Ponedjeljak.... početak još jednog, izgleda ludog tjedna....
Kako se bliži kraj godine tako smo svi malo napetiji, tempiraniji kao eksplozivne naprave i svi nešto iščekujemo...ma, kako je i red... uz obilje i pregršt darova – pa vrijeme darivanja je, zar ne?
Naravno da su počele zakulisne priče po hodnicima kako smo se za vikend okupili...Pa mogli ste pozvati? Što ste slavili? Pa kako se nas niste sjetili?.... Zanimljive su to izjave čežnje i žudnje pojedinaca za druženjem, društvom... Ma, iskreno...žao mi ih je...no......A moje cure, kao sa dozom izazivanja još i pikaju...no, no.....Čak su pojedinci izjavili da smo osnovali Štrajkački odbor.... Ah...ljudi........
U neko doba pojavio se dio izvidnice... dio službe koja, prema nekim navodima, treba dojašiti na bijelom konju na našu lokaciju.... diskretno sam se raspitao..i gle, je, sutra ili prekosutra evo njih k nama... aha, ... a ko odlazi? Ma niko još.....ne još...oni će se malo preraspodijeliti po sobama..neko vrijeme..dok NEKI ne odu dalje... ajme, dakle jo-jo sa ljudima počinje.... NEKI još nisu definirani..... da, jesam i ja možda taj neki, ali ne razmišljam.....
Imali smo zajednički gablec...ajme ljudi...domaći čvarci, špek, luk...i fini domaći kruh....ne, ne mogu vam opisati te osjete... malo ali slatko zadovoljstvo nije dugo trajalo, jer, kod nas ne vrijedi ona « I pas ima mira kad jede...!» Hitna strka, zbrka...naravno uvijek umjetno stvoreno i ishitreno stanje do kojega pojedinci dovode iz svog straha, neznanja...čega li već... iako ponekad pomislim da to rade namjerno, tješim se da svaka sila za vremena vlada...
No, ništa mi neće ovi dan pokvarit.... već me je kumica nazvala i provjerila da li dogovor ostaje...vrijeme je kakvo takvo, ali barem ne pada.... i naravno da dogovor ostaje.... ajme ljudi...da ste vi čuli taj urlik zadovoljstva... još uvijek me uho boli kako mi se zaderala u uho..... Obećala mi je pripremiti sendvič ( da baš će ga ona složiti) jer kako kaže.... kume ne možemo se zadržavati, odmah krećemo a ti po putu jedi... Ma ne moram ni jesti... kad imam takvu damu koja me čeka, ma ko šljivi klopu..... Već je sama smislila kuda ćemo.. jer, ona je to već sve prošla sa mamom i tatom.....a ja, neznalica... sad ću se upoznati sa svim čarima centra.... samo, pitala me.., onako tiho da baka ne čuje..., Kume, idemo na kolače? Naravno... ma i ne samo na kolače....
Eto, ovdje je mala frkica..... pa se neću dugo ovdje moć zadržati..... ali, nadoknadit ćemo mi to....
** današnja pjesma Doris je za sve one koji sa neke udaljenosti, ali uvijek prisutni u mislima i srcima, s nama, bdiju Badnju noć.....i uvijek su s nama...ma gdje bili.......