Marketing
Drim tim
U komadu! E tako bi mogao prozvati moj sretni, današnji, povratak kući. Još prije jedanaest zaputio sam se na zakazani čvenk..Požurila me ¨mama¨ Smotani, daj, usput, kad kreneš… svrati u pekaru po kruh – ti jedini dolaziš ko luftiguz pa ti neće biti problem! Luftiguz?? Hvala „mama“..lepo si me počastila. Doduše, koliko mi je kruha naručila trebala bi mi i kolica.. ali, prekršio sam malu poštedu kičme i sve odjednom uzeo. Hm, pa kaj ona sprema neku svadbu? Pa kaj će nam toliko kruha? Ma, ko sve uopće dolazi? Znam da se ta naša druženja pretvore u logorovanja, jer…ma ipak smo mi tim – dolaze cijele obitelji, muževi, djeca, dečki i dečkice…. Ma ludilo… I uvijek se pojave neke nove face – ma kužite me, novi dečki. . .Sva sreća da je tako jer kako bi sam s njima izašao na kraj? Čim sam došao odmah mi je uvalila pregaču i ajmo…udri…pripremi za ovu salatu…daj odi po kiseli kupus… daj malo meso promiješaj u pacu…aaaa znao sam – najviše se bojim prazne crte….. ona je čarobna ko ona rečenica u opisu poslova …“…i ostale zadatke koje odredi nadređeni…“ Prtljali smo „mama“ i ja po kuhinji, po terasi (ograđeni, zimski dio) slagali stolove…ma popikavali se jedan preko drugoga… U jednom trenutku sam je upitao Čuj ti goniču robova, smijem li ja jednu zapaliti? Kao i uvijek, brzo je odgovorila… ma smiješ, ali tebi tako dobro stoji čik u gupcu… 
aaa, dakle, nema odmora…. Naišao je njen sin, kao i uvijek počeli smo „mušku“ spiku… mama nas je samo pogledavala . . i prokomentirala…eh, baš mi lijepo učiš sina…. Hihi..ma samo sam mu odavao male tajne kako slomiti svoju najdražu majku …. Uf, kako je to stroga dama…. Sjećam se od prvog pripravničkog dana….kuku, kad sam došao kući požalio sam se majci Majko, ali tamo je neka žena zmaj…. Kako me ganja, ali to čini na jedan tako lijep način…samo…opaka je….. Nije mi dugo trebalo da pročitam tog Zmaja… predivna, predraga i premila žena…tek koju godinu starija od mene, ali njeno majčinstvo kao da je moralo dati obola u mojem „radničkom“ odrastanju…. Koliko sam samo stvari od nje naučio… a najkomičnije mi je bilo kada sam joj postao šef hihihi e pa Zmaju….sad kreće moja „osveta“… Ma, naravno da se šalim…. Sa timom ljudi kojem sam šefovao pomislio sam kako je radni vijek predivan…. Ma, o tome ćemo drugom prilikom, vratimo se na feštu…..
Prva je stigla je mala vrtirepka …. Ajme stvorenja…. Nešto je mlađa od mene, i životna joj je filozofija…. Tražim dok ne nađem pravoga… 
a koliko je krivih naišlo u njezinom životu, kao magnet se na nju lijepe… Uvalio sam joj odmah zadatke prije nego se raspriča o novoj simpatiji..jer, sve već znam…točno znam kako stvari kod nje idu….. Polako smo se počeli okupljati. Vrijeme nam baš nejde na ruku pa ćemo ciku i buku klinaca morati povremeno stišavati…no, lijepo nas je opet vidjeti ovako okupljene. Zagledao sam se u ta lica…. Zapitao se zašto ne bi svi bili ovako povezani, sretni, jednostavni…. Ma, ima i kod nas pokojih trzavica, dogode se i ljutnje…. Ali, kad se to događa u ovakvoj atmosferi, uvijek sam to govorio, događa se u žaru borbe, težnji ka boljem… i tako smo uvijek, sa tim motom našli rješenje, brzo se mirili, popili zajedničke kave… najdulja ljutnja nije mogla trajati do kraja radnog dana…
Bilo nas je dosta muškića pa smo se mi zabavili roštiljadom, pekijadom i inim umotvorinama kod te čarobne, samostojeće, tople naprave… Mi sa svojom spikom, djevojke sa svojom….malo smo ih pustili da se ispričaju o novitetima u modi (koji nas ne zanimaju), da nas malo uzmu na zub i otračaju (jer to im je jedinstvena prilika), da se draga Lili požali na Tomija koji je upravo, trčeći oko stola, potegnuo stolicu, a ona svojim nespretnim odskakivanjem zapela za tanjur - koji je, jer nije bio dobro namješten (ja sam kriv) potegnuo za sobom i čašu….Vidi ga, ma kristuš jedan, smiri se… a samo je dijete htjelo, trčećim korakom, doć do mame i reć joj Mama, meni se piški….. i je, rekao joj je uz gromoglasnu zvučnu kulisu tanjura i čaša koje su započele svoj ritmični ples po podu….. Eto, bukom, kao kad se dočekuje Nova, proganjamo zle misli… Bravo Tomi…. Nakon puno šala i pošalica na račun svakog po malo, međusobnih dobacivanja, dijeljenja komplimenata tipa… mulac jedan, mogao si se obrijati…. A ne, ja…ne…. Muž od drage „mame“ koji joj je poljupcem htio zahvaliti što smo se konačno, opet, okupili i u opuštenoj atmosferi provodimo prekrasne trenutke.
Dok smo klopali bilo je malo razgovora – kako je i red – tek po koje prozivanje nekog od klinaca… lijepo jedi, smiri se, daj još malo…. Do poneke pohvale (Aleluja) nama, meštrima od zanata za dobro pripremljenu klopu….. kad smo završili sa prvom rundom klope krenulo je polako, zahuktavanje… klinci su otplahutali unutra na komp, igrice…što li već, a mi odrasli započeli smo ozbiljne teme… Muževi i dečki znaju što slijedi…posao – situacija u firmi, najnovije informacije iz povjerljivih izvora….. Njima je ovo trenutak kada polako ištekavaju svoje mozgove i kada se, tek povremeno uključe sa nekom upadicom – tek toliko da zakuhaju, potkure i podignu stupanj pripravnosti na viši nivo.
Dakle, izdvojen od svojih cura, jer tek se na kavici sretnemo, pojma nisam imao o ničemu. Ekipa u mojoj sobi me toliko zamara da jednostavno, osim što se isključim, ne želim biti dio njihovih priča, razmjene misli i možda one nešto i kažu..ali ja ih ne doživljavam.. kako nismo vezani poslom nego, tek, fizičkom prisutnošću to sam smatrao kao najboljim načinom da se distanciram od njih…jer, baš te osobe, u ne tako davnoj prošlosti, velikog su jada nanijele mojoj tadašnjoj službi i družbi..a ko povrijedi moje cure – povrijedio je i mene. Svakakve šeme premještaja i rasporeda su u igri, no stvar se zahuktava do usijanja novom spoznajom… izgleda da je i guzda na tapeti… i sada je samo pitanje sa kojim će on stilom otići…da li će prije napraviti ove neke, po meni katastrofalne poteze, ili će, ipak…. ipak mirno razmisliti o svemu… Neke rošade za koje sam čuo…drage su mi..jer znače napredak za neke moje „stare“ cure koje su to doista i zaslužile, no neke su mi toliko neshvatljive da se ne mogu oteti dojmu kako se radi o „osveti“, o očajničkom potezu čovjeka na odlasku koji želi otići u stilu…zapamtit ćete vi mene! I bome, ako me prebaci na to radno mjesto o kojem se šuška…zapamtit ću ga… ooo hoću. No, dok se ne snađem…dok ne utvrdim neke svoje želje i htijenja, kao i do sada i to ću odrađivati u stilu – savjesno i odgovorno. Iako, taj posao je totalno različit od dosadašnjeg, a opet isprepleten i povezan. I sam ću morati učiti neke stvari – ali, kako je moja majka govorila.. Učiš cijeli život i bedast umreš… bedak više-manje…. Naravno, ovo vrijeme će biti vrlo napeto i interesantno…. Kako to biva, svakodnevno stižu povjerljive informacije, a kada šutnja i veo tajnosti natkriju te zakulisne igre, atmosfera polako postaje nepodnošljiva…. No, odlučili smo uz jednu zdravicu 
( i opet su me popljuvale s mojom koka kolom) ostat ćemo uvijek i zauvijek drim tim…ma kud nas putovi odveli… i to je zapravo bit i srž naših odnosa. Obožavam svoje cure! 
Žalile su mi se na novu rukovoditeljicu…kako pojma nema, kako nije snalažljiva… pokušao sam im objasniti ( protiv svoje volje ) da joj trebaju dati vremena… ajme, bolje da sam šutio..kako su me napale … 
Razumijem ja njih – mi smo naučili funkcionirati po principu svi za jednog jedan za sve… Popodnevna ostajanja, rad vikendom.. nama je to uvijek pričinjavalo nešto što je bilo nužno, ali nikada sa nekim jadom ili bijesom – uvijek smo se dogovarali, ako neko nije mogao uletila je druga… uvijek sam bio sa svojim curama tih prekovremenih trenutaka, makar da im kavu skuham, donesem gablec…ako već u nekim trenucima nisam imao što raditi….I siguran sam kad vlada takav duh zajedništva ništa nije teško. A gledam ih sada….prigovaraju, žale se, nezadovoljne su..ali uvijek počinju sa tom lošom vibrom..Pokušao sam im objasniti, navesti ih…da možda nisu dovoljno prihvatile te promjene, možda bi trebali i novoj pomoći malo, usmjeriti je… na to se „mama“ razgalamila…. Tebe sam preko 20 godina odgajala i sad kad si skrojen po mjeri a sada, ispočetka nekoga?? Pa jesi li ti lud? Kaj ti misliš da ja imam više živaca za to? Ti si mi svu snagu iscrpio! 
Naravno, pola u šali, pola u zbilji….. Ma razumijem ja njih, ali pokušavam malo olakšati, no, shvatio sam da je bolje da šutim….
Po jednoj od varijanti novih rasporeda vrtirepka i ja bi trebali preseliti na drugu lokaciju…. Ima još rošada u mojoj bivšoj službi. Opet sam shvatio da mu je trn u oku to zajedništvo….ja to ne razumijem – posao koji cure odrađuju izvrsno funkcionira… i sada kada su malo pogubljene, u tajnosti me pitaju što da naprave – jer, nemaju koga…nova sliježe ramenima i mrtvo hladno odgovara pa to je vaš posao… Poludim na to..ma je, je posao, redovni…ali kad nešto iskrsne šef je taj koji treba iznaći rješenje, za to je odgovoran, za to je plaćen! Razbiti posljednji bastion zajedništva… nekako… žalostan sam zbog toga, uvijek sam se nadao da će, baš taj naš posljednji bastion, biti jezgra koja će opet, iznova, proširiti to zajedništvo po cijeloj firmi… o, kako se samo čovjek lako prevari. No, guzda…jedno ti poručujem…nas ne možeš razbiti! Raseli nas po svim mogućim i nemogućim službama – jer to već selektivno i ciljano radiš nekoliko mjeseci - raseli nas po svim lokacijama….ali…mi ostajemo i dalje…svi za jednog, jedan za sve! Makar se viđali rjeđe taj duh nećeš i ne možeš slomiti! E sad mi je lakše, jesam mu odbrusio ,a? 
Uz pomoć ostalih muževa malo smo primirili uzavrelu atmosferu i laganu pobunu cura.. prešli smo na teme iz života, na dogodovštine, na uspjehe i neuspjehe klinaca…ajme neiscrpnih tema . . .koje su to dogodovštine…
Da ne zaostanem u razgovoru i ipak aktivno sudjelujem, moje se dogodovštine svode na malu kumicu… kada sam im ispričao kako me neki dan na telefon propitivala Oče naš i Zdravo Mariju..popadali su od smijeha. Ma to preslatko stvorenje je, za vjeronauk, trebala naučiti te dvije molitve… i nazove ona mene Kume… oš da ti izmolim… ja onako sa sendvičem u ruci pomislim, ma kog ćeš mi vrapca moliti…. Pitam ju.. a ona meni pojasni zadaću… i kao, sad će ona to meni „ispričati“ na fon. Slušam ja… i čini mi se da nešto krivo „priča“ , molim je da mi ponovi…ljudi…kako je mene to stvorenje smotalo… malo Oče naš, malo Zdravo Marijo…ja više pojma nisam imao na kojoj je molitvi… ma, odustao sam..jer je skratila..moram još ponoviti koji put…ali, svakako će me pohvaliti svećeniku da sam s njom učio, no reći će mu i da…baš ni ja nisam neki…. Fino.. eto, ko kaže da se vremena ne mijenjaju, sad će mene kumica učiti molitvama..jupiii…. Opet sam, nimalo iznenađen, čuo da se mali Ivan zaljubio…Dakle, mali ima 8 godina – koji će to kazanova biti… ali trebate čuti kad on meni priča o tim curama – ne, ne smijem se smijati, ali…. Koja je to iskrena, dječja ljubav…
Nekako mi se čini da sam se polako odmaknuo od ovih „fosila“ i otišao s klincima na igrice… o da, igrali smo se i čovječe ne ljuti se… ali, samo do pola… jer se mala Ana tako rasplakala kad sam ju pojeo da sam ju jedva smirio… 
nikako da zapamtim da se sa djecom ne igra kao sa odraslima – iako, neka se uči…nije život baš samo dječji san ma koliko bismo mi to željeli. Ma, nisam ja tako okrutan….ali nisam mogao odoliti da ju ne popapam…..
Oko četiri sam nazvao kumicu… i zbog stvarno lošeg vremena, sporazumno, kao pravi veliki ljudi, dogovorili smo se da tramvaj i šetnju po gradu odgađamo za možda već sutra… Svakako sutra moram navratiti do nje… ali o izlasku ćemo se dogovoriti….
Društvo se polako razilazi… svi imaju još posla za ostatak vikenda…pospremanja, nabavke… i kako to već biva u ovo predblagdansko vrijeme. Pomogli smo „mami“ raspremiti, malo raskrčiti… Micika… njena kućna pomoćnica zvana perilica suđa, već je prala drugu rundu… Blažene mašine… Mi, samci…opet smo dobro prošli… kao i uvijek poštujemo običaj da sa ovakvih druženja odnesemo lanč paket za sutra…. Pa ne bumo si valjda sami kuhali…
Na rastanku, uz vidno veselje kojeg sam već pomalo zaboravio u njihovim očima, dogovaramo slijedeći susret.. ne, ne smijemo više ovoliko čekati…predugo je ova pauza trajala – ali bilo je opravdanih okolnosti….
Sretan sam i nasmijan… mnogi mi ne vjeruju da je to moja mala obitelj… ma ne samo meni..svi smo si mala obitelj . . . ne vjeruju da to još postoji u nekim firmama..ali, postoji i sretan sam, sad sam uvjeren, ništa nas neće razdvojiti. Prejaki smo mi igrači…prejaki….
Odlučio sam večer posvetiti uz uobičajene šetnje po netu, posjetu dragim prijateljima sudjelujući u njihovim razmišljanjima, i smišljanju i odabiru malih, ali od srca i iskrenih, sitnica – poklončića za predstojeći Blagdan….. 
** i od danas… pa do kraja ovih predstojećih Blagdana, svaki dan, bilo posta ili ne…bit će pjesma po mom izboru – u susret ovim danima….neke sjetne, neke sretne, neke za moje drage osobe, ali sve u duhu nadolazećeg ………. a meni za dušu… nadam se i Vama….
A za Božić….specijalna čestitka svima vama……
Post je objavljen 13.12.2008. u 19:29 sati.