Marketing
Kamion je krenuo...
Danas sam opet nakon dugo vremena prespavao vrijeme buđenja kada se mogu normalnim, usporenim, tempom spremiti na posao. Dakle, jurnjava je bila nevjerojatna – čak sam se sreo na putu od kupaone do sobe....
Super, bar nema leda i ne moram još strugati šajbe...Stigao sam u 8,15 ... Vauuuu... poklič po hodniku koji je svima skrenuo pozornost na moj ulazak – a htio sam uči tiho..i uči u legendu. Iako proklizavamo do 9 sati sa početkom radnog vremena, priroda posla je takva da iziskuje raniji dolazak – iza mene je nastavak lanca koji čeka upute, naloge.... Naravno da jutarnju kavu nisam pio... ima za nju vremena.
Nakostriješene glave mojih kolegica odavale su napetu atmosferu. Iako je danas Engleski čini se da nisu sve nazočne na satu... streloviti pogledi odavali su naznake tempirane bombe, samo je pitanje za kad je tajmer narihtan...
Uobičajeni poslovi, kontakt sa skladištem, otprema robe – ustaljeni ritam... uobičajeni poslovi... Kuc – kuc – kuc.....ZDRAVO! zagrmio je glas jednog gospodina koji se, preletivši pogledom po sobi zaputio prema meni.... Evo i mene – kaže gospodin i pruža ruku... Začuđenim pogledom pružam ruku, predstavljam se i upitno gledam gospodina... Ne mičem se dok kamion ne krene! Nastavio je malo glasnije... Hm, kako nije puno riječi izgovorio malo je bilo teže smjestiti osobu na pravo mjesto, ali, brzo sam shvatio da sam imao čast u oči gledati gospona Peru...ovaj, Jožu. Iako zatečen njegovim dolaskom brzo sam prekinuo tišinu i prikrio svoje iznenađenje – no, nisam mogao odoliti da ne upitam Vi ste gospodin Pero, jel' da? Dakle, osim što sam i sam skoro prasnuo u smijeh kada sam to rekao cure su pale u smjehoviti šok... nisam znao kud bi pogledao, bilo mi je malo neugodno...no...što je tu je. Gospodin je duboko udahnuo, pogledao me i, vidno iznerviran, rekao Sad te gledam u oči..ti stvarno ili si glup ili gluh ni trepnuo nisi kad si me Perom prozvao.... Mislim, ne znam što mu je tu čudno..Pa jel' se predstavio? Pa za mene može biti i Franjo, Ivan, i što ja znam ko... Sad sam i ja bio već po malo piknut i neki je bijes rastao u meni - a ne, niste vi gospodin Pero? Iskreno, pojma nemam otkud mi ona ozbiljnost... Ne ja sam Joža!!! zagrmio je nekim novim tonalitetom.. Aaaaa gospodine Joža, pa baš mi je drago da smo se konačno upoznali.... i, jeste li konačno platili robu?
Izvadio mi je zgužvani papir i pružio... virmanski nalog... super, iznos koji već sanjam od učestalih razgovora s njim, bio je upisan na nalogu... Poučen nekim lošim iskustvima (naknadnim povlačenjem doznaka) nisam se previše odao euforiji... rekao sam, OK..sad još samo da sjedne na račun – bilo je oko 10 sati... pomislio sam sad će uskoro Banke zavrtiti prvi krug obrade, možda legne... naravno da nisam ja te sreće. Gospon Joža se nije dao iz sobe... rekao sam mu da, čim vidim uplatu, pokušat ću organizirati dostavu robe u toku dana, iako ni sam u tom trenutku nisam znao kako ću to izvesti. Dečki su otišli, ko zna kad će se početi vračati... nemam koga poslati..ali, pomislio sam, ma uletit će nešto... Nije se dao..Rekao sam...nejdem dok kamion ne krene! 
Ne mogu ga istjerati a bome ne mora mi ni tu sjediti... što sad? Upitao sam ga da li je za kavu i odveo u našu malu izdvojenu oazu ... dao kavu, sok...i ostavio ga tamo, ispričavši se poslom.... svaki čas sam provjeravao da li je lova sjela...po malo sam šizio.. u 11,30 ugledao sam na izvodu doznaku..slijedi drugi problem... dostava robe. Iako me ništa, pogotovo u njegovu slučaju, ne obvezuje da se pretrgnem i organiziram mu isporuku u toku dana...neki crvić je u meni proradio...Primio sam se telefona i provjerio u kojoj su fazi dečki na terenu.... jedan je taman bio na pola sata od skladišta.... ulovio sam ga i upotpunio mu današnji dan... jako se veselio mom pozivu.
Gosponu Joži sam rekao da može krenuti kući, roba će krenuti za nekih sat vremena... Pogledao me i rekao čekam! Sad sam i ja polako bio razgovjetniji...Ma nemate što čekati, prvo – skladište nije tu, drugo – roba se treba ukrcati... Ako me zahebeš čuvaj se! bio je odriješit... nasmijao sam se...nisam još stranku ovakvog kalibra imao....ali, za sve postoji prvi put... na odlasku, pružio mi je ruku.... zahvalio se.... osjetio sam da napetost popušta.... Eto, gospon Joža... i mi, Žutokljunci, nekad znamo nešto odraditi.... 
mislim da mu je bilo neugodno... ne, nije se ispričao, ma zašto i bi...znam ja..Stranka je uvijek u pravu..... kad je odlazio iz nekih neobjašnjivih razloga sjetio sam se jedne velike misli , promrmljao sam je kao sebi u bradu... POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU... Gospon Joža se okrenuo, pitao...Što ste rekli...? odmahnuo sam..ništa, ništa....
U međuvremenu u sobi se odvija mala drama... danas je 10 -ti ... Nikolica je prošao, djeca još nisu dobila svoj darak, Božičnica je upitna, a približava se i kraj godine i nove rošade.... mislim da vam ne moram objašnjavati koliko je ogorčenje u firmi...to je kad se bjesomučno rasprodajemo strancima, kada firme koje su, za mene ali i za mnoge druge oči, bile Bastioni privrede prelaze u ruke stranaca, kada gubimo kompas u ovom ludilu života.... Razočaran sam, ali to je sve što mogu... pokušavam uvjeravati kolegice da će biti Nikolica, Božićnica... znam, sve su one sa obiteljima, djeca... Božić dolazi – svi bi nešto i djeci pod bor... ma, iskreno užasno sam žalostan zbog ovog stanja.. kako očekivati od ljudi entuzijazam i neku radost i odanost firmi? Ma, koja odanost... kome? Strancu? Ma, odradim svoje, zatvaram butigu i nema više nikakve odanosti... odanost je ostala u preko dva desetljeća mog ali i drugih života koje smo nesebično dijelili sa tom istom firmom koja danas, samo što nejde prositi pred Katedralu da bi djeci isplatila neke sitne novce... Sramota... I dok sam ovako bijesan, ne – ne zbog sebe – upravo dobivam mail u kojem piše..... Uprava će poštivati odredbe Kolektivnog ugovora (IDEŠ!!???) i isplatiti dar djeci čim prije (?) a Božićnica će biti... nadajmo se do kraja godine.. ako ne... a bit će... ima još jedan Božić..... Iako malo olakšanje, ipak je vidljivo razočarenje djevojaka..
Vratili smo se u stvarnost... stežemo remen... ne, ja sam već na hozn tregerima ... jer, i tako uvijek visim... dežurni Pedro...počele su sve više kružiti priče o novim rošadama.... ne želim slušati, čemu se živcirat? I tako drugi odlučuju a mi... ili ćemo prihvatiti ili ćemo potražiti drugi posao... nazvao sam kadrovsku, počeo se raspitivati za otkazni rok.... želim biti pripremljen kada mi, prvih dana slijedeće godine, uruče – retroaktivno – rješenje... ko kaže da jubilej od 25 godina staža moram dočekati u istoj firmi? Četvrt stoljeća skoro... ali, ne... neću dozvoliti da me i ta sentimentalnost izjeda.... mislim da nisu vrijedni.... mislim da je vrijeme shvatiti da stvari polako idu nizbrdo... plivamo kako drugi puštaju vodu . . . nemam obitelji, nemam odgovornosti – barem si ja mogu dozvoliti to hazarderstvo.... u svakom slučaju treba biti spreman ..
Otišao sam, konačno zapaliti jednu na balkončić... misli su mi odlepršale... gledam kako pauk diže neki mali crveni autić.... pomislim...eto, i ovom ode Božičnica na nepredviđene izdatke, vraćam se u sobu... prokomentiram pauka.... kad ono...MAJMUNE... što nisi odmah rekao!!! Pa to je moj auto!!!! Prodoran glas kolegice ostavio me bez teksta... nisam ni znao da vozi, a kamoli koji je njen auto..... sjedam za stol...uzimam bananu... 
Post je objavljen 10.12.2008. u 13:21 sati.