Pregled posta

Advent u Beču

Iskreno, nisam vjerovao da ću otići na ovaj izlet. Previše mi se stvari počelo događati u zadnje vrijeme, previše se brzo izmjenjuju sličice života… Ipak, nekako, nisam niti mogao niti smio iznevjeriti one koje me toliko godina trpe, vole, podržavaju i koje su uz mene i kada plačem i kada se smijem. Morao sam s njima podijeliti ovaj dan koji, iako bolan i pun uspomena, bio je nešto što je učinilo još jedan, mali, ali korak naprijed u mom životu.
Prethodne noći nisam spavao niti dva sata – nekako sve mi se skupilo i vrtio sam dugometražni film života kojem nisam vidio kraj… Noć polaska (petak na subotu) nije davala vremena za ubit oko. Kretali smo u tri sata. Naravno, od straha da se eventualno ne bi pojavio (poučene ranijim iskustvima) cure su smislile da moram „pobrati“ njih tri – usput (iako su totalno van puta) … Dakle, morao sam krenuti… i odmah, na samom početku reći ću – nije mi žao!
Živahnost u autobusu nije nikome davala mira za hvatanje kratkog sna. Prisjetio sam se ranijih, sličnih, izleta i shvatio da su moje cure luđe nego su bile. Dolazi li to s godinama? Da li je to jedan kratki brejk od svakodnevnih peripetija života? Pune li to one svoje istrošene baterije obiteljskih života, obveza…. Iskreno, vjerujem da da. Gledajući ih onako vesele i razdragane nisam se mogao ne prisjetiti starih, čestih zajedničkih druženja..potekla je i suza… primijetile su one to.. i brzo, neprimjetno, uvukle me u nekakvu raspravu kojoj niti sam vidio smisla niti cilj… a bio je tako očit. Moje cure! Ubrzo smo stigli do Slovenske granice. Majko mila… živjela Europa. Pitam se kuda mi to žurimo? Izbacili nas iz autobusa, skenirali, postrojili između dviju kučice – iskreno, osjećao sam se kao pred odlazak u neki logor… prebrojavanje, odmjeravanje… Ne, nemojte slučajno da vam padne na pamet tu zapaliti cigaretu!! Pa, u Europi ste… I dok smo se smrzavali nekih dvadesetak minuta, u prostoru omeđenom dvama kontejnerima koji glume stupove Šengejskog zida, razmišljao sam kako ću u Beču, oličenju Europe, popiti kavu u nekom predivnom kafiću a neću smjet zapaliti? Već sam se namrštio i sjetio kako imamo kavu, popit ćemo na nekoj klupici i klicati Europi. Konačno su revni susjedi utvrdili sve naše ljepote skenirajući putovnice i arhivirajući ih za dugo sjećanje. Pomislio sam pitati ih „Želite li posvetu?“ …
Ukrcali smo se i krenuli dalje… Noć, magla, muzika, raspjevane cure, pospani muževi i dečki, razigrana djeca… Promatram ih i po malo veselim što ću provesti jedan drugačiji dan…..
Na prvoj pauzi koju smo napravili u Austriji, nekih sat vremena prije Beča, vidio sam prvi ovogodišnji snijeg. Nije ga bilo puno.. podalje od parkinga, u travi bijelili su se tragovi zime. Klinci su, naravno, poletili na grudanje.. a i veliki klinac s njima. Morao sam se razbuditi i naravno, uzvratiti grudu koju sam dobio u glavu uz poklič Dobrooo jutro!
Stali smo kod lanca Restorana Oldtajmer.. oduševio me ambijent. Prvo što smo zapazili bila je pepeljara na stolu. Dakle, smije se popiti kava i naravno zapaliti koja. Pomislih, ovo je neka rupa od Restorana… mislim, prisjetio sam raznih izjava naših vladajućih kojima su opravdavali nužnost zabrane pušenja i njihovo stalno pozivanje na Europu! Naravno da smo morali i do wc-a .. uslijedio je drugi šok.. dakle, ta „rupa“ od Restorana u kojoj je, protivno ponašanju u Europi dozvoljeno pušenje, ima prava mala jezera sa ribicama, kavez sa ptičicama, koji vas prate na vašem putu do sanitarnih odaja… Prelijepo….



Nakon kratke pauze, male okrijepe, krenuli smo dalje. Prva stanica bio je Dvorac Šenburn koji je od 1996 uvršten na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. Ljetna rezidencija Habsburških careva, uređen u baroknom stilu, predivnih vrtova (koji sada spavaju zimski san) sa prvim ZOO vrtom na svijetu iz 1752g., od koje, samo pogled na tu impozantnost, zastaje dah. Prošetali smo malo, za jutarnju gimnastiku, uživali u tim naznakama vrtova, jer zima je, sve je zaštićeno…..



Samo po koja vjeverica, koja ne strahujući od ljudi šeće svojim domom, patkice koje se veselo praćakaju odaju živost koja tu vlada.



Već ovdje smo mogli naslutiti kakve nas gužve i peripetije u prometu čekaju u samome Beču. Nismo obeshrabreni, krećemo dalje.
Nakon skoro sat vremena vožnje stigli smo do Štefan placa gdje smo se iskrcali iz busa i krenuli u pustolovinu… Advent u Beču….
Gužve, sudaranje sa drugim grupama, stalno „lovljenje“ i traženje pogledom jesmo li svi na broju polako popušta i predajemo se čarima prelijepog grada…. Sam pogled odaje sliku da je sve podređeno Adventu, Božiću… Zamišljam kako je kad padne noć, zamišljam igru svjetala…



Prva stanica bila je Katedrala sv. Stjepana. Gradnja Katedrale započela je u 12 st. a završena je 1433 g. Iako je oštećena potkraj II sv. Rata, obnovljena je i uz opsežne i zahtjevne restauratorske radove plijeni pogledom i veličinom. Ušao sam u Katedralu sa namjerom pogledat ju, pomolit se i prisjetiti . . . Gužva, koja me jednostavno nosila, bila je nepodnošljiva. Iskreno, kao i uvijek do sada, razočarao sam se u talijanskim turistima… samo se njih čuje, samo se oni guraju i nemaju pravila ponašanja, naročito na ovakvim mjestima… Spomen ploča Ivanu Pavlu II prisjeća na neke dane, slika Majke Tereze iz mlađih dana budi nova sjećanja… krećem se polako sa rijekom ljudi prema izlazu….



Nastavili smo šetnju. Cure polako gledaju izloge – stalno pratim koja će prva zaružiti u dućan. Opuštenost koja vlada doista čini ovaj dan posebnim. Dan je sv. Nikole… na brzinu nestajem u mali dućančić… uzimam tri čizmice sa nekim slatkišima… troje je djece mojih cura sa nama – ne smije ih Nikolica zaboraviti. Na putu susrećemo prekrasno malo stvorenje.. i pitam se gdje je društvo za zaštitu životinja? Lijepo je ugledati malo četveronožno biće, ali nije li to nehumano? Ne znam, uvijek tu nailazim na oprečna mišljenja i ne bi o tome, ali slikicu sam uzeo – i naravno „platio“ za nju – možda koja šaka zobi kupljena od moje donacije pomogne ovom slatkom stvorenju?



Prolazimo pored Bečke Opere… kao da mi svira Mocart, Štraus… predivan je osjećaj biti u gradu gdje su ovi velikani stvarali… Opet sam počeo sanjariti…



Došli smo do Marijinog trga na kojem se s jedne strane nalazi Prirodni muzej a sa druge povijesni. Trg obiluje malim drvenim kučicama na kojima se uz kuhano vino i legendarne kobase prodaju i razni Božićni ukrasi, slatkiši, nakiti….. Gužva je nepodnošljiva… nema šanse upravljati svojim tijelom..ideš gdje te rijeka ljudi skreće. Odlučili smo uzeti malo predaha za noge. Otišli smo u kafić na kavu – ako se pitate..? Ne, nemojte se pitati, pušenje je, naravno, dozvoljeno. Uz kavicu, sendvič, malo opuštanja potrošili smo nekih pola sata. Klincima sam dao čizmice pitajući se kaj oni nemaju svoje ruksake nego je Nikolica to spremio kod mene? Znam da su to već velika djeca i da ne čiste više čizmicu radi Nikole.. ali, lijepo je bilo vidjeti i te „odrasle“ osmjehe koji samo dokazuju da dječji duh u nama nikada ne umire. Cure su na ovoj pauzi počele organizirati daljnje vrijeme… Smotani – trebaš ti što kupiti? Pitanje koje je naslućivalo daljnji tijek.. Ne, samo malo Mocart kugli, možda ako koju zgodnu sitnicu vidim za kumče – moj odgovor odredio je daljnji tijek.. OK.. onda tebi klinci a nama dućani.. uz gromoglasni smiješak, i gotovo jednoglasno (ja nisam stigao glasati) plan je prihvaćen. Nisu to mala djeca da me ne bi odmah sažalijevali.. veliki su to i dobri klinci! Dok su se cure razletile po Haemdeovima i kojim sve ne dućanima ja sam sa svojom ekipom nastavio laganu šetnju.



Otišli smo do Parlamenta i Gradske vijećnice gdje nas je dočekao Sajam svega i svačega. Lijepo je bilo vidjeti Adventski kalendar na prozorima Vijećnice.. Frendica koja je ostala u „mojoj“ ekipi ispričala mi je kratku povijesnu priču o njoj, ispričala mi kako je bila tu na festivalu posvećenom Mocartu… dok je to pričala kao da sam čuo lagane note Čarobne frule i vidio dame u krinolinama kako sa svojim partnerima plešu u ritmu na predivnom platou..



Sanjara je u stvarnost dozvao njezin glas..Smotani, ajmo popit kuhano vino – bez toga se iz Beča ne smije! Kako ne pijem, zapravo i tu se radi o nekim mojim obećanjima, bio sam u dilemi.. U posljednjih šest godina dva puta sam popio i uvijek sa „dobrim“ razlogom – pomislio sam, nije li Advent u Beču dobar razlog za to? Prvi put da ću popiti iz gušta, a ne iz muke, iz nekih tužnih sjećanja.. Nasmijao sam se…ajmo! Mali odrasli ljudi poželjeli su isto.. hm, bio sam u dilemi? Nisam se miješao, prepustio sam kolegici, ona je isto majka, znat će… na njih troje dobili su šalicu kuhanog vina da se malo ugriju…. Kratka šetnja po Sajmu i odlazak prema Marijinoj ulici… (nemojte se čuditi mojim nazivima – ja uvijek sve prilagodim razumljivom jeziku) i mnogobrojnim malim i velikim dućanima.. Ulica je predivno uređena u duhu Blagdana.. zapravo, jedva čekam da padne noć, da osjetim tu toplinu tolikih ukrasa i lampica… U laganoj šetnji nailazimo na dio šopingašica.. koji je to muving po dućanima.. na brzinu su nam ispričale što su kupile, što je super… ali, jure dalje – treba još mužu, mami, klincima – uvaljuju nam neke vrećice, lagane ali nespretne i nestaju u prvom ulazu Haemdea.. I dok smo se počeli vračati prema Trgu Marije Terezije gdje ćemo se sastati i krenuti prema busu lagano je počela padati noć… pale se ulična svijetla, ukrasi, svjetlosni padovi oduzimaju dah.. neka toplina mi obasjava srce.. uživam u laganoj šetnji…. Mali prijatelji imaju mnogobrojna pitanja .. kako su ovo složili? Što ovo predstavlja? Zašto kod nas nije tako uređeno? Na sva sam im pitanja donekle odgovorio..do posljednjeg.. Iako se Zagreb u zadnjih godina malo promijenio ipak, ipak je to uređenje bez neke cjelovite ideje..zapravo ponekad mi to naše uređenje djeluje kao šaka u oko – nema cjeline, nema neke priče, ponekad pomislim da je sve to stavljeno eto, zbrda zdola da se ne veli da nemamo struje ili lampica… Ne znam, ali iskreno zaljubio sam se u Bečke ulice…..







Nakon okupljanja krenuli smo prema busu.. Vidno umorni, natovareni ali toliko veseli i sretni. Krajičkom uha slušam ko je što kupio, kako je dobro ovo i ono… kako su ušparale.. ta sreća u njihovom glasu znak mi je da su zadovoljne, sretne… Tek se jedna sjetila pitati jesu li mali prijatelji bili dobri. Nasmijao sam se – ma najbolji.. mi smo imali svoj program i bilo mi je drago čuti da su i moji prijatelji bili zadovoljni mojim istraživačkim duhom. Objašnjavali su mamama gdje sam ih vodio, kako sam se sporazumijevao i tražio objašnjenja o nekim ulicama a pri tom nemam pojma o njemačkom….Čak su me „tužili“ i za dogodovštinu u jednoj parfumeriji gdje sam isprobavao ženske mirise… Odmah su me napale kako im nisam rekao za taj dućan.. e pa niste me pitale ….
Prošli smo pored Predsjedničke rezidencije, ponovo smo, sada osvijetljeni noćnim sjajem, prošli pored Katedrale sv. Stjepana .. bezbroj uličnih svirača, malih grupica dječice koja pjevaju Božićne pjesme kao da podsjećaju, ako zaboravimo, na vrijeme Adventa. Pomislio sam kako bi mi reagirali da neko u odijelu, na sred ulice, izvodi dijelove Mocartovih skladbi… polako smo se približavali onom čarobnom mjestu gdje ćemo uči u autobus zvan čežnja. Noge po malo bride, kičma me još drži… očito je i ona uživala u današnjem danu… Gužva postaje nesnošljiva. U sat vremena koliko smo čekali autobus bilo je par simpatičnih situacija , a o jednoj će sutra brujati cijela firma. Do autobusa sam poveo i časnu sestru…U onoj gužvi neko mi se primio pod ruku. Pomislio sam da je to moja „mama“ – kolegica koju tako zovem zbog brige koju od mog pripravničkog staža ima o meni, a tek je koju godinu starija. Zna se ona „zahaklati“ za mene kad joj je potreban oslonac. Gužva, rijeka ljudi koja te gura, samo je opravdala to moje mišljenje.. mislio sam zahaklala se da se ne pogubimo.. došli smo na malu čistinu pored busa – okrenem glavu kad ono… oči mi se susrele sa šokantnim pogledom jedne časne sestre… počela je nešto na, mislim, češkom jeziku pričati… gledao sam, bio šokiran.. a moje cure… e pa, znao sam da su lude, ali toliko… OK Smotani, shvatili smo odavno, pa vidiš da se više ne grebemo oko tebe.. ne moraš i Časnu dovoditi da bi nam to dokazivao… Dok smo se ukrcavali u autobus krajičkom oka vidio sam Časnu, našla je svoju grupu.. sa smiješkom mi je odmahnula… Sretan i Vama put – pomislio sam.

U autobusu, onako umorni od cjelodnevnog zraka, šetnje, puni predivnih dojmova..prvo smo navalili na klopu. Ne sjećam se kad sam zadnji put u toliko navrata u toku dana jeo… Sendvič, čokolada, nezaobilazni gumeni bomboni…. Cure su počele pokazivanje.. bilo je zanimljivo gledati njihova lica kako uživaju..veselio sam se s njima. Čak sam, opet, morao biti maneken.. daj probaj da vidim hoće li Ivanu biti dobro… Ubili smo tako nekih sat vremena vožnje. Nikome se ne spava… svi smo, svaki na svoj način, puni dojmova….
Za promjenu, granicu smo prošli u sekundi..kao da su sretni da odlazimo iz Europe – pomislio sam..ali, i ja sam sretan..lijepo je otići, vidjeti..ali još je ljepše kad se vraćam svome domu… Prošli smo ispred naše Gradske vijećnice… Nešto me steglo oko srca… lampice na toj našoj gradskoj vladi, čak nisu niti iste plave boje – a kao, ove su godine kupili nove, jer stare ne vrijede… sjetio sam se slike Gradske vijećnice koju sam, svega par sati ranije gledao… daleko smo mi od tog duha….jako, jako daleko….
Nakon kratkog noćnog razgleda grada, iskrcavanja nekih cura pred njihovim domovima, umoran ali zadovoljan došao sam kući. Prošla su dva sata po ponoći… Prizvao sam slike Bečkih ulica… i utonuo u još jedan svjetliji san…


Danas je Druga nedjelja Adventa… bio sam kod mojih najdražih, upalio sa njima Drugu svjećicu – svijeću mira s porukom pomirenja sa svima… po povratku, upalio sam je i u svom domu…..





Post je objavljen 07.12.2008. u 18:58 sati.