove kapi, samo da pokažu...e nema opuštanja. Osim što sam, u nekoliko navrata skoro ostao bez oka, jer malena sva zadivljena čarobnim kapima ne obraća pažnju na okolinu, osim što smo došli doma mokri ko miševi..sve ostalo bilo je super. Kad sam shvatio da mali kišobran više odmaže nego pomaže u zaštititi od kiše, maloj sam navukao kabanicu i krenuli smo u proboj kišnim kapima. Svaku povremenu pauzu iskoristili smo za uživanje po lokvicama čije šljapkanje oboje obožavamo... veseli osmjeh odavao je njenu radost i uživanje u ovom, po malo, lošem vremenu. Nekoliko pauzica sa osvježavanjem, ojačanjem u vidu koje torte, soka... bili su brejkovi da se kumica odmori, skupi doživljaje i iznese nove «zahtjeve»... Neke stvari nismo, zbog vremena, odradili..no, pa ko kaže da ne stignemo? Pa neće valjda kiša udaviti danima.... U tajnosti od kumova kupili smo male poklončiće koje će im staviti pod bor...ajme veselja. Imala je neki đeparac, naravno da sam malo i potpomogao, ali ono veselje sa tim malim stvarčicama vrijedilo je doživjeti. Ah, moram se i pohvaliti – i ja sam dobio poklončić, ali – ne za pod bor, nego Kume, ovo ti je tak, da te malo sjeti na mene... a sad recite, ne bi li vama izmamila suzu sa ovim velikim, od srca izrečenim riječima i kad vas još onim malim ručicama zagrli, poljubi i šapne na uho... kume, sad bi mogao voditi na kolače... eh, kumovo zlato..... Naravno da smo od kume dobili po tamburi jer smo došli mokrih nogu...ali, pa nisam joj ja kriv kaj nema mala nepropusne cipele... Na poslu je fešta. Još jučer je počelo natjeravanje oko bora... a, nemojte se čuditi.. dok su moje cure bile organizatori bor je svijetlio već prije Prve nedjelje Adventa... a sada? Jučer naganjanje po hodniku ko će u podrum po bor, nakit.... i naravno..Smotani ajde... e pa, dragi moji, iz zdravstvenih razloga... ne može. Još uvijek se ne bi izlagao pretjeranom opterećenju kičme i glatko sam odbio... ima još muškića.... Konačno, nakon nekih prepucavanja bor je osvanuo u hodniku. Dolazim danas na posao, a bor, nakit, lampice...sve u kutijama kako je doneseno. Hm... sad će fešta.. kićenje bora. Nešto što smo uvijek sa veseljem i radošću činili, nekad čak i zapjevali, postalo je kao neki kamen oko vrata – ne sviđa mi se to. Na kavi sam od cura doznao da je jučer izbio mali «rat»... odbile su kititi bor, jer, a to je istina, svake godine njih par... Pa, gospodo, ne uživamo li svi u tom boru? Cure su još prije tri tjedna donijele mali bor i stavile u svoju sobu .... Eto... ma, i taj bor je samo rezultat svih događanja, atmosfere koja vlada...umjesto, umjesto da baš okrenemo kontru i veselimo se – u inat onima koji podgrijavaju taj nesklad – No, ko sam ja da im sudim? OK...evo, vidim...bor je okićen... bez onog veselja, bez zajedničkog druženja uz njega, u tišini, gotovo u tajnosti i na silu.... Sve više mi se ne sviđa atmosfera.... Upravo je obznanjena vijest da će mnogima subota biti radna... a ne, ne radi posla već radi selidbe....Doseljavaju se neki na našu lokaciju, niko ne odlazi s nje – ali – moramo se interno preseliti kako bi napravili mjesta dolazećima.... Polako nervoza vlada... ne zna se ko mora doći... O da...meni je rečeno da moram doći – pitao sam zašto? Pa pomoći seliti stvari curama... glasio je odriješiti odgovor, pa muško si! Eh, muško... a ne znam..pišem se, ali dragi moj guzda, trebam li liječničku potvrdu donijeti? Ne, ne smijem nositi teške stvari... zaboravili ste...? Pa prije tri mjeseca sam operiran! Zatečen mojim odbijanjem, promrmljao je Pa barem malo možeš nositi, pomoći, koordinirati, praviti im društvo, biti uz njih...kao i uvijek kako si znao... na sekundu sam zastao.... ali, mirnim, staloženim tonom nastavio....Nekad sam i znao što radim, gdje pripadam, nekad je i atmosfera bila drugačija... to je, direktore bilo nekada.... ljudi se mijenjaju.... da li na dobro ili loše ne znam..ali, mijenjaju se..... htio sam još nešto reći, ali nisam imao prilike...sa druge strane čulo se ujednačeno tuuuuuuuuuuu....spustio je slušalicu..kako i priliči pravom guzdi! Bez pozdrava, bez riječi...jer, sve se oko njega vrti..... Saznao sam da moje stare cure nemaju potrebe dolaziti...njih je već i tako u proteklom periodu konzervirao... natrpao ih je ko male sardinice u sobu, tako da, eto...imaju slobodan vikend..super! ** danas... Dalmatino i Božić bijeli nek nas svega lijepog sjeti.... Da je put do tvojih vrata prašina od suhog zlata to mi sada vise ništa ne znači Jer kad ispod oka kiša krene tu odavno neće biti mene svejedno će samo blato ostati Kad za Božić čuješ prva zvona to je ljubav naša to je ona što je došla da nas pjesmom počasti Pjesmom punom lijepih uspomena za dva meka srca potrošena nek' te ovaj Božić na nas podsjeti Kada ponoć bljesne sa visina za nas dižem čašu mladog vina što iz želje, što iz ljute potrebe Svi će anđeli i svi će sveci pjevat' pjesmu, ti je samo reci i poželi Božić bijeli neka bude za tebe

- 12:20 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

Ništa mi neće ovi dan pokvarit :)

- 12:18 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.12.2008.

Sitnice, radosti, pažnja....

Treća Adventska nedjelja… pali se svijeća radosti i veselja….. Odlazim po kumicu, jer mama nam ne da da idemo po ovom vremenu lunjati po gradu – čekamo smirivanje vremenskih nepogoda, ali je dozvolila da ide sa mnom prošetati do kume i moje majke zapaliti svjećicu… Taj maleni mozak me uvijek fascinira.. sa koliko pitanja ona prolazi pored tih tihih domova – iskreno, nekad niti ne znam što bi odgovorio toj maloj glavici… Nismo se dugo zadržali, zapalili smo svjećicu i morala im se pohvaliti kako je naučila Oče naš… morao sam se nasmijati… ta malena figura, ta koncentracija kod molitve, a kao da pjeva onim dječjim glasom… Naravno da smo otišli na kolače hihihi i opet pokvarili ručak, ali, kumovi su uvijek spremni na to – nema iznenađenja. Malo smo se poigrali sa nekom novom bebom ( ja i beba ) koja svašta radi – ajme čuda… dobio sam u zadatak da moram kupiti pelene za bebu..hm, upitno sam pogledao kumu – da, da kume… pa nemre beba piškiti u gačice… ajme, ma kakve su to igračke? Pokušao sam kumici objasniti da je vrijeme da svoju bebu nauči na tutu ..hihihihi da ste vidli tu zbunjenost… počela se „svađati“ sa mnom, kako ja ništa ne znam, da bi se mogao prisjetiti da je i ona dugo imala pelene (moš misliti kak se ona toga sjeća) i svašta nešto…. U danima ovih iščekivanja, u danima Blagdanskog duha, kada svi sa nestrpljenjem iščekujemo sjećanje na jedno rođenje – neki iz vjere, neki iz tradicije, neki zato što, eto, većina to slavi, neki zbog poštivanja osjećaja drugih….. padam u neke misli…neka sjećanja… kako je to nekad bilo….. Uzeo sam stare dnevnike… malo prelistao te dane, dane oko Božića…. Nasmijao sam se i naplakao…. Svi su se osjećaji nekako pomiješali, smotali….. nevjerojatna bujica riječi uzavrela je u meni…moram, moram barem dio njih podijeliti i s vama…. Gledam dnevnik ..osnovna škola..osmi razred… dakle, došao sam u napast to vam skenirati..al, ne smijem, od sramote…. Prva prepreka na koju biste naišli bio bi rukopis…sa njim sam u to doba imao strahovitih problema… pred svima sam glumio kako lijepo pišem, svima sam to rado pokazivao…jer, baka me učila krasopisu… i morao sam pokazati da je uspjela, a onda, kada sam došao u svoj skriveni svijet…tada sam si dao oduška… to nije rukopis! To su nekakve crtice, sa nekim neravninama, kao nečiji EKG….strašno… morao sam se pomučiti da se i sam sjetim čitati taj neravni autoput….kad sam uspio dešifrirati, e to, to bi bila druga sramota… nasmijao sam se tadašnjem svojem razmišljanju..: „ stiže Božić. Ne znam kaj bum dobil pod bor. Opet ne kitimo doma sranje. Opet moram ujaku uzeti svoj poklon. Glupost. Kad bu taj stari dozvolio da okitimo bor! Koji je to lik….opet lažem opet ću morati na ispovijed. Lažem svima da ćemo imati bor. Ma ne lažem puno. Da on njega kititi na staru godinu – bez veze.“ Možda malo pojašnjenje…. Moj otac je bio ortodoksni nevjernik….ma taj nije vjerovao u ništa, niti u sebe, a kamoli u mene. Ne mogu se pohvaliti nekom očinskom ljubavi, ali, mogu se pohvaliti, uzevši sve u obzir, da sam ipak bio sin, da sam bio ono što se od sina, djeteta, očekuje…bez obzira na sve,,, i ne bih previše o njemu, dovoljno sam u uspomenama… i tako smo mi, doduše, i puno mojih prijatelja, bor kitili na Staru godinu..joj, kak je meni to bedasto bilo, al..kaj sad…. Tata u nekoj Partiji, nevjernik, ma koja vjera, tradicija…NE MOŽE! Ajd, imao sam ujaka..i barem na Badnjak, kod njega, a prije i kod bake, doživio i živio te čari….. Listam dnevnike par godina iza….. dolazim u osamdesete…. Stanje je isto, bora nema… sad sam već u srednjoj školi….čitam te dane i nasmijem se na tekst na koji sam naišao….“ima li smisla dati joj neki poklončić za Božić? Kako će reagirati? Smijem li ja to? Da li će pogrešno shvatiti? Da li ću imati snage dati joj? Ima još teksta….ali ne bi o njemu..jer jedan dio nisam niti razumio…. Ni danas, kad se vratim u te dane, ne znam da li sam je samo cijenio kao prijatelja ili..ili sam bio zaljubljen? Da li je ona bila moja prva ljubav a da to niti ne znam? No, bila je…. Ah, sada smo već na faksu sa mnogobrojnim problemima života….. kraj osamdesetih… osjeća se u zraku neka divljina…. Sve više se spominje riječ Božić…. Kao neke promjene? Ali, kako bi pok. Gumbek rekao…lakše se diše…. Nekako ti dani počeli su odisati doista blagdanski…počeo se, polako, stvarati duh Božića…. Ima i vidljivih promjena… JA sam donio bor u stan ….prije Badnjaka, JA sam ga okitio…i po prvi puta, u svojoj sobi, u svom carstvu, uživao i sa tim čarobnim stablom koje, kao simbol, nosi nešto…. Bio sam presretan…kao malo dijete… Početak devedesetih uz sva događanja koja pamtimo…. Ja sam i zaljubljen…po prvi puta nekoga sam volio… bilo je lijepo… prvi Božić sa nekim toliko bliskim… divno… danima sam smišljao što joj pokloniti…kako nekom sitnicom reći joj da mi puno znači…Majka, ah..i ona je tada nadrapala …. Bezbrojna pitanja, i bezbrojni njeni odgovori…sine…znak pažnje, sitnica, ljubav se ne kupuje! Ljubav se ne plaća! Ali kako jednom smotanom tipu objasniti..pa ja sam samo htio pokazati koliko je volim…punoooooo…pa koji poklon to prikazuje? Listao sam dalje…Bože, već sam i zaboravio koje sam sve ideje imao za poklon….nasmijao sam se… konačni izbor pao je na jednu malu muzičku kutijicu….sjećam se da je bila neka muzika, lijepa, čarobna….kao naša ljubav….tada….. Počeo je rat….ne mogu ne spomenuti se i tih godina…bile su teške…prekid prve ljubavi, radna obveza, ne…ne u skloništu poduzeća,… na terenu, negdje blizu prvih linija, nekad u skloništima…ali duh Božića bivao je sve jači… on, kao da mi je tada ulijevao neku snagu..možda čudno? Ne znam, ali kao da sam htio pobjeći od one buke oko mene, od onih užasnih slika, i utonuti u san pod jednim, lijepo okićenim borom, gdje krošnje, svojim laganim pokretima sviraju predivnu melodiju. Melodiju života, rađanja, nastajanja…. Ima tu i prvih ljubavnih suza..prekida, ali..to je život… Listam dalje… sve više se smijem, a siječanja su sve jača… polako me okružuju ljudi s kojima i danas dijelim neke lijepe zajedničke trenutke… Pojavljuje se jedna osoba koja će mi obilježiti, prvo godinu, a onda još puno godina……Do tada smo se svega par puta vidjeli, i trebala je u našem društvu biti za Božić… naravno da sam i za nju, makar je nisam baš nešto i poznavao, pripremio sitnicu…znak pažnje…. Prvi poklon koji sam Sanji poklonio bio je neki upaljač..lijepi..sjećam se mali, ali slatki…. Sjećam se njenog iznenađenog pogleda, i…baš bi se bio osramotio…. I ja sam dobio mali paketić…. Lijepo zamotan, ukrašen, sa jednom predivnom porukom… a u paketiću…mali novčanik za sitniš…slatko….. Niti sljedećeg Božića još nismo bili „skupa“…Bože, stvarno sam smotan….. a viđali smo se, skoro, svaki dan…Ludilo Devedeset i šesta… u svom smo stanu…još uvijek ga sređujemo…ali..bor je tu… prvi zajednički bor..počeo sam ga slagati još početkom mjeseca…imao sam neku viziju…. Preko 2000 lampica…ludilo..bilo je predivno..osjećao sam se kao malo dijete kojem je tek sada dozvoljeno igrati se zabranjenim igračkama… Sanja je svaki dan imala nešto za „dodati“… pa nećemo do Božića niti stići okititi…. Uživala je i ona u tim mojim radostima… shvatila je koliko mi je to značilo…a i njoj..naš prvi, zajednički Božić….Sjećam se da su njeni roditelji i moja majka…ušavši u boravak, kojeg je osvjetljavao samo bor, i svjetlost kojima sam obasjao štalicu, jaslice..malu farmu koju sam sam napravio, stajali neko vrijeme..nijemo, bez riječi…. Majci je potekla suza… mislim, mislim da je tek tada shvatila koliko sam patio zbog toga bora kojeg nismo smjeli imati dok sam živio s njima… zagrlio sam je, poljubio…ne brini majko, niko nikada više neće uzeti mi tu radost, ni meni, ni našoj djeci…..(naravno, mislio sam na Sanju)… Listam dalje… sada dnevnik već filozofski djeluje..stariji sam..osjeti se teret problema u kojima živimo, ali sve je to zasjenila sreća…sreća zajedničkog života… iz godine u godinu čitam naše planove… ostvarujemo ih..sretni smo… jednu Božićnu, posljednju želju, nismo ispunili….nismo se oženili… prvo bolest i tihi odlazak moje majke odgađa sve, a onda se događa… Želja ostaje samo zapisana…. Sa našim izjavama ljubavi i vjernosti… Dolaze Božići samoće, tuge, povučenosti…obiteljski blagdan…ja sam sam… na Štefanje, kao po nekom rasporedu, odlazim punici i juncu……. Ljute se na mene što ne dođem na badnjak, ostanem s njima… ma, jesu oni moja obitelj, oni su mi sve lijepo, iskreno što imam… ali…. Sam sam….. Prošla je godina u moj dnevnik unijela i nečije misli….. „za Božić niko ne smije biti sam!“ da….to su riječi Malene… Kako je ova godina bila luda, nestašna, sretna, vesela, uzletna, padajuća, tonuća…doista svega je u njoj bilo na svim područjima, i, doista sam u jednom trenutku pomislio….ovaj će Božić biti drugačiji…..neće, ipak neće…ali bit će, bit će drugačiji. Nisam siguran da vam mogu opisati kako drugačiji….ali. bit će, iako bit ću sam, fizički sam…ali misli, osjećaji….oni nikada ne mogu biti usamljeni. Sa mislima bit ću i sa Malenom, i sa mojoj dragom Eom, dugogodišnjom i dragom frendicom s kojom nikako da se vratimo na staro….kao da i ona postavlja neke uvjete…ne zlonamjerne, jednostavno želi me probuditi..i znam, znam ako zatreba tu je, zna i ona da me može u svako doba nazvati, i kad se sretnemo, popričamo…ali nema više ono…ono što smo imali..i ona je odustala od savjeta… Doista, iskreno, divim se ljudima koji mogu napraviti takav rez…. Ja ne mogu… ma ja sam i tako smotan… izgubljen u ovom prostoru, kao da sam zalutao, a opet… nekad je tako lijepo biti dio tog prostora… Smotani.. ajde…počni se odmotavati… A bor…bor za kojim sam toliko patio, više nema onaj zanos u meni… Godinama ga nisam niti imao… zašto? Ko ga uopće vidi? Ko uživa u njemu? Ja, ja ne mogu uživati… ne više onim veseljem, radošću…kad nešto iščekuješ, očekuješ…kad nekoga dočekuješ, kad se nekome raduješ……. Možda….jednom…. možda jednom, opet, upalim to svijetlo…… ali, to je samo bor… misli, sjećanja, uspomene, želje, ciljevi…..oni su uvijek tu…možda neostvarivi….možda nedostižni…ali tu su… idu, smotani sa mnom, dan po dan…. U toj rijeci sjećanja nije da sam bio nešto pametniji za male sitnice kojima bi malo razveselio drage mi ljude… No, odlučio sam…sutra krećem u akciju… malo švrljanja po gradu, po štandovima sigurno će mi dati neke ideje… Možda, ako vrijeme dozvoli, povedem i kumicu…. Hm, možda je bolje i ne? Nadrapat ću ako s njom švrljam..kume, vidi ovo? A što je ovo? Joooj, kako je slatko.... a, možda mi baš ona skrene pažnju na neke male sitnice koje mi odrasli ne bi niti primijetili… Ide sa mnom, odlučio sam…. ** današnji „Božić u Neretvi“ s lijepim mislima i sjećanjima upućujem dragoj „kumi“………. A znam da će se i, barem, Mirjam pridružiti uživanju……

- 16:53 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2008.

Drim tim

U komadu! E tako bi mogao prozvati moj sretni, današnji, povratak kući. Još prije jedanaest zaputio sam se na zakazani čvenk..Požurila me ¨mama¨ Smotani, daj, usput, kad kreneš… svrati u pekaru po kruh – ti jedini dolaziš ko luftiguz pa ti neće biti problem! Luftiguz?? Hvala „mama“..lepo si me počastila. Doduše, koliko mi je kruha naručila trebala bi mi i kolica.. ali, prekršio sam malu poštedu kičme i sve odjednom uzeo. Hm, pa kaj ona sprema neku svadbu? Pa kaj će nam toliko kruha? Ma, ko sve uopće dolazi? Znam da se ta naša druženja pretvore u logorovanja, jer…ma ipak smo mi tim – dolaze cijele obitelji, muževi, djeca, dečki i dečkice…. Ma ludilo… I uvijek se pojave neke nove face – ma kužite me, novi dečki. . .Sva sreća da je tako jer kako bi sam s njima izašao na kraj? Čim sam došao odmah mi je uvalila pregaču i ajmo…udri…pripremi za ovu salatu…daj odi po kiseli kupus… daj malo meso promiješaj u pacu…aaaa znao sam – najviše se bojim prazne crte….. ona je čarobna ko ona rečenica u opisu poslova …“…i ostale zadatke koje odredi nadređeni…“ Prtljali smo „mama“ i ja po kuhinji, po terasi (ograđeni, zimski dio) slagali stolove…ma popikavali se jedan preko drugoga… U jednom trenutku sam je upitao Čuj ti goniču robova, smijem li ja jednu zapaliti? Kao i uvijek, brzo je odgovorila… ma smiješ, ali tebi tako dobro stoji čik u gupcu… aaa, dakle, nema odmora…. Naišao je njen sin, kao i uvijek počeli smo „mušku“ spiku… mama nas je samo pogledavala . . i prokomentirala…eh, baš mi lijepo učiš sina…. Hihi..ma samo sam mu odavao male tajne kako slomiti svoju najdražu majku …. Uf, kako je to stroga dama…. Sjećam se od prvog pripravničkog dana….kuku, kad sam došao kući požalio sam se majci Majko, ali tamo je neka žena zmaj…. Kako me ganja, ali to čini na jedan tako lijep način…samo…opaka je….. Nije mi dugo trebalo da pročitam tog Zmaja… predivna, predraga i premila žena…tek koju godinu starija od mene, ali njeno majčinstvo kao da je moralo dati obola u mojem „radničkom“ odrastanju…. Koliko sam samo stvari od nje naučio… a najkomičnije mi je bilo kada sam joj postao šef hihihi e pa Zmaju….sad kreće moja „osveta“… Ma, naravno da se šalim…. Sa timom ljudi kojem sam šefovao pomislio sam kako je radni vijek predivan…. Ma, o tome ćemo drugom prilikom, vratimo se na feštu….. Prva je stigla je mala vrtirepka …. Ajme stvorenja…. Nešto je mlađa od mene, i životna joj je filozofija…. Tražim dok ne nađem pravoga… a koliko je krivih naišlo u njezinom životu, kao magnet se na nju lijepe… Uvalio sam joj odmah zadatke prije nego se raspriča o novoj simpatiji..jer, sve već znam…točno znam kako stvari kod nje idu….. Polako smo se počeli okupljati. Vrijeme nam baš nejde na ruku pa ćemo ciku i buku klinaca morati povremeno stišavati…no, lijepo nas je opet vidjeti ovako okupljene. Zagledao sam se u ta lica…. Zapitao se zašto ne bi svi bili ovako povezani, sretni, jednostavni…. Ma, ima i kod nas pokojih trzavica, dogode se i ljutnje…. Ali, kad se to događa u ovakvoj atmosferi, uvijek sam to govorio, događa se u žaru borbe, težnji ka boljem… i tako smo uvijek, sa tim motom našli rješenje, brzo se mirili, popili zajedničke kave… najdulja ljutnja nije mogla trajati do kraja radnog dana… Bilo nas je dosta muškića pa smo se mi zabavili roštiljadom, pekijadom i inim umotvorinama kod te čarobne, samostojeće, tople naprave… Mi sa svojom spikom, djevojke sa svojom….malo smo ih pustili da se ispričaju o novitetima u modi (koji nas ne zanimaju), da nas malo uzmu na zub i otračaju (jer to im je jedinstvena prilika), da se draga Lili požali na Tomija koji je upravo, trčeći oko stola, potegnuo stolicu, a ona svojim nespretnim odskakivanjem zapela za tanjur - koji je, jer nije bio dobro namješten (ja sam kriv) potegnuo za sobom i čašu….Vidi ga, ma kristuš jedan, smiri se… a samo je dijete htjelo, trčećim korakom, doć do mame i reć joj Mama, meni se piški….. i je, rekao joj je uz gromoglasnu zvučnu kulisu tanjura i čaša koje su započele svoj ritmični ples po podu….. Eto, bukom, kao kad se dočekuje Nova, proganjamo zle misli… Bravo Tomi…. Nakon puno šala i pošalica na račun svakog po malo, međusobnih dobacivanja, dijeljenja komplimenata tipa… mulac jedan, mogao si se obrijati…. A ne, ja…ne…. Muž od drage „mame“ koji joj je poljupcem htio zahvaliti što smo se konačno, opet, okupili i u opuštenoj atmosferi provodimo prekrasne trenutke. Dok smo klopali bilo je malo razgovora – kako je i red – tek po koje prozivanje nekog od klinaca… lijepo jedi, smiri se, daj još malo…. Do poneke pohvale (Aleluja) nama, meštrima od zanata za dobro pripremljenu klopu….. kad smo završili sa prvom rundom klope krenulo je polako, zahuktavanje… klinci su otplahutali unutra na komp, igrice…što li već, a mi odrasli započeli smo ozbiljne teme… Muževi i dečki znaju što slijedi…posao – situacija u firmi, najnovije informacije iz povjerljivih izvora….. Njima je ovo trenutak kada polako ištekavaju svoje mozgove i kada se, tek povremeno uključe sa nekom upadicom – tek toliko da zakuhaju, potkure i podignu stupanj pripravnosti na viši nivo. Dakle, izdvojen od svojih cura, jer tek se na kavici sretnemo, pojma nisam imao o ničemu. Ekipa u mojoj sobi me toliko zamara da jednostavno, osim što se isključim, ne želim biti dio njihovih priča, razmjene misli i možda one nešto i kažu..ali ja ih ne doživljavam.. kako nismo vezani poslom nego, tek, fizičkom prisutnošću to sam smatrao kao najboljim načinom da se distanciram od njih…jer, baš te osobe, u ne tako davnoj prošlosti, velikog su jada nanijele mojoj tadašnjoj službi i družbi..a ko povrijedi moje cure – povrijedio je i mene. Svakakve šeme premještaja i rasporeda su u igri, no stvar se zahuktava do usijanja novom spoznajom… izgleda da je i guzda na tapeti… i sada je samo pitanje sa kojim će on stilom otići…da li će prije napraviti ove neke, po meni katastrofalne poteze, ili će, ipak…. ipak mirno razmisliti o svemu… Neke rošade za koje sam čuo…drage su mi..jer znače napredak za neke moje „stare“ cure koje su to doista i zaslužile, no neke su mi toliko neshvatljive da se ne mogu oteti dojmu kako se radi o „osveti“, o očajničkom potezu čovjeka na odlasku koji želi otići u stilu…zapamtit ćete vi mene! I bome, ako me prebaci na to radno mjesto o kojem se šuška…zapamtit ću ga… ooo hoću. No, dok se ne snađem…dok ne utvrdim neke svoje želje i htijenja, kao i do sada i to ću odrađivati u stilu – savjesno i odgovorno. Iako, taj posao je totalno različit od dosadašnjeg, a opet isprepleten i povezan. I sam ću morati učiti neke stvari – ali, kako je moja majka govorila.. Učiš cijeli život i bedast umreš… bedak više-manje…. Naravno, ovo vrijeme će biti vrlo napeto i interesantno…. Kako to biva, svakodnevno stižu povjerljive informacije, a kada šutnja i veo tajnosti natkriju te zakulisne igre, atmosfera polako postaje nepodnošljiva…. No, odlučili smo uz jednu zdravicu ( i opet su me popljuvale s mojom koka kolom) ostat ćemo uvijek i zauvijek drim tim…ma kud nas putovi odveli… i to je zapravo bit i srž naših odnosa. Obožavam svoje cure! Žalile su mi se na novu rukovoditeljicu…kako pojma nema, kako nije snalažljiva… pokušao sam im objasniti ( protiv svoje volje ) da joj trebaju dati vremena… ajme, bolje da sam šutio..kako su me napale … Razumijem ja njih – mi smo naučili funkcionirati po principu svi za jednog jedan za sve… Popodnevna ostajanja, rad vikendom.. nama je to uvijek pričinjavalo nešto što je bilo nužno, ali nikada sa nekim jadom ili bijesom – uvijek smo se dogovarali, ako neko nije mogao uletila je druga… uvijek sam bio sa svojim curama tih prekovremenih trenutaka, makar da im kavu skuham, donesem gablec…ako već u nekim trenucima nisam imao što raditi….I siguran sam kad vlada takav duh zajedništva ništa nije teško. A gledam ih sada….prigovaraju, žale se, nezadovoljne su..ali uvijek počinju sa tom lošom vibrom..Pokušao sam im objasniti, navesti ih…da možda nisu dovoljno prihvatile te promjene, možda bi trebali i novoj pomoći malo, usmjeriti je… na to se „mama“ razgalamila…. Tebe sam preko 20 godina odgajala i sad kad si skrojen po mjeri a sada, ispočetka nekoga?? Pa jesi li ti lud? Kaj ti misliš da ja imam više živaca za to? Ti si mi svu snagu iscrpio! Naravno, pola u šali, pola u zbilji….. Ma razumijem ja njih, ali pokušavam malo olakšati, no, shvatio sam da je bolje da šutim…. Po jednoj od varijanti novih rasporeda vrtirepka i ja bi trebali preseliti na drugu lokaciju…. Ima još rošada u mojoj bivšoj službi. Opet sam shvatio da mu je trn u oku to zajedništvo….ja to ne razumijem – posao koji cure odrađuju izvrsno funkcionira… i sada kada su malo pogubljene, u tajnosti me pitaju što da naprave – jer, nemaju koga…nova sliježe ramenima i mrtvo hladno odgovara pa to je vaš posao… Poludim na to..ma je, je posao, redovni…ali kad nešto iskrsne šef je taj koji treba iznaći rješenje, za to je odgovoran, za to je plaćen! Razbiti posljednji bastion zajedništva… nekako… žalostan sam zbog toga, uvijek sam se nadao da će, baš taj naš posljednji bastion, biti jezgra koja će opet, iznova, proširiti to zajedništvo po cijeloj firmi… o, kako se samo čovjek lako prevari. No, guzda…jedno ti poručujem…nas ne možeš razbiti! Raseli nas po svim mogućim i nemogućim službama – jer to već selektivno i ciljano radiš nekoliko mjeseci - raseli nas po svim lokacijama….ali…mi ostajemo i dalje…svi za jednog, jedan za sve! Makar se viđali rjeđe taj duh nećeš i ne možeš slomiti! E sad mi je lakše, jesam mu odbrusio ,a? Uz pomoć ostalih muževa malo smo primirili uzavrelu atmosferu i laganu pobunu cura.. prešli smo na teme iz života, na dogodovštine, na uspjehe i neuspjehe klinaca…ajme neiscrpnih tema . . .koje su to dogodovštine… Da ne zaostanem u razgovoru i ipak aktivno sudjelujem, moje se dogodovštine svode na malu kumicu… kada sam im ispričao kako me neki dan na telefon propitivala Oče naš i Zdravo Mariju..popadali su od smijeha. Ma to preslatko stvorenje je, za vjeronauk, trebala naučiti te dvije molitve… i nazove ona mene Kume… oš da ti izmolim… ja onako sa sendvičem u ruci pomislim, ma kog ćeš mi vrapca moliti…. Pitam ju.. a ona meni pojasni zadaću… i kao, sad će ona to meni „ispričati“ na fon. Slušam ja… i čini mi se da nešto krivo „priča“ , molim je da mi ponovi…ljudi…kako je mene to stvorenje smotalo… malo Oče naš, malo Zdravo Marijo…ja više pojma nisam imao na kojoj je molitvi… ma, odustao sam..jer je skratila..moram još ponoviti koji put…ali, svakako će me pohvaliti svećeniku da sam s njom učio, no reći će mu i da…baš ni ja nisam neki…. Fino.. eto, ko kaže da se vremena ne mijenjaju, sad će mene kumica učiti molitvama..jupiii…. Opet sam, nimalo iznenađen, čuo da se mali Ivan zaljubio…Dakle, mali ima 8 godina – koji će to kazanova biti… ali trebate čuti kad on meni priča o tim curama – ne, ne smijem se smijati, ali…. Koja je to iskrena, dječja ljubav… Nekako mi se čini da sam se polako odmaknuo od ovih „fosila“ i otišao s klincima na igrice… o da, igrali smo se i čovječe ne ljuti se… ali, samo do pola… jer se mala Ana tako rasplakala kad sam ju pojeo da sam ju jedva smirio… nikako da zapamtim da se sa djecom ne igra kao sa odraslima – iako, neka se uči…nije život baš samo dječji san ma koliko bismo mi to željeli. Ma, nisam ja tako okrutan….ali nisam mogao odoliti da ju ne popapam….. Oko četiri sam nazvao kumicu… i zbog stvarno lošeg vremena, sporazumno, kao pravi veliki ljudi, dogovorili smo se da tramvaj i šetnju po gradu odgađamo za možda već sutra… Svakako sutra moram navratiti do nje… ali o izlasku ćemo se dogovoriti…. Društvo se polako razilazi… svi imaju još posla za ostatak vikenda…pospremanja, nabavke… i kako to već biva u ovo predblagdansko vrijeme. Pomogli smo „mami“ raspremiti, malo raskrčiti… Micika… njena kućna pomoćnica zvana perilica suđa, već je prala drugu rundu… Blažene mašine… Mi, samci…opet smo dobro prošli… kao i uvijek poštujemo običaj da sa ovakvih druženja odnesemo lanč paket za sutra…. Pa ne bumo si valjda sami kuhali… Na rastanku, uz vidno veselje kojeg sam već pomalo zaboravio u njihovim očima, dogovaramo slijedeći susret.. ne, ne smijemo više ovoliko čekati…predugo je ova pauza trajala – ali bilo je opravdanih okolnosti…. Sretan sam i nasmijan… mnogi mi ne vjeruju da je to moja mala obitelj… ma ne samo meni..svi smo si mala obitelj . . . ne vjeruju da to još postoji u nekim firmama..ali, postoji i sretan sam, sad sam uvjeren, ništa nas neće razdvojiti. Prejaki smo mi igrači…prejaki…. Odlučio sam večer posvetiti uz uobičajene šetnje po netu, posjetu dragim prijateljima sudjelujući u njihovim razmišljanjima, i smišljanju i odabiru malih, ali od srca i iskrenih, sitnica – poklončića za predstojeći Blagdan….. ** i od danas… pa do kraja ovih predstojećih Blagdana, svaki dan, bilo posta ili ne…bit će pjesma po mom izboru – u susret ovim danima….neke sjetne, neke sretne, neke za moje drage osobe, ali sve u duhu nadolazećeg ………. a meni za dušu… nadam se i Vama…. A za Božić….specijalna čestitka svima vama…… MySpace Playlist at MixPod.com

- 19:29 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 12.12.2008.

Spasovo...

Huraaa..... stigla je plaća... konačno...pardon – listić – a račun će to osjetiti malo kasnije.. pas kosti...soma kuna manja, mali fond sati... opseg posla isti.... koja mjerila..ali...idemo dalje, nova rupica na remenu hihihi U glavi sam brzo razbucao dio za režije, za karticu... nešto za autić – moram mu malo dati pogonskog goriva – prezbrojio koliko je ostalo....saldirao jesam li ili nisam smanjio minus... i ono najčarobnije – razmišljanje o malim sitnicama kojima bi razveselio drage mi prijatelje za Božić. Nemam baš neke ideje . . . ma, zaboravio sam malim sitnicama razveseljavati u ove dane... a nekako, mislim da je vrijeme da se ponovno pokrenem... Mislim da ne moram naglašavati atmosferu na poslu – ne uopće nije idilična, predblagdanska... naprotiv. Svi nešto iščekujemo, naravno, uglavnom, ne dobre vijesti... a nekako kao da je ovo vrijeme darivanja predodređeno za to. Ne želim se time opterećivati, iako, teško da mogu i ignorirati – ali.. odlučio sam...makar i uz malu prisilu veselo u ove dane... po malo sjetno ali veselo. Cure pripremaju neko druženje ovaj vikend . . već dugo se nismo našli, malo popričali, opustili... Nekada je to bila kao naša Uredska zapovijed. Naravno da su mene optužili, nametnuli mi krivnju...jer, nisam im naredio... Ma, pa nisam vam više šef.. .sad smo ravnopravni – svi naređujemo, naročito druženja. Ma, vidi ti mudrice – ja sam kriv kaj sam ih zivkal na ranč, pripremao veselice, još ih ponekad i zabavljao... a sada, kad sam malo zaštekan, ograničen (hihihi) sad nema druženja, niko im ne «naređuje» TO! OK... povod druženja... nemam pojma, vjerojatno, kao i uvijek Majmunovo... nikad nam nije trebao povod...samo dobra volja i vrijeme. Uobičajeno smo u ovo doba znali napraviti oproštaj od sezone rančevanja, kratki oproštaj s prirodom do proljeća... Nekad nas je vrijeme iznenadilo do te mjere da smo jedne godine imali peku a vani je padao snijeg. Ajme koje idile... Ipak, ova kiša nam ne da uobičajeno oprostiti se od sezone, pa ćemo sve preseliti kod naše «bogatašice» koja ima, uz lijepu kuću, i predivan natkriveni dio.... dakako da roštiljada, pekijada neće izostati... Podijelile su zaduženja.. pogledao sam uz svoje ime...prazna crta..... hm, ovo nekaj smrdi. Više volim kad znam što me sljeduje nego neke nepredviđene okolnosti, iznenađenja... Pokušao sam tražiti pojašnjenje nevidljivih slova... Ma daj, Smotani.... ne trtljaj, samo dođi! Naredbodavni glas moje «mame» (pričao sam vam o njoj ) nije ostavljao prostora za «dodatne konzultacije». Shvatio sam, mislim da će me zapasti najteži dio posla...stajanje uz roštilj, peka..ali, nema frke – i to neko mora.... Oslobođen nekih nabavka (imaju još malo milosti prema meni, hvala im) samo sam dobio direktivu kad se moram nacrtati. Kako već imam nekih obveza, mislim da će druženje ovaj puta trajati kraće... sutra sam obećao kumici vodit je malo na Trg.... nadam se da će nas vrijeme poslužiti... Atmosfera u sobi je klasika.... ništa nova, sve po starom..pokušavam se isključiti, no ponekad je teško odoljeti pokličima, urlicima... Mislim da ću vam jednom priuštiti zvučni zapis iz svoje sobe.....to treba čuti – ponekad ostanem zatečen inspiracijom hihihi... Malo sam pojačao mjuzu u svom uhu.... isključio sam se od rasprave o plaći – jer, iskreno, ne vidim svrhu... a čemu se živcirati... ništa ne mogu promijeniti, ni na što utjecati.... Na tapeti su, opet, pretpostavljeni, neke ružne priče zvane ogovaranja, ne...ne volim na taj način komunicirati, a još manje slušati.... odlazim na balkonić, zapalit, smirit živčeke – no, kišica koja sitno pada, kao da pojačava neku južinu u glavi – iako, mislim da puše sjeverac .... Depra kao da negdje kuca na vrata..no, ne dam joj priči! Nabacujem osmjeh br. 6 i s veseljem nastavljam sa curama raditi planove sutrašnjeg druženja.... Saznajem... prazna linija uz moje ime znači...oslobođen svih obveza, nazočnost obvezatna! Hm, ne vjerujem..nešto mi spremaju.... jedva čekam sutrašnji ručak – večera.... što li ispadne..... vidim ih – pune su nekih priča, bit će zanimljivo.... bit će veselo.... Ah, da ne zaboravim hihi – jučer, uzimam poštu a ono..hop! Pismo drage nasljednice očeva stana... izdvojit ću dio «...i da znaš, očitali su struju! Razliku po obračunu plaćamo pola - pola! Ipak je tvoj otac do kraja 6 mjeseca bio živ...!» Ah... počeo sam se, po malo histerično, smijati... svaka daljnja je suvišna i ne, ne želim uopće o njoj ali morao sam vam ispričati taj vic.... – moralnu crticu ili kako bi već to nazvao? I opet, jedan mail.... sa malim slatkišima, koji i meni, kao i svima, izmame osmijeh na lice.... a još kad uz njih vidim poruke velikih, ozbiljnih ljudi... pomislim.. ma, život je lijep! Budi ljubazniji nego obično, svaka osoba, koju sretneš, bije svoju bitku Ako želim, da mi se snovi ostvare, ne smijem ih prespavati Od svih stvari, koje sam obukao, najbitniji je izraz na mojem licu Najbolji vitamin za upoznati prijatelje… budi jedan Zadovoljstvo u mom životu je ovisno o kvaliteti mojih misli Jedna stvar, koju mogu podariti i svejedno zadržati je… moja riječ! Najbolje lažem, kad lažem samom sebi! Ako mi nedostaje hrabrosti za početi nešto, onda sam već završio. Jedna od stvari, koje se ne mogu reciklirati je vrijeme! Ideje neće djelovati, ako ja ne budem “ja”! Moja glava je kao klatno, neće djelovati, ako nije otvorena! Život je prekratak, da bi se budili sa žaljenjem. Zato voli ljude, koji se prema tebi odnose s poštovanjem. Zaboravi na one, koji to ne rade. Vjeruj, da se sve dogodi s razlogom. Ako dobiješ drugu priliku, zgrabi je objema rukama. Ako promijeni tvoj život, pa neka bude! Niko nije rekao, da je život lagan, rekli su samo, da će biti vrijedno toga! Prijatelji su kao baloni, kad im jednom pustiš, da odu, riskiraš, da se nikada više ne vrate. Na trenutke smo tako zaposleni našim životima, poslom, problemima, da ne primijetimo, kako smo ih pustili, da odlete. Ponekad smo tako razapeti između toga, što je dobro i što loše, da zaboravimo, što je dobro i što loše. Ponekad ne prepoznamo pravo prijateljstvo, dok ne bude prekasno. Ne želim, da se to dogodi, zato ću te privezati na moje srce, da te nikada ne izgubim

- 12:47 - Komentari (46) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.12.2008.

Nova pravila menadžmenta...

Danas sam nekako podložan «spačkama» .... valjda je nekad čovjeku potrebno otvoriti ispušne ventile, malo izbaciti negativne energije i malo, barem malo, pokušati učiniti atmosferu podnošljiviju... pa, konstatirali smo već da smo na poslu više nego neki sa svojim obiteljima, prijateljima, rođacima...koji nam više u životu znače od posla...OK..posao kao pruža neku materijalnu sigurnost ( da li? ) ali, zašto se ne malo našaliti i na taj račun? Dobio sam danas jedan mail... predivno.. baš u vrijeme svih «rekonstrukcija» koje nam se događaju – odlučio sam, podijeliti ga sa svojim najbližim i najdražim suradnicima... ajme reakcije... A sad mi recite.. nije li to realnost (na žalost), nekad se doista osjećam baš kako je novi menadžment predvidio... mogao bi na svako od «novih» pravila dodati svoj komentar – ali znam da je suvišan – jer, svima nam je tu negdje.... e, pa, dragi moji, uživajte u novim pravilima Dragi zaposlenici! U cilju povećanja učinkovitosti u slijedećoj godini, od 01.01. počet će s primjenjivati nova pravila, kako slijedi: ODIJEVANJE: Preporučuje se da na posao dolazite odjeveni u skladu sa vašom plaćom. U slučaju da primijetimo kako nosite Prada veste ili Gucci torbice, pretpostaviti ćemo da u financijskom smislu stojite dobro te vam povišica nije potrebna. Ukoliko ste loše odjeveni nužno je da naučite bolje upravljati vašim financijama kako bi kupili primjereniju odjeću, te vam iz tog razloga povišica nije potrebna. Ukoliko ste odjeveni u kategoriji koja je između prethodno navedenih tada se nalazite točno gdje bi trebali biti i nije vam potrebna povišica. GODIŠNJI ODMOR: Svaki radnik ima pravo na 104 dana godišnjeg odmora tijekom godine. Ti dani se zovu subota i nedjelja. PAUZA ZA TOPLI OBROK: Mršavi radnici imaju pravo na pauzu od 30 minuta jer je potrebno da više jedu kako bi izgledali zdraviji. Radnici normalne težine imaju pravo na 15 minuta za uravnoteženo jelo koje će im omogućiti održavanje primjerene figure. Gojazni radnici imaju pravo na 5 minuta jer je to vrijeme koje je potrebno kako bi popili Slim Fast i tabletu za mršavljenje. BOLOVANJE: Više nećemo prihvaćati doznake kao dokaz bolesti. Ako ste sposobni otići liječniku tada možete doći i na posao. KORIŠTENJE WC-a: Općenito se dosta vremena troši na boravak u WC-ima. Od sada se uvodi striktno ograničenje od 3 minute za boravak u WC-u. Po okončanju vremenskog perioda od 3 minute oglasiti će se alarm, toaletni papir će se uvući, vrata otvoriti te ćete biti fotografirani. Nakon druge povrede ovoga pravila, fotografije prekršitelja biti će izvješene na oglasnoj ploči u kategoriji 'kronični prekršitelji'. OPERATIVNI ZAHVATI: Dok god ste zaposleni ovdje potrebni su vam svi organi, te ne bi trebali razmatrati uklanjanje bilo čega. Zaposlili smo vas netaknute. Odstranjivanje bilo čega smatra se teškom povredom radne discipline i predstavlja kršenje ugovora o radu. Hvala vam za lojalnost tvrtki. Mi smo ovdje kako bi vam osigurali pozitivno poslovno iskustvo. Iz tog razloga, sva pitanja, komentare, brige, pritužbe, frustracije, iritacije, nezadovoljstvo, insinuacije, optužbe, razmišljanja, konsternacije i povratne informacije treba usmjeriti drugamo. želimo vam ugodan dan, VAŠ MENADŽMENT ***** I nešto još moram dodati... nastavak na jučerašnjeg pauka i majmuna ... za «kaznu» sam jučer kolegicu morao voziti u Strojarsku.... po malog crvenog.... a ja sam joj danas, kao «povratnu kaznu» priuštio jedno malo razgibavanje ( rekao sam da sam danas za spačke ) Pijući kavicu na balkonu, ugledao sam Mr. Pauka kako traži žrtve, pogledao sam – mali crveni autić je opet bio parkiran di ne smije, izletio sam na hodnik i viknuo...»Pauk vozi počasni krug» - ajme strke... nekoliko njih je pojurilo van, pa i moja krotiteljica majmuna... vratila se smrknuta – pauk je samo prošao pored naše zgrade, hitao je na drugu lokaciju.... i sad – opet, ja sam kriv što joj nije odnijelo autić – ah, žene...nikad zadovoljne DODATAK U 12,18 VAŽNO!!! ETO...BLOG JE PRIJAVLJEN KAO SPAM.... NEKOME SE NISAM DOPAO ALI...MOŽDA SE POPRAVI SAMO OD SEBE...MOŽDA NE...DO TADA NE MOGU SE JAVLJATI NITI VAMA... NITI SEBI :) Nije dozvoljeno slanje spama. Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.

- 12:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

srijeda, 10.12.2008.

Kamion je krenuo...

Danas sam opet nakon dugo vremena prespavao vrijeme buđenja kada se mogu normalnim, usporenim, tempom spremiti na posao. Dakle, jurnjava je bila nevjerojatna – čak sam se sreo na putu od kupaone do sobe.... Super, bar nema leda i ne moram još strugati šajbe...Stigao sam u 8,15 ... Vauuuu... poklič po hodniku koji je svima skrenuo pozornost na moj ulazak – a htio sam uči tiho..i uči u legendu. Iako proklizavamo do 9 sati sa početkom radnog vremena, priroda posla je takva da iziskuje raniji dolazak – iza mene je nastavak lanca koji čeka upute, naloge.... Naravno da jutarnju kavu nisam pio... ima za nju vremena. Nakostriješene glave mojih kolegica odavale su napetu atmosferu. Iako je danas Engleski čini se da nisu sve nazočne na satu... streloviti pogledi odavali su naznake tempirane bombe, samo je pitanje za kad je tajmer narihtan... Uobičajeni poslovi, kontakt sa skladištem, otprema robe – ustaljeni ritam... uobičajeni poslovi... Kuc – kuc – kuc.....ZDRAVO! zagrmio je glas jednog gospodina koji se, preletivši pogledom po sobi zaputio prema meni.... Evo i mene – kaže gospodin i pruža ruku... Začuđenim pogledom pružam ruku, predstavljam se i upitno gledam gospodina... Ne mičem se dok kamion ne krene! Nastavio je malo glasnije... Hm, kako nije puno riječi izgovorio malo je bilo teže smjestiti osobu na pravo mjesto, ali, brzo sam shvatio da sam imao čast u oči gledati gospona Peru...ovaj, Jožu. Iako zatečen njegovim dolaskom brzo sam prekinuo tišinu i prikrio svoje iznenađenje – no, nisam mogao odoliti da ne upitam Vi ste gospodin Pero, jel' da? Dakle, osim što sam i sam skoro prasnuo u smijeh kada sam to rekao cure su pale u smjehoviti šok... nisam znao kud bi pogledao, bilo mi je malo neugodno...no...što je tu je. Gospodin je duboko udahnuo, pogledao me i, vidno iznerviran, rekao Sad te gledam u oči..ti stvarno ili si glup ili gluh ni trepnuo nisi kad si me Perom prozvao.... Mislim, ne znam što mu je tu čudno..Pa jel' se predstavio? Pa za mene može biti i Franjo, Ivan, i što ja znam ko... Sad sam i ja bio već po malo piknut i neki je bijes rastao u meni - a ne, niste vi gospodin Pero? Iskreno, pojma nemam otkud mi ona ozbiljnost... Ne ja sam Joža!!! zagrmio je nekim novim tonalitetom.. Aaaaa gospodine Joža, pa baš mi je drago da smo se konačno upoznali.... i, jeste li konačno platili robu? Izvadio mi je zgužvani papir i pružio... virmanski nalog... super, iznos koji već sanjam od učestalih razgovora s njim, bio je upisan na nalogu... Poučen nekim lošim iskustvima (naknadnim povlačenjem doznaka) nisam se previše odao euforiji... rekao sam, OK..sad još samo da sjedne na račun – bilo je oko 10 sati... pomislio sam sad će uskoro Banke zavrtiti prvi krug obrade, možda legne... naravno da nisam ja te sreće. Gospon Joža se nije dao iz sobe... rekao sam mu da, čim vidim uplatu, pokušat ću organizirati dostavu robe u toku dana, iako ni sam u tom trenutku nisam znao kako ću to izvesti. Dečki su otišli, ko zna kad će se početi vračati... nemam koga poslati..ali, pomislio sam, ma uletit će nešto... Nije se dao..Rekao sam...nejdem dok kamion ne krene! Ne mogu ga istjerati a bome ne mora mi ni tu sjediti... što sad? Upitao sam ga da li je za kavu i odveo u našu malu izdvojenu oazu ... dao kavu, sok...i ostavio ga tamo, ispričavši se poslom.... svaki čas sam provjeravao da li je lova sjela...po malo sam šizio.. u 11,30 ugledao sam na izvodu doznaku..slijedi drugi problem... dostava robe. Iako me ništa, pogotovo u njegovu slučaju, ne obvezuje da se pretrgnem i organiziram mu isporuku u toku dana...neki crvić je u meni proradio...Primio sam se telefona i provjerio u kojoj su fazi dečki na terenu.... jedan je taman bio na pola sata od skladišta.... ulovio sam ga i upotpunio mu današnji dan... jako se veselio mom pozivu. Gosponu Joži sam rekao da može krenuti kući, roba će krenuti za nekih sat vremena... Pogledao me i rekao čekam! Sad sam i ja polako bio razgovjetniji...Ma nemate što čekati, prvo – skladište nije tu, drugo – roba se treba ukrcati... Ako me zahebeš čuvaj se! bio je odriješit... nasmijao sam se...nisam još stranku ovakvog kalibra imao....ali, za sve postoji prvi put... na odlasku, pružio mi je ruku.... zahvalio se.... osjetio sam da napetost popušta.... Eto, gospon Joža... i mi, Žutokljunci, nekad znamo nešto odraditi.... mislim da mu je bilo neugodno... ne, nije se ispričao, ma zašto i bi...znam ja..Stranka je uvijek u pravu..... kad je odlazio iz nekih neobjašnjivih razloga sjetio sam se jedne velike misli , promrmljao sam je kao sebi u bradu... POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU... Gospon Joža se okrenuo, pitao...Što ste rekli...? odmahnuo sam..ništa, ništa.... U međuvremenu u sobi se odvija mala drama... danas je 10 -ti ... Nikolica je prošao, djeca još nisu dobila svoj darak, Božičnica je upitna, a približava se i kraj godine i nove rošade.... mislim da vam ne moram objašnjavati koliko je ogorčenje u firmi...to je kad se bjesomučno rasprodajemo strancima, kada firme koje su, za mene ali i za mnoge druge oči, bile Bastioni privrede prelaze u ruke stranaca, kada gubimo kompas u ovom ludilu života.... Razočaran sam, ali to je sve što mogu... pokušavam uvjeravati kolegice da će biti Nikolica, Božićnica... znam, sve su one sa obiteljima, djeca... Božić dolazi – svi bi nešto i djeci pod bor... ma, iskreno užasno sam žalostan zbog ovog stanja.. kako očekivati od ljudi entuzijazam i neku radost i odanost firmi? Ma, koja odanost... kome? Strancu? Ma, odradim svoje, zatvaram butigu i nema više nikakve odanosti... odanost je ostala u preko dva desetljeća mog ali i drugih života koje smo nesebično dijelili sa tom istom firmom koja danas, samo što nejde prositi pred Katedralu da bi djeci isplatila neke sitne novce... Sramota... I dok sam ovako bijesan, ne – ne zbog sebe – upravo dobivam mail u kojem piše..... Uprava će poštivati odredbe Kolektivnog ugovora (IDEŠ!!???) i isplatiti dar djeci čim prije (?) a Božićnica će biti... nadajmo se do kraja godine.. ako ne... a bit će... ima još jedan Božić..... Iako malo olakšanje, ipak je vidljivo razočarenje djevojaka.. Vratili smo se u stvarnost... stežemo remen... ne, ja sam već na hozn tregerima ... jer, i tako uvijek visim... dežurni Pedro...počele su sve više kružiti priče o novim rošadama.... ne želim slušati, čemu se živcirat? I tako drugi odlučuju a mi... ili ćemo prihvatiti ili ćemo potražiti drugi posao... nazvao sam kadrovsku, počeo se raspitivati za otkazni rok.... želim biti pripremljen kada mi, prvih dana slijedeće godine, uruče – retroaktivno – rješenje... ko kaže da jubilej od 25 godina staža moram dočekati u istoj firmi? Četvrt stoljeća skoro... ali, ne... neću dozvoliti da me i ta sentimentalnost izjeda.... mislim da nisu vrijedni.... mislim da je vrijeme shvatiti da stvari polako idu nizbrdo... plivamo kako drugi puštaju vodu . . . nemam obitelji, nemam odgovornosti – barem si ja mogu dozvoliti to hazarderstvo.... u svakom slučaju treba biti spreman .. Otišao sam, konačno zapaliti jednu na balkončić... misli su mi odlepršale... gledam kako pauk diže neki mali crveni autić.... pomislim...eto, i ovom ode Božičnica na nepredviđene izdatke, vraćam se u sobu... prokomentiram pauka.... kad ono...MAJMUNE... što nisi odmah rekao!!! Pa to je moj auto!!!! Prodoran glas kolegice ostavio me bez teksta... nisam ni znao da vozi, a kamoli koji je njen auto..... sjedam za stol...uzimam bananu...

- 13:21 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2008.

Znam, negdje mjesta ima...

Malo se gubim ovih dana Kao da otvara se stara rana…. Riječi kao da bivaju sve glasnije Sjećanja osjećam sve strasnije Prisjećam se godina prošlih Bojim se tih sjećanja loših Kao da me opet nešto guši Opet se stvara bol u duši…. Preko noći se nitko promijenio nije Zašto bi mi sada bilo lakše nego prije? Dani koji slijede sve tužniji bivaju U mašti lijepe snove snivaju No, izgleda da to baš nije lako Iako možda izgleda tako.. Lomim se, lomi se biće moje Iščekuje neke nove snove Snova ja odavno više nemam Kao da svoj život polako spremam A opet, kao da me nešto na površinu vuče Kao da zaboravljam što bilo je jučer Zbunjen sam u vrtlogu misli svojih Da li se to novih koraka bojim? Vrijeme odmiče, polako, iz dana u dan Dal dosanjat ću barem jedan svoj san Dal pružit ću osobi dragoj ruku I skratiti svoju životnu muku Dal ruku će moju primiti ona? Dal zazvonit će ikada moja sretna zvona? U vrtlogu misli koje me more Dočekujem opet budan zore Sada me opet druge more muče Teže su danas nego jučer Iz dana u dan teret je teži Kao da mi život iz ruku bježi Pokušavam tiho misli skupiti Pokušavam osjećaje svoje otupiti Al, nejde to tako.. i sam to znam dobro Razmišljam o nečem što nikad nisam probo Kako osjećaje i sjećanja stišati Kako od njih ne početi vrištati Bole me, guše me iz dana u dan A novi život tek je pusti san Borim se protiv samog sebe Pitam se dal te borbe vrijede? I opet me neka tuga obuzima teška Kao da opet dolaze ..vremena neka Kada, sam, besciljno lutam svijetom Kada hrlim samo za jednom željom Samo jednu želju nosim u sebi Da, draga, što prije dođem tebi Samo još ja to moram shvatiti Pokušati se u život vratiti Na jednu kavicu svratiti Još jedan, mali, korak napraviti I opet sam stao negdje na putu I opet imam onu poznatu muku I opet se pitam imam li snage I opet se pitam kakve su to pravde……. Pitanja se nižu, jedna za drugim Kao da dajem prednost – onim tužnim Al stao sam opet, stojim na mjestu Nikako da prijeđem ovu cestu! Bojim se samo da kao rak pravi Korak unatrag ne napravim I opet prizivam svoju jedinu želju Pokušavam dan završit u veselju Misli na nju smiješak mi na lice vrate Ma, bojim se ja još uvijek te kave Ali sama pomisao na to biće drago Daje snagu u borbi do koje mi je stalo. Kad bih mogao smotati misli u rolu Kako bi bilo lijepo doživjeti ljubav novu….. Al kažu da vrijeme je na našoj strani I moje se srce tim riječima hrani... i kako lijepo stihovi Jalte kažu kao da mi daju novu snagu.. Znam, negdje mjesta ima na svijetu kojem živimo mi još negdje sunca ima gdje postoje još sni MySpace Playlist at MixPod.com

- 13:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

Nazaret.... (uz Blagdan Bezgrešnog začeća BDM)

U ovim danima kada pokušavam oživiti duh Adventskog hoda, duh Božića, Isusovo rođenje, kada pokušavam u svoj život unijeti neko smirenje i kada pokušavam malim koracima koračati ka novom životu, opet se prisjećam dijela putovanja u Svetoj 2000 godini u Svetoj zemlji. Danas sam odlučio s Vama podijeliti sjećanja i zabilješke iz Nazareta... uz Blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. . Nazaret je grad na sjeveru Izraela i jedno je od važnih kršćanskih svetišta. Uz Baziliku Navještenja, koja je najveći kršćanski objekt na Bliskom istoku, gdje je Gabrijel objavio rođenje Isusa Mariji, nalazi se tu i crkva Sv. Gabrijela koju je sagradila pravoslavna crkva i predstavlja alternativno mjesto objave uz Marijino vrelo; Grčka katolička crkva posjeduje Sinagogu kao tradicionalno mjesto gdje je Isus propovijedao (iako je objekt iz doba Križara i nalazi se na mjestu gdje u 1. stoljeću nije bilo naselja); Bazilika mladog Isusa nalazi se na brijegu i kao da nadgleda grad... Nazaret je grad sa većinskim arapskim stanovništvom, ali niti broj katolika nije zanemariv – oko 35% stanovništva. U gornjem Nazaretu, koji se u nekoj literaturi prikazuje kao dio Nazareta ili kao sestrinski grad, većinsko je Židovsko stanovništvo. Svega 25 km od Galilejskog jezera u okruženju predivnih planina s kojih seže neponovljiv pogled, blizina glavne prometnice između Egipta i unutrašnje Azije, daju Nazaretu specifični položaj koji iako važan, ujedno je kao i malo zaštićen i povučen. Kada smo se cestom «uspeli» do Nazareta začudila nas je gomila smeća u jednom, za kršćane, toliko važnom gradiću. Nimalo lijepa prva slika s kojom smo se susreli iščekujući posebni doživljaj ....upitao sam prolaznika o čemu se radi, zašto je gradić zatrpan smećem – odgovorio mi je da je njihova služba za održavanje čistoće u štrajku, traže bolje uvjete rada....Imaju pravo na to...naravno, samo... samo smo mi morali paziti gdje hodamo.... jer, smeća je bilo posvuda Krenuli smo prema Bazilici Navještenja. Njezina veličina je i iz udaljenosti zračila nekom snagom, nekim posebnim sjajem. Ulični prodavači raznih suvenira presretali su naš miran turističko – hodočasnički put. Što smo se više približavali Bazilici tonuli smo u neke svoje misli u iščekivanju susreta sa mjestom Navještenja. U to vrijeme, 2000 godine, Bazilika je građena 15 godina i nije još bila gotova. Koliko sam uspio provjeriti, razna previranja, nedostatak sredstava i neki drugi faktori utjecali su da ista, još uvijek, nije dovršena. Iskreno, kada se prisjetim one impozantne građevine pitam se može li to ikada biti dovršeno. . . Jedna je to od najljepših Marijinih crkava na svijetu, podignuta na mjestu tipične židovske kučice, uklesane u pećinu, iz I st. n.e. Od pamtivijeka predaja govori da je to kučica Svete obitelji. U toj je kučici Marija saznala za otajstvo utjelovljenja riječi Božjih. «U šestom mjesecu Bog posla anđela Gabrijela u Galilejski grad, koji se zove Nazaret, k djevici, zaručenoj s mužem iz kuće Davidove koji se zvao Josip. A djevica se zvala Marija. Ušavši k njoj reče: «Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena ti nad svim ženama!» ona se sva smela na tu riječ i pitala se kakav bi to pozdrav bio. No, Anđeo joj reče: «Ne boj se, Marijo! Našla si milost kod Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i dat ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospod Bog dati prijestolje Davida, njegova oca, i kraljevat će nad domom Jakovljevim dovijeka i njegovu kraljevstvu neće biti svršetka...» Na to Marija reče Anđelu «Kako će to biti, kad ja ne poznajem muža?» Anđeo joj odgovori «Duh sveti će saći nad tebe, i sila će te svevišnjeg osjeniti. Zato će se i ono sveto što ćeš ti roditi zvati sin Božji.» Da sam o ovim dojmovima pisao 2000 vjerojatno bi bili drugačiji, opijeni nekim drugim osjećajima... Tada sam bio zaljubljenik filma i te sam osjećaje pretočio u njega kroz snagu slike... Kako ovih dana oživljavam i neke davne uspomene sjetio sam se cijelog puta.... sjetio sam se svakog zavjeta kojeg sam sa svojom voljenom izmijenio u pojedinom mjestu.. No, ako i zaboravim.. ostale su naše riječi, zapisane u našem «putnom dnevniku» koji je nešto poput kapetanova dnevnika na brodu. U njega smo, svaki svoje dojmove, misli, osjećaje...upisivali tijekom svakog našeg putovanja. I predivno je to sad čitati, prisjećati se, i ponovno oživljavati te dane.. tako sam naišao i na zavjet koji smo toga dana jedan drugome dali... u toj predivnoj Bazilici.... a, naravno, odnosio se na našu buduću djecu.... Smisao zavjeta bio je da, bez obzira što nam život donese, bez obzira što se može u životu dogoditi , iako, nikakve sumnje u našu ljubav i postojanost nije bilo, djeca, za koju smo bili sigurni da će biti vrhunac naše ljubavi i sreće, nikada neće i ne smiju osjetiti ništa loše što bi se, eventualno, događalo između nas. Iako mi je bilo smiješno takav zavjet dati, jer nikada nisam niti pomišljao da nešto može poći krivim putem, za istu tu ljubav koju smo međusobno imali, dali smo taj zavjet... Bilo je lijepo u našem dnevniku sa tog putovanja naići na zavjet ispisan Sanjinom rukom...... i mali leptirić i jedno srce.... i dvije riječi...»volim te».... Kraj tog dana, nakon posjeta Bazilici, katakombama , obilasku tog malog i simpatičnog gradića završili smo nastavkom putovanja prema Galilejskom jezeru....

- 13:53 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.12.2008.

Advent u Beču

Iskreno, nisam vjerovao da ću otići na ovaj izlet. Previše mi se stvari počelo događati u zadnje vrijeme, previše se brzo izmjenjuju sličice života… Ipak, nekako, nisam niti mogao niti smio iznevjeriti one koje me toliko godina trpe, vole, podržavaju i koje su uz mene i kada plačem i kada se smijem. Morao sam s njima podijeliti ovaj dan koji, iako bolan i pun uspomena, bio je nešto što je učinilo još jedan, mali, ali korak naprijed u mom životu. Prethodne noći nisam spavao niti dva sata – nekako sve mi se skupilo i vrtio sam dugometražni film života kojem nisam vidio kraj… Noć polaska (petak na subotu) nije davala vremena za ubit oko. Kretali smo u tri sata. Naravno, od straha da se eventualno ne bi pojavio (poučene ranijim iskustvima) cure su smislile da moram „pobrati“ njih tri – usput (iako su totalno van puta) … Dakle, morao sam krenuti… i odmah, na samom početku reći ću – nije mi žao! Živahnost u autobusu nije nikome davala mira za hvatanje kratkog sna. Prisjetio sam se ranijih, sličnih, izleta i shvatio da su moje cure luđe nego su bile. Dolazi li to s godinama? Da li je to jedan kratki brejk od svakodnevnih peripetija života? Pune li to one svoje istrošene baterije obiteljskih života, obveza…. Iskreno, vjerujem da da. Gledajući ih onako vesele i razdragane nisam se mogao ne prisjetiti starih, čestih zajedničkih druženja..potekla je i suza… primijetile su one to.. i brzo, neprimjetno, uvukle me u nekakvu raspravu kojoj niti sam vidio smisla niti cilj… a bio je tako očit. Moje cure! Ubrzo smo stigli do Slovenske granice. Majko mila… živjela Europa. Pitam se kuda mi to žurimo? Izbacili nas iz autobusa, skenirali, postrojili između dviju kučice – iskreno, osjećao sam se kao pred odlazak u neki logor… prebrojavanje, odmjeravanje… Ne, nemojte slučajno da vam padne na pamet tu zapaliti cigaretu!! Pa, u Europi ste… I dok smo se smrzavali nekih dvadesetak minuta, u prostoru omeđenom dvama kontejnerima koji glume stupove Šengejskog zida, razmišljao sam kako ću u Beču, oličenju Europe, popiti kavu u nekom predivnom kafiću a neću smjet zapaliti? Već sam se namrštio i sjetio kako imamo kavu, popit ćemo na nekoj klupici i klicati Europi. Konačno su revni susjedi utvrdili sve naše ljepote skenirajući putovnice i arhivirajući ih za dugo sjećanje. Pomislio sam pitati ih „Želite li posvetu?“ … Ukrcali smo se i krenuli dalje… Noć, magla, muzika, raspjevane cure, pospani muževi i dečki, razigrana djeca… Promatram ih i po malo veselim što ću provesti jedan drugačiji dan….. Na prvoj pauzi koju smo napravili u Austriji, nekih sat vremena prije Beča, vidio sam prvi ovogodišnji snijeg. Nije ga bilo puno.. podalje od parkinga, u travi bijelili su se tragovi zime. Klinci su, naravno, poletili na grudanje.. a i veliki klinac s njima. Morao sam se razbuditi i naravno, uzvratiti grudu koju sam dobio u glavu uz poklič Dobrooo jutro! Stali smo kod lanca Restorana Oldtajmer.. oduševio me ambijent. Prvo što smo zapazili bila je pepeljara na stolu. Dakle, smije se popiti kava i naravno zapaliti koja. Pomislih, ovo je neka rupa od Restorana… mislim, prisjetio sam raznih izjava naših vladajućih kojima su opravdavali nužnost zabrane pušenja i njihovo stalno pozivanje na Europu! Naravno da smo morali i do wc-a .. uslijedio je drugi šok.. dakle, ta „rupa“ od Restorana u kojoj je, protivno ponašanju u Europi dozvoljeno pušenje, ima prava mala jezera sa ribicama, kavez sa ptičicama, koji vas prate na vašem putu do sanitarnih odaja… Prelijepo…. Nakon kratke pauze, male okrijepe, krenuli smo dalje. Prva stanica bio je Dvorac Šenburn koji je od 1996 uvršten na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Ljetna rezidencija Habsburških careva, uređen u baroknom stilu, predivnih vrtova (koji sada spavaju zimski san) sa prvim ZOO vrtom na svijetu iz 1752g., od koje, samo pogled na tu impozantnost, zastaje dah. Prošetali smo malo, za jutarnju gimnastiku, uživali u tim naznakama vrtova, jer zima je, sve je zaštićeno….. Samo po koja vjeverica, koja ne strahujući od ljudi šeće svojim domom, patkice koje se veselo praćakaju odaju živost koja tu vlada. Već ovdje smo mogli naslutiti kakve nas gužve i peripetije u prometu čekaju u samome Beču. Nismo obeshrabreni, krećemo dalje. Nakon skoro sat vremena vožnje stigli smo do Štefan placa gdje smo se iskrcali iz busa i krenuli u pustolovinu… Advent u Beču…. Gužve, sudaranje sa drugim grupama, stalno „lovljenje“ i traženje pogledom jesmo li svi na broju polako popušta i predajemo se čarima prelijepog grada…. Sam pogled odaje sliku da je sve podređeno Adventu, Božiću… Zamišljam kako je kad padne noć, zamišljam igru svjetala… Prva stanica bila je Katedrala sv. Stjepana. Gradnja Katedrale započela je u 12 st. a završena je 1433 g. Iako je oštećena potkraj II sv. Rata, obnovljena je i uz opsežne i zahtjevne restauratorske radove plijeni pogledom i veličinom. Ušao sam u Katedralu sa namjerom pogledat ju, pomolit se i prisjetiti . . . Gužva, koja me jednostavno nosila, bila je nepodnošljiva. Iskreno, kao i uvijek do sada, razočarao sam se u talijanskim turistima… samo se njih čuje, samo se oni guraju i nemaju pravila ponašanja, naročito na ovakvim mjestima… Spomen ploča Ivanu Pavlu II prisjeća na neke dane, slika Majke Tereze iz mlađih dana budi nova sjećanja… krećem se polako sa rijekom ljudi prema izlazu…. Nastavili smo šetnju. Cure polako gledaju izloge – stalno pratim koja će prva zaružiti u dućan. Opuštenost koja vlada doista čini ovaj dan posebnim. Dan je sv. Nikole… na brzinu nestajem u mali dućančić… uzimam tri čizmice sa nekim slatkišima… troje je djece mojih cura sa nama – ne smije ih Nikolica zaboraviti. Na putu susrećemo prekrasno malo stvorenje.. i pitam se gdje je društvo za zaštitu životinja? Lijepo je ugledati malo četveronožno biće, ali nije li to nehumano? Ne znam, uvijek tu nailazim na oprečna mišljenja i ne bi o tome, ali slikicu sam uzeo – i naravno „platio“ za nju – možda koja šaka zobi kupljena od moje donacije pomogne ovom slatkom stvorenju? Prolazimo pored Bečke Opere… kao da mi svira Mocart, Štraus… predivan je osjećaj biti u gradu gdje su ovi velikani stvarali… Opet sam počeo sanjariti… Došli smo do Marijinog trga na kojem se s jedne strane nalazi Prirodni muzej a sa druge povijesni. Trg obiluje malim drvenim kučicama na kojima se uz kuhano vino i legendarne kobase prodaju i razni Božićni ukrasi, slatkiši, nakiti….. Gužva je nepodnošljiva… nema šanse upravljati svojim tijelom..ideš gdje te rijeka ljudi skreće. Odlučili smo uzeti malo predaha za noge. Otišli smo u kafić na kavu – ako se pitate..? Ne, nemojte se pitati, pušenje je, naravno, dozvoljeno. Uz kavicu, sendvič, malo opuštanja potrošili smo nekih pola sata. Klincima sam dao čizmice pitajući se kaj oni nemaju svoje ruksake nego je Nikolica to spremio kod mene? Znam da su to već velika djeca i da ne čiste više čizmicu radi Nikole.. ali, lijepo je bilo vidjeti i te „odrasle“ osmjehe koji samo dokazuju da dječji duh u nama nikada ne umire. Cure su na ovoj pauzi počele organizirati daljnje vrijeme… Smotani – trebaš ti što kupiti? Pitanje koje je naslućivalo daljnji tijek.. Ne, samo malo Mocart kugli, možda ako koju zgodnu sitnicu vidim za kumče – moj odgovor odredio je daljnji tijek.. OK.. onda tebi klinci a nama dućani.. uz gromoglasni smiješak, i gotovo jednoglasno (ja nisam stigao glasati) plan je prihvaćen. Nisu to mala djeca da me ne bi odmah sažalijevali.. veliki su to i dobri klinci! Dok su se cure razletile po Haemdeovima i kojim sve ne dućanima ja sam sa svojom ekipom nastavio laganu šetnju. Otišli smo do Parlamenta i Gradske vijećnice gdje nas je dočekao Sajam svega i svačega. Lijepo je bilo vidjeti Adventski kalendar na prozorima Vijećnice.. Frendica koja je ostala u „mojoj“ ekipi ispričala mi je kratku povijesnu priču o njoj, ispričala mi kako je bila tu na festivalu posvećenom Mocartu… dok je to pričala kao da sam čuo lagane note Čarobne frule i vidio dame u krinolinama kako sa svojim partnerima plešu u ritmu na predivnom platou.. Sanjara je u stvarnost dozvao njezin glas..Smotani, ajmo popit kuhano vino – bez toga se iz Beča ne smije! Kako ne pijem, zapravo i tu se radi o nekim mojim obećanjima, bio sam u dilemi.. U posljednjih šest godina dva puta sam popio i uvijek sa „dobrim“ razlogom – pomislio sam, nije li Advent u Beču dobar razlog za to? Prvi put da ću popiti iz gušta, a ne iz muke, iz nekih tužnih sjećanja.. Nasmijao sam se…ajmo! Mali odrasli ljudi poželjeli su isto.. hm, bio sam u dilemi? Nisam se miješao, prepustio sam kolegici, ona je isto majka, znat će… na njih troje dobili su šalicu kuhanog vina da se malo ugriju…. Kratka šetnja po Sajmu i odlazak prema Marijinoj ulici… (nemojte se čuditi mojim nazivima – ja uvijek sve prilagodim razumljivom jeziku) i mnogobrojnim malim i velikim dućanima.. Ulica je predivno uređena u duhu Blagdana.. zapravo, jedva čekam da padne noć, da osjetim tu toplinu tolikih ukrasa i lampica… U laganoj šetnji nailazimo na dio šopingašica.. koji je to muving po dućanima.. na brzinu su nam ispričale što su kupile, što je super… ali, jure dalje – treba još mužu, mami, klincima – uvaljuju nam neke vrećice, lagane ali nespretne i nestaju u prvom ulazu Haemdea.. I dok smo se počeli vračati prema Trgu Marije Terezije gdje ćemo se sastati i krenuti prema busu lagano je počela padati noć… pale se ulična svijetla, ukrasi, svjetlosni padovi oduzimaju dah.. neka toplina mi obasjava srce.. uživam u laganoj šetnji…. Mali prijatelji imaju mnogobrojna pitanja .. kako su ovo složili? Što ovo predstavlja? Zašto kod nas nije tako uređeno? Na sva sam im pitanja donekle odgovorio..do posljednjeg.. Iako se Zagreb u zadnjih godina malo promijenio ipak, ipak je to uređenje bez neke cjelovite ideje..zapravo ponekad mi to naše uređenje djeluje kao šaka u oko – nema cjeline, nema neke priče, ponekad pomislim da je sve to stavljeno eto, zbrda zdola da se ne veli da nemamo struje ili lampica… Ne znam, ali iskreno zaljubio sam se u Bečke ulice….. Nakon okupljanja krenuli smo prema busu.. Vidno umorni, natovareni ali toliko veseli i sretni. Krajičkom uha slušam ko je što kupio, kako je dobro ovo i ono… kako su ušparale.. ta sreća u njihovom glasu znak mi je da su zadovoljne, sretne… Tek se jedna sjetila pitati jesu li mali prijatelji bili dobri. Nasmijao sam se – ma najbolji.. mi smo imali svoj program i bilo mi je drago čuti da su i moji prijatelji bili zadovoljni mojim istraživačkim duhom. Objašnjavali su mamama gdje sam ih vodio, kako sam se sporazumijevao i tražio objašnjenja o nekim ulicama a pri tom nemam pojma o njemačkom….Čak su me „tužili“ i za dogodovštinu u jednoj parfumeriji gdje sam isprobavao ženske mirise… Odmah su me napale kako im nisam rekao za taj dućan.. e pa niste me pitale …. Prošli smo pored Predsjedničke rezidencije, ponovo smo, sada osvijetljeni noćnim sjajem, prošli pored Katedrale sv. Stjepana .. bezbroj uličnih svirača, malih grupica dječice koja pjevaju Božićne pjesme kao da podsjećaju, ako zaboravimo, na vrijeme Adventa. Pomislio sam kako bi mi reagirali da neko u odijelu, na sred ulice, izvodi dijelove Mocartovih skladbi… polako smo se približavali onom čarobnom mjestu gdje ćemo uči u autobus zvan čežnja. Noge po malo bride, kičma me još drži… očito je i ona uživala u današnjem danu… Gužva postaje nesnošljiva. U sat vremena koliko smo čekali autobus bilo je par simpatičnih situacija , a o jednoj će sutra brujati cijela firma. Do autobusa sam poveo i časnu sestru…U onoj gužvi neko mi se primio pod ruku. Pomislio sam da je to moja „mama“ – kolegica koju tako zovem zbog brige koju od mog pripravničkog staža ima o meni, a tek je koju godinu starija. Zna se ona „zahaklati“ za mene kad joj je potreban oslonac. Gužva, rijeka ljudi koja te gura, samo je opravdala to moje mišljenje.. mislio sam zahaklala se da se ne pogubimo.. došli smo na malu čistinu pored busa – okrenem glavu kad ono… oči mi se susrele sa šokantnim pogledom jedne časne sestre… počela je nešto na, mislim, češkom jeziku pričati… gledao sam, bio šokiran.. a moje cure… e pa, znao sam da su lude, ali toliko… OK Smotani, shvatili smo odavno, pa vidiš da se više ne grebemo oko tebe.. ne moraš i Časnu dovoditi da bi nam to dokazivao… Dok smo se ukrcavali u autobus krajičkom oka vidio sam Časnu, našla je svoju grupu.. sa smiješkom mi je odmahnula… Sretan i Vama put – pomislio sam. U autobusu, onako umorni od cjelodnevnog zraka, šetnje, puni predivnih dojmova..prvo smo navalili na klopu. Ne sjećam se kad sam zadnji put u toliko navrata u toku dana jeo… Sendvič, čokolada, nezaobilazni gumeni bomboni…. Cure su počele pokazivanje.. bilo je zanimljivo gledati njihova lica kako uživaju..veselio sam se s njima. Čak sam, opet, morao biti maneken.. daj probaj da vidim hoće li Ivanu biti dobro… Ubili smo tako nekih sat vremena vožnje. Nikome se ne spava… svi smo, svaki na svoj način, puni dojmova…. Za promjenu, granicu smo prošli u sekundi..kao da su sretni da odlazimo iz Europe – pomislio sam..ali, i ja sam sretan..lijepo je otići, vidjeti..ali još je ljepše kad se vraćam svome domu… Prošli smo ispred naše Gradske vijećnice… Nešto me steglo oko srca… lampice na toj našoj gradskoj vladi, čak nisu niti iste plave boje – a kao, ove su godine kupili nove, jer stare ne vrijede… sjetio sam se slike Gradske vijećnice koju sam, svega par sati ranije gledao… daleko smo mi od tog duha….jako, jako daleko…. Nakon kratkog noćnog razgleda grada, iskrcavanja nekih cura pred njihovim domovima, umoran ali zadovoljan došao sam kući. Prošla su dva sata po ponoći… Prizvao sam slike Bečkih ulica… i utonuo u još jedan svjetliji san… Danas je Druga nedjelja Adventa… bio sam kod mojih najdražih, upalio sa njima Drugu svjećicu – svijeću mira s porukom pomirenja sa svima… po povratku, upalio sam je i u svom domu…..

- 18:58 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 05.12.2008.

Stranka je uvijek u pravu... ali...

- 13:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.12.2008.

Stranka je uvijek u pravu....

- 11:23 - Komentari (56) - Isprintaj - #

srijeda, 03.12.2008.

Jedan od "onih" dana...

Biseri su počeli od jutra – bi će ovo jedan od «onih» dana. Prvo me susjed zatvorio na parkingu... samo je skočio doma po kišobran a ti mulac čekaj....Dobro, samo što se nismo izljubili ujutro, ozarena lica krenem dalje... u nove radne pobjede. Zapalim cigaretu – jer hvala Bogu u mom autu još nema zabrane – slušam CD, kad nisam ni krenuo već sam stao. Zastoj... Ne kužim kaj se događa, stojim, ne mičem se, sad već po malo šizim...kasnim na jutarnju kavu. Palim, živčano, drugu cigaretu, zovem cure – da ne brinu – stojim i dalje u kolni. Pogledavam ljude u autima... svi mobitele u rukama, nešto žustro objašnjavaju, ljute se... Ma, ljut sam i ja, ali nikome ne mašem..kaj sad.. sjedi i čekaj – bar sam na toplome. Polako, mic po mic, približavamo se semaforu i sve se pogledavam kaj se događa. Joooj... poludio sam... kako bi ja mogao nekoga tresnuti kad svjesno ostane u raskršću. Takvi savjesni vozači bi, da mi je pola sata biti policajac, ostali bez vozačke na dulje vrijeme. Zbog njihovog inaćenja i ulaska u raskršće, a i tako stoje, ne mogu nikuda, mi stojimo, ne možemo prijeći cestu...nanizani automobili.. Dok čekam, na semaforu, ogledavam se malo okolo... ljudi, ja ne vjerujem. Osvanuo je nedugo onaj ogromanjski Hypo centar na uglu..super, i, iskreno, još uvijek nemam pojma kaj tamo ima.... nekako me ne privlači taj objekt... pogledam preko puta... objekt, zgrada u nizu, sa nekoliko ulaza.. ne, nisam mogao odoliti, evo, mobom sam vam snimio... pa ja ne vjerujem da je ovo dozvoljeno. Jasno mi je da smo otkupom, ili od prije, vlasnici objekata... Nekada je ova zgrada, kuće u nizu – kako god nazvali – imala svoju cjelinu.. kako je građena, kao jedinstveni objekt, tako je i izgledala.. A pogledajte vi sad ovo. Nije mi stao cijeli objekt, ali, lijevo...vidite svjetliju boju...e taj je ulaz prvi napravio fasadu lani još mislim (ili ranije, ne znam) . . onda ulaz do, malo tamnija nijansa.. i nedugo sam primijetio, a danas me i zabolilo za oči, osvanula je ova ljubičasta fasada. Ma, dragi moji, jasno je meni privatno vlasništvo... i ja sam neke kreacije izveo u svom stanu, ali, striktno poštujući osnove građenja, poštujući cjelinu... ma ja još uvijek ne vjerujem ko je ovo dozvolio? ( i, nemojte se čuditi ovoj zraki sunca.... kako sam je samo ulovio.... ili je greška na aparatu?..ma, i tako je to sa moba..sve je moguće...ali boje su postojane ) Ali... ko sam ja...možda, možda je to doprinos jutarnjem izluđivanju, skretanju misli od ovih koji ostaju u sred raskršća... konačno prilazim semaforu.... i gle, sad «moja» kolona ostaje u raskršću... ma ovo je ludo..palim drugu (čitaj treću) cigaretu, smirujem živce. Konačno, nakon maratonskog puta, stižem u firmu... ne kasnim puno, desetak minuta, ali...već s hodnika Pa di si ti? Guzda te hitno treba! Zvala je i članica Uprave! Već sam namrgođen... dolazim do stola.. a ono... telefon blinka od neuzvraćenih poziva, pet raznih ceduljica.. ljudiii, pa tek je 8,10 kaj je ovo danas??? Kavu sanjam, ne razmišljam o njoj..po redu, odgovaram na pozive... ne znam, ne znam kako bi vam to opisao...Kako ste se usudili obustaviti isporuku? Lako, odgovaram.. imate dug..bla, bla.... Jeste li vi normalni? Uzvraća ljutiti glas... smireno odgovaram Naučnjaci tvrde, ali nije dokazano.... Uvijek pokušavam malo olakšati te napete razgovore, pa i danas kad mi baš dan nije krenuo...ali, svako je prisiljen odraditi svoj dio posla, pa i ja.... a to što se stranci baš i ne sviđa taj stav...eh, ma nisam ja kriv.... samo radim... Nakon nekoliko psovki, uvreda, koje sve sa smiješkom prihvaćam – jer razumijem ja gnjev ljudi, pokušavam amortizirati situaciju...pa dajte probajte barem.. možda, nekako... naravno, sve u granicama ovlaštenja koja imam, slijedi guzda – uf, on je imao monolog... daj ovo, daj ono, a zašto...ma.. bezbroj suvišnih i nerazumljivih pitanja na koje sam, nadam se, uspješno odgovorio. Članica je imala svoju jutarnju recitaciju, uspio sam tek reći Bok.... sad sam već poviše ljut... uzimam kavu i konačno odlazim popiti to crno zlato – koje iskreno, više mi je stvar navike i prinudna mjera odmora. Moje tri, sobne, kolegice su cijelo to vrijeme bile toliko maštovite, toliko glasne, da sam u jednom trenutku rekao Vlak za Slavonski Brod polazi sa prvog kolosijeka.... doista sam se osjećao kao na kolodvoru... kako se mogu tako rano svađati? Ma kako uopće to mogu....? cure su doletile za mnom na balkonić... Smotani, kaj delaš u subotu? Ma, nisam se niti snašao a već sam saznao da idem na Advent u Beču. Gledam ih i ne vjerujem.. o čemu vi to? Pokušavaju, jedna preko druge, objasniti mi .. ne čujem ih..moje kokice se raskokodakale... vidim samo osmijeh na licima, oči pune života... OK..ajmo polako...sada samo jedna ... objasnite mi.. Mislim da sam vam rekao kako planiramo svoj «domjenak» za predstojeće Blagdane? E, pa, moje su djevojčice odlučile idemo u Beč... OK, uzbuđene su, ja baš sve ne razumijem, osim...da idemo. Malo sam se zamislio... Na ovakvom putu, makar i jednodnevnom, nisam bio od zadnjeg putovanja sa Sanjom.. ne računajući odlazak u Italiju po frendičinu mamu.... Opet su sjećanja navrla..ali ne, stop Smotani..na poslu si! Ne sada! Dakle, plan je otprilike ovakav .. u noći krećemo, ima neki program, ali to je kao iznenađenje za mene, klopu će one nositi, ja sam oslobođen svega.. jer kao štede me još uvijek..ali, platit ću po koju kavu, piće... ah, znao sam..meni uvijek teži dio posla... Vratio sam se u sobu, bilo je oko 10 sati... na radiju moja omiljena..igra bez granica.. uf, Smotani, ne..ne sada.. lud je dan, izranjaj!!! Brzo uzimam telefon, zovem teren..idem bilo što raditi samo da skrenem misli.... A težak mi je dan.... rođendan dragoj prijateljici.... u mislima šaljem joj pusu pogledom u nebeska prostranstva.... i vjerujem da će je naći.... opet sjećanja... joj Smotani..diži se!!! Nema padanja. Sjeti se, prisjeti, nasmiješi...ali ne padaj! Jutarnje ludilo malo jenjava, malo zatišje – naravno, pred buru... tako je uvijek i to je već ustaljena procedura – nema iznenađenja. Pokušavam malo prelistati novine..... naravno na netu...sami Facebookovi, ludi naslovi...dobivam ideju... slažem mali plakat.... okupljanje «kod Jožeka» i čokoladica....i cure. Hvatam trenutak i tražim pojašnjenje subotnjeg druženja – ma daj, ne kompliciraj! Spremi se, toplo obuci, navuci duge gaće i nemoj zaboraviti fotoaparat, putovnicu i lovu.. Ah, sad recite da mi nije lijepo s mojim curama...eto, moram po baterije za aparat, isprazniti karticu na njemu, pripremiti se psihički... a fizički, eh..vidjet ćemo kako ću to podnijeti..nadam se nekako...malo me frka busa i dugog sjedenja, ali, mogu ja to! Ko zna što me još danas čeka... neću niti pomišljati.. navečer tekma – joj kaj bumo dobili po piksi.....

- 12:50 - Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2008.

Osiječe......sretan ti Dan grada!

Na današnji dan 1786 g. stvorena je jedinstvena gradska općina od, do tada, tri zasebne gradske cjeline – Donji grad, Tvrđava i Gornji grad. Godine 1809., u kolovozu, 28.... Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom.... Svako me jutro Dobro jutro Hrvatska podsjeti na neke važnije dane...danas su to Međunarodni dan invalida i Dan grada Osijeka... Uz svo poštovanje prema invalidima i suosjećanje sa problemima odlučio sam se ipak za Osijek.... grad koji, na žalost, nakon Domovinskog rata ima i sve veći broj invalida. Invalidima, čije udruge sam i sam član, posvetit ću jednom svoje misli....danas.....danas smo u slavljeničkom duhu... Zašto sam toliko vezan za Osijek? Domovinski rat nas je mnoge odveo na razne strane.... jer, da li sam u Zagrebu mogao braniti svoju Domovinu? Kako sam zaposlen u jednoj specifičnoj firmi dobio sam radnu obvezu i otišao na teren.... Osijek, Vinkovci – dugo su ta dva grada bila moj drugi dom. Do tada sam imao prijatelje, kolege, a tih sam godina stekao mnogobrojne prijatelje, znance, upoznao mnoge sudbine.... Naučio sam ponešto o tom gradu kroz dojmljive priče njegovih stanovnika. Bilo je predivno utišavati buku granata riječima ljubavi prema gradu...gradu koji su Osječani branili srcem. Sjećam se kada je osvanuo plakat Osijek nikada neće biti Ocek! Bio sam presretan, osmjesi na licima njegovih građana odavali su tu snagu, iščitavala se ta ljubav na svakom koraku... i kako, kako onda ne biti tamo, sa jednakim srcem i dušom braniti, ma na koji način (kako mi je dano) taj grad, tu ljubav, te ljude? Kako ne dijeliti s njima svu patnju, bol, kako ne pokušati pomoći, ako ikako mogu? Tisuću kako me tada razdiralo.... I kada sam se slučajno zatekao u skloništu, kada su granate padale na sve strane, kada sam gledao ta lica ljudi, djece..... kada sam vidio tu njihovu odlučnost, ustrajnost... znao sam.... moje mjesto je uz njih! Ne jednom, u takvim, slučajnim prilikama boravka u skloništu, znao sam se igrati sa klincima... strah njihovih roditelja za živote njihovih najmilijih, za muževe i očeve koji nisu imali sreću baš tog trena biti s njima, moja sreća što sam se baš toga trena našao tamo... sve mi je to nekako bila obveza i tih trenutaka pomoći...ma na koji način. Izmišljali smo igre, šalili se, pričali su mi tek naučene pjesmice, učili smo i nove... nisam mogao gledati zabrinute poglede djece, kako onim svojim malim, a tako velikim očima, pokušavaju pročitati na licima odraslih što se događa... Prišla mi je jedna mlada žena.... u crnini.... bio sam sav prljav, u odori, neopran.... pitala me otkuda sam...odgovorio sam – sjaj u njezinim očima pokazao je da je, kao i većina mislila, da mi, metropolisti, većinom, samo po kafićima pjevamo domoljubne pjesme, opijamo se, busamo u prsa i tako branimo Domovinu.... i priznala mi je to. Bilo mi je drago da je barem nekog upoznala ko nije takav, ko je tu, sa njima, dijeli njihovu sudbinu i vjeruje...vjeruje u Osijek – nepokoreni grad! Ponudila mi je, ako zatreba, da se dođem oprati, malo uljuditi... zahvalio sam... kako svi, tako i ja... ali, bila je to lijepa gesta. U razgovoru sam saznao da je muž poginuo par dana ranije.... još je njegovo tijelo na livadi..pod vedrim nebom...zvat će je kad ga izvuku.... Ni muža, oca ovog predivnog djeteta, ne može dostojno pokopati...... Puno je takvih, ali i težih priča bilo. Nisam znao što bi joj rekao, samo sam slušao.... Malena djevojčica primila me za nogu i rekla tata... zanijemio sam.... pogledao sam je, podigao.... gledao sam te predivne oči, to malo dijete kojoj su svi u uniformi bili očevi.... rekao sam joj tiho... zlato, nisam ja tvoj tata...ali slični smo.... pitala me « a kada će tata doći da mi ispriča priču? Rekao je kad se vrati..a, nema ga još.» Jedva sam se savladao da ne zaplačem. Kako tom malom Anđelu objasniti? Nikako, ne još... neka ona čeka oca i priču. Pitao sam je, smijem li joj ja ispričati neku priču, dok tata ne dođe? Rekla je da hoće priču o Crvenkapici... tu tata najbolje priča. Malo me zatekla, odavno sam ja sa dječjim pričama bio na Vi, a kako se nisam, u to vrijeme družio sa klincima, jer nije ih bilo u mojoj okolini, bojao sam se kako će to ispasti.... Počeo sam priču, pogledom povremeno tražio pomoć njene majke, nisam znao nastavak.... Izmišljao sam neke dijelove, kao da sam pisao novu Crvenkapicu.. nekako sam se snalazio. Dok sam pričao priču, prišla su još neka djeca, malo veća. Jedan mali mi je rekao «Nije to Crvenkapica koju mi znamo ali, lijepa je.» To me malo ohrabrilo – ipak nisam pretjerao u izmišljanjima. Tražili su još priča... granate su još odjekivale gradom.... nastavio sam priče... izmišljao, nebitno.. skrenuo sam misli, a to..to sam želio, da pokušam onaj strah koji sam vidio u njihovim očima, zamijeniti, barem na tren, nekim drugim mislima. Uspio sam.. mala djevojčica, zaspala je u mom naručju... majka ju je htjela uzeti, da meni da prostora da se malo protegnem, zapalim cigaratu, malena se trgla, privila uz mene, zagrlila me.... nikada onaj stisak neću zaboraviti.... ostala je tako još nekih pola sata...dok jedna granata nije pogodila zgradu u kojoj smo se nalazili... i ja sam se stresao... prekinut je još jedan mali san.... i opet smo pričali priče.. Ovaj mi je ostanak u skloništu ostao u sjećanju kao poseban – nikada toliko dugo nisam bio u njemu, nikada tako lijepo društvo imao, a nikada toliko nesretniji nisam bio, a opet sretan – umislio sam si, da sam ipak malo uljepšao im to vrijeme.... Puno me tužnih, lijepih ali i ponosom okupanih sjećanja veže za Osijek.... i ovo sam izdvojio danas uz njegov Dan. Kao da mi je ta priča pokazatelj svijetlosti koju želim tome gradu u njegovoj budućnosti....Zašto? Pa, ta mala djevojčica, sada djevojka, nakon preko godinu dana boravka po skloništima, otišla je sa majkom u Ameriku – kod rođaka... Na tom smo se putu sreli u Zagrebu..slučajno sam bio doma, ispratio ih... Još pamtim onaj poljubac male djevojčice i stisak malog mede kojeg sam joj donio na oproštaju, stisak ruke njezine majke, onaj pogled koji je govorio više od riječi.... Javi mi se ponekad mailom, pismom... ima lijep rukopis... Jednom, jednom kad dođe u Zagreb, obećala je, posjetit će me... jedva čekam taj susret.... Predlani, za njen 18 rođendan, poslao sam joj misli koje sam, nakon tog boravka u skloništu napisao...... Ona mi je bila inspiracija, a Vama....vama poklanjam dio tih misli... Granate su opet obasjale noć U sklonište treba poć Ušao sam u zgradu jednu Već izgledom po malo sjetnu Nije to sklonište pravo Malo je ljudi u njega stalo No, bolje i ovdje, malo skriven biti Nego na ulici geler uloviti Djeca, majke, i stariji ljudi Tek po koji vojnik iz misli ih budi Sjeo sam tako, na pod u kutu I gledao svoju krvavu ruku Prišla mi žena, pomoć mi nudi Ma zapeo sam za vrata, pravo mi budi Staklo razbijeno našlo se na putu I zahvatilo moju nespretnu ruku Ništa strašno, kažem ja ženi Al vidim zabrinut pogled njezin Uzeo sam gazu što mi je dala Da krv ne gledaju djeca-još su mala Sjedio sam tako sa mislima svojim Kojih se, još uvijek, jednako bojim Opet mi draga u misli dolazi Ta bol nikako ne prolazi Iz crnih me misli prekine žena Tiho upitavši koja sam smjena Crnina mi njena odala tajnu Ta žena nema sudbinu sjajnu Mom pogledu tiho je odgovorila Bolno je o gubitku prozborila Dok sam ju gledao onako nijemo Prišla mi curica po malo sneno Tad njene riječi trgle su me iz sna To dijete mi se obratilo sa «tata» Pogledao sam ljepoticu malu Podigao je i odveo na stranu U zagrljaju mi je ostala dugo Pričao sam priče, a što bi drugo Dok se buka granata nije stišala Malena je u mome naručju mirno disala Spavala je misleći na tatu A ja sam joj pričom utišao granatu Još uvijek osjećam to malo tijelo Bože, zašto je tako ne veselo? Ta djeca ni parka vidjeti neće Jer neće u njemu skoro niknuti cvijeće Al nada je ta koja u meni tinja Jer Osijek je za svih njih svetinja! I narast će cvijeće u svakome parku Uz građane njegove ja ne gubim nadu Ponosan sam što dio sam te slike Ponosan što za to imam prilike Mali Anđeo kao da mi zbori Mali i tebe ovaj grad voli.... Na te misli sa smiješkom krećem dalje Čekaju me moje rovovske odaje Ostavljam papir, zaboravljam sve Idem pomoći ostvariti dječje mirne sne...... Sretan Ti Dan grada!

- 12:42 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2008.

Majčini savjeti.....

Dok sam se spremao na posao, Dobro jutro Hrvatska me podsjetila da je danas dan borbe protiv AIDS-a. Već tada sam se prisjetio kako me majka davno upozoravala na tu opaku bolest....nasmijao sam se prisjetivši se tih razgovora..... Cure su danas, na kavi, imale šale i pošalice na taj račun – naravno ništa zločesto...nego više simpatično, ali je meni bilo po malo neugodno pred njima......no, one su na to već navikle, a i ja... pa se svako, kod tih tema, nosi na svoj način..... ja crvenim, gledam u pod, u sred bijela dana brojim zvijezde...a one, kao da me uživaju vidjeti tako zbunjenog samo nastavljaju.... U kratkom obilasku dragih mi prijatelja naišao sam na kratku priču i podsjetnik na neke poznatije osobe oboljele od te bolesti.... Opet su se vratili razgovori s majkom...i jednostavno, moram ih pokušati podijeliti s vama....ne znam da li ćete imati osjećaj kako je to izgledalo..ali, pokušajte zamisliti te slike...... Išao sam u srednju školu i mislim da su prvi razgovori na temu «ozbiljnih» razgovora počeli već polaskom u srednju školu. Kada bi god majka započinjala razgovor o djevojkama ja sam umirao od smijeha.... iskreno...tada sam još bio u svom filmu.... nisam razmišljao na taj način o djevojkama, važniji mi je bio nogomet, prijatelji, poneki plesnjak..i to je to... djevojke sam tada doživljavao kao nježna bića koja, ponekad, trebaju našu zaštitu. Majka ko majka... bila je uporna..stalno je započinjala te «važne» razgovore, spominjala neku odgovornost u ponašanju....a ja, slušajući je s pola uha, jer govori o, za mene nebitnim temama, stalno sam samo kimao glavom....aha, da majko, dobro....... Shvatila je majka da ju uopće ne doživljavam.... Sada razmišljam koliko joj je bilo teško sa mnom – po nekoj bi logici otac, te neke «muške» stvari odraditi – obaviti sa sinom «informativni» razgovor....eto, i to je palo na leđa moje majke. Shvativši da me cure baš i ne zanimaju, da još uvijek ne pokazujem, na taj način, interes za njih, majka se već počela «brinuti».... Jednoga dana, iskreno ne sjećam se kako je došlo do toga, spomenuta je riječ peder (oprostite na izrazu) .. majka je u tom trenutku vrlo domišljato reagirala...evo i sad se smješkam kad se toga sjetim....Sine, da li se tebi sviđaju muškarci? Ah, ne znam koji sam pogled joj tada uputio ali se sjećam da me, najozbiljnije što je mogla, ponovno upitala isto....Majko..kako misliš..sviđaju? Dugo me promatrala, a ja sam samo začuđeno gledao u nju...i tek kad sam se sjetio nakon spominjanja koje riječi me to pitala, prasnuo sam u smijeh...shvatio sam... Majko, zar misliš..ako nemam curu da imam dečka? Iskreno...odgovorio sam joj da se meni sviđaju i cure i muškarci...kao prijatelji, a za nešto više...e majko...ne zanima me još to.... Da li utjecaj «obiteljskog» života u kojem sam odrastao, da li jednostavno nisam imao afiniteta....ili...još jednostavnije... nisam bio spreman...nebitno.... Svako toliko majka je načinjala temu o djevojkama samo da provjeri da li je vrijeme obaviti onaj «važni» razgovor.... izluđivala me time.... obećao sam joj...ako ću trebati pomoć..obratit ću joj se..i tada me, spremna, dočekala eh, sine...ako ćeš trebati pomoć..nemoj da bude kasno...Tada sam već ponešto znao o «tim» stvarima, ali nije baš da sam shvatio na što je majka ciljala.... Primijetila je majka, odmah, kada sam pokazivao neskrivene simpatije prema jednoj djevojci....ni danas nisam siguran da li je to bila moja prva ljubav ili samo simpatija... odveo sam ju jednom na kolače, jednom na sok.... nikad se nismo poljubili...ali..ostala je kao nešto prvo u mom životu.... prva djevojka koju sam izveo van..... Kako sam puno pričao o njoj majka je shvatila da je došlo vrijeme za ozbiljne razgovore.... Nije joj bilo lako...ja neozbiljan, samo se smijem... a ona pokušava govoriti o odgovornosti... došla je i do «škakljivih» tema.... e tada sam ju prekinuo... ne znam kome je bilo neugodnije njoj ili meni...ali sam joj mirno rekao...ma, majko...ne brini...ma nisam je niti poljubio....uf..vidio sam na majci izraz olakšanja.... nije zakasnila sa predavanjem...mislim da ju je to mučilo... Ali, bez obzira na to što sam ja rekao..ona je tiho nastavila razgovor... Zanimljive su bile te njezine formulacije na tu temu....ali sve su završavale istim mislima...Sine.... nije još vrijeme za «to»..... Vrijeme je odmicalo...ja sam odrastao.... Nismo o toj temi razgovarali.. mislim da je moja majka shvatila da ima u meni dovoljno odgovornosti, dovoljno svijesti....Vidjela je neke knjige koje sam donosio doma...jer bilo mi je ipak neugodno majku dovoditi u situaciju da objašnjava neke stvari...... Sami AIDS sam doživio prvi puta ... mislim 85-86 kada sam gledao Santa Barbaru....ne, nemojte se smijati.... i kada su počele vijesti o Hadsonovoj bolesti, kada su ženska srca oko mene počela pucati na tu vijest malo sam se informirao o toj bolesti. Iskreno nisam baš puno saznao. Vrijeme je odmicalo, bolest se širila i sve se više o njoj govorilo. Majka je bila sve zabrinutija...... Iako, nikad mi nije bilo jasno zašto jer, tada sam mislio da samo homoseksualci mogu biti zaraženi. Pokušavala je ona razgovore na tu temu, ali sam ih uvijek vješto izbjegavao. Bila je zabrinuta kada sam bio sa svojom prvom velikom ljubavi, ali mladost, ludost...nisam ju doživljavao. Imala je majka nešto o toj djevojci, ali nikada mi to nije rekla..samo nježno...sine pazi..... I naslutila je neke stvari dobro, samo nikada, da nisam na svojoj koži osjetio, ne bi joj to priznao. Počeo je rat... bio sam često na terenu.... Majka je pomislila muško ko muško..stalna predavanja, stalne molbe za zaštitu, (ako već baš «moram») o kojoj se i kod nas sve više počelo govoriti, a ja uvijek iste reakcije, zacrvenim se, neugodno mi i mijenjam temu... U to vrijeme bila je odlučna da neki glas dođe do mene..sjećam se jednog povratka sa terena....Umoran, prljav, ulazim u svoju sobu, voda u kadi se već toči...uzimam čistu odjeću a ono, na mom krevetu brdo nekakvih novinskih članaka, časopisa....Pitam majku što je to? Sine...ne mogu neke stvari s tobom, neozbiljan si, ali te molim pročitaj ovo.... obećaj mi... nisam ni pogledao o čemu se radi, ali obećao sam. Bit ću dva – tri dana doma..stignem ja... Tu večer, nakon poduljeg razgovora sa majkom, nakon jadikovki propale ljubavi, legao sam u krevet. Nisam bio navikao na taj mir, tišinu...nedostajale su mi granate koje su, kao neka uspavanka, bile sa mnom svaku večer.... Uzeo sam literaturu.... počeo sam čitati. Majka je pomno odabrala tekstove, sam Bog zna od kud je sve nabavila. Bio sam šokiran čitajući... shvatio sam čemu onaj strah u njezinim očima, čemu tolika želja da shvatim što mi govori.... Svanulo je. Nije bilo prvi puta da tako dočekam zoru... na terenu je to bilo učestalo.....Ustao sam, napravio kavu, majka se digla .... začuđenog me pogleda promatrala.... zagrlio sam ju...majko, ne brini...i oprosti što sam bio toliko neozbiljan...tek sam sada shvatio tvoju zabrinutost. Iskreno, zamislio sam se nad pročitanim. Ne bi o samoj bolesti, jer doista sam siguran da danas svi o njoj sve znamo.... . Došlo je vrijeme nove ljubavi..... o AIDSU se sve više pričalo, sve je više ljudi obolijevalo, umiralo.... Upravo u vrijeme kada sam počeo hodati sa Sanjom jedan znanac, susjed, obolio je od te bolesti..zapravo, tada smo saznali. Gledao sam ga kako na očigled propada. Družili smo se....majka kao majka, bila je zabrinuta...stalno me upozoravala na oprez....ali nikada, baš nikada nije imala ništa protiv našeg druženja. Mnogi su mu prijatelji okrenuli leđa.. Ja ne, bio sam do zadnjega uz njega.... malo nas je znalo što ga je zadesilo, a još manje nas je ostalo uz njega...to me pogodilo.... ali..i to je život.... Ljubav sa Sanjom postajala je sve ozbiljnija. Odlučili smo se na zajednički život - u to vrijeme ja sam taman dizao kredit za stan i htio se osamostaliti...... Majka je obožavala Sanju i bila presretna našom odlukom.... ALI....održala mi je dodatno predavanje - ovoga puta, predavanje sa naglaskom na vjernost, švrljanja...a sve to začinila je upravo bolešću mog prijatelja. Bila je vrlo ozbiljna jer, kako je rekla, čini se da je stvar između vas dvoje ozbiljna...Sine... vrijeme je za uozbiljiti se..Ja? Ozbiljan? Majko... e to neš doživjeti...kako ovo spadalo uozbiljiti? Ni sam nisam bio svjestan da sam se odlučio na zajednički život sa Sanjom, a sad majka ima još i dodatne prodike..... Govorila mi je da postoji mogućnost da se pokvarim, da skrenem, da se u životu mogu dogoditi nepredviđene situacije.... ja sam se smijao kao lud...pa bio sam zaljubljen do ušiju, kakva nevjera, o čemu to majka priča? Ma koja je po(a)enta priče? Opet je inzistirala na toj mogućnosti...ma majko ...pa nisam ja otac! Sad već vidno ljut, malo sam podigao i glas, i odmah požalio ...ali, majka se nije dala smesti..pokušala je prikazati neke imaginarne situacije... Ma, nisam je htio ni slušati...prekinuo sam je i pitao..majko, ma što ti meni želiš reći? Eh, tada sam se nasmijao... majka mi je htjela skrenuti pažnju na zaštitu.... jer, ako se i dogodi nešto...nikada ne smijem Sanju ugroziti..ali i dodala...a, sine, saznam li ja za to, dogodi li se to, nemoj mi na vrata dolaziti! Nasmijao sam se, majko...ma ja ću tebi biti toliko dosadan, i stalno na vratima..još ćeš ti mene moliti da prestanem dolaziti. Mislim da je majka rekla ono što je htjela... nije možda niti cilj bio zaštita...nego onaj drugi dio priče... shvatio sam ja to. I kada sam Sanji to prepričao samo se značajno smješkala. Iz očiju su joj neke iskrice virile, nisam shvatio zašto...do sljedećeg dana. I ona, šaljivđija, odmah je smislila opaki plan. Drugi dan, kad smo išli mojoj majci bila je sva nestrpljiva, jedva je čekala susrest se s njom...ništa nisam slutio.... Kad smo došli, njih dvije su se povukle u sobu i nešto šuškale...ništa neobično za njih, to je bila učestala pojava..ženski razgovori... Kad su se pojavile na očima im se vidjelo da mi nešto spremaju..... Prvo je prišla majka....imala je monolog...sine, uz razgovor od neki dan........nadovezala se Sanja.... dragi.... ako ti ikada zatreba, kako kaže mama.... neka se nađe.... za «hitne slučajeve».... Otvorio sam paketiće... zacrvenio se i počeo smijati ko lud.... zaštitna sredstva u obliku likova iz crtića...urlao sam...Sanja si je stvarno dala truda...... I sad bi Vam najrađe rekao kakva je bila njihova sudbina......a ne, ne...krivo!!! Bili su izvrsni dekorativni detalj na ranču moga kuma prigodom jedne veselice ...... Ali..... istina je....opaka je ovo bolest, i treba se čuvati...... mislim da, bez obzira na veću prisutnost u sredstvima informiranja, o ovoj bolesti ne treba pričati, na nju upozoravati, samo jednom godišnje.........

- 14:22 - Komentari (36) - Isprintaj - #