Pregled posta

Majčini savjeti.....

Dok sam se spremao na posao, Dobro jutro Hrvatska me podsjetila da je danas dan borbe protiv AIDS-a. Već tada sam se prisjetio kako me majka davno upozoravala na tu opaku bolest....nasmijao sam se prisjetivši se tih razgovora.....
Cure su danas, na kavi, imale šale i pošalice na taj račun – naravno ništa zločesto...nego više simpatično, ali je meni bilo po malo neugodno pred njima......no, one su na to već navikle, a i ja... pa se svako, kod tih tema, nosi na svoj način..... ja crvenim, gledam u pod, u sred bijela dana brojim zvijezde...a one, kao da me uživaju vidjeti tako zbunjenog samo nastavljaju....
U kratkom obilasku dragih mi prijatelja naišao sam na kratku priču i podsjetnik na neke poznatije osobe oboljele od te bolesti.... Opet su se vratili razgovori s majkom...i jednostavno, moram ih pokušati podijeliti s vama....ne znam da li ćete imati osjećaj kako je to izgledalo..ali, pokušajte zamisliti te slike......
Išao sam u srednju školu i mislim da su prvi razgovori na temu «ozbiljnih» razgovora počeli već polaskom u srednju školu. Kada bi god majka započinjala razgovor o djevojkama ja sam umirao od smijeha.... iskreno...tada sam još bio u svom filmu.... nisam razmišljao na taj način o djevojkama, važniji mi je bio nogomet, prijatelji, poneki plesnjak..i to je to... djevojke sam tada doživljavao kao nježna bića koja, ponekad, trebaju našu zaštitu. Majka ko majka... bila je uporna..stalno je započinjala te «važne» razgovore, spominjala neku odgovornost u ponašanju....a ja, slušajući je s pola uha, jer govori o, za mene nebitnim temama, stalno sam samo kimao glavom....aha, da majko, dobro....... Shvatila je majka da ju uopće ne doživljavam.... Sada razmišljam koliko joj je bilo teško sa mnom – po nekoj bi logici otac, te neke «muške» stvari odraditi – obaviti sa sinom «informativni» razgovor....eto, i to je palo na leđa moje majke. Shvativši da me cure baš i ne zanimaju, da još uvijek ne pokazujem, na taj način, interes za njih, majka se već počela «brinuti».... Jednoga dana, iskreno ne sjećam se kako je došlo do toga, spomenuta je riječ peder (oprostite na izrazu) .. majka je u tom trenutku vrlo domišljato reagirala...evo i sad se smješkam kad se toga sjetim....Sine, da li se tebi sviđaju muškarci? Ah, ne znam koji sam pogled joj tada uputio ali se sjećam da me, najozbiljnije što je mogla, ponovno upitala isto....Majko..kako misliš..sviđaju? Dugo me promatrala, a ja sam samo začuđeno gledao u nju...i tek kad sam se sjetio nakon spominjanja koje riječi me to pitala, prasnuo sam u smijeh...shvatio sam... Majko, zar misliš..ako nemam curu da imam dečka? Iskreno...odgovorio sam joj da se meni sviđaju i cure i muškarci...kao prijatelji, a za nešto više...e majko...ne zanima me još to.... Da li utjecaj «obiteljskog» života u kojem sam odrastao, da li jednostavno nisam imao afiniteta....ili...još jednostavnije... nisam bio spreman...nebitno....
Svako toliko majka je načinjala temu o djevojkama samo da provjeri da li je vrijeme obaviti onaj «važni» razgovor.... izluđivala me time.... obećao sam joj...ako ću trebati pomoć..obratit ću joj se..i tada me, spremna, dočekala eh, sine...ako ćeš trebati pomoć..nemoj da bude kasno...Tada sam već ponešto znao o «tim» stvarima, ali nije baš da sam shvatio na što je majka ciljala....
Primijetila je majka, odmah, kada sam pokazivao neskrivene simpatije prema jednoj djevojci....ni danas nisam siguran da li je to bila moja prva ljubav ili samo simpatija... odveo sam ju jednom na kolače, jednom na sok.... nikad se nismo poljubili...ali..ostala je kao nešto prvo u mom životu.... prva djevojka koju sam izveo van..... Kako sam puno pričao o njoj majka je shvatila da je došlo vrijeme za ozbiljne razgovore.... Nije joj bilo lako...ja neozbiljan, samo se smijem... a ona pokušava govoriti o odgovornosti... došla je i do «škakljivih» tema.... e tada sam ju prekinuo... ne znam kome je bilo neugodnije njoj ili meni...ali sam joj mirno rekao...ma, majko...ne brini...ma nisam je niti poljubio....uf..vidio sam na majci izraz olakšanja.... nije zakasnila sa predavanjem...mislim da ju je to mučilo... Ali, bez obzira na to što sam ja rekao..ona je tiho nastavila razgovor... Zanimljive su bile te njezine formulacije na tu temu....ali sve su završavale istim mislima...Sine.... nije još vrijeme za «to».....
Vrijeme je odmicalo...ja sam odrastao.... Nismo o toj temi razgovarali.. mislim da je moja majka shvatila da ima u meni dovoljno odgovornosti, dovoljno svijesti....Vidjela je neke knjige koje sam donosio doma...jer bilo mi je ipak neugodno majku dovoditi u situaciju da objašnjava neke stvari......
Sami AIDS sam doživio prvi puta ... mislim 85-86 kada sam gledao Santa Barbaru....ne, nemojte se smijati.... i kada su počele vijesti o Hadsonovoj bolesti, kada su ženska srca oko mene počela pucati na tu vijest malo sam se informirao o toj bolesti. Iskreno nisam baš puno saznao. Vrijeme je odmicalo, bolest se širila i sve se više o njoj govorilo. Majka je bila sve zabrinutija...... Iako, nikad mi nije bilo jasno zašto jer, tada sam mislio da samo homoseksualci mogu biti zaraženi. Pokušavala je ona razgovore na tu temu, ali sam ih uvijek vješto izbjegavao. Bila je zabrinuta kada sam bio sa svojom prvom velikom ljubavi, ali mladost, ludost...nisam ju doživljavao. Imala je majka nešto o toj djevojci, ali nikada mi to nije rekla..samo nježno...sine pazi..... I naslutila je neke stvari dobro, samo nikada, da nisam na svojoj koži osjetio, ne bi joj to priznao. Počeo je rat... bio sam često na terenu.... Majka je pomislila muško ko muško..stalna predavanja, stalne molbe za zaštitu, (ako već baš «moram») o kojoj se i kod nas sve više počelo govoriti, a ja uvijek iste reakcije, zacrvenim se, neugodno mi i mijenjam temu... U to vrijeme bila je odlučna da neki glas dođe do mene..sjećam se jednog povratka sa terena....Umoran, prljav, ulazim u svoju sobu, voda u kadi se već toči...uzimam čistu odjeću a ono, na mom krevetu brdo nekakvih novinskih članaka, časopisa....Pitam majku što je to? Sine...ne mogu neke stvari s tobom, neozbiljan si, ali te molim pročitaj ovo.... obećaj mi... nisam ni pogledao o čemu se radi, ali obećao sam. Bit ću dva – tri dana doma..stignem ja... Tu večer, nakon poduljeg razgovora sa majkom, nakon jadikovki propale ljubavi, legao sam u krevet. Nisam bio navikao na taj mir, tišinu...nedostajale su mi granate koje su, kao neka uspavanka, bile sa mnom svaku večer.... Uzeo sam literaturu.... počeo sam čitati. Majka je pomno odabrala tekstove, sam Bog zna od kud je sve nabavila. Bio sam šokiran čitajući... shvatio sam čemu onaj strah u njezinim očima, čemu tolika želja da shvatim što mi govori.... Svanulo je. Nije bilo prvi puta da tako dočekam zoru... na terenu je to bilo učestalo.....Ustao sam, napravio kavu, majka se digla .... začuđenog me pogleda promatrala.... zagrlio sam ju...majko, ne brini...i oprosti što sam bio toliko neozbiljan...tek sam sada shvatio tvoju zabrinutost. Iskreno, zamislio sam se nad pročitanim. Ne bi o samoj bolesti, jer doista sam siguran da danas svi o njoj sve znamo.... .
Došlo je vrijeme nove ljubavi..... o AIDSU se sve više pričalo, sve je više ljudi obolijevalo, umiralo.... Upravo u vrijeme kada sam počeo hodati sa Sanjom jedan znanac, susjed, obolio je od te bolesti..zapravo, tada smo saznali. Gledao sam ga kako na očigled propada. Družili smo se....majka kao majka, bila je zabrinuta...stalno me upozoravala na oprez....ali nikada, baš nikada nije imala ništa protiv našeg druženja. Mnogi su mu prijatelji okrenuli leđa.. Ja ne, bio sam do zadnjega uz njega.... malo nas je znalo što ga je zadesilo, a još manje nas je ostalo uz njega...to me pogodilo.... ali..i to je život....
Ljubav sa Sanjom postajala je sve ozbiljnija. Odlučili smo se na zajednički život - u to vrijeme ja sam taman dizao kredit za stan i htio se osamostaliti......
Majka je obožavala Sanju i bila presretna našom odlukom.... ALI....održala mi je dodatno predavanje - ovoga puta, predavanje sa naglaskom na vjernost, švrljanja...a sve to začinila je upravo bolešću mog prijatelja. Bila je vrlo ozbiljna jer, kako je rekla, čini se da je stvar između vas dvoje ozbiljna...Sine... vrijeme je za uozbiljiti se..Ja? Ozbiljan? Majko... e to neš doživjeti...kako ovo spadalo uozbiljiti? Ni sam nisam bio svjestan da sam se odlučio na zajednički život sa Sanjom, a sad majka ima još i dodatne prodike..... Govorila mi je da postoji mogućnost da se pokvarim, da skrenem, da se u životu mogu dogoditi nepredviđene situacije.... ja sam se smijao kao lud...pa bio sam zaljubljen do ušiju, kakva nevjera, o čemu to majka priča? Ma koja je po(a)enta priče? Opet je inzistirala na toj mogućnosti...ma majko ...pa nisam ja otac! Sad već vidno ljut, malo sam podigao i glas, i odmah požalio ...ali, majka se nije dala smesti..pokušala je prikazati neke imaginarne situacije... Ma, nisam je htio ni slušati...prekinuo sam je i pitao..majko, ma što ti meni želiš reći? Eh, tada sam se nasmijao... majka mi je htjela skrenuti pažnju na zaštitu.... jer, ako se i dogodi nešto...nikada ne smijem Sanju ugroziti..ali i dodala...a, sine, saznam li ja za to, dogodi li se to, nemoj mi na vrata dolaziti! Nasmijao sam se, majko...ma ja ću tebi biti toliko dosadan, i stalno na vratima..još ćeš ti mene moliti da prestanem dolaziti. Mislim da je majka rekla ono što je htjela... nije možda niti cilj bio zaštita...nego onaj drugi dio priče... shvatio sam ja to. I kada sam Sanji to prepričao samo se značajno smješkala. Iz očiju su joj neke iskrice virile, nisam shvatio zašto...do sljedećeg dana. I ona, šaljivđija, odmah je smislila opaki plan. Drugi dan, kad smo išli mojoj majci bila je sva nestrpljiva, jedva je čekala susrest se s njom...ništa nisam slutio.... Kad smo došli, njih dvije su se povukle u sobu i nešto šuškale...ništa neobično za njih, to je bila učestala pojava..ženski razgovori... Kad su se pojavile na očima im se vidjelo da mi nešto spremaju..... Prvo je prišla majka....imala je monolog...sine, uz razgovor od neki dan........nadovezala se Sanja.... dragi.... ako ti ikada zatreba, kako kaže mama.... neka se nađe.... za «hitne slučajeve»....
Otvorio sam paketiće... zacrvenio se i počeo smijati ko lud.... zaštitna sredstva u obliku likova iz crtića...urlao sam...Sanja si je stvarno dala truda......
I sad bi Vam najrađe rekao kakva je bila njihova sudbina......a ne, ne...krivo!!! Bili su izvrsni dekorativni detalj na ranču moga kuma prigodom jedne veselice ......

Ali..... istina je....opaka je ovo bolest, i treba se čuvati...... mislim da, bez obzira na veću prisutnost u sredstvima informiranja, o ovoj bolesti ne treba pričati, na nju upozoravati, samo jednom godišnje.........





Post je objavljen 01.12.2008. u 14:22 sati.