smotani
nedjelja, 21.12.2008.
Betlehem
 Četvrta nedjelja došašća, četvrta svijeća, svijeća ljubavi… Tako kratka a toliko jaka, velika, snažna i teško opisiva riječ – ljubav. Sa paljenjem ove četvrte svijeće brojimo dane do Božića. Svi sa nekim sjećanjima, iščekivanjima i željama, ali vjerujem, nadam se i želim mirnih misli i barem malom nadom u ispunjenje istih. Ovih dana prisjetio sam se opet puta u Svetu zemlju i htio sam neke crtice tih razmišljanja podijeliti s Vama. Sredina je Ožujka....2000. godina... Vrijeme je promjenjivo – ovisno o dijelu zemlje gdje se nalazimo. Gledam slike i prisjećam se vrućine kad smo se uspeli na Masadu. Danas, jutro svježe, oblačimo duge rukave i nosimo jaknu bez rukava – neka se nađe. Uzbuđeni smo. Na nekih dvadesetak kilometara od našeg hotela nalazi se Betlehem. Mjesto Isusova rođenja. Nakon ubrzanog doručka okupljamo se kod autobusa svi nekako zamišljeni, puni iščekivanja. Prije nego smo krenuli na ovo putovanje, kao svaki znatiželjni turist, malo sam se upoznao sa ovim malim mjestom - na prekrasnom obronku prekrivenom kućama, crkvama, samostanima obogaćenim bujnim zelenilom, maslinama, smokvama, vinovom lozom smjestio se Betlehem nedaleko od Jeruzalema  Betlehem – kraljevski grad, grad Davidov, Jišajev, Rutin...iznad svega grad Isusov. Isus mu je pronio slavu svijetom. Kada je car Konstantin 330 g. oslobodio grad od kulta Boga Adona i predao ga kršćanima, grad postaje središte kršćanskog monaškog pokreta. Godine 384 ovdje je došao i Jeronim Dalmatinac, kojemu je Rimska plemkinja Paola sagradila samostan. Car Konstantin je 326 godine dao sagraditi veličanstvenu baziliku nad špiljom u kojoj je prema kršćanskoj predaji rođen Isus. I ova je Bazilika kroz povijest stradavala u ratovima i osvajanjima. U XV st. crkvu Franjevcima otimaju grkoistočni pravoslavni kršćani. Godine 1690 Franjevci ponovno preuzimaju Baziliku i postavljaju na mjesto Isusova rođenja zvijezdu s Latinskim natpisom « Ovdje se rodio od djevice Marije Isus Krist» . Godine 1757 Baziliku opet osvajaju Grkoistočni kršćani. Uskoro nestaje i zvijezda s mjesta rođenja. U tim nemilim događajima u Bazilici je bilo i prolivene krvi – nekoliko je Franjevaca bilo ubijeno... Danas su, najvećim dijelom, vlasnici Bazilike pravoslavni Grci, a dio „posjeduju“ Armenska istočna Pravoslavna crkva, dok Katolička crkva posjeduje prolaz prema spilji Isusova rođenja, a Franjevci crkvu svete Katarine u kojoj se održavaju Božićne Polnoćke. Pri ulasku u Baziliku morali smo se sagnuti kako glavom ne bi udarili u zid. Naime, u srednjem vijeku muslimani su često na konjima ulazili u Baziliku kako bi je obeščastili. Kršćani su stoga zazidali sva vrata – samo su jedna ostavili, ali su ih toliko zazidali da je konjanicima na konju onemogućen ulazak u Baziliku.  Čitajući naš putni dnevnik, prisjećajući se detalja gledajući kazete, sjećam se kako smo nakon ulaska kroz ta mala vrata ugledali impozantnu unutrašnjost Bazilike koja svojom veličinom i mnogobrojnim detaljima oduzima dah. Neke su slike posuđene sa Interneta a neke su iz osobnog albuma....  Unutrašnjost Justinijanove bazilike. Glavna lađa sa svetištem  Bizantski stupovi sa freskama  Podni mozaik Konstantinove bazilike s grčkim natpisom IHThYS, što znači »riba«, a jedan je od najstarijih kršćanskih simbola. Nalazio se uz nekadašnji ulaz u kriptu sa spiljom Rođenja Proletjela mi je priča o konjanicima, o borbi Grkoistočnih kršćana s Franjevcima – kao da su slike tih ratova tu negdje - pored mene. Kao da sam osjetio vjetar kojeg je za sobom ostavio konjanik na svojem lijepom konju prolazeći pored mene, kao da mi Franjevac pruža ruku da ga pridignem od posrnuća.... nevjerojatno je koliko me taj prostor obuzeo. Mjesto rođenja – uobičajeno je na ovom mjestu blagosloviti krunice, drage stvari.... pa tako smo i mi našu torbu sa mnogobrojnim krunicama, flašicama vode iz rijeke Jordan, i još nekim stvarima stavili kod zvijezde i pomolili se….  Spilja Rođenja. Zvijezda koja označava mjesto Isusova rođenja  po običaju, i mi smo svoju torbu stavili na mjesto Isusova rođenja...  Pored mjesta Isusova rođenja, u stijeni – pored jaslica – zavjet koji smo dali bio je vrlo jednostavan «Zauvijek zajedno». Sjećam se da smo navečer dugo sjedili i pričali o svemu što smo vidjeli, a onda, onda smo u tišini, svaki sa svojim mislima stvarali neke uspomene.... Znam da smo u obilasku Bazilike obećali da ćemo se jednom vratiti, sa svojom djecom.... sjećam se toga kao danas. Ali, u našem dnevniku, njezinom je rukom ostalo zapisano «....obećao si – vratit ćeš se – održi obećanje!» Do današnjih dana ovo nisam primijetio, a toliko sam puta čitao... Što li je mislila pod time? Zašto je tako napisala? Puno me pitanja sad muči.....Vratit ću se...da...jednoga dana.... I danas, kada sam s njom u mislima, u njenom domu, palio Četvrtu svijeću pitao sam je što je time mislila….. čekam… čekam odgovor…… I kako sam i rekao, nadam se da Vam neće dosaditi, za one koji još nisu vidjeli, za sve koji naiđu, moja Božićna čestitka Vama, dragi moji prijatelji  |
- 14:30 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||