Marketing
Jedan od "onih" dana...
Biseri su počeli od jutra – bi će ovo jedan od «onih» dana.
Prvo me susjed zatvorio na parkingu... samo je skočio doma po kišobran a ti mulac čekaj....Dobro, samo što se nismo izljubili ujutro, ozarena lica krenem dalje... u nove radne pobjede. Zapalim cigaretu – jer hvala Bogu u mom autu još nema zabrane – slušam CD, kad nisam ni krenuo već sam stao. Zastoj... Ne kužim kaj se događa, stojim, ne mičem se, sad već po malo šizim...kasnim na jutarnju kavu. Palim, živčano, drugu cigaretu, zovem cure – da ne brinu – stojim i dalje u kolni. Pogledavam ljude u autima... svi mobitele u rukama, nešto žustro objašnjavaju, ljute se... Ma, ljut sam i ja, ali nikome ne mašem..kaj sad.. sjedi i čekaj – bar sam na toplome. Polako, mic po mic, približavamo se semaforu i sve se pogledavam kaj se događa. Joooj... poludio sam... kako bi ja mogao nekoga tresnuti kad svjesno ostane u raskršću. Takvi savjesni vozači bi, da mi je pola sata biti policajac, ostali bez vozačke na dulje vrijeme. Zbog njihovog inaćenja i ulaska u raskršće, a i tako stoje, ne mogu nikuda, mi stojimo, ne možemo prijeći cestu...nanizani automobili.. Dok čekam, na semaforu, ogledavam se malo okolo... ljudi, ja ne vjerujem. Osvanuo je nedugo onaj ogromanjski Hypo centar na uglu..super, i, iskreno, još uvijek nemam pojma kaj tamo ima.... nekako me ne privlači taj objekt... pogledam preko puta... objekt, zgrada u nizu, sa nekoliko ulaza.. ne, nisam mogao odoliti, evo, mobom sam vam snimio... pa ja ne vjerujem da je ovo dozvoljeno. Jasno mi je da smo otkupom, ili od prije, vlasnici objekata... Nekada je ova zgrada, kuće u nizu – kako god nazvali – imala svoju cjelinu.. kako je građena, kao jedinstveni objekt, tako je i izgledala.. A pogledajte vi sad ovo. Nije mi stao cijeli objekt, ali, lijevo...vidite svjetliju boju...e taj je ulaz prvi napravio fasadu lani još mislim (ili ranije, ne znam) . . onda ulaz do, malo tamnija nijansa.. i nedugo sam primijetio, a danas me i zabolilo za oči, osvanula je ova ljubičasta fasada. Ma, dragi moji, jasno je meni privatno vlasništvo... i ja sam neke kreacije izveo u svom stanu, ali, striktno poštujući osnove građenja, poštujući cjelinu... ma ja još uvijek ne vjerujem ko je ovo dozvolio?
( i, nemojte se čuditi ovoj zraki sunca.... kako sam je samo ulovio.... ili je greška na aparatu?..ma, i tako je to sa moba..sve je moguće...ali boje su postojane )
Ali... ko sam ja...možda, možda je to doprinos jutarnjem izluđivanju, skretanju misli od ovih koji ostaju u sred raskršća... konačno prilazim semaforu.... i gle, sad «moja» kolona ostaje u raskršću... ma ovo je ludo..palim drugu (čitaj treću) cigaretu, smirujem živce.
Konačno, nakon maratonskog puta, stižem u firmu... ne kasnim puno, desetak minuta, ali...već s hodnika Pa di si ti? Guzda te hitno treba! Zvala je i članica Uprave! Već sam namrgođen... dolazim do stola.. a ono... telefon blinka od neuzvraćenih poziva, pet raznih ceduljica.. ljudiii, pa tek je 8,10 kaj je ovo danas??? Kavu sanjam, ne razmišljam o njoj..po redu, odgovaram na pozive... ne znam, ne znam kako bi vam to opisao...Kako ste se usudili obustaviti isporuku? Lako, odgovaram.. imate dug..bla, bla.... Jeste li vi normalni? Uzvraća ljutiti glas... smireno odgovaram Naučnjaci tvrde, ali nije dokazano.... Uvijek pokušavam malo olakšati te napete razgovore, pa i danas kad mi baš dan nije krenuo...ali, svako je prisiljen odraditi svoj dio posla, pa i ja.... a to što se stranci baš i ne sviđa taj stav...eh, ma nisam ja kriv.... samo radim... Nakon nekoliko psovki, uvreda, koje sve sa smiješkom prihvaćam – jer razumijem ja gnjev ljudi, pokušavam amortizirati situaciju...pa dajte probajte barem.. možda, nekako... naravno, sve u granicama ovlaštenja koja imam, slijedi guzda – uf, on je imao monolog... daj ovo, daj ono, a zašto...ma.. bezbroj suvišnih i nerazumljivih pitanja na koje sam, nadam se, uspješno odgovorio. Članica je imala svoju jutarnju recitaciju, uspio sam tek reći Bok.... sad sam već poviše ljut... uzimam kavu i konačno odlazim popiti to crno zlato – koje iskreno, više mi je stvar navike i prinudna mjera odmora. Moje tri, sobne, kolegice su cijelo to vrijeme bile toliko maštovite, toliko glasne, da sam u jednom trenutku rekao Vlak za Slavonski Brod polazi sa prvog kolosijeka.... doista sam se osjećao kao na kolodvoru... kako se mogu tako rano svađati? Ma kako uopće to mogu....? cure su doletile za mnom na balkonić... Smotani, kaj delaš u subotu? Ma, nisam se niti snašao a već sam saznao da idem na Advent u Beču. Gledam ih i ne vjerujem.. o čemu vi to? Pokušavaju, jedna preko druge, objasniti mi .. ne čujem ih..moje kokice se raskokodakale... vidim samo osmijeh na licima, oči pune života... OK..ajmo polako...sada samo jedna ... objasnite mi.. Mislim da sam vam rekao kako planiramo svoj «domjenak» za predstojeće Blagdane? E, pa, moje su djevojčice odlučile idemo u Beč... OK, uzbuđene su, ja baš sve ne razumijem, osim...da idemo. Malo sam se zamislio... Na ovakvom putu, makar i jednodnevnom, nisam bio od zadnjeg putovanja sa Sanjom.. ne računajući odlazak u Italiju po frendičinu mamu.... Opet su sjećanja navrla..ali ne, stop Smotani..na poslu si! Ne sada! Dakle, plan je otprilike ovakav .. u noći krećemo, ima neki program, ali to je kao iznenađenje za mene, klopu će one nositi, ja sam oslobođen svega.. jer kao štede me još uvijek..ali, platit ću po koju kavu, piće... ah, znao sam..meni uvijek teži dio posla...
Vratio sam se u sobu, bilo je oko 10 sati... na radiju moja omiljena..igra bez granica.. uf, Smotani, ne..ne sada.. lud je dan, izranjaj!!! Brzo uzimam telefon, zovem teren..idem bilo što raditi samo da skrenem misli....
A težak mi je dan.... rođendan dragoj prijateljici.... u mislima šaljem joj pusu pogledom u nebeska prostranstva.... i vjerujem da će je naći.... opet sjećanja... joj Smotani..diži se!!! Nema padanja. Sjeti se, prisjeti, nasmiješi...ali ne padaj!
Jutarnje ludilo malo jenjava, malo zatišje – naravno, pred buru... tako je uvijek i to je već ustaljena procedura – nema iznenađenja.
Pokušavam malo prelistati novine..... naravno na netu...sami Facebookovi, ludi naslovi...dobivam ideju... slažem mali plakat.... okupljanje «kod Jožeka» i čokoladica....i cure. Hvatam trenutak i tražim pojašnjenje subotnjeg druženja – ma daj, ne kompliciraj! Spremi se, toplo obuci, navuci duge gaće i nemoj zaboraviti fotoaparat, putovnicu i lovu.. Ah, sad recite da mi nije lijepo s mojim curama...eto, moram po baterije za aparat, isprazniti karticu na njemu, pripremiti se psihički... a fizički, eh..vidjet ćemo kako ću to podnijeti..nadam se nekako...malo me frka busa i dugog sjedenja, ali, mogu ja to!
Ko zna što me još danas čeka... neću niti pomišljati.. navečer tekma – joj kaj bumo dobili po piksi.....
Post je objavljen 03.12.2008. u 12:50 sati.